1

Poslovni broj: 98 P-892/2019-44

 

 

Poslovni broj: 98 P-892/2019-44

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice V. I. (ranije B.), OIB: ..., iz O., zastupane po punomoćniku A. Č., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & M. D. j.t.d. u O., protiv tužene R. A. d.d., OIB: ..., Z., zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. ožujka 2023. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tužene u zamjeni M. S., odvjetnika u O., po objavi 30. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

1.                 Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. ..., koji je sklopljen 25. siječnja 2006. između tužiteljice V. I. (ranije B.) i tužene R. A. d.d., koji je potvrđen kod javne bilježnice u O. M. B. 27. siječnja 2006. pod brojem: OU-... i to:

-          članak 2. stavak 1. u dijelu kojim je određeno da je redovna kamata od 4,95% (četiri zarez devedeset pet posto) godišnje "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.";

-          čl. 7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, odnosno kojim je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

 

2.               Nalaže se tuženoj R. A. d.d., OIB: ..., Z., isplatiti tužiteljici V. I. (ranije B.), OIB: ..., iz O., novčani iznos od 20.555,70 EUR (slovima: dvadeset tisuća petsto pedeset pet eura sedamdeset centi) / 154.876,92 kn [1] (slovima: stotinu pedeset četiri tisuće osamsto sedamdeset šest kuna devedeset dvije lipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. listopada 2012. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

3.             Nalaže se tuženoj R. A. d.d., OIB: 53056966535, Z., naknaditi tužiteljici V. I. (ranije B.), OIB: ..., iz O., prouzročeni trošak u iznosu 4.459,07 EUR (slovima: četiri tisuće četiristo pedeset devet eura sedam centi) / 33.596,88 kn [2] (slovima: trideset tri tisuće petsto devedeset šest kuna osamdeset osam lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. ožujka 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

S viškom zahtjeva na ime troška (povrh dosuđenog) tužiteljica se odbija.

 

Obrazloženje

 

I.               Tužiteljica u tužbi od 31. svibnja 2019. navodi da je s tuženom 25. siječnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu br. ..., koji je potvrđen kod javne bilježnice u Osijeku, M. B. 27. siječnja 2006. pod brojem: OU-... a prema kojem ugovoru je tužena kao kreditor i banka, tužiteljici kao korisnici kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 101.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovoren je rok otplate kredita od 300 mjeseci (članak 4. Ugovora), koji će se otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća (članak 7.). Početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili su 587,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Pored iznosa glavnice od 101.000,00 CHF, tužiteljica je sukladno članku 2. Ugovora o kreditu bila dužna tuženoj platiti i redovnu kamatu koja je izričito ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene kao kreditora, a na dan sklapanja je iznosila 4,95%. Za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa je sa početnih 4,95% godišnje više puta mijenjana na štetu tužiteljice, no ista nema točne podatke o tome, već samo specifikaciju uplata po Ugovoru o kreditu u kunama. Tužiteljica je uplatom novčanog iznosa od 537.806,99 kn 10. listopada 2012. prijevremeno otplatila predmetni kredit u cijelosti. Tužena nikada nije tužiteljici dostavila prijepis knjigovodstvene kartice iz koje bi bilo vidljivo koliko je točno iznosila uplata u HRK i CHF te koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, već je tužiteljica jedino bila u mogućnosti dobiti izlistanje uplata u kunama s datum uplate, pa iz tog razloga tužiteljica nije u mogućnosti postaviti točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda, broj: Pž7129/2013 od 13. lipnja 2014. u točci II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Z., broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tužena RBA d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što "u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koje je ništetna". Navedena presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je 20. ožujka 2018. svojom revizijskom odlukom broj: Rev-2245/17 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS RH broj: Pž-7129/13 donesena 13. lipnja 2014.) kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj: PŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u točci 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Z., broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tužena RBA d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., "povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima u kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima". Obzirom su pravomoćnim presudama VTS-a RH utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. ZOO-a dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavka 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično je propisano i u odredbi članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07. i 79/09.): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika" (sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.). Slijedom navedenog tužiteljica podnosi ovu tužbu i predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu:

 

