Pristupanje sadržaju
1 Poslovni broj: I Kž-11/2023-7
Poslovni broj: I Kž-11/2023-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Sanje Katušić- Jergović i Marije Balenović članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. B. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi sa člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog V. B. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 28. rujna 2022. broj K-5/2022., u sjednici održanoj 28. ožujka 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika D. S., odvjetnika u O.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba optuženog V. B. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom optuženi V. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/97., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te je na temelju članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., a primjenom članka 48. stavak 1. i 2. i članka 49. stavak 1. točke 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U tu mu je kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme od uhićenja i ono provedeno u istražnom zatvoru od 18. listopada 2021. do 28. rujna 2022.
1.1. Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženika su oduzete četiri strijele za samostrijel i to jedna duljine od 46 cm, druga duljine od 53 cm, treća duljine od 52 cm i četvrta duljine 47,5 cm te je određeno da će se iste uništiti.
1.2. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) oštećeni Davor Šerf je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.
1.3. Na temelju odredbe članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženi V. B. je u cijelosti oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08.
2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi V. B. po branitelju D. S., a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, te predlaže da se "pobijana presuda preinači a podredno da se ista ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje".
3. Odgovor na žalbu podnijelo je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
4. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske u skladu s člankom 474. stavak 1. ZKP/08.
5. O datumu održavanja sjednice vijeća obaviještene su stranke, sukladno zahtjevu optuženika iz žalbe na temelju članka 475. stavak 1. ZKP/08. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika odvjetnika D. S. i na temelju članka 475. stavak 3. ZKP/08. u odsutnosti uredno obaviještenih državnog odvjetnika i optuženika.
6. Žalba nije osnovana.
7. Žalitelj navodi da se prvostupanjska presuda "zasniva na nezakonitim dokazima", čime sugerira da je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. Međutim, optuženik ne konkretizira koji je izvedeni dokaz nezakonit. Opširnim navodima žalbe optuženik u suštini pobija ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u okviru toga osporava da je identitet počinitelja sa sigurnošću utvrđen. Pritom žalitelj spominje da "prepoznavanje optuženika od strane oštećenika nije izvedeno na valjan i zakonit način, što obrana smatra nezakonitim", no dokazna radnja prepoznavanja uopće u ovom predmetu nije provedena, pa se ne može govoriti o nezakonitom dokazu. Druga je stvar što optuženik nastoji osporiti vjerodostojnost iskaza oštećenika koji navodi da je optuženika prepoznao, takav prigovor temeljeći na tome što je optuženika, nakon što je uhićen, policija fotografirala mobitelom, pa onda tu fotografiju pokazala oštećeniku. Međutim, to su, kako je već naglašeno, prigovori koji se odnose na prihvatljivost utvrđenih činjenica, a ne nezakonit dokaz., a što će u nastavku biti obrazloženo.
7.1. Nadalje, optuženik navodi da je u obrazloženju pobijane presude navedeno kako je sud "proveo i sudsko-psihijatrijsko vještačenje oštećenika, što nikada nije provedeno, to je dokaz koji je tijekom postupka bio predložen, ali se nikada nije proveo". Doista je u točki 12. obrazloženja prvostupanjske presude navedeno kako je provedeno "sudskopsihijatrijsko vještačenje oštećenika", no pregledom spisa kao i iščitavanjem obrazloženja pobijane presude vidljivo je da je provedeno psihijatrijsko vještačenje optuženika, pa je jasno da je u točki 12. obrazloženja došlo do očito omaške u pisanju, jer je nesumnjivo prvostupanjski sud mislio na psihijatrijsko vještačenje optuženika koje, uostalom, u nastavku obrazloženja i citira (točka 27. obrazloženja).
7.2. Dakle, nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se poziva žalitelj, a ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije ostvarena ni neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.
8. Optuženik u uvodu žalbe navodi i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, međutim u žalbi ne konkretizira na koju od povreda iz članka 469. ZKP/08. misli, a iz sadržaja žalbe je razvidno da cilja na tzv. posrednu povredu kaznenog zakona koja bi proizlazila iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točke 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.
9. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik osporava ispravnost utvrđenih činjenica, a prvenstveno kritizira analizu i ocjenu iskaza oštećenika, te nudi vlastitu analizu i ocjenu kako tog dokaza, tako i ostalih izvedenih dokaza, te iz njih sugerira zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude, a koji korespondiraju njegovoj obrani. Istodobno, iako uvodno tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, za to ne daje nikakav argument niti navodi koja to odlučna činjenica nije utvrđena i koji je to dokaz trebalo provesti radi njenog utvrđivanja.
