Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 994/2020-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. N. (OIB:...), iz S., kojeg zastupa punomoćnica T. G., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. O. d. s. d.o.o. (OIB:...), Z., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i P. d.o.o., Z., radi diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1659/2019-2 od 10. prosinca 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-109/2018-14 od 30. srpnja 2019., u sjednici održanoj 28. ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e :
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je sadržaj odluke čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu objavljenog u Biltenu br. 370 Vjesnika HRP i čl. 117.a Pravilnika o radu HEP-ODS, diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika dobne skupine zaposlenika starijih od 63 godine i 6 mjeseci zbog čega propuštanje tuženika da u odnosu na tužitelja pristupi otkazivanju ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine predstavlja povredu tužiteljevog prava na jednako postupanje te zahtjev za naknadu štete koja je nastala tužitelju nejednakim postupanjem tužitelja u iznosu 375.915,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 16. studenog 2018. do isplate (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznos 18.750,00 kn (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), a iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši prihvatiti reviziju. Podredno tužitelj, u odnosu na dio drugostupanjske presude koji se odnosi na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete uzrokovanu nejednakim postupanjem, podnosi prijedlog za dopuštenje revizije iz odredbe čl. 385. ZPP ukoliko ovaj sud ocijeni da izravna revizija u tom dijelu nije dopuštena radi materijalno pravnih i procesno pravnih pitanja koja navodi u prijedlogu koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer smatra da je shvaćanje u pobijanoj odluci suprotno već izraženom shvaćanju ovoga suda.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Ovaj sud je prije odluke o osnovanosti tužiteljeve revizije i podredno prijedloga za dopuštenje revizije ispitao dopuštenost revizije i prijedloga za dopuštenje revizije imajući na umu da je drugostupanjska presuda donesena dana 10. prosinca 2019., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19) te da se radi o presudi u sporu u povodu tužbe za zaštitu od diskriminacije.
6. Prema odredbi čl. 382.a. st. 1. al. 3. ZPP stranke iznimno mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz ostalo i u sporu u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije. Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije su izrijekom nabrojane u odredbi čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD), pa se prema toj odredbi posebnom tužbom za zaštitu od diskriminacije smatra i tužba za naknadu imovinske i neimovinske štete uzrokovana povredom prava zaštićenih odredbama tog Zakona (čl. 17. st. 1. toč. 3. ZSD).
6.1. Navedenu odredbu ovaj sud tumači na način da se u sporu po tužbi za zaštitu od diskriminacije predmetom jedinstvenog spora smatraju i nenovčani (deklaratorni) zahtjevi kao što je tužba za utvrđenje da je došlo do diskriminacije, kao i novčani (kondemnatorni) zahtjevi za naknadu štete zbog nejednakog postupanja (tako i u rješenju ovog suda poslovni broj Rev-145/21 od 26. listopada 2021.).
7. Stoga je protiv predmetne presude, i u deklaratornom, i u kondemnatornom dijelu dopuštena revizija bez prethodnog dopuštenja revizijskog suda, pa podredni prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv kondemnatornog dijela presude nije posebno razmatran već je razmatran kroz reviziju, imajući pri tome na umu i cjelokupni sadržaj prijedloga, kao i razloge zbog kojih je tužitelj predložio dopustiti reviziju.
8. Presuda je ispitana po čl. 391. st. 2. ZPP u povodu revizija tužitelja iz čl. 382.a ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
9. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju tužitelj u reviziji ukazuje.
9.1. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.
10. Predmet spora su dva zahtjeva tužitelja koji su podneseni prema odredbi čl. 17. st. 1. toč. 1. i 3. ZSD:
- prvi deklaratorni, upravljen na utvrđenje da sadržaj odredbe čl. 122. Kolektivnog ugovora za Hrvatsku elektroprivredu objavljenog u Biltenu br. 370 Vjesnika HRP (dalje: KU HEP) i čl. 117.a Pravilnika o radu HEP-ODS (dalje: Pravilnik tuženika) su diskriminirajući u odnosu na tužitelja kao pripadnika određene dobne skupine radnika tuženika, a zbog kojih da odbijanjem tuženika da pristupi otkazivanju ugovora o radu tužitelju s ponudom izmijenjenog ugovora, uz utvrđivanje odgovarajuće otpremnine tužitelju, predstavlja povredu tužiteljevih prava na jednako postupanje, odnosno diskriminaciju iz odredbe čl. 1. i 2. ZSD te je takvo postupanje zabranjeno sukladno odredbi čl. 9. st. 1. ZSD.
