1              Poslovni broj Gž-1159/2022-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1159-2022-3

 

 

U   I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Miha Mratovića predsjednika vijeća te Mirjane Rubić, članice vijeća i izvjestiteljice i Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: Zavoda, Područna služba u S., OIB: ..., S., protiv tuženika: C. O. d.d., Z., Podružnica S., OIB: ..., Split, Trg hrvatske bratske zajednice 8, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu P-1019/20 od 25. svibnja 2022., u sjednici vijeća dana 30. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tužitelja se djelomično odbija kao neosnovana a ujedno i djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Splitu P-1019/20 od 25. svibnja 2022.

a) potvrđuje u dijelu toč. I. kojim je za više zatraženih 95.544,16 kuna odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

b) preinačuje u toč. I. i to dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev s osnova više zatraženih zateznih kamata i sudi:

Nalaže tuženiku da pored dosuđene zakonske zatezne kamate koja na iznos 83.753,17 kn[1]/11.115,96 EUR  teče od 25. svibnja 2022. do isplate isplati tužitelju u roku od 15 dana i zakonske zatezne kamate koje teku na iznos 83.753,17 kn/11.115,96 EUR od 6. veljače 2020. do 24. svibnja 2022. po stopi u visini prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena.

c) preinačuje u toč. II. kojom je odlučeno o troškovima postupka i sudi:

 

Svaka stranka snosi svoj trošak.

 

Obrazloženje

 

1.Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 83.753,17 kuna sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja - od 25. svibnja 2022. do isplate, dok je za više traženo u iznosu od 95.544,16 kuna, kao i za više tražene kamate od 5. veljače 2020. do 24. svibnja 2020., tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. I.), a ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.800,00 kuna (toč. II.).

2.Protiv citirane odluke u dijelu kojim je njegov zahtjev odbijen, kao i odluke o trošku pravovremenu žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Žalbeni je prijedlog uvažavanjem žalbe preinačiti prvostupanjsku presudu te u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev.

2.1.Pri tome žalitelj u bitnome navodi kako se pobijana presuda zasniva na pogrešnom pravnom pristupu jer da je utuženo potraživanje utemeljeno na odredbama čl.161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, a potraživanje kamata na odredbama čl.165. istog zakona, kojim odredbama je u potpunosti uređena materija naknade štete pričinjene Zavodu, pri tome upućujući na odluku sukladno kriterijima propisanim u stavku 2. članka 161. ZOMO. Glede odluke VSRH Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. na koju se poziva prvostupanjski sud navodi kako ne predstavlja generalni stav tog suda, već se odnosi na pojedinačni konkretni slučaj u kojemu se potraživanje odnosilo na razdoblje kada je šteta nastupila prije 2014. kao novog ZOMO u kojoj se navodi da dva propisa reguliraju istu materiju te kako je pravilno sud drugog stupnja primijenio pravilo da kasniji zakon derogira raniji, pri čemu se poziva na brojne odluke VSRH i županijskih sudova.

2.2.Na žalbu je tuženik odgovorio predlažući je odbiti.

3.Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

4.Pobijajući prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353 st. 1. ZPP, dakle, i iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, tužitelj u žalbi uopće ne navodi niti obrazlaže o kojoj se bitnoj povredi radi i u čemu se ona sastoji, a ispitivanjem pobijane presude ovaj sud je utvrdio kako nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje bitne povrede ovaj sud, sukladno odredbi čl. 365 st. 2 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

4.1.Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji se također ne obrazlaže, jer je prvostupanjski sud tijekom postupka, provođenjem svih predloženih dokaza, u dovoljnoj mjeri raspravio i utvrdio sve relevantne činjenice, a činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda nije doveden u sumnju niti žalbenim navodima tužitelja.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik, kao osiguravatelj štetnikovog vozila kojim je skrivljeno prouzročena prometna nezgoda s ozljeđivanjem tužiteljeve osiguranice za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine osiguranici R. B. u razdoblju od 1. siječnja  2018. do 30. studenog 2019. u iznosu od 17.118,74 kuna te od 1. prosinca 2019. cijeli kapitalizirani iznos od 162.178,59 kuna, odnosno ukupno 179.297,37 kuna.

