Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3516/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića zapisničara, u upravnom sporu tužitelja A. K. d.o.o., K., kojeg zastupa I. Z., odvjetnica u K., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1298/2021-7 od 22. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2023.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija.
II. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1298/2021-7 od 22. srpnja 2022.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenom prvostupanjskom presudom odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/255, urbroj: 513-04-21-6 od 23. rujna 2021. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda K., klasa: UP/I-471-02/20-01/26, urbroj: 513-07-04-20-12 od 26. svibnja 2020. godine te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda K., klasa: UP/I-471-02/20-01/26, urbroj: 513-07-04-20-12 od 26. svibnja 2020. godine kojim je tužitelju utvrđena nova obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2019. godine.
3. Prvostupanjsku presudu tužitelj pobija žalbom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost iz članka 170. na način da je prije svega pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na okolnost na koji način je tužitelj postupao prilikom prodaje robe trgovačkim društvima N. d.o.o., B. d.o.o. i D. d.o.o. sa sjedištem u S. Navodi da je u cijelosti postupao u dobroj vjeri te pribavio izjave odgovornih osoba sukladno Pravilniku. Smatra neosnovanim i nelogičkim da bi tužitelj kao prodavatelj obilazio kupce u njihovim sjedištima, te smatra da ne može snositi odgovornost i obvezu plaćanja poreza na dodanu vrijednost iz razloga koji su bili izvan njegove mogućnosti djelovanja jer nije imao saznanja da se radi o nestajućim trgovcima. Predlaže sudu da uvaži žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova za sastav žalbe.
4. Tuženik iako pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Prije svega napominje se tužitelju da se upravni spor vodi po odredbama Zakona o upravnim sporovima koje odredbe ne propisuju mogućnost ukidanja prvostupanjske presude i vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
7. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine" broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi radi kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
8. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.
9. Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, te je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora na održanoj usmenoj raspravi, pa je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. ZUS-a, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
10. Tužitelj osporenu presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
10.1. Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u sporu postoji kad je upravni sud kakvu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio ili je o činjeničnom stanju izveo pogrešan zaključak (čl. 66. st. 3. ZUS-a).
10.2. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad upravni sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 66. st. 4. ZUS-a).
11. Uvidom u spis predmeta dostavljen sudu uz žalbu proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor o čemu je sastavljen zapisnik klasa: UP/I-471-02/20-01/26, urbroj: 513-07-04-20-09 od 30. ožujka 2020. godine koji je tužitelju uručen 2. travnja 2020. godine. Iz navedenog zapisnika proizlazi da je tužitelj prodavao robu iz svog asortimana (rezervni auto dijelovi, antifriz, tekućina za stakla, motorno ulje i dr.) trgovačkim društvima N. d.o.o., B. a. d.o.o. i D. d.o.o. svi iz Republike Slovenije za što je u promatranom razdoblju ispostavio ukupno 51 račun s iskazanim oslobođenjem od plaćanja poreza na dodanu vrijednost po članku 31. stavku 1. točki a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 73/13. – 106/18. – dalje: Zakon o PDV-u), od čega se u većini slučajeva radilo o gotovinskim računima (33); da je uz sve račune kao dokaz otpreme robe priložena izjava kupca da je robu osobno preuzeo i odvezao u Republiku Sloveniju; da navedene izjave nisu sastavljene sukladno članku 170. stavku 3. Pravilnika o PDV-u („Narodne novine“ 79/13. – 1/19. – dalje: Pravilnik), jer na istima nije naznačen PDV ID kupca kao niti broj i datum računa isporučitelja; da osim provjere PDV ID broja tužitelj nije prikupio druge informacije o kupcu; da je provjerom kod slovenskih poreznih tijela utvrđeno da navedena trgovačka društva djeluju kao nestajući trgovac (missing trader).
11.1. Ove činjenice utvrđene u poreznom nadzoru tužitelj nije žalbenim razlozima ničim doveo u sumnju već kao opravdanje za takvo postupanje navodi da je postupao u dobroj vjeri i da su provjere činjenica o njegovim kupcima izvan njegovih mogućnosti.
12. Prema ocjeni prvostupanjskog suda tužitelj osim provjere PDV ID broja nije izvršio nikakve druge provjere, primjerice koja im je registrirana djelatnost, gdje im je sjedište, nije zatražio nikakva dodatna jamstva od kupaca, kao dokaz isporuke u inozemstvo je prihvatio izjavu kupca koja nije sastavljena sukladno članku 170. stavku 3. Pravilnika o PDV-u, a naknadno nije provjerio da li je roba stigla na svoje odredište. Radi toga je prvostupanjski sud prihvatio kao pravilan zaključak poreznih tijela da tužitelj u konkretnim poslovnim događajima nije postupao s dužnom pažnjom, odnosno nije poduzeo sve radnje koje bi od njega bilo razumno zahtijevati da spriječi svoje sudjelovanje u poreznoj prijevari.
13. Odredbom članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o PDV-u propisano je da su od PDV-a oslobođene isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobro ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koji djeluju kao takvi u toj drugoj državi.
13.1. Prema odredbi članka 170. stavka 1. Pravilnika o porezu na dohodak porezni obveznik koji primjenjuje oslobođenje od PDV-a temeljem članka 41. Zakona dokazuje da je dobro otpremljeno ili prevezeno u drugu državu članicu računom, otpremnicom, prijevoznom ispravom ili drugim dokumentom iz kojega je razvidno da se odnosi na otpremu ili prijevoz dobara u navedenom računu. Ako, prema stavku 2. istoga članka Pravilnika, dobra otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu osoba koje stječe dobro ili druga osoba za njen račun, prodavatelj dobara, uz dokumente iz stavka 1. ovoga članka, kao dokaz da su dobra otpremljena ili prevezena u drugu državu članicu koristi pisanu izjavu o otpremi ili prijevozu dobara u drugu državu članicu koju je potpisao preuzimatelj dobara. Prema stavku 3. u pisanoj izjavi o otpremi ili prijevozu dobara iz stavka 2. moraju biti navedeni sljedeći podaci: a) ime i prezime (naziv) prodavatelja, b) broj računa i datum izdavanja računa za isporučena dobra, c) ime i prezime (naziv) i PDV identifikacijski broj kupca, d) registarske oznake prijevoznog sredstva kojim su dobra otpremljena ili prevezena, e) mjesto odredišta u drugoj državi članici.
14. Analizirajući ukupnost činjenica koje se nalaze u dokumentaciji koja prileži spisu u smislu navedenih zakonskih i podzakonskih odredbi prvostupanjski je sud ocijenio da su osporavana rješenja poreznih tijela utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava te je svoju odluku obrazložio na valjan i razložan način koji u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud.
15. Radi izloženoga, prema ocjeni ovog Suda, osporena se presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju u sporu na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, pa stoga ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.
16. Trebalo je stoga, temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.
17. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 79. ZUS-a jer tužitelj nije uspio u sporu.
U Zagrebu, 30. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća
Boris Marković, v.r.