1

Poslovni broj: UsI-1156/22-5

 

 

 

 

                        

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

Poslovni broj: UsI-1156/22-5

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje Zvjezdane Radošević, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. S. iz BiH, G., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenica J. J., odvjetnica iz N. G., OIB: …, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., OIB: …, radi starosne mirovine, 30. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              I.              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: 140-02/21-03/01028396441, URBROJ: 341-99-06/2-21-7683, broj spisa: 167236 od 24. ožujka 2022.

              II.              Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donese novo rješenje o žalbi tužitelja.

III.              Nalaže se tuženiku,  OIB …, da u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude nadoknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 497,71 eur/3.750,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: 140-02/21-03/01028396441, URBROJ: 341-99-06/2-21-7683, broj spisa: 167236 od 24. ožujka 2022., odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Bjelovaru, KLASA: UP/I 140-02/21-03/01028396441, URBROJ: 341-02-06/2-21-7651, broj spisa: 51401 od 14. rujna 2021., kojim je odbijen zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu primjenom odredaba Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Narodne novine, Međunarodni ugovori broj 3/01, dalje Ugovor), s obrazloženjem da prema odredbi članka 46. Ugovora hrvatska razdoblja osiguranja ostaju trajna obveza nadležnog nositelja države ugovornice koja je pravo na mirovinu i davanje priznala.

2.              Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik na temelju točno utvrđenih činjenica pogrešno primijenio materijalno pravo. Obrazlaže kako je u postupku utvrđeno sljedeće:

- rođen je …, državljanin je BiH,

- pravo na starosnu mirovinu mu je priznato kada je navršio 42 godine, na temelju ukupnog mirovinskog staža od 29 godina, 5 mjeseci i 9 dana, od čega 13 godina, 2 mjeseca i 24 dana na poslovima na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju,

- dio mirovinskog staža je ostvario u Republici Hrvatskoj i to od 04.01.1979. godine do 27.08.1991. godine u efektivnom i uvećanom trajanju,

- pravo na starosnu mirovinu mu je priznato Rješenjem Fonda dana 11.06.1998. godine, a počev od 16.04.1998. godine,

- dana 16.04.2021. godine je putem nadležne ustanove u BIH podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu u smislu odredbe čl. 46. Ugovora - na taj dan je imao 65 godina života.

2.1.              Tužitelj smatra da je tuženik pogrešno primijenio odredbe čl. 43. i 46. Ugovora, jer su se stekli uvjeti za ponovno određivanje mirovine. Ističe kako u Ugovoru o socijalnom osiguranju između RH i BIH ne piše da se odredba čl. 43. Ugovora odnosi samo na mirovine priznate u prvoj državi ugovornici po općim propisima, a ne po posebnim propisima i pod povoljnijim uvjetima. Dodaje kako pozivanje na stručne razgovore tijela za vezu hrvatskog i bosanskohercegovačkog nositelja osiguranja, gdje je navodno dogovoreno da se odredba čl. 43. ne odnosi na mirovine priznate po posebnim propisima i po povoljnijim uvjetima, ne bi trebalo biti osnova za donošenje odluka koje su u suprotnosti s čl. 43. Ugovora, jer Ugovor ima jaču pravnu snagu od stručnih razgovora. Osim toga, tužitelj je u posjedu rješenja za svoje poznanike koji su isto godište kao i on, koji su u isto vrijeme radili u Republici Hrvatskoj na istim poslovima i kojima je pravo na mirovinu priznato u Republici Hrvatskoj, a njemu se ne priznaje. Predlaže poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje te im naložiti da u roku od 30 dana donesu novo rješenje kojim će tužitelju priznati pravo na razmjerni dio starosne mirovine primjenom odredaba Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uz naknadu troška.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je prvostupanjsko rješenje doneseno u izvršenju rješenja Središnje službe, broj: 167236 od 5. siječnja 2022., kojim je žalba uvažena iz drugih razloga i poništeno prvostupanjsko rješenje broj: 51401 od 22. ožujka 2021. te je predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu radi pribavljanja rješenja Fonda, broj: 1028396441 od 11. lipnja 1998., kojim je tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 16. travnja 1998. te donošenje novog rješenja koje će se obrazložiti sukladno članku 98. stavku 5. ZUP-a. Uvidom u spomenuto rješenje utvrđeno je da je tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu na temelju članka 48. Zakona o unutrašnjim poslovima (SI. glasnik Republike Srpske broj 6/94) odnosno po posebnim povoljnijim propisima. Prilikom priznanja prava na starosnu mirovinu, za određivanje visine mirovine bosanskohercegovački nositelj socijalnog osiguranja uračunao je i staž osiguranja navršen na području Republike Hrvatske u razdoblju od 4.1.1979. do 27.8.1991., u efektivnom i uvećanom trajanju. Mirovina po navedenom rješenju se isplaćuje u Bosni i Hercegovini.