- drugi kondemnatorni, kojim se traži da tuženik tužitelju naknadi imovinsku štetu uzrokovanu povredom prava osobnosti (zahtjev za naknadu štete) u visini otpremnine koju bi primio da mu je poslovno otkazan ugovor o radu.
11. U postupku je u bitnom utvrđeno:
- da je odredbom čl. 122. KU HEP, a koji je stupio na snagu 1. srpnja 2016. određeno da radniku starijem od 63 godine i 6 mjeseci poslodavac ne može otkazati ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga, a sadržaj te odredbe je unesen i u izmijenjeni Pravilnik o radu tuženika uvođenjem čl. 117.a i primjenjuje se na radnike tuženika,
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu koordinator poslova broj 3 u Elektri S., Službi za tehničke poslove koje je radno mjesto novom organizacijom i sistematizacijom radnih mjesta 2017. ukinuto te je tužitelju ponuđeno sklapanje Sporazuma o prestanku ugovora o radu s ponudom novog izmijenjenog ugovora, sukladno novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, jer je u to vrijeme imao navršenih 63 godine i 6 mjeseci života.
12. Prvostupanjski sud je odbio deklaratorni tužbeni zahtjev na temelju zaključka da u odnosu na tužitelja ne postoji veza između diskriminacijskoj postupanja i neke od diskriminacijskih osnova koje je tužitelj istakao u tužbi. Također naglasivši da su sporne odredbe kolektivnog ugovora i pravilnika o radu donijete kada tužitelj još nije navršio 63 godine i 6 mjeseci te se i zbog toga razloga u odnosu na tužitelja ne može raditi o diskriminaciji tužitelja s osnove životne dobi. Slijedom navedenog sud je zaključio da ne postoji niti jedna osnova diskriminacije tužitelja s osnove životne dobi, kako u smislu ZSD tako i sukladno čl. 7. st. 4. Zakona o radu. Nadalje odbio je posljedično navedenom i kondemnatorni tužbeni zahtjev.
13. Drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu prihvativši sva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda. Otklanjajući žalbene navode tužitelja o počinjenju relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 221.a ZPP u i čl. 20. ZSD taj sud zaključuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, pa stoga nije bilo osnova za primjenu odredbe čl. 20. st. 1. ZSD koja propisuje da je u tom slučaju teret dokaza da nije bilo diskriminacije na protivnoj stranci tj. u ovom konkretnom slučaju na tuženiku.
14. Osporavajući pravilnost pobijane presude kroz razlog pogrešnu primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odbijen deklaratorni tužbeni zahtjev, tužitelj ukazuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 20. ZSD o teretu dokazivanja te posljedično navedenom i pogrešno ocijenili da odredbe spornog Kolektivnog ugovora i Pravilnika nisu diskriminirajuće u odnosu na tužitelja u smislu odredbi ZSD.
15. Razmatrajući pravilnost ocjene nižestupanjskih sudova o nepostojanju diskriminacije na koju se tužitelj poziva, ovaj sud je krenuo od odredbi ZSD.
16. Odredbom članka 1. stavak 1. ZSD propisano je da se tim zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Nadalje je stavkom 2. propisano da se diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama te stavkom 3. da se diskriminacijom smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovoga članka.
16.1. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.
16.2. Prema odredbi st. 2. čl. 1. ZSD neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. tog Zakona u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.
16.3. Prema odredbi čl. 9. st. 1. ZSD diskriminacije je u svim pravnim oblicima zabranjena.
16.4. Prema odredbi čl. 9. st. 2. toč. 8. iznimno od stavka 1. tog članka ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj na osnovi dobi, ako je takvo postupanje objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve socijalne politike, socijalne i zdravstvene zaštite, politike zapošljavanja, promicanja ciljeva tržišta rada i stručnog osposobljavanja, te ako su sredstva za njegovo postizanje primjerena i nužna. Primjerice diskriminacijom se ne smatra: određivanje najniže ili najviše dobi i/ili profesionalnog iskustva i/ili stupnja obrazovanja kao uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ili kao uvjeta za stjecanje drugih pogodnosti vezanih za radni odnos, određivanje prikladne i primjerene najviše dobi kao razloga za prestanak radnog odnosa, a koje je sukladno uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu, propisivanjem dobi ili razumnog razdoblja zaposlenja kao uvjeta za stjecanje ili ostvarivanje prava na mirovinu, ili drugog prava iz sustava socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja za slučaj nesposobnosti i određivanje dobi kao uvjeta za pristup obrazovanju ili određenim dobrima ili uslugama, pod uvjetom da su zadovoljeni uvjeti iz prve rečenice ove točke.
