Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
Poslovni broj: Gž-1208/2021-3
1
Republika Hrvatska Županijski sud u Sisku Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5 |
|||
Poslovni broj: Gž-1208/2021-3 |
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Sisku, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Ivana Stipčića, suca izvjestitelja i člana vijeća i Lucijane Vukelić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P., OIB: …, iz G., koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. i partneri, d.o.o. u S. B., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva L., N. i S. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: 4 P-141/2019-32 od 12. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika A. B. d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: 4 P-141/2019-32 od 12. listopada 2021. pod točkama I, II i IV izreke.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika A. B. d.d. za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:
"I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 69700015165/2006 od dana 21. lipnja 2006., sklopljenog između S. banke d.d. O., Podružnica S. B., MB: …, kao prednika tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, kao kreditora i tužitelja S. P. iz P., OIB: …, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.000,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 2. i članak 3. ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, čija izmjena se smatra sastavnim dijelom predmetnog ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa istom ugovoru (članak 4. ugovora o kreditu).
II Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., OIB: …, isplatiti tužitelju S. P. iz P., OIB: …, na ime stečenog bez osnove iznos od 35.690,16 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
- 76,36 kn od 12. rujna 2007. do isplate,
- 76,66 kn od 15. listopada 2007. do isplate,
- 74,68 kn od 9. studenog 2007. do isplate,
- 76,71 kn od 11. prosinca 2007. do isplate,
- 77,08 kn od 8. siječnja 2008. do isplate,
- 72,77 kn od 11. veljače 2008. do isplate,
- 78,62 kn od 10. ožujka 2008. do isplate,
- 75,41 kn od 11. travnja 2008. do isplate,
- 75,16 kn od 13. svibnja 2008. do isplate,
- 72,49 kn od 11. lipnja 2008. do isplate,
- 73,07 kn od 1. kolovoza 2008. do isplate,
- 72,82 kn od 1. rujna 2008. do isplate,
- 71,02 kn od 1. listopada 2008. do isplate,
- 106,50 kn od 1. studenog 2008. do isplate,
- 71,58 kn od 1. prosinca 2008. do isplate,
- 144,64 kn od 1. siječnja 2009. do isplate,
- 155,45 kn od 1. veljače 2009. do isplate,
- 163,05 kn od 1. ožujka 2009. do isplate,
- 147,96 kn od 1. travnja 2009. do isplate,
- 146,08 kn od 1. svibnja 2009. do isplate,
- 179,95 kn od 1. lipnja 2009. do isplate,
- 170,36 kn od 1. srpnja 2009. do isplate,
- 175,56 kn od 1. kolovoza 2009. do isplate,
- 176,12 kn od 1. rujna 2009. do isplate,
- 168,05 kn od 1. listopada 2009. do isplate,
- 171,20 kn od 1. studenog 2009. do isplate,
- 166,65 kn od 1. prosinca 2009. do isplate,
- 176,65 kn od 1. siječnja 2010. do isplate,
- 193,90 kn od 1. veljače 2010. do isplate,
- 189,38 kn od 1. ožujka 2010. do isplate,
- 218,45 kn od 1. travnja 2010. do isplate,
- 210,96 kn od 1. svibnja 2010. do isplate,
- 225,57 kn od 1. lipnja 2010. do isplate,
- 307,89 kn od 1. srpnja 2010. do isplate,
- 267,80 kn od 1. kolovoza 2010. do isplate,
- 337,00 kn od 1. rujna 2010. do isplate,
- 300,49 kn od 1. listopada 2010. do isplate,
- 273,05 kn od 1. studenog 2010. do isplate,
- 356,54 kn od 1. prosinca 2010. do isplate,
- 398,41 kn od 1. siječnja 2011. do isplate,
- 361,23 kn od 1. veljače 2011. do isplate,
- 366,67 kn od 1. ožujka 2011. do isplate,
- 339,97 kn od 1. travnja 2011. do isplate,
- 348,21 kn od 1. svibnja 2011. do isplate,
- 439,02 kn od 1. lipnja 2011. do isplate,
