Poslovni broj: Gž-1169/2022-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1169/2022-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli-Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. F. iz R., R., OIB:..., kojega zastupa punomoćnik I. V., odvjetnik u L., protiv tuženika 1. A. Š. iz L., R., OIB:..., tuženika 2. I. K. iz R., R., OIB:..., tuženice 3. M. K. iz R., R., OIB:..., tuženice 4. F. Š. iz R., R., OIB:..., tuženike 1. do 4.zastupa punomoćnik P. J., odvjetnik u L., i 5. R. H., OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, Narodnog doma 2B, radi utvrđenja postojanja prava stvarne služnosti, odlučujući o žalbama svih tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu, poslovni broj: P-337/2019-66 od 27. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 29. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija kao neosnovana žalba tuženika A. Š., I. K., M. K., F. Š. i R. H. te se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu, poslovni broj: P-337/2019-66 od 27. srpnja 2022.:

 

              -potvrđuje u toč. I. i III. izreke;

              -preinačuje u toč. II. izreke na način da se nalaže tuženicima A. Š., I. K., M. K., F. Š. te R. H. da tužitelju A. F. naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 1.276,80 eura[1]/9.620,04 kuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude suda prvog stupnja.

 

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi za naknadu troškova za sastav žalbe svih tuženika.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom sud prvog stupnja je u točki I. izreke usvojio tužbeni zahtjev tužitelja slijedećeg sadržaja:

 

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"1.Utvrđuje se postojanje prava stvarne služnosti kolnika i staze u širini tri (3) metra počevši od javnog puta preko poslužnih nekretnina tuženika oznake k.č.br. 109/38 upisana u zk.ul.390 k.o.T., k.č.109/45 i k.č.br. 109/39 upisane u zk.ul.2043 k.o.T., k.č.109/28 upisana u zk.ul.1742 k.o.T., i k.č.br. 109/10 upisana u zk.ul.112 k.o.T., a u korist povlasnih nekretnina tužitelja oznake k.č.br. 114/2 šuma upisana u zk.uol.336 k.o.T. i k.č.br. 114/3 šuma upisana u zk.ul.2127 k.o.T., sve kako je označeno u skici lica mjesta sa ucrtanim pravcem pružanja služnosti stalnog sudskog vještaka za geodeziju B. F. dipl.ing.geodezije od 1.travnja 2019. koja je sastavni dio ove presude.

2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Labin Općinskoga suda u Pazinu, da nakon pravomoćnosti ove presude u zemljišnoj knjizi izvrši upis uknjižbe prava stvarne služnosti kolnika i staze na način kako je utvrđeno u stavku I. izreke ove presude." U točki II. naloženo je tuženicima 1. - 5. da tužitelju solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 9.620,04 kune, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude. U točki III. odbijeni su kao neosnovani zahtjevi radi naknade troškova parničnog postupka tuženika od 1. - 4. za iznos od 12.000,00 kuna te tuženice 5. za iznos od 5.250,00 kuna.

 

2. Sa žalbama koje su pravovremene i dopuštene tu presudu iz svih žalbenih razloga pobija tužena Republika Hrvatska dok je tuženici 1. A. Š., 2. I. K., 3. M. K., 4. F. Š., pobijaju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede parničnog postupka.

 