6.U provedenom postupku prvostupanjski je sud u bitnom utvrdio:

-kako se 8. ožujka 1998. u 21,30 sati dogodila prometna nesreća kojom prigodom je osiguranik tuženika Z. J. upravljao osobnim automobilom VW 1200 te je uslijed neprilagođene brzine mokrom i klizavom kolniku došlo do zanošenja automobila i prelaska u zapadnu prometnu traku te udara u prednji dio osobnog automobila Opel kadet kojim je upravljala B. V., a u istoj je ozlijeđena R. B. kao putnica u osobnom automobilu VW 1200 sjedeći na zadnjem sjedalu desno, zbog kojeg učina je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem IK-970/98 od 11. prosinca 2001. okrivljeni Z. J. proglašen krivim i osuđen zbog kaznenog djela iz članka 272. stavak 2. Kaznenog zakona,

-kako je rješenjem Hrvatske zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja Područne službe u Splitu (dalje HZMO-a) Klasa: UP/I-141-02/13- 01/03424845990, Ur. broj: 341-18-05/3-12-043296 od 20. prosinca 2013. utvrđeno  kako se istim osiguranici R. B. zbog ozljede izvan rada uslijed koje je nastala profesionalna nesposobnost za rad: - priznaje počevši od 12. studenog 2012. pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 431,84 kuna mjesečno u koju je uračunat i dodatak na mirovinu - umjesto koje svote mirovine će se isplaćivati  najniža mirovina u svoti od 739,20 kuna mjesečno - od 1. srpnja 2013. mirovina iznosi 748,38 kuna mjesečno; od 1. srpnja 2019. mirovina iznosi 755,83 kuna mjesečno koja isplata pripada počevši od studenog 2014.  te će je isplaćivat Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na teret Državnog proračuna RH mjesečno unatrag,

-kako je provedenim liječničkim vještačenjem po sudskoj vještakinji M. M. D., dr. medicine, specijalisti medicine rada, utvrđeno kako je R. B. u prometnoj nesreći 8. ožujka 1998. kao putnica u osobnom automobilu zadobila konkvasaciju ili teško zgnječenje lijeve potkoljenice, radi čega je liječena na kirurškoj klinici u Splitu osteosintezom sa vanjskim fiksatorom i pokušajem rekonstrukcije lokalnim režnjevima, ali bezuspješno pa je liječenje nastavljeno u kirurškoj klinici u Zagrebi gdje je zbog daljnjih komplikacija napravljena visoka amputacija lijeve potkoljenice, a potom i reamputacija dijela bataljka i revizija potkoljeničnog živca. Liječenje je dalje nastavljeno u Zavodu za protetičku rehabilitaciju. Po završetku liječenja u studenom 2012. osiguranici je u sustavu mirovinskog osiguranja ocijenjena radna sposobnost utvrđenjem profesionalne nesposobnosti za rad uz kontraindikacije. Obzirom je prema opisu poslova i ranih zadataka radila kao NKV radnica na poslovima humanitarne radnice u C. K. na dostavi hrane i drugih potrepština u gradu i prigradskim naseljima i čišćenju u kućanstvima starijih osoba, to je Samostalni sektor za reviziju Ministarstva rada i mirovinskog sustava svojim rješenjem iz svibnja 2013. konačno utvrdio da R. B. može raditi poslove u okviru svog obrazovanja, ali bez poslova koji traže duže hodanje, učestalo hod po stepenicama, često sagibanje i manipulaciju teretom iznad 5 kg. Takva ocjena radne sposobno utemeljena je po principima struke medicine rada, profesionalna radna nesposobnost uz preostalu radnu sposobnost sukladno članku 34. stavak 1. ZOMO-a koja je nastala 12. studenog 2012., uzrokovana je isključivo, 100% ozljedom u prometnoj nesreći, a sve kontraindikacije za rad vezane su za trajne posljedice ozljeđivanja i loše statičkodinamičnog opterećenja sustava za kretanje i kralježnice. Prema dokumentaciji iz spisa osiguranica tužitelja nije bolovala od drugih bolesti prije prometne nesreće,

-kako je sudski vještak za financije M. J., provedenim vještačenjem utvrdio visinu kapitaliziranog iznosa mirovine R. B. na dan 1. prosinca 2019. sukladno nalogu suda prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu, tj. do 9. svibnja 2037. kada korisnica navršava 65 godina, a kako je zatražen izračun i na bazi razmjernog iznosa i na bazi punog iznosa mirovine, izradio je izračun kapitaliziranog iznosa u punom iznosu od 116.886.34 kn i punog isplaćenog iznosa za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30.studenog 2019. od ukupno 17.118,74 kn te naknadno isti prikazao u razmjernom iznosu kapitalizacije, pa je tako razmjerni iznos kapitalizacije utvrdio sa zaključnom 2037. =  73.053,96 kuna i razmjerni isplaćen od 1. siječnja 2018. do 30. studenog 2019. od 10.699,21 kuna.

