Poslovni broj: 6 Gž-382/2022-2

1

 

 

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. z.z.m.o., Z., (ulica...), OIB: ..., koga zastupa ravnatelj, a ovoga punomoćnica S. E., dipl. iur., protiv tuženika C. o. d.d., Z., (ulica...), OIB: ..., koga zastupa predsjednik uprave D. T., a ovoga punomoćnice - odvjetnice u Z. odvjetničkom uredu T. Z.-J. i A. J., R., (ulica...), radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-4413/2019-29 od 25. siječnja 2022., u sjednici održanoj 29. ožujka 2023., 

 

r i j e š i o  j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-4413/2019-29 od 25. siječnja 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s tim da će se o troškovima postupka u povodu žalbe tuženika odlučiti u konačnoj odluci. 

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

"I Nalaže se tuženiku C. o. d.d. Z. da isplati tužitelju H. z.m.o. iznos od 2.501,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.6.2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 8.956,77 kn zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

III Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u visini od 7.950,00 kn u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude u toč. I izreke, tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da opseg štete koja je tužitelju nastala nakon što je njegov osiguranik stekao pravo na punu starosnu mirovinu predstavlja razlika između invalidske i starosne mirovine pa tužitelju pripada naknada po osnovi isplaćene invalidske mirovine samo ako je iznos te mirovine veći od iznosa starosne mirovine koju bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja. Na pitanje naknade štete nastale tužitelju zbog isplate invalidske mirovine primjenjuje se ono materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, dakle 28. lipnja 2009. kada je osiguranik tužitelja stradao u prometnoj nesreći. Predmetna nesreća prouzročila je njegovu nesposobnost za rad, koja mu je  priznata rješenjem tužitelja od 31. kolovoza 2011. uz pravo na invalidsku mirovinu počevši od 19. travnja 2011. U trenutku nastanka štetnog događaja i u trenutku priznanja prava na invalidsku mirovinu na snazi je bio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu iz 2005. i Zakon o mirovinskom osiguranju iz 1998., koji su predviđali pravo na naknadu isplaćene mirovine u razmjernoj svoti prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika. Tuženik nije direktni štetnik, njegova odgovornost se temelji na konkretnom ugovoru o osiguranju od autoodgovornosti, kojim je preuzeo konkretnu obvezu, prema svom osiguraniku, do visine konkretne svote osiguranja, prema onim propisima koji su bili na snazi u to vrijeme i s obzirom na tako preuzete obveze od svog osiguranika naplatio premiju osiguranja. Tuženik se obvezao naknaditi tužitelju isplaćenu mirovinu u onom opsegu u kojem su to propisivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Osnovno načelo primjene prava propisano je u odredbi čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima, a to je zabrana retroaktivnosti, tj. na obvezne odnose primjenjuju se oni materijalnopravni propisi koji su vrijedili u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa. Predlaže preinaku presude u pobijanom dijelu na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije, a podredno ukidanje presude u tom dijelu i vraćanje na ponovno odlučivanje te obvezivanje tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku, uključujući i trošak žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika ističući da mu je šteta nastala tek isplatom svakog pojedinog iznosa mirovine te se na njegovo pravo na naknadu štete primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u trenutku isplate svakog pojedinog iznosa mirovine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-x-436/10 od 2. veljače 2011.). Predlaže da se odbije žalba tuženika i potvrdi presuda u toč. I izreke.

4. Protiv iste presude u toč. II i III izreke tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da tužitelj nakon navršenih 65 godina života osiguranika Mile Oreškovića nema pravo na naknadu isplaćenih iznosa invalidske mirovine u punom iznosu, već samo na razliku između invalidske i starosne mirovine. Iako je prvostupanjski sud naveo da se za period od 24. srpnja do 31. prosinca 2018. ima primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju iz 2013., nije primijenio odredbe čl. 161. st. 1. i 2. toč. 1. toga Zakona prema kojima naknada stvarne štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati obuhvaća pune svote davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Određeno pravo iz mirovinskog osiguranja nastaje rješenjem pa sud u parnici ne može utvrditi da postoji pravo kojega nema jer još nije ustanovljeno rješenje u upravnom postupku. Predlaže u odnosu na odbijajući dio presude usvojiti žalbu i preinačiti presudu usvajanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti ili ukidanje presude u tom dijelu i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

5. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno. 

6. Žalbe su osnovane.

7. Stranke ne konkretiziraju žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP) na bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud ocjenjuje da navedene bitne povrede postupka nisu počinjene.

8. Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da je 28. lipnja 2009. došlo do prometne nezgode u kojoj je osiguranik tužitelja Mile Orešković zadobio teške tjelesne povrede,

- da je rješenjem tužitelja broj 44029 od 31. kolovoza 2011. osiguraniku tužitelja kod kojega je zbog ozljede izvan rada nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato pravo na invalidsku mirovinu, a počevši od 19. travnja 2011.,

- da je tužitelj za razdoblje od 1. veljače 2018. do 31. siječnja 2019. osiguraniku na ime invalidske mirovine isplatio 31.476,72 kn,

- da je omjer suodgovornosti odnosno podijeljene odgovornosti među strankama utvrđen kao 70 % naspram 30 % u korist tužitelja, u skladu s koji omjerom tužitelj traži od tuženika preostali neisplaćeni iznos od 11.458,23 kn,

- da je osiguraniku tužitelja od 1. veljače 2018. do 31. prosinca 2018. na ime invalidske mirovine isplaćen iznos od 28.780,87 kn, a za siječanj 2019. iznos od 2.695,85 kn, da 70 % od tog iznosa je 22.033,71 kn, a od čega je tuženik platio iznos od 10.575,43 kn, a nije platio iznos od 11.458,23 kn koji se odnosi na sporno razdoblje od 24. srpnja 2018. do 31. siječnja 2019.,

- da iz nalaza i mišljenja i dopune i nalaza i mišljenja sudskog vještaka I. M. proizlazi da bi razlika između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine za osiguranika M. O. za razdoblje od 24. srpnja do 31. prosinca 2018. ukupno iznosila 877,67 kn, od čega 70 % iznosi 614,37 kn, a za siječanj 2019. tužitelju je nastala šteta u iznosu od 1.877,09 kn, što je 70 % od isplaćene invalidske mirovine od 2.695,85 kn,

prvostupanjski sud zaključuje da bi tužiteljev osiguranik sa navršenih 65 godina života 24. srpnja 2018. stekao pravo na starosnu mirovinu pa tužitelju pripada razlika između invalidske i starosne mirovine koja u utuženom razdoblju iznosi 2.501,46 kn, dok je za iznos od 8.956,77 kn tužbeni zahtjev odbijen, imajući u vidu odredbu čl. 161. st. 1. i st. 2. toč. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21.; dalje ZMO).

9. U žalbenom stadiju postupka sporna je primjena materijalnog prava, odnosno ima li se predmet spora raspraviti primjenom odredaba ZMO kako tvrdi tužitelj jer da je njegovom osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama toga Zakona ili primjenom odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.; dalje ZOOP), kao posebnog zakona, koji je vrijedio u trenutku nastanka štetnog događaja i priznanja prava na invalidsku mirovinu, a predviđa pravo na naknadu isplaćene mirovine u razmjernoj svoti prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, a što tvrdi tuženik.

10. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je predmet spora raspravio primjenom odredaba ZMO.

11. Naime, odredbom čl. 161. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema stavku 2. točki. 1. toga članka naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa između ostalog i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

12. Međutim, odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“.

13. Ovdje se ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-552/2022-2 od 17. svibnja 2022. u kojem je predmet zahtjeva bila naknada štete s naslova isplate invalidske mirovine u iznosu od 37.780,54 kn, da je za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode te da prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP. Također da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP. Istovjetna pravna shvaćanja su zauzeta i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020. i Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.

14. I prema recentnoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj Rev- 954/2022-2 od 25. siječnja 2023. u kojem je predmet spora bio zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2017., svom osiguraniku, koji je 12. lipnja 2008. nastradao u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika, "za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine".

15. Kako je u konkretnom slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP to se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

16. Člankom 8. stavkom 1. ZOOP reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

17. Prema tome trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

18. U slučaju kada se radi o izdacima učinjenim po osnovi invalidske mirovine, kao što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3 . ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja tužitelja o priznanju prava na invalidsku mirovinu i iznosa koji bi po toj osnovi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 28. lipnja 2009. za koji je razmjerno odgovoran osiguranik tuženika. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava te činjenice u ovoj parnici nisu utvrđene.

19. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 370. ZPP valjalo je ukinuti pobijanu presudu jer zbog pogrešnog pravnog pristupa prilikom odlučivanja o visini štete nije pravilno utvrđeno činjenično stanje iz razloga što visina štete nije obračunata na temelju odredbe čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP.

20. U nastavku postupka prvostupanjski sud će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje te uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 27. ZOOP donijeti odgovarajuću odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja.

21. Odluka o trošku u povodu žalbe tuženika donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zadru 29. ožujka 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Katija Hrabrov, v.r.