- 451,77 kn od 1. srpnja 2011. do isplate,
- 552,27 kn od 1. kolovoza 2011. do isplate,
- 513,61 kn od 1. rujna 2011. do isplate,
- 458,83 kn od 1. listopada 2011. do isplate,
- 439,65 kn od 1. studenog 2011. do isplate,
- 433,52 kn od 1. prosinca 2011. do isplate,
- 453,91 kn od 1. siječnja 2012. do isplate,
- 476,26 kn od 1. veljače 2012. do isplate,
- 476,83 kn od 1. ožujka 2012. do isplate,
- 462,83 kn od 1. travnja 2012. do isplate,
- 468,37 kn od 1. svibnja 2012. do isplate,
- 477,74 kn od 1. lipnja 2012. do isplate,
- 467,20 kn od 1. srpnja 2012. do isplate,
- 468,54 kn od 1. kolovoza 2012. do isplate,
- 455,36 kn od 1. rujna 2012. do isplate,
- 444,92 kn od 1. listopada 2012. do isplate,
- 463,47 kn od 1. studenog 2012. do isplate,
- 466,03 kn od 1. prosinca 2012. do isplate,
- 468,82 kn od 1. siječnja 2013. do isplate,
- 441,68 kn od 1. veljače 2013. do isplate,
- 451,96 kn od 1. ožujka 2013. do isplate,
- 464,11 kn od 1. travnja 2013. do isplate,
- 450,69 kn od 1. svibnja 2013. do isplate,
- 431,92 kn od 1. lipnja 2013. do isplate,
- 415,06 kn od 1. srpnja 2013. do isplate,
- 429,45 kn od 1. kolovoza 2013. do isplate,
- 436,72 kn od 1. rujna 2013. do isplate,
- 454,61 kn od 1. listopada 2013. do isplate,
- 449,66 kn od 1. studenog 2013. do isplate,
- 461,85 kn od 1. prosinca 2013. do isplate,
- 453,44 od 1. siječnja 2014. do isplate,
- 459,35 kn od 1. veljače 2014. do isplate,
- 462,69 kn od 1. ožujka 2014. do isplate,
- 12.099,85 kn od 19. ožujka 2014. do isplate,
i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III Tužiteljica S. P. iz P., OIB: …odbija se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od ukupno 5,36 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
IV Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., OIB: …isplatiti tužitelju S. P. iz P., OIB: … troškove parničnog postupka u iznosu od 12.539,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12.listopada 2021. do isplate po stopi zatezne kamatne koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.".
2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkama I, II i IV izreke pravovremenu žalbu je podnio tuženik iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz nadoknadu parničnog troška ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troškova žalbe.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Prvostupanjska odluka je u pobijanom dijelu ispitana u smislu članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.- proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) te je utvrđeno da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.
6. Također u donošenju pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati pa tako niti onih na koje ukazuje tuženik, a to što je prvostupanjski sud u obrazloženju kod navođenja činjeničnih navoda tužbe očitom omaškom u pisanju naveo kao naziv tuženika S. b. d.d. ne ukazuje na počinjenje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, a tu očitu omašku u pisanju prvostupanjski sud u svako doba može i ispraviti.
7. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP jer tuženik nije onemogućen da raspravlja pred sudom. Žalbenim navodima kojima tuženik obrazlaže taj žalbeni razlog nije dovedeno u sumnju da je tuženik imao kontradiktoran postupak, da je mogao iznijeti argumente i dokaze koje je smatrao relevantnima za ovaj postupak i da je imao priliku učinkovito osporavati argumente i dokaze koje je iznijela tužiteljica. Na počinjenje navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka ne ukazuje niti to što prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze izvođenje kojih je predložio tuženik jer sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, a prvostupanjski sud je naveo razloge zašto saslušanje radnika (službenika) tuženika kao svjedoka nije bilo potrebno.