9.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud, izvevši sve raspoložive dokaze, iste, kao i obranu optuženika, detaljno i savjesno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao nema što prigovoriti.
9.2. Nastojeći osporiti vjerodostojnost oštećenikovog iskaza, optuženik naglašava da je oštećeni Š. tek na raspravi "bitno dopunio i izmijenio iskaz", te je naveo "nove detalje koje ranije uopće nije spominjao", pa tako i da je prišao ogradi koju je htio preskočiti, prepoznao optuženika, podigao samostrijel i htio ga lupiti po glavi, kada je uspio zamijetiti natpis na samostrijelu koji je tek onda detaljno opisao. Sve te detalje oštećenik, kako to žalitelj napominje, nije naveo ni na ispitivanju pred državnim odvjetništvom ni na policiji. Smatra da ga oštećenik nije odmah prepoznao, a da je to uslijedilo tek nakon što ga je policija, uhitivši ga, fotografirala i tu fotografiju pokazala oštećeniku, ističući da se njih dvojica već dugo poznaju, pa bi ga oštećenik, da je počinitelj doista bio optuženik, odmah prepoznao. Nadalje, nalazi da je oštećenikov iskaz nelogičan. Nije jasno kako je to optuženik pozvonio na kućno zvono, a potom se našao iza ograde i da je oštećenik, nakon što je na njega ispaljena strelica, otišao u kuću po ključ od vrata na ogradi. Uz to, sam oštećenik je izjavio da o samostrijelima ne zna ništa, a onda naknadno detaljno opisuje o kojem je tipu samostrijela riječ, iako je to oružje vidio samo par sekundi.
9.3. Izloženi prigovori optuženika koji se odnose na pouzdanost iskaza oštećenog D. Š. nisu prihvatljivi. Prije svega, osnovano prvostupanjski sud iz suglasnih iskaza oštećenog D. Š. i obrane optuženika utvrđuje da se njih dvojica dobro poznaju već 20 godina, jer je oštećeni Š. bivši suprug optuženikove sestre, a taj brak razveden je nekih mjesec dana prije inkriminiranog događaja. Dakle, već taj podatak ukazuje na to da optuženik i oštećenik nisu u idiličnim odnosima, a da je tome tako proizlazi i iz navoda oštećenika koji je opisao jednu svađu koja je između njih dvojice izbila 4 ili 5 godina prije ovog događaja, kada su bili alkoholizirani. Iako tada nije došlo do nekog ozbiljnijeg sukoba, svjedok Š. ustvrdio je da se nakon toga nisu pomirili. U takvim okolnostima zasigurno razvod između svjedoka Š. i optuženikove sestre nije doprinio smirenju tog odnosa.
9.4. Oštećeni D. Š. ispitan je pred državnim odvjetništvom (kao dokazna radnja) i dvaput na raspravi, kada je doista detaljnije iskazivao, ali je tada obrana bila u prilici postaviti pitanja svjedoku i njegov iskaz na taj način provjeriti. Međutim, ne odgovara istini prigovor žalitelja kako je svjedok Š. optuženika kao počinitelja spomenuo tek na raspravi, jer je oštećeni Š. na ispitivanju pred državnim odvjetnikom izjavio da mu je počinitelj "na prvi pogled jako sličio na okrivljenog V. B., no kako se s V. B. nije godinama vidio i budući da je ovaj puta imao bradu, nije odmah bio sto posto siguran je li to on, no kada ga je kasnije vidio na slici koju mu je pokazao policijski službenik na mobitelu, odmah mu je bilo potpuno jasno da se radi o okrivljeniku". Drugim riječima, oštećenik je odmah povezao počinitelja i optuženika, ali u identitet nije bio potpuno siguran, za što je dao prihvatljivo i životno objašnjenje. No, očito je da je odmah prilikom podnošenja prijave, kao i prilikom davanja anamnestičkih podataka u KBC O., naveo da je pogođen od strane poznate osobe, iz čega nesumnjivo proizlazi da je oštećenik odmah identificirao napadača, ali tada još u tu identifikaciju nije bio potpuno siguran, što ne dovodi u pitanje prihvatljivost i istinitost njegovog naknadnog iskazivanja na raspravi, kada je u identitet počinitelja bio sasvim siguran.
