1

Poslovni broj Gž-389/2023-2

 

 

 

 

 

 

 

                                                                             Poslovni broj: Gž-389/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. S. S. iz U., OIB: …i 2. E. Z. iz Š., OIB: …, oboje zastupani po punomoćnici P. K. V., odvjetnici u U. protiv tuženika F. B. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćnici Ž. Č. L., odvjetnici u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj: P-326/2020-23 od 31. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj: P-326/2020-23 od 31. siječnja 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

1. Nalaže se tuženiku F. B. iz R., OIB: …da tužitelju S. S. iz U., OIB:…plati iznos od 11.674,11 EUR / 87.958,66 KN sa zakonskom zateznom kamatnom koja teče od dana 03. veljače 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do isplate sve u roku od 15 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku F. B. iz R., OIB: …da tužitelju E. Z. iz Š., OIB: …plati iznos od 11.674,11 EUR / 87.958,66 KN sa zakonskom zateznom kamatnom koja teče od dana 03. veljače 2009. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do isplate sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi troškove parničnog postupka tuženiku u iznosu od 2.986,26 EUR / 22.500,00 KN sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnose tužitelji. Žalbu podnose zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, smatraju da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbe čl. 2, 8., 151., 154., 155., 230., 269., 325. i 338. st. 1. ZPP, pa je posljedično tome počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi sa navedenim zakonskim odredbama. Smatraju i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Osim toga, smatraju i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da prvostupanjski sud uopće nije cijenio tzv. odvjetničku službenu zabilješku od 10. listopada 2015. iako je vjerodostojnost iste potvrdio svjedok-odvjetnik u miru Z. F., koji ju je pečatirao i potpisao, iz čijeg se sadržaja može zaključiti da je tuženik priznao postojeći dug ali je naveo da nije u mogućnosti podmiriti dug prema predloženoj otplati već će isti svoju obvezu plaćati u skladu sa svojim mogućnostima što je potvrđeno i iskazom svjedokinje P. K. V., punomoćnice tužitelja. Ukazuju i na iskaze svjedoka K. S. te samih tužitelja. Smatraju da je iskaz svjedokinje I. I. pristran. Osim toga, smatraju i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno te ukazuju na odredbu čl. 240. ZOO, te da je iz provedenih dokaza trebalo zaključiti da je tuženik priznao dug, pri čemu ukazuju i na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Prigovaraju i odluci o parničnom trošku te smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno troškove postupka obračunao prema zbroju vrijednosti predmeta spora.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao osnovani prihvate njihovi tužbeni zahtjevi uz naknadu troškova postupka, odnosno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).

 

4. Na žalbu nije odgovoreno.

 

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti im iznose od po 11.674,11 EUR / 87.958,66 kn, svakome sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na te iznose teče od 03. veljače 2009.  do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena i to s osnove naplate njihovog regresnog duga, koji je nastao plaćanjem, njih, kao jamaca, kreditne obveze tuženika prema davatelju kredita Štedionici C. di R. del F. V. G. s.p.a.

 

7. U ovom postupku nije sporno da je između tuženika, kao korisnika kredita i Štedionice C. di R. del F. V. G. s.p.a., kao davatelja kredita 2004. sklopljen Ugovor o zajmu za iznos od 27.000,00 EUR i da su tužitelji bili jamci te kreditne obveze tuženika te da su, kao takvi platili ovu njegovu obvezu 03. veljače 2009., sklapajući sa ovim kreditorom svoje zasebne ugovore o kreditu koje su potom i otplatili do 2014.

 

7.1. Sporna je osnovanost tuženikova prigovora zastare, obzirom na tvrdnju tužitelja da je na sastanku održanom kod odvjetnika V. F. tuženik priznao ovaj zastarjeli dug ( čl. 240. st. 1.  Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO).