3.1.              Tuženik ističe kako se odredba čl. 43. Ugovora odnosi na mirovine priznate u prvoj državi ugovornici po općim propisima, a ne po posebnim propisima i pod povoljnijim uvjetima, a što je i potvrđeno na stručnim razgovorima tijela za vezu hrvatskog i bosanskohercegovačkog nositelja osiguranja održanim u Mostaru od 19. do 21. svibnja 2004., koja su sukladno članku 1. točki 7. Ugovora zadužena za održavanje izravne međusobne veze i posredovanja između nadležnih nositelja država ugovornica radi učinkovite provedbe Ugovora. S obzirom da je tužitelju pravo na starosnu mirovinu u Bosni i Hercegovini priznato uračunavanjem i razdoblja osiguranja navršenih u Republici Hrvatskoj od 4.1.1979. do 27.8.1991. po posebnim propisima i pod povoljnijim uvjetima, a koja mirovina mu se i nadalje isplaćuje, tuženik tvrdi kako uvjeti za preračun starosne mirovine prema članku 43. Ugovora nisu ispunjeni, pa samim time nisu ispunjeni niti uvjeti za primjenu odredbe članka 46. stavka 1. Ugovora. Stoga smatra da razdoblje osiguranja navršeno u Republici Hrvatskoj ostaje trajna obveza nositelja socijalnog osiguranja u Bosni i Hercegovini. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4.              Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.              Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu. Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje ZUS), jer među strankama nisu sporne činjenice, nego samo primjena prava, a stranke u tužbi i u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave.

6.              Člankom 43. Ugovora propisano je da će se mirovine koje je nadležni nositelj jedne države ugovornice priznao u razdoblju od 8. listopada 1991. do stupanja na snagu Ugovora, uračunavanjem razdoblja osiguranja navršenih prema pravnim propisima druge države ugovornice, po službenoj dužnosti ponovo odrediti prema odredbama ovog Ugovora.

7.              Odredbom članka 46. stavka 1. Ugovora određeno je da iznimno od odredaba članka 43. Ugovora, korisniku koji je ostvario pravo na mirovinu, prema pravnim propisima jedne države ugovornice, uračunavanjem razdoblja osiguranja navršenih prema pravnim propisima druge države ugovornice, u razdoblju od 8. listopada 1991. do dana stupanja na snagu ovog Ugovora, a nije do toga dana ispunio uvjete za priznanje prava na mirovinu prema pravnim propisima druge države ugovornice, na njegov će se zahtjev priznati, odnosno odrediti mirovina, prema odredbama ovoga Ugovora, kada ispuni uvjete za priznanje prava na mirovinu prema pravnim propisima druge države ugovornice.

8.              Iz odredbi Ugovora ne proizlazi da se citirane odredbe odnose samo na mirovine priznate po općim propisima, a ne i po posebnim propisima i pod povoljnijim uvjetima, a stručni razgovori tijela za vezu hrvatskog i bosanskohercegovačkog nositelja osiguranja, koja su sukladno članku 1. točki 7. Ugovora zadužena za održavanje izravne međusobne veze i posredovanja između nadležnih nositelja država ugovornica radi učinkovite provedbe Ugovora, nisu izvor prava.

9.              Stoga sud ne može otkloniti prigovore tužitelja niti osporeno rješenje ocijeniti zakonitim, pa je na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a poništio osporeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.

10.              Sud je tužitelju, s obzirom na uspjeh u sporu, na temelju čl. 79. st. 1. i 4. ZUS-a i  tbr. 23. t. 1. i 2., 42., 48. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22), dosudio trošak zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku za sastav tužbe 497,71 eur/3.750,00 kn, koji trošak je prema ocjeni suda bio opravda i potreban za vođenje spora.

 

U Zagrebu 30. ožujka 2023.

 

 

Sutkinja

Lidija Prica, v.r.

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točaka I. i II. izreke ove presude žalba nije dopuštena (članak 66.a stavak 1. ZUS-a).

Protiv točke III. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.