- 1 -              Rev 679/2022-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 679/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Č. O. d.o.o., V., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. S. Z., odvjetnici u Z., protiv tuženika K. H. iz V., B. OIB: …, zastupanog po punomoćnicima M. F. i B. P. V., odvjetnicima u V., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji podnesenoj protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2825/2020-2 od 10. svibnja 2021., kojom su djelomično potvrđeni, a djelomično preinačeni presuda i rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Povrv-91/2020-11 od 23. listopada 2020., na sjednici održanoj 28. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Revizija tuženika se odbija.

 

II. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Povrv-91/2020-11 od 23. listopada 2020. pod točkom I. izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Z. R.-K. iz V., broj Ovrv-555/2020 od 24. veljače 2020., kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.858,02 kn sa zateznim kamatama, koje na pojedine iznose navedene u izreci presude teku od njihova dospijeća pa do isplate. Pod točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 20,34 kn sa zateznim kamatama koje teku od 29. studenog 2019. do isplate.

 

2. Rješenjem prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke dopuštena je objektivna preinaka tužbe i to povećanjem zahtjeva s osnove računa broj 1019-003141 od 31. listopada 2019. s iznosa od 58,20 kn na iznos od 78,54 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. studenoga 2019. do isplate. Pod točkom II. izreke prvostupanjskog rješenja naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 825,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 23. listopada 2020. pa do isplate.

 

3. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2825/2020-2 od 10. svibnja 2021. pod točkom I. izreke odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke kojom je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Z. R.-K. iz V., broj Ovrv-555/2020 od 24. veljače 2020., u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 58,21 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 48,03 kn teku od 30.kolovoza 2018. do isplate, na iznos od 0,01 kn od 15. listopada 2018. do isplate te ne iznos od 10,17 kn od 29. studenog 2019. do isplate, kao i naknaditi mu nastali ovršni trošak i predvidivi ovršni trošak, te je odbijena žalba tužitelja i u odnosu na točku II. izreke prvostupanjske presude. Pod točkom II. izreke drugostupanjske presude preinačena je prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke kojom je ukinut platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti iznos od 384,23 kn sa zateznim kamatama i suđeno je na način da se održava na snazi platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave za iznos od 384,23 kn sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci teku od njihova dospijeća do isplate.

 

4. Rješenjem drugostupanjskog suda pod točkom I. izreke odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje pod točkom II. izreke. Pod točkom II. izreke drugostupanjskog rješenja preinačeno je prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 900,00 kn sa zateznim kamatama i riješeno je na način da se tuženiku nalaže naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 900,00 kn sa zateznim kamatama od 23. listopada 2020. do isplate. Pod točkom III. izreke drugostupanjskog rješenja naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 311,25 kn.

 

5. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-4080/2021-2 od 12. siječnja 2022., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2825/2020-2 od 10. svibnja 2021., zbog pravnog pitanja koje glasi:

 

„Jesu li prema odredbama Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19) i odredbama Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 50/17 i 84/19), uz obveznu primjenu načela "onečišćivač plaća", vlasnici kuća za odmor u vremenu kada nisu onečišćivaći jer nisu proizveli otpad za vrijeme kada nisu boravili u kući za odmor pa im usluga odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada nije pružena, dužni plaćati obveznu minimalnu naknadu kao samostalan trošak odnosno kao zasebnu cijenu ili zasebno kao dio cijene komunalne usluge?“

 

6. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tuženik je u zakonskom roku podnio reviziju zbog navedenog pravnog pitanja, predložio prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu u točki II. izreke, a drugostupanjsko rješenje u točki II. i III. izreke na način da se odbije žalba tužitelja i potvrdi prvostupanjska presuda u točki I. izreke i prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke, uz naknadu troškova sastava prijedloga za dopuštenje revizije i revizije, zajedno sa zateznim kamatama.

 

7. Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže istu odbaciti uz naknadu troškova odgovora na reviziju tužitelju.

 

8. Revizija nije osnovana.

 

9. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

10. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

11. U ovoj fazi postupka predmet spora je tražbina tužitelja koja se odnosi na neplaćanu obveznu minimalnu naknadu (tzv. fiksni dio cijene) za komunalnu uslugu odvoza komunalnog otpada iz nekretnine, kuće za odmor, u vlasništvu tuženika na otoku Viru za razdoblje od veljače do lipnja 2019. te od listopada do prosinca 2019.

 

12. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik vlasnik nekretnine na otoku V. koju koristi isključivo od 15. srpnja do 15. kolovoza, dok u ostalom dijelu godine tamo ne boravi ni on niti članovi njegove obitelji, što je sve navedeno u izjavi o načinu korištenja javne usluge od 4. prosinca 2018., ovjerene po davatelju javne usluge. Takvo korištenje nekretnine tužitelj ne spori, odnosno ne spori da se odvoz smeća vrši samo kroz mjesece srpanj i kolovoz, a s tim u vezi podmireni su troškovi s osnova fiksne naknade za razdoblje od srpnja do rujna 2019. U odnosu na razdoblje od veljače do lipnja 2019. i od listopada do prosinca 2019., prvostupanjski sud se poziva na čl. 30. st. 1., 5., 6. toč. 3. i st. 7. te čl. 33. st. 1. i 6. Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19; dalje: ZOGO), ukazujući da je tužitelj kao davatelj usluge tzv. fiksnu naknadu ovlašten i dužan uračunati u cijenu usluge koja je stvarno i pružena, a budući da sam tužitelj ne tvrdi da bi u navedenom periodu vršio odvoz komunalnog otpada, to je neosnovan njegov zahtjev za naplatu fiksne naknade u dotičnom periodu.