16.5. Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZSD ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju, teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.
17. Polazeći od utvrđenih činjenica u ovom postupku, a sagledavajući ih u svjetlu odredbe čl. 9. st. 1. i st. 2. toč. 8. ZSD, nameće se kao pravilna ocjena iz pobijane presude da u konkretnom postupanju tuženika prema tužitelju u primjeni odredbe čl. 122. KU HEP i čl. 117.a Pravilnika o radu tuženika nije bilo diskriminacije u smislu dovođenja tužitelja u nepovoljniji položaj na osnovi dobi.
18. Naime, kako to pravilno ocjenjuju nižestupanjski sudovi, sporne odredbe KU HEP te Pravilnika o radu tuženika imale su za cilj i svrhu pružiti potpunu sigurnost radnicima određene životne dobi (starijih od 63 godine i 6 mjeseci) u smislu da im poslodavac ne može otkazati ugovor o radu, čak i kada za to na strani poslodavca postoje opravdani razlozi zbog kojih bi inače bilo dopušteno otkazivanje ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga.
18.1. Pritom, izvjesno je da je pri donošenju spornih odredbi KU i Pravilnika o radu, poslodavac imao u vidu nespornu činjenicu da radniku koji je navršio 63 godine i 6 mjeseci života, a do navršetka 65 godina života (kao jedne od pretpostavki za ostvarenje starosne mirovine) nedostaje samo 1 godina i 6 mjeseci te je daleko teže ostvariti pretpostavke za sklapanje ugovora o radu kod novog poslodavca, obzirom na potencijalne protukandidate mlađe životne dobi.
18.2. Dakle, sporne odredbe kako KU HEP tako i Pravilnika o radu tuženika niti su imale za cilj, a niti su u njihovoj primjeni bile diskriminirajuće za tužitelja po osnovi dobi, jer su naprotiv one bile izraz objektivnog i razumnog postupanja tuženika, koje su opravdane legitimnim ciljem socijalne politike te su one kao sredstvo postizanja tog cilja bile primjerene.
19. Dovoditi u sumnju legitimnost opisanog cilja ovih odredbi, a kojima je tužitelj bio zaštićen od otkazivanja ugovora o radu do umirovljenja, time da bi bez njihovog postojanja, tužitelju moguće bilo dati poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu i time mu bilo omogućeno ostvarivanje otpremnine, je deplasirano.
19.1. Doista je teško prihvatiti tezu tužitelja da odredbe KU HEP i Pravilnika o radu tuženika koje tuženiku kao poslodavcu ne dopuštaju da radniku određene životne dobi (starijem od 63 godine i 6 mjeseci) zbog poslovno uvjetovanih razloga otkaže ugovor o radu, su realno nepovoljnije od odredbi koje ne bi priječile poslodavca da radniku određene životne dobi (stariji od 63 godine i 6 mjeseci) poslovno uvjetovano otkaže ugovora o radu.
19.2. Naime, upravo mogućnost otkazivanja ugovora o radu, a zbog poslovno uvjetovanih razloga (uz izvanredni otkaz ugovora o radu radniku) je okolnost koja za radnika znači nesigurnost i neizvjesnost za njegov radnopravni položaj, a time i njegovu egzistenciju, pa odredbe KU HEP, odnosno Pravilnika o radu tuženika ograničenjem mogućnosti korištenja takvog instrumenta od strane poslodavca prema radniku, doista nije moguće ocijeniti diskriminirajućim.
20. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda pravilno je primijenjena i odredba čl. 20. ZSD, jer samim pozivanjem tužitelja na svoje godine te na odredbe KU HEP-a i Pravilnika o radu koje u odnosu na njega, kako je već rečeno propisuju pozitivnu diskriminaciju, tužitelj nije učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, da bi teret dokaza prešao na tuženika.
21. Posljedično navedenom pravilna je i ocjena iz nižestupanjskih presuda da je neosnovan i kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa u visini moguće otpremnine.
22. Stoga je reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP.
Ivan Vučemil, v.r.