9.5. Dinamika i kronologija odvijanja događaja, kako ju je prikazao oštećenik, nije nelogična ni neživotna, što nastoji prikazati žalitelj. Ni iz kojeg dokaza ne proizlazi da je nemoguće pozvoniti na kućna vrata ako se posjetitelj nalazi ispred ograde kuće, a to nije ni životno uvjerljivo. Uostalom, optuženik na tu okolnost nije postavljao pitanja svjedoku Š., niti je stavljao primjedbu u tom smislu. Prema tome, nije bilo nikakvog razloga za neprihvaćanje ovakvih navoda svjedoka Š., prema kojima je moguće pozvoniti i ako je posjetitelj ispred vrata ograde, koja se, očito, prema iskazu tog svjedoka, zaključavaju, kao i vrata od kuće.
9.6. Žaliteljev prigovor kako oštećenik ne zna ništa o samostrijelima nije prihvatljiv, budući da je sam oštećenik izjavio da je njegov brat imao samostrijel, koji mu je bio oduzet tri godine prije događaja. Naglasio je da je bratov samostrijel bio ručne izrade. Stoga izjava oštećenika kako sam, nikada u obiteljskoj kući nije imao u posjedu samostrijel ne podrazumijeva da oštećenik ne zna ništa o samostrijelu. Podatak da je tek na drugom ispitivanju na raspravi oštećenik dao opis samostrijela sam za sebe ne dovodi u pitanje istinitost njegovog iskaza, tim više što je naglasio da je vidio neka slova na prednjoj strani, iz čega je po logici stvari zaključio da je riječ o oružju tvorničke izrade. Ostali podaci koje je o samostrijelu oštećenik dao moraju se, naravno, uzeti s rezervom, jer nije za očekivati da bilo tko u tako kratkom vremenu može točno odrediti ni boju ni dimenzije takvog oružja, no to ne dovodi u pitanje istinitost i prihvatljivost iskaza. Ovo tim više jer kod optuženika, kada je obavljena pretraga njegove kuće, nije pronađeno nikakvo oružje, pa se ne može govoriti o podudarnosti ili nepodudarnosti oštećenikovog opisa i izgleda oružja.
9.7. Optuženik je također nezadovoljan ocjenom iskaza svjedokinje Z. B., koji je prvostupanjski sud vrednovao kao neuvjerljiv, zaključujući da je svjedokinja, koja je supruga optuženika, nesumnjivo upravo zbog toga zainteresirana za ishod postupka. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je takva ocjena životna i logična, kao i nastojanje te svjedokinje da pruži alibi optuženiku tvrdnjom kako je optuženik čitav večeri bio kod kuće i nije izlazio. Opravdano je prvostupanjski sud kao neprihvatljiv našao po toj svjedokinji sugeriran motiv za lažnu prijavu oštećenika, tj. da je oštećenik bio zainteresiran jer je majka optuženika odlučila prodati lokal vrijednosti oko 60.000,00 eura i novac podijeliti između njih četvero djece i svjedokinje kao pete, jer nikako nije jasno na koji bi to način oštećenik u tom kontekstu profitirao od lažnog prijavljivanja optuženika. Istodobno, indikativan je navod te svjedokinje kako je optuženik te večeri dogovarao s braćom odlazak kod majke, pa je o tome obavijestio i sestru, koja se, kako je to već istaknuto, mjesec dana ranije rastala od oštećenika. Tvrdnja te svjedokinje da nikada kod supruga nije vidjela samostrijel u proturječju je s činjenicom da su pretragom doma i drugih prostorija optuženika pronađene četiri strijele za samostrijel, koje su potom oduzete. Nelogično je i neživotno da itko posjeduje ručno napravljene strijele za oružje koje nema.
9.8. Žalitelj kritizira i utvrđenje suda prvog stupnja kako je laka ozljeda oštećenika nastala baš na način na koji je to precizirano činjeničnim opisom, odnosno ispaljivanjem strijele iz samostrijela. Smatra da je nelogično da majica oštećenika ostane neoštećena, pritom upirući na navod sudskomedicinskog vještaka kako najvjerojatnije ozljeda nije mogla nastati samoozljeđivanjem, što ne isključuje i tu mogućnost. Međutim, kraj iskaza oštećenika, koji je potvrđen pretragom kuće optuženika tijekom koje su pronađene četiri ručno izrađene strijele, koje u bitnom izgledom odgovaraju strijeli koja je izuzeta tijekom očevida provedenog kod oštećenika, teoretska mogućnost samoozljeđivanja oštećenika opravdano je otklonjena kao neprihvatljiva.