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 528-50-3241302, koji je sklopljen 25. siječnja 2006. između tužiteljice V. I. (ranije B.) i tužene R. A. d.d., koji je potvrđen kod javne bilježnice u O. M. B. 27. siječnja 2006. pod brojem: OU-... i to: - članak 2. stavak 1. u dijelu kojim je određeno da je redovna kamata od 4,95% (četiri zarez devedeset pet posto) godišnje "promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."; - članak 7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, odnosno kojim je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća; II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici novčani iznos koji će se sukladno odredbi članka 186.b. stavka 3. ZPP-a, precizirati nakon što se provede financijskoknjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđivanja preplaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenoga 2012. pa do konačne isplate, u roku od 15 dana. III. Nalaže se tuženoj da nadoknadi tužiteljici prouzročene parnične troškove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do konačne isplate, u roku od 15 dana.“  Podneskom od 27. prosinca 2022. tužiteljica je postavila određeni tužbeni zahtjev (točka II). kojim traži isplatu novčanog iznosa od 20.555,70 EUR / 154.876,92 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. listopada 2012. pa do konačne isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.  

2.              U odgovoru na tužbu tužena prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti, jer da su stranke odredbom članka 13. Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2006. ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tužene. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom je sjedište tužene u Zagrebu. Nadalje, ističe da je tužbeni zahtjev pod točkom I. postavljen protivno odredbi članka 187. ZPP-a, te da je nerazumljiv, dok je tužbeni zahtjev pod točkom II. postavljen protivno odredbama članka 186. ZPP-a. Usvajanje tužbenog zahtjeva pod točkom I. predmetni bi kredit pretvorilo u kredit s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila namjera ugovornih strana. U odnosu na članak 7. ugovora tužiteljica ne navodi precizno u kojem dijelu osporava navedenu odredbu. Tužena predlaže odbaciti tužbu u dijelu koji se odnosi na točku II. tužbenog zahtjeva, gdje se tužiteljica poziva na institut stupnjevite tužbe, jer da tužbeni zahtjev u tom dijelu nije postavljen na način na koji to odredba članka 186.b. stavka 3. ZPP-a zahtijeva.

2.1.              Nadalje tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra neosnovanim stav tužiteljice da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog ugovora o kreditu nepoštene. Stoga tužiteljica mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Sukladno odredbama članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužiteljica prvotno mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazala, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužiteljica mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u članku 81. stavku 1. i članku 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

2.2. Tužena ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući o postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Međutim, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke. VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tužena ističe kako je predmetna odredba tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužiteljici su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužiteljica pristala te podnijela zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužiteljici je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tužena za takve okolnosti znala ili morala znati i je li ih uskratila tužiteljici prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tužena korisnicima, time i tužiteljici, dala sve potrebne informacije kojima je i sama raspolagala. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženoj i koje tužiteljici nisu namjerno uskraćene. Predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice, a kako bi se utvrdilo da li ista ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl. br. Rev-575/16. Pojam "prosječnog potrošača" nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je "razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna", a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužiteljice i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njezino postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tužene obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženoj poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti same tužiteljice. Tužena smatra da je tužiteljici, ako ju se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužiteljici je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tužena je tužiteljici dala sve potrebne informacije kojima je i sama raspolagala. Ne može se očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se veže glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihovo kretanje ne mogu utjecati. Obzirom je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena.

2.3.              Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Tužiteljica i tužena pojedinačno su pregovarale o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljičin ugovor o kreditu, pa je tužiteljica mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, EUR ili USD. Tužiteljičin ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi", već je tužiteljica tijekom pregovora mogla utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR. Obzirom se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužiteljici.

2.4.              U predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužiteljice, koja je od samog početka kreditnog odnosa imala ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – članak 9. Ugovora. Prema tome, sve i da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF postojala neravnoteža između ugovornih strana, tužiteljici je dana mogućnost kompenzacije navodne neravnoteže, a koju mogućnost tužiteljica nije iskoristila. Tužena skreće pozornost na odredbu članka 98. ZZP 2007. (članak 83. ZZP 2003.) sukladno kojoj se prilikom ocjene (ne) poštenosti ugovorne odredbe u obzir moraju uzeti sve okolnosti, kao i sve ostale odredbe ugovora koji sadrži spornu odredbu. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženu u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tužena ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sama zadužena u istoj valuti. Uvažavajući zahtjev iz odredbe članka 98. ZZP-a 2007., prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužiteljica imala mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu, dobila nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu i dobila mogućnost konverzije odnosno ugovorno pravo da tijekom trajanja ugovora po vlastitoj volji glavnicu kredita veže uz valutu EUR. Ono što je tužiteljicu kao korisnicu kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. Ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti odnosno ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tužena je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su joj dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika.