 

13. Drugostupanjski sud, pozivajući se na čl. 30. st. 1. i 7. i čl. 33. st. 1., 2., 4. i 5. ZOGO-a, čl. 4. st. 1. toč. 7., čl. 5. i čl. 20. st. 2. Uredbu o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 50/17; dalje: Uredba) uz kasnije izmjene i dopune ("Narodne novine" broj 84/19), Odluku o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada Općine Vir i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-2492/2017 od 23. ožujka 2021., zaključuje da tuženik ima u vlasništvu nekretninu na području gdje tužitelj ima funkciju pružatelja javne usluge komunalnog otpada, pa je primjenom navedenih odredbi bio dužan obračunati minimalnu javnu uslugu (tzv. fiksni dio naknade) bez obzira je li tuženik redovito ili povremeno koristio svoju nekretninu, budući da navedeni iznos naknade služi za redovito održavanje komunalne strukture, što je tuženik u utuženom razdoblju bio dužan plaćati.

 

14. Podnoseći reviziju zbog pitanja zbog kojeg je ista dopuštena, tuženik iznosi tvrdnju o postojanju revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Naime, tuženik u podnesenoj reviziji tvrdi da je drugostupanjski sud propustio primijeniti osnovno zakonsko načelo "onečišćivač plaća" iz čl. 6. st. 1. toč. 1. ZOGO, a prema kojem troškove mjera gospodarenja otpadom snosi onaj koji je onečistio okoliš, jer je proizveo otpad i predao ga tužitelju kao pružatelju javne usluge, koji je taj otpad preuzeo i zbrinuo. Budući da u spornom razdoblju nije proizveo otpad i nije postao onečišćivač, zbog čega mu tužitelj nije pružio javnu uslugu, to tuženik ističe da za tužitelja nisu nastali troškovi niti tužitelj ima pravo naplatiti uslugu koju nije pružio, uključujući i obveznu minimalnu naknadu ("fiksnu naknadu") kao samostalni trošak.

 

15. Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje drugostupanjskog suda.

 

16. Odredbom čl. 6. st. 1. toč. 1. ZOGO propisano je:

 

"Gospodarenje otpadom temelji se na uvažavanju načela zaštite okoliša propisanih zakonom kojim se uređuje zaštita okoliša i pravnom stečevinom Europske unije, načelima međunarodnog prava zaštite okoliša te znanstvenih spoznaja, najbolje svjetske prakse i pravila struke, a osobito na sljedećim načelima:

1. »načelo onečišćivač plaća« - proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, te je financijski odgovoran za provedbu sanacijskih mjera zbog štete koju je prouzročio ili bi je mogao prouzročiti otpad;"

 

16.1. Čl. 30. st. 1. ZOGO propisuje:

 

"(1) Javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada."

16.3. Čl. 33. st. 1., st. 2., 4., 5. i 6. ZOGO propisuju:

"(1) Davatelj usluge dužan je obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ovoga Zakona, uredbe iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona i odluke iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona.

(2) Davatelj usluge dužan je korisniku usluge obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju koristeći kriterij obračuna količine otpada određen odlukom iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona, pri čemu obračun cijene javne usluge mora biti u skladu s uredbom iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona.

(4) Davatelj usluge dužan je u cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona uključiti sljedeće troškove: troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove propisane uredbom iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona.

(5) Davatelj usluge, sukladno odredbama stavaka 1., 2. i 4. ovoga članka, uredbe iz članka 29. stavka 10. ovoga Zakona i odluke iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona, cjenikom određuje visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika otpada. Davatelj usluge dužan je cjenik objaviti na svojoj mrežnoj stranici.

(6) Davatelj usluge dužan je prije primjene cjenika, odnosno izmjene cjenika pribaviti suglasnost izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave na koju se cjenik odnosi."

 

17.1. Odredbom čl. 18. st. 1. Uredbe propisano je:

 

"(1) U cijenu javne usluge su uključeni, osim troškova propisanih člankom 33. stavkom 4. Zakona, i sljedeći troškovi:

1. nastali radom reciklažnog dvorišta i mobilnog reciklažnog dvorišta zaprimanjem bez naknade otpada nastalog u kućanstvu na području jedinice lokalne samouprave za koje je uspostavljeno reciklažno dvorište,

2. prijevoza i obrade glomaznog otpada koji se prikuplja u okviru javne usluge sukladno članku 11. stavku 1. ove Uredbe,

3. vođenje propisanih evidencija i izvješćivanja u vezi s javnom uslugom."