8. Predmet zahtjeva je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o namjenskom kreditu bez depozita pobliže navedenih u izreci pobijane presude, kojeg su 21. lipnja 2006. zaključili pravni prednik tuženika S. b. d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita (dalje: ugovor o kreditu), kao i isplata razlike u tečaju valute CHF te isplata preplaćenih kamata (jer je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala), jer se radilo o nepoštenim odredbama ugovora o kreditu.
9. Polazeći od utvrđenja da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu predmet zahtjeva i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje njihove ništetnosti, prvostupanjski sud je prihvatio i tužbeni zahtjev za isplatom.
10. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP, pri čemu je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP izveo i ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice. Stoga u donošenju pobijane presude nije počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članaka 8. i 220. ZPP na što prema sadržaju žalbe neosnovano ukazuje tuženik.
11. Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika (S. b. d.d., čiji je pravni slijednik tuženik, što nije sporno) kao davatelj kredita sklopili 21. lipnja 2006. ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 10 godina, da su zaračunate kamate od 4,30% godišnje, da su prema članku 4. ugovora o kreditu ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom tog ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa tom ugovoru i da su se naknadno kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika.
12. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., te utvrđeno da je i tuženik, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak kreditima (kojemu je istovrstan i predmetni ugovor o kreditu), koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe (o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli), jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Suprotno žalbenim navodima tuženika iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi pravni prednik tuženika u konkretnom slučaju postupio suprotno navedenom.
13. Žalbeni navodi tuženika da se na njegova prednika – S. b. d.d. ne odnose utvrđenja iz presuda na učinke kojih se prvostupanjski sud poziva u pobijanoj presudi u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika predmet zahtjeva, jer navedena banka nije bila stranka, odnosno tuženik u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom u kojem su te presude donesene, nisu osnovani, kao što to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. To iz razloga što je S. b. d.d. u vrijeme pokretanja navedenog postupka bila pripojena H. A.-A.-B. d.d. (što nije sporno), koja je banka bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu, a njezin slijednik je sadašnji tuženik (što također nije sporno). Kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena 2012., S. b. d.d. nije niti mogla biti tuženik u tom postupku, već H. A.-A.-B. d.d., pod kojim nazivom je tuženik poslovao u vrijeme pokretanja navedenog spora. Nadalje, navedenim presudama obuhvaćeno je i razdoblje u kojem je S. b. d.d. (pravni prednik tuženika) postojala kao pravni subjekt, dok u vrijeme podnošenja tužbe i kasnije nije postojala, pa je tuženik u postupku po kolektivnoj tužbi (u kojem je nedvojbeno bio stranka) mogao isticati da ugovori koje je zaključila S. b. d.d. nisu ništetni, ali to prema sadržaju navedenih presuda u postupku po kolektivnoj tužbi nije učinio, pa se i iz tog razloga učinak pravomoćnosti navedenih presuda proteže na tuženika i za konkretni slučaj, neovisno je li predmetni ugovor o kreditu zaključio H. A.-A.-B. d.d., odnosno tuženik ili S. b. d.d., a obzirom na pravnu osobnost banke kreditora koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi, kao i da je H. A.-A.-B. d.d. promijenio naziv 2016. u A. b. d.d., a koja promjena naziva nije sporna.
14. Na žalbene navode (kojima se i ukazuje da se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012) valja navesti da je prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP), na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a istovjetnu odredbu sadržava i Zakon o zaštiti potrošača u članku 138.a ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. – dalje: ZZP/07). Stoga, u smislu navedenih zakonskih odredbi, prvostupanjski sud je u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno takva odluka ima direktni učinak, zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
15. Nadalje, u predmetnom postupku kao pojedinačnom, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u odnosu na dio zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmet zahtjeva, a što je pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. Navedeno stoga što sukladno odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, a člankom 502.c ZPP propisan je učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom je odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavak 1. ZPP, radi čega nije bilo potrebe ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi to bilo i u suprotnosti s odredbama ZPP i Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj: Rev18/2018-2 od 26. svibnja 2020. istaknuo kako ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a prema sadržaju predmetnog ugovora o kreditu (odredbi predmet tužbenog zahtjeva) radi se o istovrsnom ugovoru kao o ugovorima iz navedenog kolektivnog spora.