2.5.               Tužena smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je sadržana u članku 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi "promjenjiva" tužena ne smatra spornim. Metoda i kriteriji promjene kamate propisani su tuženičinim općim aktima čija je primjena ugovorena u članku 10. stavku 3. ugovora o kreditu, a tužiteljica je potpisom ugovora izjavila da je s tekstom istih općih akata upoznata. Razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužiteljici ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. PŽ-7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tužena tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjala kamatnu stopu, tužiteljica u ovom postupku mora dokazi da promjene kamatne stope učinjene od strane tužene nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužiteljici nastala šteta. Tužena je kamatnu stopu mijenjala zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tužene tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tužena je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13. listopada 2008. s kasnijim izmjenama), koristila ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imala opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tužene bilo je u skladu i s direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tužena u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tužene i njezinh klijenata, u točci VI. propisala opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tužena je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimala u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tužena je prilikom promjene kamatnih stopa vodila računa o svom položaju na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu Kamata i naknada koji su stupili na snagu 1. siječnja 2011. Ovi opći uvjeti i akti tužene služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tužena je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počela sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za stambeni kredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF,10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine ("Narodne novine" broj 112/12.) koji je u članku 11.a stavak 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volje jedne ugovoren strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Tužena je koristila navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tužene značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljičinog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tužena tužiteljici povećala kamatnu stopu. Tužena ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženičinu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženičinog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužiteljica je unaprijed dala suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni, pa je stoga trebala očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tužena je svoje djelatnike obučavala na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozorena i nije joj mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, tužiteljica ne može zahtijevati da joj se vrate iznosi koje je platila kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tužena prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbene zahtjeve te tužiteljici naložiti da tuženoj naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate. U podnesku od 12. rujna 2022. iznosi da je tužiteljica predmetni kredit otplatila u cijelosti, pa da povrede na koje ukazuje predstavljaju eventualno zabranu manjeg značaja zbog čega se sukladno odredbi članka 326. ZOO ništavost ne može isticati. Na ročištu 27. listopada 2022. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije jer da je kredit prijevremeno otplatio suprug tužiteljice, a ne tužiteljica.

 

3.               U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je izvršio uvid u presliku osobne iskaznice (list 7-8 spisa), pročitao Ugovor o kreditu od 25. siječnja 2006. (list 9-12 spisa), otplatni plan (list 13-18 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 19-21 spisa), zahtjev za kredit (list 52 spisa),  promotivne uvjete (list 53-57 spisa), Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom od 11. ožujka 2005. (stranica 58-60 spisa), informacije za klijente (stranica 61- 62 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada od 30. studenoga 2005. (stranica 63-71 spisa), Pravilnik o obračunu kamata i naknada od 1. siječnja 2011. (stranica 72-86 spisa), odgovor HNB na često postavljana pitanja potrošača (stranica 87-88 spisa), iskaz svjedokinje V. M.-P. (stranica 155 spisa), tužiteljice (stranica 156 spisa),  nalaz i mišljenje sudskog vještaka D. V. od 15. prosinca 2022. (stranica 165-178 spisa) i u drugu spisu priležeću dokumentaciju.

 

4.              Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka I. O., budući je tužena po punomoćniku na ročištu 26. rujna 2022. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

 

5.              Odbijen je prijedlog tužene za saslušanjem javne bilježnice M. B. iz O., koja je ovjerila Ugovor o kreditu broj ... sklopljen 25. siječnja 2006. između tužiteljice i tužene, a na okolnost da su tužiteljici prilikom sklapanja ugovora objašnjene sve moguće promjene kako u tečaju tako i u kamatnoj stopi, budući javna bilježnica pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogla tužiteljici objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, niti je imala takve zakonske ovlasti.

 

6.              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o  promjenjivoj kamatnoj stopi (članak 2. stavak 1.), valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 7.) kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 528-50-3241302 od 25. siječnja 2006. sklopljenom s tuženom.

