- 1 -              Rev 512/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 512/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. D., OIB …, iz Z., koju zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici Odvjetničkog društva R. i p., protiv tuženice Republike Hrvatske - Državni zavod za intelektualno vlasništvo, OIB …, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo - Građansko upravni odjel, radi zaštite od diskriminacije, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-795/2016-2 od 23. listopada 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9296/2013-34 od 29. rujna 2016., u sjednici održanoj 28. ožujka 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

I. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo utvrditi da je tuženik povrijedio njezino pravo na jednako postupanje čime je povrijedio i dostojanstvo tužiteljice što je uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvrjedljivo okruženje, a što predstavlja izravnu diskriminaciju. Nadalje je odbijen zahtjev tužiteljice kojim je traženo zabraniti tuženiku poduzimanje bilo kakvih radnji kojima se krši njezino pravo na jednako postupanje te bilo kakvih radnji kojima se uzrokuje diskriminacija i njezine posljedice u odnosu na tužiteljicu, kao i naložiti tuženiku omogućiti tužiteljici nesmetano obavljanje poslova na kojima je radila prije korištenja porodiljinog dopusta sa svim pravima i obvezama  koje iz toga proizlaze te naložiti tuženiku i poduzimanje svih mjera kojima će se otkloniti svako neželjeno ponašanje odgovornih osoba tuženika koje imaju za cilj i stvarno predstavljaju povredu dostojanstva tužiteljice. Konačno, odbijen je i tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 50.000,00 kuna (6.636,14 €, prema fiksnom tečaj u 1€ =7,53450 kuna) sa zateznom kamatom. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženici trošak u iznosu od 4.750,00 kuna (630,43 €).

             

2. Drugostupanjskom su presudom odbijene kao neosnovane žalba stranaka i  potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) u vezi s člankom 17. stavkom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/12 i 112/12 -  dalje: ZSD), odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2639/2017 od 4. veljače 2020. te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021., podnosi tužiteljica pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

 

7. Neutemeljeno revidentica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP ističući da drugostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su izneseni razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva međusobno proturječni, suprotni sadržaju spisa, kao i da je u obrazloženju drugostupanjske presude izostala ocjena navoda iznesenih u žalbi.

 

7.1. Naime, revidentica ocjenjuje da je sud drugog stupnja ostao proturječan kod zaključka da tužiteljica ne bi bila raspoređena na radno mjesto voditelja u skladu s novim Pravilnikom o unutarnjem redu jer i pet drugih radnika koji su bili rukovoditelji po novom Pravilniku više nisu ostali na tim radnim mjestima zato što ocjenjuje da sud drugog stupnja nije uzeo u obzir da je po novom Pravilniku smanjen broj rukovodećih radnih mjesta zbog čega su ukinuta radna mjesta spomenutih pet radnika, dok je tužiteljičino radno mjesto ostalo. Međutim, tužiteljica pritom zaobilazi utvrđenje koje je bitno utjecalo na zaključak o neosnovanosti njezina zahtjeva, a to je da ona nije ispunjavala formalni kriterij za voditelja Odjela za prigovore i opozive na koje je radno mjesto raspoređen drugi radnik, a to je znanje engleskog i njemačkog ili francuskog jezika što je bio novi uvjet u odnosu na radno mjesto na koje je raspoređena tužiteljica, a u odnosu na koje tužiteljica nije dostavila dokaz da ga je ispunila niti to tvrdi u reviziji (prije novog Pravilnika o unutarnjem redu za rad na spomenutom radnom mjestu uvjet je bio znanje engleskog ili francuskog jezika). Jednako tako, tužiteljica zaobilazi i utvrđenje da se smanjenje broja rukovodećih radnih mjesta odnosilo na pet radnika od kojih su četiri žene, a jedan muškarac, što odgovara strukturi zaposlenika tuženice jer je kod tuženice zaposleno otprilike 85% žena, a 15% muškaraca.

 

7.2. Nadalje, nije u pravu revidentica ni kada tvrdi da drugostupanjski sud nije odgovorio na njezine žalbene navode o tome da njezin koeficijent ne bi  bio manji da nije koristila porodiljni dopust jer se drugostupanjski sud očitovao na te žalbene navode na način da ih je ocijenio neodlučnim i dao razloge za takav zaključak. Drugo je pitanje što tužiteljica nije zadovoljna takvim razlozima, ali ta okolnost ne utječe na ostvarenje ove bitne povrede.

 

8. U navedenim okolnostima nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

9. Predmet je postupka individualni zahtjev tužiteljice za zaštitu od diskriminacije utemeljen na odredbi članka 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08, 112/12 - dalje: ZSD) i članka 7. stavka 1. Zakona o ravnopravnosti spolova ("Narodne novine" broj 82/08, i 69/17 - dalje: ZRS) u vezi s člankom 134. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR).

