1

Poslovni broj: Gž-13/2022-3

 

Poslovni broj: Gž-13/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića, kao predsjednika vijeća, te Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja N. Š., OIB: …, iz K., zastupanog po punomoćnicima Z. O.U. M. F. i dr., odvjetnicima iz V., protiv tuženika P. banke d.d. Z., OIB: …, Z., zastupane po punomoćnici M. Č., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-95/2020-37 od 5. studenog 2021., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 30.ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda i rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-95/2020-37 od 5. studenog 2021.:

 

- potvrđuje točki I. izreke presude u dijelu kojim se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 9012297884 od 22. veljače 2007. koji glasi: "kredit u iznosu od 13.336,69 CHF (slovima: trinaesttisućatristotridesetšest CHF i šezdesetdevet C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 60 (slovima: šezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja..." i u točki II. izreke presude,

 

- potvrđuje u odluci o parničnom trošku u točki II. izreke rješenja u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju parnični trošak od 7.439,49 kn

 

- preinačuje u točki I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna ugovorena valuta u CHF iz članka 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i u preostalom dijelu točke II. izreke rješenja kojim je naloženo tuženiku platiti parnični trošak od 234,25 kn i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e

 

1. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška za sastav žalbe kao neosnovan.

 

2. Točka II. izreke rješenja nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012297884 od 22. veljače 2007. sklopljen između tužitelja N. Š., OIB: …, K. i tuženika P. banke Z. d.d., OIB: …, Z., koji glasi:

"kredit u iznosu od 13.336,69 CHF (slovima: trinaesttisućatristotridesetšest CHF i šezdesetdevet C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 60 (slovima: šezdeset) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...",

te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d., OIB: … da tužitelju N. Š., OIB: … K., isplati iznos od 9.375,61 kn (devettisućatristosedamdesetpet kuna i šezdesetjedna lipa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i to:

- na iznos od 80,07 kn od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 139,06 kn od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 96,69 kn od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 96,05 kn od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 104,92 kn od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 73,88 kn od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 83,83 kn od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 76,65 kn od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 85,98 kn od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 67,97 kn od 1. studenog 2009 do isplate,

- na iznos od 86,42 kn od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 79,92 kn od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 111,74 kn od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 124,37 kn od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 127,65 kn od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 148,24 kn od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 175,16 kn od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 207,13 kn od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 221,52 kn od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 258,15 kn od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 288,19 kn od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 255,56 kn od 1. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 266,01 kn od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 332,51 kn od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 323,65 kn od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 301,06 kn od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 337,51 kn od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 313,01 kn od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 365,39 kn od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 416,07 kn od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 505,65 kn od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 563,51 kn od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 450,98 kn od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 405,75 kn od 1. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 402,15 kn od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 425,89 kn od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 459,08 kn od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 518,24 kn od 1. ožujka 2012. do isplate, sve u roku od 15 dana."

 

1.1. U sklopu presude sud prvog stupnja donio je i rješenje čija izreka glasi:

"I. Tužbeni zahtjev tužitelja N. Š. protiv tuženika P. banke d.d. Z. radi isplate iznosa od 150,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom, smatra se povučenim.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.673,74 kn (sedamtisućašestosedamdesettri kune i sedamdesetčetiri lipe), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, tekućom od 5. studenog 2021. do isplate, u roku 15 dana."

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbu i tužbeni zahtjev, a tužitelja obveže da nadoknadi tuženiku troškove postupka zajedno s troškom za sastav žalbe, podredno da je ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Tuženik je izjavio žalbu iz koje se ne vidi u kojem dijelu pobija prvostupanjsku presudu pa je na temelju članka 365. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) ovaj sud uzeo da presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle u dosuđujućem dijelu (točka I. i II. izreke presude) i u dijelu u kojem je odlučeno o trošku postupka (točka II. izreke rješenja).