2.1. Tuženici od 1. - 4. u svom jedinstvenom pravnom lijeku ukazuju da pravni prednici tužitelja, a i tužitelj predmetno pravo služnosti kolnika i staze, onako kako je ona definirana zemljišnoknjižnim upisom broj N-5964/1882, nisu stekli dosjelošću nego pravnim poslom i to na način da je pravni prednik tužitelja, M. F. nekretninu k.č.br.114 k.o. B. kupio od D. V. P., a u korist koje nekretnine je na teret nekretnine k.č.br.109 k.o. B. (B. ,sada T. koja je tada bila u vlasništvu F. O.), već tada postojalo (još neupisano) pravo služnosti kolnika i staze (najvjerojatnije od javnog puta, odnosno od k.č. 953/5 k.o. B.). Navedena služnost kolnika i staze po tada k.č. br.109 k.o. B. upisana je u zemljišne knjige i to 20. prosinca 1882., a danas je upisano na teret nekretnina k.č.br. 109/1, 109/14, 109/15, 109/16 i 109/17 k.o. T. (prije k.o. B.), što smatraju samo djelomično točnim jer je ta služnost upisana i na teret nekretnina k.č. Z. 153/1, k.č. Z-153/2, k.č.109/28 i k.č. 109/13, sve u k.o. T.. Predmetna služnost da je od 1941. godine upisana i u korist k.č.br. 114/2 k.o. T.. Stoga je nejasno na koji način tužitelj sada traži utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo služnosti prolaza (kolnika i staze) po drugim nekretninama nastalim iz k.č.109 k.o. B.. Ukazuju još da je mjernični vještak prilikom izrade skice te služnosti trebao uzeti skicu od 19. travnja 1911. kojom je prikazana najkraća veza (najmanje teretna za vlasnike poslužnih nekretnina) od javnog puta – k.č.953/5 k.o. B. pa do k.č. 141 k.o. B., koja iznosi cirka 330 m, a prolazi po sjeveroistočnom dijelu sadašnje k.č.br. 109/1, k.č.br.109/13, k.č.br.109/28 i dr., prema međi (sadašnje) k.č.109/10 k.o. T.. Sve nekretnine na kojima je upisano pravo kolnika i staze (k.č.br.109/1, 109/14, 109/15, 109/16, 109/17, k.č. zgr. 153/1, k.č.br. zgr. 153/2, k.č.109/28 i 109/13, sve u k.o. T. da su zapravo fizički - u naravi posložene po "najkraćoj vezi" od javnog puta (k.č.br.953/5 k.o. B. pa do k.č.br.114 k.o. B.). Slijedom iznijetog smatraju da tužitelj ne može tražiti da se utvrdi kako je dosjelošću stekao pravo služnosti kolnika i staze, pa i pravo upisa tog prava u zemljišne knjige, kada predmetna služnost već postoji, odnosno osnovana je i upisana u zemljišnim knjigama i to od 20. prosinca 1882. Dodaju još da iz provedenih dokaza proizlazi kako je tužitelj otišao u inozemstvo 1973., a vratio se 2006., da je njegov otac preminuo 1966. zbog čega za to vrijeme nije mogao steći to pravo dosjelošću, da sud nije uzeo u obzir iskaze 2. i 3. tuženika, da je neosnovano odbio po njemu predložene svjedoke I. K. i J. K. (vlasnika nekretnine k.č.br.109/13 k.o. T.) te da je tužitelj propustio utužiti vlasnika k.č.109/13 k.o. T. iako se pravo služnosti ima upisati i na toj nekretnini. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 3.250,00 kuna.

 