9.9. Mehanoskopsko traseološko vještačenje provedeno je upravo u obimu u kojem je to bilo moguće, jer su ograničenja postojala zbog nepronalaska oružja – samostrijela. Taj podatak, međutim, sud prvog stupnja opravdano sagledava u kontekstu vremena koje je prošlo od odvijanja događaja do dolaska policije kod optuženika, budući da je u tom razdoblju (od 20,25 do 23,30 sati) optuženik imao dovoljno vremena da sakrije samostrijel (kao i druge uporabljene predmete: kapu, majicu, rukavice) odnoseći ga na neko mjesto koje nije bilo obuhvaćeno pretragom. Uz to, iz iskaza svjedoka J. I. koji je nepristran, proizlazi da mu je optuženik prije više godina spominjao samostrijel (neovisno o tome je li ga sam napravio ili nabavio tvornički izrađen).
9.10. Prigovor optuženika kako nisu provedena druga vještačenje – biološko, kontaktno vještačenje tragova tekstilnih vlakana i daktiloskopsko vještačenje nije opravdan, jer su ta vještačenja provedena, ali nisu dala nikakve rezultate, što je razumljivo s obzirom da između aktera događaja nije došlo do fizičkog kontakta, kao i jer je ozljeda oštećenika nanesena strijelom pa je nemoguće da dođe do prijenosa biološkog traga oštećenika na optuženika. Podatak, pak, što na strijeli nisu pronađeni daktiloskopski tragovi nije takav da bi isključivao optuženika kao počinitelja, posebice respektira li se površina strijele, te činjenica da su istom, nakon što je ispaljena, manipulirale i druge osobe počev od oštećenika.
9.11. Konačno, optuženik smatra da je nemoguće ispaljivanjem strijele iz samostrijela iz blizine nanijeti samo ozljedu kakvu je zadobio oštećenik. No, istodobno zanemaruje činjenicu da je bio u znatnoj mjeri pod utjecajem alkohola (utvrđena kocentracija od 2,34 g/kg apsolutnog alkohola u krvi), a što ne nesumnjivo utjecalo na njegove fizičke sposobnosti i vještinu napinjanja samostrela. U takvim okolnostima za zaključiti je da je optuženik, doduše, postupao sa sviješću i htijenjem da ispaljujući strijelu u smjeru trbušne šupljine oštećenika koji se nalazio u neposrednoj blizini istog usmrti, a druga je stvar što zbog visoke koncentracije alkohola u krvi njegova manipulacija samostrijelom nije bila kao kod trijezne osobe, zbog čega je namjeravana posljedica izostala, a strijela je očito ispaljena znatno manjom brzinom. Uz to, predmetna strijela nije imala jako zašiljen vrh, što je u kontekstu svega već spomenutog rezultiralo tek ozljedom oštećenika, no to se ne može pripisati namjeri optuženika. Nije realno ni životno da bi osoba koja je alkoholizirana u mjeri u kojoj je to optuženik bio mogla voljno i precizno kontrolirati upravljanje samostrijelom na način da oštećeniku nanese samo ozljedu, tim više što ga je nakon toga pokušao udariti samostrelom po glavi, no zbog nekoordiniranosti pokreta u tome također nije uspio.
9.12. Provedenim psihijatrijskim vještačenjem optuženika utvrđeno je da je on tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, ali ne do bitnog stupnja, kao i da je kod njega dijagnosticiran PTSP, zbog čega se preko 10 godina psihijatrijski liječi, a to je u povezanosti s poremećajem osobnosti i alkoholiziranošću doveo do smanjene ubrojivosti. Sve te okolnosti prvostupanjski sud uzeo je u obzir i ispravno utvrdio da je optuženik postupao s izravnom namjerom da usmrti oštećenika, respektirajući uporabljeno oružje, blizinu aktera i dio tijela oštećenika u koji je optuženik ciljao.
9.13. Iz iznesenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
10. Iako se optuženik izrijekom ne žali zbog odluke o kazni, prvostupanjska presuda je ispitana i u tom pravcu u skladu s obvezom iz članka 478. ZKP/08., te je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud utvrdio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine adekvatna kako težini počinjenog djela, tako i utvrđenim olakotnim okolnostima. Prije svega, za naglasiti je da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne primijenio odredbe o ublažavanju kazne i to kako zakonskom tako i sudskom, te je kazna zatvora u trajanju od dvije godine ujedno i najniža koja se za to djelo može izreći. Zbog toga je žalba optuženika i u tom dijelu neosnovana.
10.1. Također je u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08. ispitana prvostupanjska presuda u pogledu mjere oduzimanja predmeta iz članka 79. KZ/11., te je utvrđeno da su se za njezinu primjenu stekle sve zakonske i činjenične pretpostavke.
11. Slijedom svega iznesenog, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.