 

5.1. Izjavljenom žalbom zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik paušalno navodi da izreka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te da prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

5.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj sud ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određeno navedenih u žalbi nije utvrdio da je takva povreda počinjena niti je našao da bi sud prvog stupnja počinio koju od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

6. Tužitelj tužbom traži da se utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka dio članka 7. Ugovora o kreditu broj 9012297884 od 22. veljače 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovoreno da se kredit od 13.336,69 CHF i kamata ugovorena u točki 4. tog ugovora veže za tečaj CHF važeći na dan plaćanja te da se utvrdi da je ništetan članak 1. Ugovora o kreditu koji glasi: „Banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.336,69 CHF (slovima: trinaesttisućatristotridesetšest CHF i šezdesetdevet C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.“

 

6.1. Tvrdi da su članci 1. i 7. Ugovora o kreditu ništetne odredbe i pri tome se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž-6632/17) donesenu u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača te traži od tuženika da vrati bez osnove stečenih 9.525,62 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od uplate svakog pojedinog mjesečno anuiteta.

 

6.2. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J. (list 235-244) smanjio je visinu tužbenog zahtjeva i zatražio od tuženika isplatu 9.375,61 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kao prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu (list 250-252).

 

7. Sud prvog stupnja utvrdio je da ništetan i bez pravnog učinka članak 1. i dio članka 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se kredit veže za tečaj CHF i naložio tuženiku da plati tužitelju 9.375,61 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa polazeći od slijedećih utvrđenja:

- tuženik je na temelju Ugovora o kreditu tužitelju stavio na raspolaganje 13.336,69 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za CHF banke,

- prema presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev-2221/18) i presudi  Pž-6632/17 tuženik je od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno člancima 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03.; dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno člancima 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07.,125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica identične su odredbama iz presuda Rev-2221/18 i Pž-6632/17,

- u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi restitucije koju traže zbog postupanja tuženika sud je vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015., 14/2019.; dalje: ZZP/14) i članka 502.c ZPP-a,

- tužba podnesena 27. veljače 2020. podnesena je unutar zastarnog roka jer je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara i ponovno je počela teći od pravomoćnosti presude Pž-6632/17 (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.) te se primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO),  

- zbog ništetnih ugovornih odredbi svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbi ( članak 323 ZOO-a),

- prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J. tužitelj je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do zadnje uplate preplatio tuženiku 9.375,61 kn.

- na temelju članka 1111. stavak 1. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a tuženik je dužan vratiti ukupno preplaćeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama od svake pojedine mjesečne uplate.

 

8. Tuženik se žali navodeći u bitnom da se na ovaj konkretni slučaj i ovaj ugovorni odnos ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno i osporava provedeno vještačenje. Tvrdi da tužitelj nije dokazao status potrošača i da sud prvog stupnja nije obrazložio niti otklonio prigovor da je predmetni ugovor ispunjen u cijelosti pa se stoga ništetnost nije mogla isticati u postupku. Poziva se stupanje Republike Hrvatske u članstvo EU i obrazlaže da se Direktiva 93/13 nije mogla primijeniti u ovom slučaju. Traži naknadu troškova koje mu je prouzročio tužitelj i osporava troškove dosuđene tužitelju za podneske od 21. travnja. 2020., 20. travnja 2021. te 9. ožujka 2021. i 14. svibnja 2021.

 

9. Ovaj sud prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja i nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tuženik kao nepošten stjecatelj u smislu članka 323. stavka 1. i 2. ZOO-a i na temelju članka 1111. stavak 1. i članka 1115. ZOO-a dužan vratiti zatraženih 9.375,61 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta.

 

10. Prije svega, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu povodom tužbe Udruge „F.“ promašeno jer je Ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita, odnosno da se ne može primijeniti članak 502.c ZPP-a u ovom postupku radi naknade štete jer je tužitelj tužbu podnio radi isplate temeljem stjecanja bez osnove.

 

10.1. Shvaćanje je i ovog suda da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom na temelju navedenog članka 502.c ZPP-a i u vrijeme tužbe važećeg članka 118. ZZP/14 postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva. Iako je Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a od 1. rujna 2019. navedena odredba izmijenjena tako da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ "ili isplatu", ovdje je tuženik stekao korist na temelju ništetne ugovorne odredbe pa je prema odredbama ZOO-a koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan drugoj strani vratiti sve ono što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu. Prema pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude P-1401/12 te presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 i Revt-249/2014, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, tužene banke, između ostalih i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile su kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika pa kako je već rečeno ova utvrđenja iz  postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupka koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom na to da se tužitelj pozvao na te odluke, a tuženik je prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi postupio na isti način kao u sudskom postupku na koji se odnosi presuda P-1401/2012, navedene odluke TS-a, VTS-a i VSRH-a imaju direktni učinak i obvezuju sud prvog stupnja u ovom sporu. S tim u vezi, isto shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. te odluci Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. pa se tuženik upućuje na iste.