2.2. Tužena Republika Hrvatska ukazuje da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da je 1882. temeljem posjedovnog lista upisana zabilježba da je u korist k.č.114/2 i 114/3 uknjiženo pravo služnosti prolaza pješke, slobodnom stokom i kolima na teret  nekretnina označenih kao k.č.br.109/1, 109/14, 109/15, 109/16 i 109/17 sve k.o. T., obzirom da iz svih isprava u spisu proizlazi kako je k.č.br. 114/3 k.o. T. nastala cijepanjem k.č.br.114/1 k.o. T. i to 1962. godine, a k.č.br.109/13, 109/16 i 109/17 k.o. T. od k.č.br.109/1 k.o. T. i to 1911. Uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za utužene nekretnine kao i ručno vođenu zemljišnu knjigu za k.o. T. – zk.ul.324. k.o. B., a kasnije T. u kojem su bile upisane k.č.114/1, 114/2 do 1941. godine i 114/3 koja je upisana 1962., vidljivo je da je upis  N.5964/1882 izvršen nakon provedbe cijepanja iz 1962. Navedeno da je jedino moguće budući da su predmetne nekretnine nastale 1911. odnosno 1962. godine. To znači da je tek nakon formiranja k.č.br.114/3 k.o. T. služnosti u korist tih nekretnina upisana na teret nekretnina na kojima je postojala stvarna služnost. Budući da je k.č.br. 109/10 k.o. T. (koja je u vlasništvu Republike Hrvatske) osnovana 1888. i da se preko nje izvršavala služnost, smatra da je tek nakon formiranja k.č.br. 114/3 k.o. T., služnost mogla biti upisana u zemljišne knjige i u korist predmetne nekretnine. Upravo iz razloga što se služnost nije izvršavala preko njene nekretnine ista nije bila ni upisana u zemljišne knjige. Ukazuje još da je temeljem Ugovora o diobi iz 1940. u korist k.č.br 114/1 k.o. T., a na teret k.č.br. 114/2 k.o. T. uknjiženo pravo služnosti prolaza pješke, kolima i upregnutom stokom, a što ukazuje na činjenicu da se na k.č.br.114/1 k.o. T. dolazilo s druge strane, a ne preko k.č. br. 109/10 i drugih nekretnina, kako to tvrdi tužitelj. Za slučaj da su tužitelj i njegovi pravni prednici prolazili preko k.č.br. 109/10 k.o. T. isti nemaju valjanu pravnu osnovu za prolaženje preko predmetne nekretnine odnosno tužitelj i i njegovi prednici su bili nepošteni korisnici te služnosti. Osim toga ukazuje da sud nije cijenio da je tužitelj otišao u inozemstvo 1973. i da se vratio 2006. (iskazi njegova sina) te da je tužiteljev otac J. F. preminuo 1966. pa da tužitelj i njegova obitelj nije mogla prolaziti po predmetnom putu najmanje od 1977., kada su se oni nastanili u R. (iskazi tuženika I. i M. K.). Stoga da je pravo predmetne služnosti, ukoliko bi i bila stečena, prestala zastarom, jer se nije izvršavala kroz 20 godina. Pobija odluku o troškovima jer smatra kako nije bilo osnove da se naloži tuženicima da solidarno naknade tužitelju trošak već da oni kao suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove. Tužitelj nije ni zatražio da mu tuženici solidarno isplate troškove postupka. Žalbeni je prijedlog da se usvoji žalba i predmetna presuda ukine u cijelosti, a predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Podredno predlaže preinačenje prvostupanjske presude na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i da se naloži tužitelju da joj naknadi troškove postupka uključujući i trošak sastava žalbe u visini od 1.250,00 kuna.

 

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP).

 

4. Odgovor na žalbu stranke nisu podnijele.

 

5. Žalbe tuženika u pogledu glavne stvari nisu osnovane već samo djelomično u pogledu odluke o parničnom trošku.

 

6. Nesporno je da je tužitelj vlasnik povlaštenih nekretnina k.č.114/2 upisane u zk.ul.336 i k.č. br.114/3 upisane u zk.ul.2127, obije u k.o. T., da je tužena R. H. vlasnica poslužne nekretnine k.č.br. 109/10 upisane u zk.ul.112 k.o. T. i da su tuženici vlasnici – suvlasnici poslužnih nekretnina i to k.č.br. 109/38 k.o. T. (A. Š. u ½ dijela, a I. K. i M. K. – svaki u ¼ dijela), k.č.br. 109/39 i 109/45 k.o. T. (suvlasnici I. K. i M. K. svaki u ½ dijela) i k.č.109/28 k.o. T. (vlasništvo F. Š.).