 

7.              U postupku je utvrđeno i nije sporno:

-  da su 25. siječnja 2006. tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj ... kojim je tužena stavila tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 101.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

-  da je kredit odobren kao stambeni,

-  da je ugovorena kamatna stopa od 4,95% godišnje te da je kamatna stopa promjenjiva skladno odluci banke (članak 2.),

-  da je ugovoren rok otplate kredita 300 mjeseci time da će se kredit u iznosu 101.000,00 CHF i kamata otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (članak 7.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, time da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. svibnja 2006.,

- da je tužiteljica cjelokupni kredit prijevremeno otplatila 10. listopada 2012., 

- da je tužena za trajanja otplate kredita u nekoliko navrata povećavala kamatnu stopu, 

-  da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

 

8.              Nadalje je nesporno:              

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Z. broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Z. broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., 

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Z. broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

9.              Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja odnosno je li tužiteljica aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

 

10.              Tužena je u odgovoru na tužbu prije svega istaknula prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Sud je rješenjem Pr-892/2019-15 od 21. travnja 2022. odbio tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i to je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u P., posl.br. Gž-569/2022-2 od 2. lipnja 2022. 

 

11.               Suprotno stavu tužene, ovaj sud dio tužbenog zahtjeva (točka I.) kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, drži razumljivim i postavljenim u skladu s odredbom članka 187. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP). Naime, radi se o deklaratornom zahtjevu tužiteljice koji je osnova za postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu iz točke II.

 

12.              Nije osnovan niti prigovor tužene prema kojem bi valjalo odbaciti tužbu u točci II. tužbenog zahtjeva u kojem se tužiteljica pozvala na institut stupnjevite tužbe, jer da za podnošenje iste nisu bile ispunjene zakonom propisane pretpostavke iz članka 186.b stavka 3. ZPP-a.

 

12.1.              Prema odredbi članka 186.b stavka 3. ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa (…) čiju će visinu (….) odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

 

12.2.               Iz činjeničnog supstrata predmetne tužbe proizlazi da tužena nije dostavila tužiteljici prijepis knjigovodstvene kartice iz koje bi bilo vidljivo koliko je točno iznosila uplata u HRK i CHF te koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, slijedom čega tužiteljica nije u mogućnosti postaviti točno određen zahtjev te odgovora na tužbu u kojem tužena niti ne spori iznijeti navod tužiteljice, ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju u potpunosti udovoljeno podnošenju stupnjevite tužbe u smislu prethodno citirane odredbe članka 186.b stavka 3. ZPP-a. Naime, očigledno je da tužiteljica zbog postupanja tužene nije mogla doći do podataka odlučnih za financijski izračun preplaćene tražbine i postavljanje konkretnog tužbenog zahtjeva i da je isti mogla određeno postaviti tek nakon provedenog financijskog vještačenja.

 

12.3. Stoga je tužiteljica nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 27. prosinca 2022. pravodobno postavila određen tužbeni zahtjev, na koji se tužena očitovala navodeći da je tim podneskom tužiteljica preinačila tužbu. Iako je sud na raspravnom zapisniku 14. ožujka 2023., doduše dopustio preinaku tužbe, valja reći da tužiteljica podneskom od 27. prosinca 2022. u stvari nije preinačila tužbu. Jer uzmemo li u obzir sadržaj, svrhu i smisao instituta stupnjevite tužbe, tužiteljica je tek podneskom od 27. prosinca 2022. uredila tužbu na način da je određeno postavila tužbeni zahtjev (točka II.), pa se ne može govoriti o preinaci u smislu odredbe članka 191. stavka 1. ZPP. Naime, podnošenjem stupnjevite tužbe tužbeni zahtjev nije postavljen na način da bi se moglo govoriti da je podneskom od 27. prosinca 2022. promijenjena njegova istovjetnosti, da je došlo do povećanja postojećeg odnosno isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

 

13.              Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Z. broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku. 

 

13.1.               Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Z. broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.   

 

13.2.              Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

13.3.              Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. 

 

13.4.              Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

 

13.5.               Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Z. iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Z. utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Z. utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.  

 

13.6.               U tom pravcu neodlučni su navodi tužene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule odnosno kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu.

 

14.              Nadalje, tužena je tijekom postupka tvrdila i da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja. Na utvrđenje tih okolnost saslušana je tužiteljica i svjedokinja V. M.-P. te su pročitani Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom, Pravilnici o obračunu kamata i naknada, promotivni uvjeti i informacije za klijente.