16. Na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog za saslušanjem njegove radnice kao svjedoka (na okolnost da se prije sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno raspravljalo o spornim odredbama ugovora o kreditu), valja odgovoriti da je prvostupanjski sud u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavka 2. ZPP odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica koje su važne za donošenje meritorne odluke u ovom sporu. Uz navedeno, sve da je predložena svjedokinja i bila saslušana u ovom postupku, taj dokaz ne bi doveo do drugačije odluke suda, kraj nesporne činjenice da je u kolektivnom sporu, za čija utvrđenja je sud u ovoj parnici vezan, pravomoćno utvrđeno da su ništetne sporne odredbe ugovora o kreditu, jer o njoj stranke (potrošač i banka) nisu pojedinačno pregovarali.
17. Prvostupanjski sud je stoga odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, utvrdio odlučnu činjenicu da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane prednika tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 81. stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje: ZZP/03, na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu), kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
18. Nadalje, na žalbene navode valja i navesti da je presudom suda Europske unije od 30. travnja 2014., Kásler, C-26/13, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se navedena odredba treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da prednik tuženika nije obavijestio tužiteljicu o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
19. Pored navedenog, predmetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO), kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerila ponašanja procjenjuju se ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s
druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Predmetnim načinom ugovaranja prednik tuženika (odnosno tuženik) je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužiteljicu, narušivši time ugovornu ravnotežu, na što nema pravno odlučnog značaja ugovorna mogućnost promjene valute na što ukazuje žalitelj.
20. Predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a budući da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
21. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema srednjem tečaju CHF Hrvatske narodne banke na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju predmetnih ništetnih odredbi koju je tuženik primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici jer je u smislu odredbe članka 1046. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine.
22. Visina zahtjeva tužiteljice je pravilno utvrđena provedenim vještačenjem sukladno odredbama članaka 258. do 261. ZPP.
23. Kako je tuženik (pravni prednik) sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo ga on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju (a suprotno tuženik niti ne tvrdi), tuženik je nepošten stjecatelj, kakvim ga je i nedvojbeno ocijenio prvostupanjski sud, zbog čega u smislu odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
24. Tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
25. Suprotno neosnovanim žalbenim navodima tuženika pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio:„Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Tužiteljica predmetnim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu novčanog iznosa zbog preplaćene kamate s osnova ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženik), mijenjale kamatne stope bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Za razliku od prve presude Visokog trgovačkog suda RH, drugom presudom donesenom u tom postupku poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. taj sud je potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnim ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Budući da je tužba u ovom postupku podnesena preporučenom pošiljkom 8. svibnja 2019. to je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 371. ZOO s osnova promjenjive kamatne stope. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. Budući da je tužba i za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule u ovom postupku također podnesena 8. svibnja 2019. to je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe članka 371. ZOO.
26. Pravilno nije priznata nadoknada troškova postupka tuženiku jer nije uspio u parnici (članak 154. stavak 1. ZPP). Odluka o troškovima parničnog postupka priznatih tužiteljici donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i članka 155. stavka 1. ZPP te materijalnog prava navedenog u prvostupanjskoj presudi te je pravilna po visini i osnovi tužiteljici priznatih troškova, pri čemu su tužiteljici priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, pa tako i u odnosu na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu, a suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.
27. Radi svega navedenog žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu na temelju članka 368. stavka 1. ZPP, a kao u izreci presude ovog suda pod točkom I.
28. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe te je takav njegov zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II izreke presude ovog suda, članak 166. stavak 1. ZPP u svezi članka 154. stavka 1. ZPP).
29. Prvostupanjska presuda nije ispitivana pod točkom III izreke jer u tome dijelu nije pobijana žalbom.
U Sisku 30. ožujka 2023.
Predsjednica vijeća
Martina Budinski Modronja, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.