 

10. Nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev ocijenivši, na temelju rezultata provedenog postupka, da tužiteljica nije dokazala da je bila diskriminirana ili uznemiravana po spolu na radu kod tuženice zbog čega je ocijenjeno da nema ni pretpostavki za pružanje zaštite od diskriminacije i uznemiravanja kao ni za naknadu štete s osnove povrede prava osobnosti.

 

11. U provedenom su postupku utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice:

- da je tužiteljica rješenjem od 9. rujna 2009. raspoređena na radno mjesto voditeljice Odsjeka - viši upravni savjetnik u Odsjeku za prigovore i opozive Odjela za supstancijalno ispitivanje i prigovore;

- da je rješenjima o ocjenama od 11. lipnja 2008., 19. lipnja 2008., 14. svibnja 2009. i 25. svibnja 2009. ocijenjena za razdoblje od 1. siječnja 2006. pa do kraja 2009. ocjenom "izvanredan";

- da je rješenjem od 6. rujna 2011. tužiteljici odobreno pravo na korištenje neiskorištenog pripadajućeg prava na mirovanje radnog odnosa do treće godine djetetova života u razdoblju od 2. listopada 2011. do 9. svibnja 2013. time da je  dužna vratiti se na rad 10. svibnja 2013.;

- da je rješenjem od 8. svibnja 2013. tužiteljica raspoređena na radno mjesto više upravne savjetnice za ispitivanje žigova u Odjelu za prigovore i opozive s koeficijentom plaće 1,523;

- da je tužiteljica 28. svibnja 2013. podnijela prigovor protiv rješenja o rasporedu i zahtjev za zaštitu dostojanstva sukladno odredbi članka 81. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 89/13 - dalje: KU);

- da se na zahtjev za zaštitu dostojanstva povjerljiva savjetnica tuženika očitovala  na način da ocjena zakonitosti rješenja nije u nadležnosti povjerljivog savjetnika, odnosno da se ne tiče zaštite dostojanstva državnih službenika i namještenika u smislu odredbi članaka 79. i 80. KU, a da ponašanje čelnika Zavoda prema državnoj službenici ne može biti okarakterizirano kao uznemiravajuće ponašanje u smislu odredbe članka 80. stavka 2. KU;

- da je tužiteljica 14. lipnja 2013. obavijestila tuženicu da je podnijela tužbu radi zaštite dostojanstva i diskriminacije budući da poslodavac u roku iz članka 130. stavka 3. ZR nije poduzeo mjere za sprječavanje uznemiravanja radnice te da prekida rad dok poslodavac ne poduzme odgovarajuće mjere radi zaštite dostojanstva;

- da je Odbor za državnu službu rješenjem od 19. ožujka 2015. poništio rješenje tuženice od 8. svibnja 2013. i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje ocijenivši da iz obrazloženja rješenja nije moguće utvrditi okolnosti zbog kojih je žaliteljica raspoređena na radno mjesto navedeno u izreci;

- da je rješenjem tuženika od 15. travnja 2015. tužiteljica ponovno raspoređena na radno mjesto više upravne savjetnice za ispitivanje žigova u Odjelu za prigovore i opozive;

- da je na temelju Pravilnika o unutarnjem redu iz 2009. jedan od uvjeta za radno mjesto voditelja Odsjeka - viši upravni savjetnik, znanje engleskog ili francuskog jezika, dok je na temelju Pravilnika o unutarnjem redu iz 2013. jedan od uvjeta za voditelja Odjela za prigovore i opozive znanje engleskog i njemačkog ili francuskog jezika;

- da je prema opisu poslova više upravne savjetnice za ispitivanje žigova jedan od uvjeta znanje engleskog ili francuskog jezika.

 

12. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi dali vodeći se odredbom članka 20. stavka 1. ZSD koja propisuje da je stranka koja u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

 

13. Imajući na umu naprijed navedeno, nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev ocjenjujući da spomenuta činjenična utvrđenja ne potvrđuju tvrdnje tužiteljice da bi ona na bilo koji način bila uznemiravana na radnom mjestu, a koje bi uznemiravanje predstavljalo diskriminaciju po osnovi spola, dok je, s druge strane, tuženica dokazala da donošenjem rješenja o rasporedu tužiteljice na radno mjesto više upravne savjetnice za ispitivanje žigova u Odjelu za prigovore  i opozive nije postupala diskriminatorno po osnovi spola.

 

14. Pritom su sudovi ocjenu o nepostojanju diskriminacije sagledali u okviru iznesenih tvrdnji o diskriminaciji cijeneći uvjete nastale donošenjem novog Pravilnika o unutarnjem redu od 12. ožujka 2013. kojim je smanjen broj rukovodećih radnih mjesta s 34 na 27. S tim je u vezi utvrđeno da su dva radnika koja prije donošenja novog Pravilnika o unutarnjem ustroju nisu bili rukovoditelji odsjeka to postali, dok pet radnika koji su bili rukovoditelji odsjeka po novom Pravilniku više nisu bili rukovoditelji. U konkretnom je slučaju rukovoditelj odjela na kojem je ranije tužiteljica bila rukovoditelj postao upravo službenik tuženice koji je tužiteljicu mijenjao u razdoblju kada je ona koristila mirovanje radnog odnosa do treće godine života svoga djeteta.