 

7. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja obzirom na istaknute prigovore tuženika (žalitelja) da je pravo služnosti prestala zastarom te da nisu ispunjene pretpostavke za dosjelost predmetne služnosti.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je pobijana presuda u dijelu odluke o glavnoj stvari pravilna i zakonita.

 

9. Prije svega u ovom postupku valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a jer su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

10. Suprotno žalbenim navodima žalitelja prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi odredbe čl.8. ZPP-a jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i za što je dao ovom sudu u svemu jasne, pravilne i napose uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a uvjerljivost kojih niti žalitelji nisu uspjeli dovesti u dvojbu.

 

10.1. Provedeni su svi oni predloženi dokazi koji su od značaja za odluku o glavnoj stvari.

 

11. Osim toga prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka i koje se pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a, radi čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

12. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno prilikom odlučivanja o glavnom tužbenom zahtjevu.

 

13. Sud prvog stupnja prihvatio je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje, u bitnome da je prednik tužitelja M. F., pokojnog D. bio pošteni posjednik prava stvarne služnosti prolaza pješke, stoke i zaprega, jer je u posjed ušao prilikom kupnje svoje nekretnine k.č. br. 114, koja se tada nalazila u B. i to 1872., uz suglasnost F. O. pok. L. vlasnika poslužne nekretnine k.č. br. 109, koja se tada nalazila u K.O. B. (1882.g.), da su prema iskazu saslušanih svjedoka, tu predmetnu služnost, upravo kako je utvrđena prilikom očevida, na k.č. 109/13, k.č. 109/39 i k.č. 109/28, vršili ostali pravni prednici tužitelja, pa su protekom roka od 30 godina stekli posjed prava te stvarne služnosti, a koje pravo je tužitelj naslijedio i pravno izvršavao. Na nekretnini k.č. 109/10 k.o. T., u vlasništvu tužene Republike Hrvatske, da su također pravni prednici tužitelja stekli posjed prava stvarne služnosti spornog puta prije nego je ista postala općenarodna imovina (1948.g.), dakle prije 6. travnja 1941. godine. Iako dio puta prolazi po k.č. 109/10, k.č. 109/38 i k.č. 109/35, a koji je asfaltiran, koji radovi su izvedeni po nalogu G. L., koji je taj dio puta označio kao nerazvrstanu cestu, koja predstavlja javno dobro u općoj uporabi, te kako za isti nije sačinjen geodetski elaborat, to da je zahtjev tužitelja osnovan i na tom dijelu i na tim nekretninama, kao poslužnim. Iz provedenih dokaza da je utvrđeno kako su predmetnu služnost kontinuirano vršili pravni prednici tužitelja i ostali mještani kontinuirano, više od 100 godina, a za pristup do svojih nekretnina, da je služnost puta bila u korist povlasne nekretnine-temeljne k.č. 114. k.o. T., a na teret poslužne nekretnine k.č.109 k.o. T. sudskom odlukom N.5964/1882 od 30. prosinca 1882. godine, da su nekretnine k.č. 114 i k.č. 109 k.o. B. kroz godine cijepane i da na predmetnim nekretninama nije izvršen prijenos uknjižbe prava služnosti puta, iako se ta služnost prenosila kroz kontinuirani posjed i to upravo na predmetnim nekretninama.

 

14. Tužitelj je dokazao da je prilikom kupnje k.č. 114 njegov pravni prednik stekao i pravo služnosti prolaza pješke, slobodnom stoke i kolima u korist te kupljene nekretnine, a na teret k.č. 109 koja je tada bila vlasništvo F. O., te da je ta služnost 1882.g. bila upisana u zemljišnim knjigama (N.5964/1882). Osim toga da je tijekom godina došlo do cijepanja te poslužne i povlasne nekretnine tako da se nakon izvršenih cijepanja na novonastalim česticama, služnost puta nije upisala na ove utužene nekretnine dok je na k.č. 109/14, 109/13, 109/17, 109/1, 109/16 k.o. B. i to temeljem posjedovnog lista iz 1882. godine.