7.Slijedom gornjih utvrđenja, primjenjujući odredbu iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05., 36/09., 75/09.; dalje: ZOOP, koji je na snazi od 1. siječnja 2006.) te pozivom na odluku VSRH Rev-1354/2016-2,  prvostupanjski je sud obvezao tuženika na isplatu tužitelju za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. studenog 2018. razmjernog iznosa mirovine od 10.699,21 kuna, a za razdoblje od 1. prosinca 2019. razmjernog iznosa kapitaliziranog iznosa mirovine od 73.053,96 kuna, odnosno ukupno 83.753,17 kuna s kamatom od presuđenja do isplate, dok je zahtjev za više zatraženu glavnicu od 95.544,16 kn i za više traženu kamatu u razdoblju od 5. veljače 2020 do 24.svibnja 2020., kao neosnovan odbio.

8.Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje žalitelj ničim konkretnim i ne dovodi u pitanje.

9.Pravilno je ocjenom izvedenih dokaza, posebno rezultata kaznenog postupka vođenog protiv osiguranika tuženika te mišljenja liječnika vještaka, prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljeva osiguranica R. B. ozlijeđena u prometnoj nezgodi 8. ožujka 1998. koju je skrivio osiguranik tuženika te da je njezina profesionalna radna nesposobnost uz preostalu radnu sposobnost, sukladno čl. 34. stavak 1. ZOMO, uzrokovana isključivo ozljedom u prometnoj nesreći, pa je utoliko valjano otklonjen tuženikov prigovor nedostatku uzročno posljedične veze između prometne nezgode i umirovljenja osiguranice tužitelja, koja se u ovom stadiju postupka više i ne problematizira pošto tuženik nije izjavio žalbu.

10.Tijekom prvostupanjskog postupka bilo je sporno, a sporno je i u ovoj žalbenoj fazi, budući žalitelj osporava stav prvostupanjskog suda na kojemu se temelji presuda, treba li u konkretnom slučaju primijeniti odredbe ZOMO-a ili odredbe ZOOP-a budući u svojoj žalbi tužitelj osporava stav prvostupanjskog suda da su za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe ZOOP, odnosno u bitnome, sporan je odgovor na materijalnopravno pitanje koje se suštinski svodi na pravnu dvojbu temeljem kojeg propisa se ima presuditi obveza tuženika kao osiguravatelja štetnika na isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje isplatom invalidske mirovine svojoj osiguranici ozlijeđenoj u prometnoj nesreći krivnjom osiguranika tuženika.

11.Tužiteljev žalbeni prigovor pogrešnom pravnom pristupu prvostupanjskog suda nije osnovan.

12.Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako je tužitelju isplatom invalidske mirovine nastala šteta, a ujedno i kako između tužitelja i štetnika koji je prouzročio ozljeđivanje osiguranice tužitelja pa onda posljedično i tuženika kao osiguranika štetnika, nastaje novi, zakonom propisani odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu.

12.1.Nadalje pravilno je utvrđeno kako za odluku u ovom sporu koji pokreće Zavod protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine je mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme njezina nastanka, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja – prometne nezgode.

13.U utuženom razdoblju je bio na snazi Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13,151/14,33/15,93/15,128/16,18/18 i 62/18; dalje: ZOMO) koji odredbom čl. 161. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana dugovanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja, a u stavku 2. propisuje da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, pri čemu, sukladno odredbi iz čl. 164. st.1. naplatu može tražiti i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici odnosno korisnici osigurani od odgovornosti za štetu. Prema odredbi iz čl. 165. st. 3. ZOMO na svotu potraživanja naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od 15 dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu. Na navedenim pravnim osnovama temelji se tužbeni zahtjev.

14.Pitanje sporne naknade štete regulirano je u istom razdoblju i Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09. 76/13., 152/14 dalje: ZOOP) na koji se prvostupanjski sud pozvao.

14.1.Tako je odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.), time da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji (st. 2.) pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3).