 

15. Sudovi su pritom otklonili tvrdnju tužiteljice da bi ona bila raspoređena na poslove voditeljice odjela u Odjelu za prigovore i opozive da nije koristila svoje pravo na mirovanje radnog odnosa do treće godine života djeteta zato što su utvrdili da ne samo da i drugi službenici nisu ostali rukovoditelji donošenjem novog Pravilnika o unutarnjem redu budući da je smanjen broj rukovodećih radnih mjesta pri čemu se to odnosi na četiri žene i jednog muškarca, što upravo odgovara strukturi zaposlenika jer je kod tuženice zaposleno otprilike 85% žena, već je donošenjem novog Pravilnika o unutarnjem ustroju i smanjen broj rukovodećih radnih mjesta. Kod utvrđene činjenice da tužiteljica tijekom postupka, uključujući i žalbu, nije ni isticala da bi ispunjavala formalni uvjet za voditeljicu Odjela za prigovore i opozive, na koje radno mjesto je raspoređen E. T., a to je znanje engleskog jezika i njemačkog ili francuskog jezika što je novi uvjet u odnosu raniji Pravilnik o unutarnjem ustroju prema kojem je za isto radno mjesto uvjet bio znanje samo engleskog ili francuskog jezika, ocijenjeno je da u odnosu na tužiteljicu tuženica nije postupala diskriminirajuće po osnovi spola.

 

16. Jednako je tako ocijenjeno da u postupanju tuženice u odnosu na tužiteljicu nije bilo diskriminacije ni u smislu odredbi Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" 92/05, 145/06, 77/07, 107/07, 27/08,3 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 1/15, 138/15  i 61/17 - dalje: ZDS) s obzirom na tvrdnje tužiteljice da je prije korištenja roditeljskog dopusta i mirovanja radnog odnosa do treće godine djeteta imala veći koeficijent u odnosu na koeficijent koji je određen za radno mjesto upravne savjetnice za ispitivanje žigova u Odjelu za prigovore i opozive. Naime, sudovi su ovu činjenicu ocijenili neodlučnom u postupku koji se vodi radi zaštite od diskriminacije smatrajući da je u ovom postupku isključivo odlučno je li tuženica, nakon što je donijela novi Pravilnik o nutarnjem redu iz ožujka 2013., postupala diskriminatorno u odnosu na tužiteljicu po osnovi spola. Stoga kada je tuženica rasporedila tužiteljicu na novo radno mjesto sukladno njezinoj stručnoj spremi, sudovi su ocijenili da je tuženica postupila u skladu s odredbom članka 12. stavka 1. ZDS kojom je određeno da se, u slučaju korištenja posebnih dopusta, državni službenik ima pravo vratiti na iste ili druge poslove slične onima na kojima je prethodno radio.

 

17. U opisanim okolnostima neutemeljeno tužiteljica osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je ovom posebnom tužbom za zaštitu od diskriminacije koja je tužba utemeljena na odredbi članka 17. stavka 1. ZSD, kao jednom od načina zaštite prava na jednako postupanje, zatražila da se utvrdi postojanje diskriminacije, da se zabrane diskriminirajuće radnje i naloži poduzimanje radnji za uklanjanje diskriminacije te da joj se naknadi šteta učinjena diskriminatornim djelovanjem tuženice. U ovoj je parnici, sukladno odredbi članka 20. stavka 1. ZSD, tužiteljica kao stranka koja tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, bila dužna učiniti vjerojatnim da je došlo do njezine diskriminacije, dok je na tuženici teret dokaza da nije bilo diskriminacije.

 

18. Imajući na umu činjenice utvrđene u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pravilan je zaključak sudova da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do njezine diskriminacije po osnovi spola jer ona nije dokazala da je tuženica, nakon izmjene Pravilnika o unutarnjem ustroju, postupala nejednako prema njoj s obzirom na njezin spol, posebno imajući na umu izmijenjene uvjete u svezi s poznavanjem stranih jezika, za koje tužiteljica nije ni tvrdila da ih ispunjava. S druge je strane tuženica dokazala da u njezinu postupanju prema tužiteljici nakon reorganizacije rada do koje je došlo primjenom novog Pravilnika o unutarnjem ustroju nije bilo nejednakog postupanja prema tužiteljici po osnovi spola i da, u odnosu na spol, postotak broja osoba koje su ostale bez rukovodećih mjesta u bitnom odgovara udjelu zaposlenih žena i zaposlenih muškaraca kod tuženice. U takvim je okolnostima odbijanje tužbenog zahtjeva rezultat pravilne prijemne materijalnog prava.

 

19. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 28. ožujka 2023.