 

10.2. Što se tiče žalbenih navoda da je kredit isplaćen i da Ugovor o kreditu nije na snazi pa da tužitelj nije mogao tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pozivom na presude Europskog suda u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15., također zauzeo pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud. Prema tome pravnom shvaćanju, neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ osiguravaju tri pravila o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, odnosno ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Prvo pravilo je da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Prema članku 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, a sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Budući da je i po ocijeni ovog suda tuženik primio utuženi iznos kao nepošten stjecatelj te da je u ovom slučaju tužitelj  zakonsko pravo na povrat neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu do isplate kredita stekao upravo zbog ništetnosti ugovornih odredbi o anuitetima vezanim za švicarski franak jer je platio više nego što je trebao, tuženik je  zbog ništetnosti ugovora dužan vratiti sve što je primio na temelju takvog ugovora zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

 

11. Tuženik u žalbi tvrdi da podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu nije prekinuta zastara, odnosno da tužitelju pravo na zahtjev za isplatu preplate s osnova ništetne valutne klauzule teče od veljače 2020. te u vezi toga ističe da niti jedna odredba Zakona o obveznim odnosima ne predviđa da do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik te da se zakonske odredbe o zastari imperativnog karaktera ne mogu primijeniti nikako drukčije nego onako kako glase. Smatra da je zastara za svaki pojedinačni iznos počela teći u trenutku kada je tuženik primio isplatu i da je prije kolektivnog spora protekao trogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje na povremena potraživanja jer odredbama ZPP-a niti Zakonom o zaštiti potrošača kao specijalnom zakonu nije određeno da bi pokretanje kolektivnog spora imalo učinak na pojedinačne, odnosno individualne restitucijske zahtjeve u pogledu zastare pa je trebalo primijeniti odredbe o zastari određene općim normama u člancima 240. do 246. Zakona o obveznim odnosima. Naglašava da se zastara ne može prekinuti podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa niti može početi teći od dana presude koja se ne vodi protiv stranaka u ovom postupku i u odnosu na ovaj ugovorni odnos. Poziva se na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Jureša protiv Hrvatske te odluke istog suda u predmetima Brezovac protiv Hrvatske, Saghinadze i drugi protiv Gruzije te Hoare protiv Ujedinjenog Kraljevstva i smatra da je nepoštivanjem pravnih presedana došlo do povrede pravne sigurnosti iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

11.1. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije odlučio o zastari izvan zakonskih okvira niti je nastupila zastara potraživanja kako to pogrešno smatra tuženik u žalbi. I po shvaćanju ovog suda, za povrat iznosa zbog ništetne valutne klauzule zastara je počela teći 14. lipnja 2018. (nakon pravomoćno utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojom je glavnica vezana uz švicarski franak u kolektivnom sporu koja je utvrđena pravomoćnom presudom Pž-6632/17). Naime, sud prvog stupnja utvrdio je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli,  a obzirom na direktni učinak presuda TS-a, VTS-a i VSRH-a ništetnost je utvrđena već u postupku kolektivne zaštite pa se primjenjuju pravna shvaćanja izražena u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. prema kojem zastara zbog ništetne valutne klauzule nastupa tek 14. lipnja 2023. Obzirom na to, budući da je u ovom postupku tužba od 27. veljače 2020. podnesena u općem zastarnom roku od 5 godina zastara nije nastupila kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

 

12. Žalbenim navodima tuženik tvrdi da je predmetni ugovor sklopljen suglasnom voljom obiju ugovornih strana i da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno te da su tužitelju bile jasne sve ugovorne obveze i prava. Smatra da sud prvog stupnja nikako nije mogao mijenjati ugovorni odnos u koji su stranke stupile svojom voljom jer se u suprotnom tužitelj stavlja u položaj kao da je ugovorio kredit u kunama, a da je vještak djelomično pretvorio kredit s valutnom klauzulom u kunski kredit jer je napravio izračun kao da je tužitelj tada sklopio kredit bez valutne klauzule u kunama.