 

15. Na temelju provedenih dokaza, ovaj sud ocjenjuje da je za sada pravilno utvrđeno kako su prednici tužitelja, a i tužitelj, nastavili s korištenjem toga prava i da ih u tome nitko nije sprječavao, a niti im je to pravo osporavano sve do veljače 2014. kada je sin I. K. tužitelju zabranio prolaz.

 

16. Obzirom na pravilno utvrđenje da je posjed prava služnosti nastavljen i nakon što to pravo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama na novonastalim nekretninama, kako su prednici tužitelja i tužitelj držali da im to pravo pripada, da su kao savjesni, zakoniti i istiniti posjednici cijelo vrijeme izvršavali tu služnost, to je tužitelj osnovano pravnu zaštitu zatražio u ovom predmetu.

 

17. Obzirom na pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je još 1882. godine bilo upisano pravo služnosti prolaza pješke i slobodnom stokom i kolima na teret k.č.109 k.o. T. (tada B.-B.) i to po sudskom rješenju iz 1882. (list 18-19 spisa), da su se nakon toga cijepale te nekretnine i njihove novonastale, da nigdje nije ucrtano to pravo služnosti, a niti je ono detaljno opisano, da nije izvršen prijepis služnosti u zemljišnim knjigama na svim novonastalim nekretninama, to je osnovano odbijen prigovor zastare kao i tvrdnja tuženika da tužitelj svoj zahtjev nije mogao temeljiti na dosjelosti već eventualno na stjecanju prava služnosti temeljem pravnog posla.

 

18. Upravo iz razloga što se predmetna služnost nije upisivala na sve one nekretnine koje su nastale cijepanjem matične, a na kojima se služnost izvršavala i što nije bila određena – opisana ta služnost, to je tužitelj osnovano u ovom postupku tražio da se utvrdi postojanje prava služnosti kolnika i staze u onoj širini i točno određenim putem kojeg su on i njegovi prednici koristili dovoljno vremena potrebnom za dosjedanje, da bi došli do svoje nekretnine k.č. 114 k.o. T., odnosno nakon njenog cijepanja do novonastalih k.č. 114/2 i 114/3 k.o. T. na teret onih nekretnina na kojima nije upisana te da se izvrši upis služnosti na predmetnim nekretninama.

 

19. Zbog navedenog tužitelj nije mogao zaštitu svog prava tražiti temeljem obvezatno pravnog zahtjeva.

 

20. Na temelju očevida na licu mjesta, nalaza i mišljenja vještaka B. F., te iskaza svjedoka koji su se na tom ročištu saslušali, sud prvog stupnja je osnovano utvrdio postojanje predmetne služnosti kolnika i staze u širini od 3 m, od javnog puta preko nekretnine u vlasništvu i suvlasništvu tuženika i to k.č. 109/38, 109/45, 109/39, 109/28 i 109/10 sve u k.o. T., onako kako ju je vještak B. F. ucrtao u skici lica mjesta (list 136 spisa) od 1. travnja 2019. Upravo je taj put bio vidljiv na licu mjesta, dok onaj na kojeg ukazuju tuženici nigdje nije bio ucrtan, a niti je bio vidljiv na licu mjesta.

 

21. Pravilno je utvrđeno od strane suda prvog stupnja da iz priložene dokumentacije u spisu nije bilo moguće utvrditi da je ugovorena služnost puta u korist k.č. 114 k.o. B. (T.), a na teret k.č. 109 k.o. B. (T.) bila ucrtana ili upisana u zemljišnim knjigama ili nekoj dokumentaciji.

 

22. Stoga je po ocjeni ovoga suda valjalo odluku temeljiti na nalazu i mišljenju vještaka B. F. te iskazima tužitelja i svjedoka.