 

14.1.              Svjedokinja V. M.-P. je iskazala da je djelatnica R. A. d.d. postala tek od prosinca 2007. godine, dakle nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu sa tužiteljicom koji je zaključen 25. siječnja 2006. Nakon što su joj od strane suda predočeni potpisi na zadnjoj strani ugovora o kreditu odgovara da se radi o potpisima dviju osoba time da je jedna od osoba direktor N. B., a za drugi ne zna kome pripada.

 

14.2.              Tužiteljica V. I. je iskazala da je Ugovor o kreditu sklopila sa tuženom 2006. godine time da je njezin tadašnji suprug bio založni dužnik. Ne sjeća se osobe s kojom su pregovarali prilikom sklapanja ugovora o kreditu, time da ih prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko nije upozorio da može doći do promjene kamate odnosno do promjene tečaja švicarskog franka. Ponudili su im samo ugovor uz takvu promjenjivu kamatnu stopu ne navodeći nikakve moguće promjene, odnosno nikakve parametre koji bi mogli utjecati na promjenu kamatne stope. Što se tiče švicarskog franka rekli su im da se radi o valuti, tečaja koji je siguran, kao švicarska i da se radi o sigurnoj valuti. Nisu znali da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj švicarskog franka. Da su od strane banke na bilo koji način upozoreni na eventualne promjene kako u kamatnoj stopi tako u švicarskog franka sasvim sigurno ne bi sklopila ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u švicarskim francima. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogla pregovarati niti glede kamatne stope niti glede fiksnog tečaja. Rečeno joj je da je kamata takva i takva kao i tečaj i da se radi o dobroj ponudi i oni su vjerujući da je to tako prihvatili tako ponuđeni kredit. Prije sklapanja pročitala je ugovor o kreditu i bila je svjesna što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ali joj nitko nije rekao da može doći do tako velike promjene u visini kamatne stope i švicarskog franka. Također nitko nije rekao da HNB ne štiti švicarski franak. Od strane banke im je pojašnjeno sve ono što im je bilo bitno tako da nisu tražili dodatnih pojašnjenja. Nije im ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti već im je rečeno da im je ponuda u švicarcima najbolja ponuda. Nije iskoristila odredbu članka 9. o konverziji u EUR jer je tada kredit u cijelosti otplaćen 10. prosinca 2012. s time da je njezin bivši suprug prijevremeno otplatio ostatak kredita.

 

14.3.              Uvidom u Opće uvjeti poslovanja sa stanovništvom, Pravilnike o obračunu kamata i naknada, promotivne uvjete, informacije za klijente, ovaj sud je ocijenio da je terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u svojim općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužiteljicu, koja je po zanimanju medicinska sestra, kao prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva.

 

14.4.  Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužiteljice, prilikom pregovaranja s tužiteljicom o sklapanju Ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirala o parametrima promjene kamatne stope odnosno o rizicima tečaja švicarskog franka. Naime, svjedokinja V. M.-P. nije u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljice i tužene niti radila kod tužene tako da nema nikakvih saznanja o postupanju stranaka u konkretnom slučaju, dok je tužiteljica pak iznijela da joj nitko od djelatnika tužene prilikom pregovaranja oko sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno prilikom samog sklapanja nije iznio da može doći do povećanja kamatne stope i promjene tečaja valute u tako velikom iznosu kao što se to dogodilo. Stoga je sud prigovor tužene da je prilikom pregovaranja s tužiteljicom kod sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, u cijelosti cijenio neosnovanim. 

 

15.              Nije osnovan niti navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužiteljice za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) važećoj u vrijeme njegova sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

 

16.               Nije osnovan ni prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer da tužiteljica nije otplatila kredit već njezin suprug. Prema stavu ovoga suda posve je irelevantno tko je  otplatio kredit tužiteljice prema predmetnom Ugovoru o kreditu, jer tužiteljica je bila u ugovornom odnosu s tuženom pa je kao takova legitimirana podnijeti tužbu protiv tužene, time da odnos tužiteljice i treće osobe koja je otplatila kredit ne utječe na obvezno pravni odnos između tužiteljice i tužene prema Ugovoru o kreditu.

 

17.               Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj.