 

8. Odlučujući o ovom spornom pitanju i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud je nakon ocijene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP), kao neosnovan odbio ovaj zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnome, da je u ovom postupku došlo do zastare ove novčane tražbine tužitelja i to već do sastanka u uredu odvjetnika Z. F., bilo da je do njega došlo u prosincu 2014. ili listopadu 2015., obzirom da je petogodišnji rok zastare, u kojem roku zastarijeva ovaj regresni dug tuženika, računajući od veljače 2009., kada su tužitelji podmirili novčanu tražbinu tuženika, nastupio već u veljači 2014. Osim toga, prvostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo ni do prekida zastare priznanjem duga u održanim susretima tužitelja i tuženika, kako to tvrde tužitelji, napose ne da bi do priznanja duga došlo na sastanku tužitelja i tuženika u odvjetničkom uredu odvjetnika Z. F..

 

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka ( čl. 365. ZPP ), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je ova presuda prvostupanjskog pravilna i zakonita.

 

9.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP valja istaknuti da prvostupanjski nije počinio ovu bitnu povredu odredba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku  i samih tih isprava ili zapisnika,  zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

9.2. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 2. i čl. 325. ZPP jer je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku odlučivao u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku ( čl. 2. ZPP) te je posljedično tome i odlučio o svim zahtjevima stranaka u postupku ( čl. 325. ZPP), a time što izrekom nije odlučio i o sporednoj tražbini tužitelja, njihovom zahtjevu za naknadu troškova postupka nije počinjena ova bitna povreda odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 325. jer obzirom na činjenicu da su u ovom postupku izgubili parnicu i da su posljedično tome na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP upravo oni dužni protivnoj strani naknaditi sve troškove postupka, žalitelji niti uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe čl. 325. ZPP ne bi u ovom postupku mogli za sebe ostvariti povoljnije pravo i ova činjenica sama za sebe u okolnostima konkretnog slučaja nije mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

9.3. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 8. ZPP na koju također ukazuju žalitelji jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i ovom sudu za to dao valjane i prihvatljive razloge.

 

9.4. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 10. ZPP jer niti sud, stranke i drugi sudionici nisu svojim procesnim radnjama odugovlačili i time sprječavali sud da se postupak dovrši u razumnom roku i sa što manje troškova i posljedično tome niti je sud imao potrebu onemogućavati svaku zlouporabu prava u postupku.

 

9.5. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 230. ZPP jer je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe pravilno utvrdio sadržaj isprava na koje ukazuju žalitelji, pa je njihovu žalbu valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

 

9.6. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 388. st. 4. ZPP jer je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

 

9.7. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.  st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud, kao sud dugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalbu tužitelja u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo ocijeniti neosnovanom.

 

10. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

11. Na temelju odredbe čl. 214. st. 1. i 2. ZOO propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze i da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

 

11.1. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a temeljem odredbe čl. 216. ZOO propisano je da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

 

11.2. Na temelju odredbe čl. 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

 

12. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, koje između stranaka u postupku i nije sporno budući da i sami tužitelji već u svojoj tužbi to navode da su novčanu tražbinu tuženika, koju je ovaj imao u odnosu na Štedionicu C. di R. del F. V. G. s.p.a., temeljem ugovora o zajmu od 2004., kao jamci platili u veljači 2009., a da su tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijeli 29. svibnja 2020., prvostupanjski sud, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara ove novčane tražbine već do veljače 2014., računajući navedeni rok zastare od pet godina u kojem roku i zastarjeva ova njihova novčana tražbina ( čl. 225. ZOO) od veljače 2009. od kada su tužitelji, kao vjerovnici ove novčane obveze imali pravo od tuženika, kao svog dužnika zahtijevati ispunjenje ove obveze ( čl. 215. st. 1. ZOO), pa je i u ovom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

 

13. Na temelju odredbe čl. 220. st. 1. ZOO propisano je da se pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare.

 

13.1. Odredbom čl. 240. st.. 1. ZOO propisano je da se zastara prekida kad dužnik prizna dug, dok je odredbom stavka 2. ovog članka propisano da se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

 

13.2. Na temelju odredbe čl. 246. ZOO propisano je da ako je prekid nastao priznanjem duga od strane dužnika, a vjerovnik i dužnik su se sporazumjeli o obnovi obveze, nova tražbina zastarijeva za vrijeme koje je određeno za njezinu zastaru.

 

13.3. Temeljem odredbe čl. 247. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, dok je odredbom čl. 249. st. 1. ZOO propisano da se volja za sklapanje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave.