 

23. Stranke ne čine spornim da je od 1882. pa do danas došlo do višestrukog cijepanja tih dviju matičnih nekretnina, (k.č. 109 i k.č. 114. k.o. B.) te da su od njih nastale ove predmetne.

 

24. Promjena namjene novonastalih nekretnina nije od odlučne važnosti u ovom predmetu obzirom put po kojem tužitelj ima pravo služnosti i dalje postoji. Ni činjenica što je put zarastao jer tu služnost tužitelj zbog zabrane od strane sina I. K. nije izvršavao od 2014., također nije od važnosti za ovaj predmet jer je tužitelj nedugo zatim pokrenuo ovaj postupak radi zaštite prava služnosti.

 

25. Neosnovano tuženici smatraju da je predmetno pravo služnosti prestalo zastarom jer se ona nije izvršavala kroz 20 godina, za vrijeme kada se tužitelj nalazio u inozemstvu (od 1973. do 2006.), obzirom da iz iskaza tužitelja, njegove sestre i njegovog nećaka proizlazi da je on dolazio svake godine u tom razdoblju kući i koristio se tim putem, i da su istog koristili drugi članovi njegove obitelji odnosno  njegova sestra i njena obitelj.

 

26. Tuženici nisu dokazali suprotno odnosno nisu dokazali da su se ispunili uvjeti iz čl. 241. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 96/2017. dalje: ZOVO).

 

27. Po ocjeni ovoga suda iz priloženih povijesnih zemljišnoknjižnih izvadaka koji se odnose na k.č. 114/1, 114/2 i 114/3 k.o. T. utvrđeno je da je predmetna služnost u korist tih nekretnina, a na teret k.č.109/1, 109/14, 109/15, 109/16 i 109/17 sve k.o. T. upisana nakon provedenog cijepanja matične k.č.114 k.o. T., i to u svezi s upisom koji je proveden 30. prosinca 1882. godine pod brojem N.5964/1882. Naime prema sudskom rješenju (list 20 i 21 spisa) utvrđeno je da je tadašnji C. i K. O. sud u A. (L.) donio rješenje poslovnog broja 5964 od 30. prosinca 1882. po nalogu M. F., sina pok. D. iz A. i F. P., sina pok. L. iz A. , a zbog uknjižbe prava služnosti prolaza pješke, stoke te stoke upregnute u zaprežna kola u korist zemljišne čestice br. 114 uložak 32 B., (B.) na teret zemljišne čestice broj 109 zemljišnoknjižni uložak 112, nove zemljišne knjige za B. (B.).

 

27.1. Time je tužitelj dokazao da je pravo služnosti u korist povlasnih nekretnina, a u svezi prvotnog upisa iz 1882., kasnije prenesen na teret samo nekih nekretnina koje su nastale iz k.č.br. 109 k.o. B. iako se, prema stvarnom stanju, onom koje je utvrđeno na licu mjesta, ta služnost izvršavala i preko spornih nekretnina, a u korist k.č.114/2 i 114/3 k.o. T..

 

28. Osnovano žalitelji ukazuju da tuženici nisu u obvezi solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak jer takav zahtjev nije postavljen, a niti je zakonom propisano da u ovom slučaju postoji obveza tuženika na solidarnu naknadu troškova postupka. Stoga je u tom dijelu odluku o trošku valjalo preinačiti kao u izreci (čl. 380. toč.3. ZPP-a).

 

29. Obzirom je žalba tuženika utvrđena neosnovanom u dijelu kojim se pobija odluka   o glavnoj stvari te obzirom da im u pogledu odluke o troškovima postupka nije nastao poseban trošak, to je njihov zahtjev za naknadu troškova ovog žalbenog dijela postupka odbijen kao neosnovan.

 

30. Slijedom iznijetog valjalo je o žalbama tuženika odlučiti kao u izreci (čl. 368. st.1. ZPP-a).

 

U Puli-Pola 29. ožujka 2023.

 

Predsjednik vijeća

 

Marija Sošić, v.r.