 

17.1.               U postupku je utvrđeno i nesporno je:

- da je tužiteljica individualnu tužbu u ovom predmetu podnijela 31. svibnja 2019. (neposredno u sud), 

- da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka D. V. iz O., tužiteljica u razdoblju od studenoga 2007. godine do rujna 2012. godine na ime više plaćenih kamata ukupno isplatila 1.151,83 EUR / 8.678,46 kn, 

- da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka D. V. iz O., tužiteljica u razdoblju od ožujka 2006. godine do listopada 2012. godine na ime više tečajne razlike ukupno isplatila 19.403,87 EUR / 146.198,46 kn,

- da je presuda Trgovačkog suda u Z. broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

 

17.2.               Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

17.3.               Presudom Trgovačkog suda u Z. poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Kako je tužba podnesena 31. svibnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 31. svibnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

 

17.4.              O ocjeni prigovora zastare kao neosnovanog valja dodati da je u odlukama Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 od 10. lipnja 2021. izrađeno shvaćanje da rok zastare za povrat neosnovano isplaćenih iznosa stečenih temeljem nepoštene odredbe, ne može isteći prije nego je potrošač mogao saznati za nepoštenost takve odredbe, što upućuje na prethodno navedeno.

 

18.               Na okolnost visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku D. V. iz O., a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužiteljica tuženoj uplatila na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužiteljica tuženoj uplatila na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, tj. 4,95% godišnje, izraženo u kunama, po mjesecima i ukupno te utvrditi razliku između iznosa koji je tužiteljica tuženoj uplatila obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužiteljica tuženoj uplatila u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u kunama, po mjesecima i ukupno. Također je vještaku naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene. 

 

18.1.      Iz nalaza vještaka od 15. prosinca 2022. proizlazi:

-                      da je tužiteljica tijekom otplate kredita u razdoblju od studenoga 2007. godine do rujna 2012. godine na ime više plaćenih kamata tuženoj ukupno isplatila 1.151,83 EUR / 8.678,46 kn, 

-               da je tužiteljica tijekom otplate kredita u razdoblju od ožujka 2006. godine do listopada 2012. godine na ime više tečajne razlike ukupno tuženoj isplatila 19.403,87 EUR / 146.198,46 kn.

 

18.2.              Tužiteljica nije imala primjedbi na ovako izrađeni nalaz i mišljenje vještaka, a tuženica je iznijela da nema prigovora na matematički izračun vještaka. Jednako tako stranke su na ročištu 14. ožujka 2023. suglasno iskazale da radi eventualnih pojašnjenja nalaza i mišljenja sudskog vještaka nije potrebno saslušanje istog.

 

18.3.              Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

 

19.              Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

 

20.              Tužiteljica potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 11. listopada 2012. pa do konačne isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena. Međutim, tijek i visina zakonske zatezne kamate uređena je odredbom članka 29. ZOO-a i njezinim izmjenama. Prema toj odredbi zatezna kamata od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. se određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Obzirom na iznijeto valjalo je tužiteljici dosuditi zakonsku zateznu kamatu kako je to propisano važeći odredbama ZOO-a.

 

21.              Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja i to: sastav tužbe u iznosu 3.750,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje u tekstu: Tarifa), sastav podneska od 9. veljače 2022. u iznosu 3.750,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), sastav podneska od 22. prosinca 2022. u iznosu 3.750,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 26. rujna 2022. u iznosu 3.750,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 13. listopada 2022. u iznosu 937,50 kn (Tbr. 9. točka 5. Tarife), zastupanje na ročištu 27. listopada 2022. u iznosu 3.750,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištu 14. ožujka 2023. u iznosu 3.750,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife) ukupno 23.437,50 kn što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 29.296,88 kn. Tužiteljici je dosuđen i trošak plaćenog i utrošenog predujma za vještačenje u iznosu 2.000,00 kn, zatim sudska pristojba na tužbu - plaćena u iznosu 400,00 kn te sudska pristojba za presudu u iznosu 1.900,00 kn. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 33.596,88 kn na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 30. ožujka 2023. pa do isplate.

 

21.1.               Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu od 10. svibnja 2022., budući se radi o podnesku za sastav kojeg tužiteljici po Tarifi niti ne pripada trošak. Nije joj priznat niti  trošak za sastav podneska od 15. veljače 2023., budući isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

 

22. Stoga je o trošku valjalo odlučiti kao u točci III. izreke presude.

 

U O. 30. ožujka 2023.

 

Sutkinja: Ljiljana Jakša

 

                                                                              

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. A. Č., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & M. D. j.t.d. u O.
2. Odvjetničko društvo G. & G. d.o.o. u Z.