14.2.Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) sadržanom u brojnim odlukama (Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev 3660/2018-2 od 12. siječnja 2022., Revx-388/2018,Rev-5292/19 od 16. Lipnja 2020, Rev-1437/2021., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022, Rev-909/2021) za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

14.3.Sukladno gornjoj recentnoj sudskoj praksi koju prihvaća i ovaj sud te jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), kojom se prema st. 2. smatra i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.

14.4.Naime, prije svega treba imati u vidu kako je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP, odnosno da je u konkretnom slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

14.5.Pri tome je imati u vidu kako se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu na temelju kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su u istom propisane. Osiguravajuća društva nisu štetnici  već na temelju zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen spomenutim posebnim zakonom.

14.6.Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“.

14.7.Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojima je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obujam i opseg osiguranog pokrića, a na temelju čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

15.Slijedom navedenog, kako je to valjano zaključio i prvostupanjski sud, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

15.1.Pravilno je prvostupanjski sud provedenim vještačenjem po vještaku za financije M. J., čiji nalaz i mišljenje je osnovano ocijenjeno stručnim, argumentiranim i objektivnim, te valjanom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 27. ZOOP-a utvrdio kako je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razmjeran iznos mirovine od 10.699,21 kn isplaćene osiguranici R. B. za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30.studenog 2019. te od 1. prosinca 2019. razmjeran iznos kapitaliziranog iznosa mirovine od 1. prosinca  2019. od 73.053,96 kn, odnosno sveukupno 83.753,17 kn te slijedom takvog utvrđenja valjano zaključio kako tužitelju ne pripada naknada štete koja bi bila utvrđena prema sveukupnoj svoti davanja kako je to određeno čl.161. i 164. ZOMO na čiju primjenu se neosnovano poziva tužitelj, radi čega je postupio pravilno i zakonito kada je u preostalom dijelu, a za iznos glavnice od 95.544,16 kn odbio tužbeni zahtjev.

16.Međutim, u pravu je tužitelj kada pobija prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu za više traženo na ime zateznih kamata i to za razdoblje od  6. veljače 2020. do 24. svibnja 2022.

16.1.Naime, odredbom čl. 12. ZOOP propisano je: (1) Odgovorni osiguratelj je dužan u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti podnositelju zahtjeva: 1. obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporne, ili 2.. utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva u slučaju ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporne. (2) Ako odgovorni osiguratelj u roku iz stavka 1. ovoga članka oštećenoj osobi ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno utemeljeni odgovor, oštećena osoba može protiv njega podnijeti tužbu. Tužba podnesena protiv odgovornog osiguratelja ili odgovorne osobe prije proteka roka iz stavka 1. ovoga članka smatrat će se preuranjenom. (3) Odgovorni osiguratelj je dužan isplatiti iznos naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka. U slučaju nemogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete, odgovorni osiguratelj je oštećenoj osobi dužan isplatiti iznos nespornog iznosa naknade štete kao predujam u roku propisanom stavkom 1. ovoga članka. (4) U slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

16.2.Slijedom navedenog, kako tuženik po pozivu tužitelja iz odštetnog zahtjeva kojeg je zaprimio 21. siječnja 2020. nije izvršio obvezu isplate naknade štete, to u smislu naprijed citiranih odredbi tužitelj ima pravo na kamatu od podnošenja zahtjeva, pa kako tužitelj u konkretnom slučaju kamatu traži nakon toga to ovaj drugostupanjski djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja istome na dosuđenu glavnicu od 83.753,17 kn dosuđuje kamatu od tada-od 6. veljače 2020. (čl. 2. ZPP-a u svezi sa čl. 12. ZOOP-a).

17.Glede odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud je mišljenja, imajući u vidu osnov i visinu zahtjeva kako je tužitelj uspio za 73 %, što znači da je tuženikov uspjeh 27 %, odnosno (čl. 154. st. 2. ZPP-a) uspjeh tužitelja bi iznosio 46% (73-27). Međutim, tužitelj trošak nije popisao, radi čega je uvažavanjem žalbe tužitelja valjalo donijeti novu odluku o troškovima preinakom prvostupanjske presude u tom dijelu i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove (čl. 154. st. 4. ZPP-a).

18.Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci (čl.368. st. 1. i 373. st. 1. toč. 3. ZPP).

 

U Splitu 30. ožujka 2023.