 

12.1. Međutim, kako je već rečeno, na temelju članka 502.c. ZPP-a i članka 118. ZZP/14 sud u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu obvezuju presude TS-a, VTS-a i VSRH-a pa budući da tim presudama pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača nema kompenzacijski karakter i ne štiti svakog potencijalnog potrošača, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkih ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu koji se vodi zbog istovrsnog ugovora o kreditu kao u ovom slučaju. Naime, utvrđeno je da tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za rast tečaja CHF te da tužitelj nije dobio od tuženika neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno da je tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, a posljedica nepoštenosti je ništetnost ugovorne odredbe kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

 

12.2. Nije osnovana niti žalba tuženika u dijelu kojim smatra da je vještak djelomično pretvorio kredit s valutnom klauzulom u kunski kredit. Naime, što se tiče provedenog financijskog vještačenja, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenice u vezi izračuna visine preplate na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke N. J. jer je njime utvrđeno da je tužitelj platio više tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i vještačenjem je izračunato koliko bi iznosio svaki mjesečni anuitet da je tuženik primijenio početni tečaj CHF izražen u kunama, primjenom tečaja koji je bio na snazi u vrijeme kada je kredit stavljen tužitelju na raspolaganje. Dakle, svako potraživanje koje je tuženik iskazao u poslovnim knjigama u CHF pretvoreno je u kune i ne radi se o izračun kao da je tužitelj tada sklopio kredit bez valutne klauzule u kunama kako to pogrešno smatra tuženik u žalbi.

 

13. Neosnovano tuženik u žalbi osporava tužitelju pravo da se poziva na pravna utvrđenja iz kolektivne presude koja se tiču potrošača tvrdnjom da tužitelj nije dokazao status potrošača jer je teret dokaza te činjenice bio na tuženiku, a ne na tužitelju i stoga se ima smatrati da je tužitelj potrošač u smislu Direktive 93/13 EEZ.

 

14. Tuženik navodi u žalbi da sud prvog stupnja prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir da je ugovorni odnos između stranaka zasnovan prije 1. srpnja 2013. kada je Republika Hrvatska stupila u članstvo Europske unije. Međutim, što se tiče primjene Direktive 93/13, u odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. pa se u ovom slučaju s obzirom na vrijeme pokretanja postupka, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. U tom pravcu, tuženiku se napominje da je do 6. kolovoza 2007. bio na snazi ZZP/03 koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima pa je između ostalog člankom 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

 

15. Dakle, ovaj sud prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja i nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo kada je uvažio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatu kao u izreci prvostupanjske presude.

 

16. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim članak 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena visina kredita, odnosno obveza tuženika da tužitelju stavi na raspolaganje 13.336,69 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 1. ožujka 2023. ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora.

 

17. Iz tih razloga, žalba tuženika je u tom dijelu usvojena i na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna ugovorena valuta u CHF iz članka 1. Ugovora o kreditu te odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da tuženik stavlja na raspolaganje tužitelju 13.336,69 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita.

 

18. Konačno, žalbu tuženika trebalo je djelomično uvažiti i zbog odluke o parničnom trošku jer tužitelju je dosuđen trošak za podnesak od 20. travnja 2021. (list 270-271), a taj podnesak nije bio nužan i potreban za vođenje ovog postupka i stoga je kao takav nepotreban. Slijedom toga, prvostupanjska presuda je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačena i u odluci o parničnom trošku u točki II. izreke rješenja te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak od 234,25 kn za sastav tog podneska.

 

19. Tuženiku na temelju članka 154. stavak 5. ZPP-a nije dosuđen zatraženi trošak za sastav žalbe jer je tuženik uspio samo s neznatnim dijelom kojim je preinačena odluka kojom je utvrđen ništetnim članak 1. Ugovora o kreditu i neznatni dio dosuđenog parničnog troška od 234,25 kn za sastav tog podneska, dok je u preostalom pobijanom dijelu prvostupanjske presude žalba odbijena i naloženo je tuženiku platiti glavnicu zatraženu tužbenim zahtjevom tužitelja, zajedno sa preostalim dosuđenim parničnim troškom pa tuženik nema pravo na trošak žalbenog postupka.

 

20. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu i zatražio naknadu troška za sastav tog podneska, ali je zahtjev za naknadu tog troška odbijen jer odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a budući da navodi iz tog podneska nisu bili od značaja za donošenje odluke po žalbi tuženika.

 

21. Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Koprivnica, 30. ožujka 2023.