 

14. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda ( čl. 8. ZPP), uvjerljivost kojeg niti žalbenim navodima žalitelja nije dovedeno u ozbiljnu sumnju, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom provedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka i stranaka u postupku te sadržaja isprava, a napose Službene zabilješke odvjetnika Z. F. ( list 28 spisa ), pravilno zaključio da u ovom postupku, suprotno žalbenim navodima žalitelja, tužitelji nisu dokazali da je u konkretnom slučaju na njihovim susretima sa tuženikom, a napose ne u odvjetničkom uredu odvjetnika Z. F., tuženik izričito, jasno i nedvosmisleno priznao navedeni zastarjeli dug, i da je time došlo do prekida navedene zastare te da je posljedično tome rok zastare počeo ponovno teći od takvog njegovog priznanja.

 

14.1. Naime, i ovaj drugostupanjski sud prihvaća navode tužitelja da su sa tuženikom nastojali postignuti sporazum o plaćanju ove njihove tražbine i da je u vezi sa time i bilo njihovih međusobnih susreta, pa tako i susreta na koji ukazuju žalitelji u odvjetničkom uredu odvjetnika Z. F.. Međutim, suprotno žalbenim navodima žalitelja, iz provedenih dokaza jasno proizlazi zaključak prvostupanjskog suda da na tim susretima ( dogovorima) nikada nije došlo do odricanja tuženika od zastare ( čl. 220. st. 1. ZOO), a niti do priznanja duga u smislu odredbe čl. 240. st. 1. ZOO, na način da bi tuženik jasno, određeno i bezuvjetno priznao ovu njegovu zastarjelu obvezu, a sve kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

14.2. Suprotan zaključak ne proizlazi niti iz sadržaja navedene Službene zabilješke odvjetnika F. od 10. studenog 2015., kako to pogrešno shvaćaju žalitelji, jer se tom zabilješkom samo potvrđuje održavanje sastanka s tuženikom, a u vezi ove njegove novčane obveze, ali ne i da je tada tuženik jasno, određeno i bezuvjetno priznao ovu njegovu zastarjelu obvezu. Naime, sama činjenica da se u navedenoj službenoj zabilješki navodi „...unatoč priznanju duga...“ sama za sebe ne potvrđuje da je tada i došlo do priznanja navedenog duga, kako to pogrešno smatraju žalitelji, budući iz iskaza samog svjedoka Z. F. jasno proizlazi da „...ništa ne zna o njihovom pravnom problemu...“ i „...ja pojma nemam što tu piše...“ ( list 102 spisa), a i da iz samog sadržaja navedene zabilješke, pa i iskaza svjedokinje P. K. V., jasno proizlazi da je tom prilikom tuženik odbio potpisati Ugovore o načinu vraćanja ove njihove novčane tražbine, čime je zapravo jasno izrazio svoju volju da ovu njegovu zastarjelu obvezu ne priznaje. Stoga je prvostupanjski sud, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je u konkretnom slučaju nastupila zastara ove novčane tražbine žalitelja i da nakon toga nije došlo do priznanja navedenog duga, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

 

14.3. Naime, kao što je to i prethodno navedeno, izjava kojom se zastarijevanje prekida mora biti jasna, određena i bezuvjetna,  time da uvijek mora biti takva da se njome na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje ( tako npr. i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1973/2014-3 od 12. travnja 2016.), a što u konkretnom slučaju nije riječ, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, radi čega je i žalbu tužitelja valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

 

14.4. Pri tome u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuju na određena pravna shvaćanja Vrhovnog suda republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, valja istaknuti da ta pravna shvaćanja nisu primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja jer su ona izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna i materijalno pravna utvrđenja.

 

15. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 126/2022 – dalje:Tarife), pravilno odlučio i o svim troškovima parničnog postupka, pa je žalbu žalitelja, kao neosnovanu valjalo odbiti i u ovom dijelu.

 

16. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje su u žalbi ukazivali tužitelji, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

 

Pula - Pola, 27. ožujak 2023.

 

 

Predsjednik vijeća:

 

   Robert Fabris