Poslovni broj: 19 Gž-1338/2020-2

1

 

 

 

 

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, izvjestiteljice i članice vijeća, te Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LJ.V. iz K., OIB: ….., koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu V. & Š. iz Z., protiv tuženice „Privredne banke Z.“ d.d., , OIB: ……, koju zastupa zakonski zastupnik, a ovoga punomoćnica A.M.K., odvjetnica u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-420/2019-27 od 6. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 29. ožujka 2023., 

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-420/2019-27 od 6. studenog 2020. i predmet vraća istom sudu radi održavanja nove glavne rasprave s tim da će se o troškovima postupka u povodu izjavljenog pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Privredna banka Z. d.d., Z., OIB: ……, tužitelju V.LJ., K. , OIB:….., s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom kreditora sadržanoj u čl. 4. Ugovora o kreditu broj: …., i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, sadržane u čl. 1., 4., 5., 6., 7. i 12. Ugovora o kreditu broj: ……. isplatiti iznos od 74.240,93 Kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 74.240,93 Kn od 1. 10. 2015. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.".

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

III. Nalaže se tužiteljici LJ.V. da tuženiku Privredna banka Z. d.d., nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.187,50 kn (sedamtisućastoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 06. 11. 2020. pa do isplate, u roku od 15 dana, a o d b i j a s e preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 1.875,00 kn (tisućuosamstosedamdesetpet kuna).“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je prilikom donošenja pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u obrazloženju te navoda u izreci pobijane presude. Pobijana presuda nije u skladu s postojećom sudskom praksom i u postupku nije utvrđena činjenica da li je konverzija predmetnog ugovora izvršena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer to i nije bilo predmetom vještačenja. U oglednom postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odlučeno je kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o primjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pobijanom je presudom donesen zaključak da je zaključenjem Aneksa o konverziji riješen ugovorni odnos stranaka bez mogućnosti da tužiteljica išta više potražuje, što nije točno, budući osnovni ugovor o kreditu zaključenjem Aneksa nije prestao postojati, valjan je i proizvodi pravne učinke od trenutka zaključenja, do trenutka sklapanja Aneksa. Osim toga, sam Aneks, bez temeljnog ugovora ne može opstati, već je i dalje na snazi s izmijenjenim odredbama. Imala je pravni interes za pokretanjem predmetnog postupka, a što se očituje u činjenici da nije obeštećena uslijed ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, što se može utvrditi isključivo vještačenjem, usporedbom konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu. Svoj stav Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je u odluci broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Na predmetni se pravni odnos parničnih stranaka nastao sklapanjem Ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji uređuje pitanje nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora te posljedice nepoštenosti ugovornih odredbi. Navedene odredbe implementirane su temeljem Direktive Vijeća 99/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je temeljni akt koji se odnosi na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između pružatelja usluga i potrošača. Tumačenjem Europskog suda o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošač se nalazi u slabijem položaju u odnosu na pružatelje usluge, što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Sporazum o konverziji kojeg su stranke zaključile može biti valjan i mogao bi prouzročiti odricanje tužiteljice od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi to odricanje bilo rezultat njezinog slobodnog i informiranog pristanka. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužena Privredna banka Z… .prilikom konverzije primijenila kamatnu stopu na kredit u eurima, koja je bila promjenjiva, u cijelom razdoblju otplate značajno veća od početno ugovorene i bez jasno definiranih parametara promjenjivosti, jasno je da kao potrošač nije bila valjano informirana i dala slobodan pristanak niti se odrekla učinaka koje bi imala proglašenjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopu i valutnoj klauzuli ništetnim. Pobijanom presudom dovodi se u pitanje i zastara potraživanja tužiteljice, koji je stav također pogrešan, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stav kako je zastarni rok 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u posebnim parnicama i počinje teći od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i to da su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat preplaćenog iznosa koji je posljedica ugovaranja ništetnih ugovornih odredbi. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, tj. od 14. lipnja 2014. Predmetna je tužba dostavljena sudu 12. lipnja 2019., pa nije nastupio zastarni rok. Nije osporavala valjanost same konverzije, već je tražila restituciju i povrat stečenog bez osnove u periodu od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije. Kada se zna da je konverzija bila prisilna za tuženicu i da je izvršena radi uspostave ravnoteže te restitucije korisnika kredita s ništetnom valutnom klauzulom i djelomično ništetnom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, razvidno je da su restituirani izračuni također ništetni. Predlaže žalbu uvažiti, pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno istu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja je donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19) i čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22) na koju u žalbi ukazuje tužiteljica budući da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, slijedom čega se ista ne može ispitati.

6. U predmetnom postupku tužiteljica traži da se naloži tuženici s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala odlukom kreditora sadržanoj u čl. 4. Ugovora o kreditu broj …. i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF sadržane u čl. 1., 4., 5., 6., 7. i 12. istog Ugovora, isplatiti iznos od 74.240,93 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. listopada 2015., jer smatra da nije u potpunosti obeštećena u postupku konverzije, odnosno sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 10. prosinca 2015.

7. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je slijedeće:

- da su parnične stranke 17. studenoga 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj: …. kojim je tuženica stavila na raspolaganje tužiteljici kunsku protuvrijednost iznosa od 84.880,90 CHF, koji se iznos tužiteljica kao korisnica kredita obvezala vratiti, uz primjenu valutne klauzule, s pripadajućim kamatama, s rokom otplate od 240 mjeseci, (l.s. 15.)

- da je čl. 4. Ugovora ugovorena redovna kamata kao ''promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana'',

- da je čl. 7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja,

- da se tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata mijenjala kamatna stopa, kao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali mjesečni anuiteti,

- da su stranke 10. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) te izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (l.s. 10.).

8. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, jer je zaključio da tužiteljica kao potrošač koji je prihvatio konverziju, što za razliku od banaka nije bila dužna učiniti, nema pravo potraživati isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koja bi se temeljila na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

9. Smatra da se u konkretnome, s obzirom na izvršenu konverziju, radilo o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri zakonodavca, pa potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan ugovaranja kredita, pa i kad se uračunaju učinci konverzije.

10. Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da ima pravni interes podnijeti tužbu u predmetnom postupku, iako je dobrovoljno prihvatila konverziju, kao i pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih iznosa koji bi se temeljili na nepoštenim odredbama Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tj. na tome da se radi o, po tuženici, nametnutim uglavcima o kojima se prethodno nije pojedinačno pregovaralo, pa i u slučaju kada su uračunati učinci konverzije. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.

11. Pogrešno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji sukladno ZID/ZPK zapreka da se utvrđuju ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora.

12. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. jasno je izrazio svoje pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da tužiteljica kao korisnica kredita nema pravo zahtijevati isplatu na temelju ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Do dana sklopljenog sporazuma o konverziji (Dodatka ugovora o kreditu od 10. prosinca 2015.) važio je osnovni ugovor i proizvodio pravne učinke, a između ostalih koji pravni učinci se odnose na ispunjavanje obveza tužiteljice kao korisnice kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

13. Također je potrebno uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, pa je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu dužan ih je primijeniti.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim odlukama broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka, s time da je tuženica obuhvaćena odlukom u kolektivnom sporu.

15. Također treba imati u vidu da je isti sud u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem odredbe čl. 502.c ZPP te isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

16. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu.

17. Stoga, s obzirom na navedeno, činjenica da je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, odnosno sporazum o konverziji između parničnih stranaka ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora, što je već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu.

18. Odredbom čl. 81. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 17. studenoga 2006., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a time i ništetnom sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se prema st. 2. čl. 81. ZZP presumira da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je bila unaprijed formulirana od strane trgovca i potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca, ali ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenoj u standardiziranom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP.

19. Tuženica je iznijela tvrdnje da se o spornim odredbama, čiju pravnu valjanost tužiteljica osporava, prethodno pojedinačno pregovaralo, te na te okolnosti, kao i na okolnosti je li tužiteljica pri sklapanju ugovora djelovala izvan svoje poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je li ovdje riječ o "prosječnom potrošaču", predložila saslušanje službenika banke B.K., na adresi tuženice (l.s. 76), koji je ugovarao predmetni kredit s tužiteljicom.

20. Prvostupanjski sud je navedene dokaze odbio na ročištu od 28. rujna 2020., bez obrazloženja. Dakle, prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem tužiteljice te službenika banke u odnosu na navedene sporne činjenice, a koje dokaze je bilo potrebno provesti, neovisno o tome odnose li se presude donesene u kolektivnom sporu i na ugovore koje je 2006. sklopila tuženica ili se ne odnose, pa je na taj način, u tom dijelu, činjenično stanje ostalo neutvrđeno.

21. S tim u vezi treba reći da prema pravnom stajalištu izraženom u recentnoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke (na koje se odnosi odluka o kolektivnom sporu) ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formalnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

22. Stoga, ako se odluke u kolektivnoj tužbi odnose i na predmetni Ugovor o kreditu koji je 2006. sklopila tuženica, također bi trebalo i u tom slučaju provesti dokaz saslušanjem tužiteljice i službenika banke, predloženog svjedoka B.K., na adresi tuženice, na te okolnosti.

23. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog drugostupanjskog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju i u slučaju konverzije ugovora o kreditu.

24. Slijedom navedenih razloga, valjalo je, na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP, ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

25. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti naprijed navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, provesti dokaze koji su predloženi na sporne okolnosti, te nakon toga donijeti novu odluku u predmetu i pri tome voditi računa da je tužba podnesena na temelju dva osnova (isplate zbog ništetnosti odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz CHF (valutnu klauzulu) te promjenjive kamatne stope.

Zadar, 29. ožujka 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Katija Hrabrov