 

17.2.              Čl. 20. st. 1. do 4. Uredbe propisuju:

 

"(1) Cijena javne usluge plaća se radi pokrića troškova iz članka 18. stavka 1. ove Uredbe.

(2) Strukturu cijene javne usluge čini cijena javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada, cijena obvezne minimalne javne usluge i cijena ugovorne kazne.

(3) Korisnik usluge je dužan platiti davatelju javne usluge iznos cijene javne usluge za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje.

(4) Iznimno od stavka 3. ovoga članka obveza korisnika usluge iz stavka 3. ne nastaje za obračunsko mjesto na kojem se nekretnina trajno ne koristi."

 

18.1. Iz citiranih zakonskih i podzakonskih odredbi proizlazi da struktura cijene javne usluge obuhvaća, između ostalog, cijenu javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio) i cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio). Varijabilni dio cijene vezuje se uz količinu predanog otpada u obračunskom razdoblju prema utvrđenom kriteriju obračuna odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave (čl. 33. st. 2. u svezi čl. 30. st. 7. ZOGO). Fiksni dio cijene vezuje se uz pokriće troškova naznačenih u čl. 33. st. 4. ZOGO i čl. 18. st. 1. Uredbe te ima za svrhu osigurati ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja usluge.

 

18.2. U svezi izložene strukture cijene javne usluge i njezinog odnosa prema načelu "onečišćivač plaća", Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. obrazložio je da se kroz obračun cijene obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio) osigurava mogućnost primjene načela »onečišćivač plaća«, a da se tzv. varijabilnim dijelom osigurava sama primjena načela »onečišćivač plaća« (toč. 25.5). Također, Ustavni sud je naveo da je čl. 33. st. 1. ZOGO predvidio dio obračuna cijene javne usluge (tzv. fiksni dio), kojim se osigurava funkcioniranje poslovanja davatelja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, zbog čega nije prihvatio prigovore predlagatelja da plaćanje tzv. »paušala« nije predviđeno ZOGO, te da bi iz tog razloga Uredba u tom dijelu bila u nesuglasnosti s odredbama ZOGO (toč. 25.3).

 

18.3. U navedenoj odluci, Ustavni sud prihvatio je očitovanje Vlade prema kojem bi „poslovanje davatelja usluge koje bi isključivo ovisilo o količinama predanog otpada, koje ovisno o razdoblju mogu znatno varirati, bilo bi ekonomski neodrživo, a usluga upitne sigurnosti, redovitosti i kvalitete“, zbog čega je "cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. »fiksni dio cijene«) potrebno osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati odnosno kako bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada uopće mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstva (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu), te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada" (toč. 25.3). Stoga, valja zaključiti da  je korisnik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada dužan plaćati minimalnu javnu uslugu, neovisno o količini preuzetog otpada.

 

18.4. Nadalje, Ustavni sud je ocijenio da nisu u nesuglasnosti s Ustavom i ZOGO odredbe čl. 3. st. 1. t. 15. Uredbe, koje definiraju pojam obvezne minimalne javne usluge, čl. 4. st. 1. t. 7. Uredbe, u dijelu kojim je propisano da odluka o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora, među ostalim, sadržavati i odredbe o načinu izračuna i određivanju cijene, kao i iznos obvezne minimalne javne usluge, te čl. 20. st. 2. Uredbe, u dijelu kojim se propisuje cijena obvezne minimalne javne usluge, kao dio same strukture cijene javne usluge.

 

19. Uzimajući u obzir naprijed izloženo, valja zaključiti da je plaćanje cijene obvezne minimalne javne usluge potrebno kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge na način da bude redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, uz osiguranje potrebnih sredstva (za radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva), a navedeno ne može zavisiti isključivo od količine predanog otpada, koje u pojedinom razdoblju može znatno varirati. Pri tome, čl. 20. st. 3. i 4. Uredbe predviđa izuzetak od obveze plaćanja tzv. fiksnog dijela cijene jedino u odnosu na one nekretnine koje se trajno ne koriste.

 

20. U slučaju tuženika radi se o kući za odmor koja se koristi povremeno, zbog čega nema osnove da se tuženika po toj osnovi izuzme od obveze plaćanja tzv. fiksnog dijela cijene u spornom periodu.

 

21. Zbog iznesenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi:

 

"Vlasnici kuća za odmor dužni su plaćati cijenu obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio cijene) i za onaj period u kojem nisu boravili u kući za odmor."

 

22. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena te oni ne utječu na donošenje drukčije odluke, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

23. Kako odgovor na reviziju nije radnja potrebna za vođenje ovog postupka, na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 28. ožujka 2023.

 

 

 

 

 

Goranka Barać - Ručević
sutkinja Vrhovnog suda Republike Hrvatske
 

 

Na temelju članka 131. stavka 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) prilažem

 

 

ODVOJENO MIŠLJENJE

uz presudu poslovni broj: Rev-679/2022-2 od 28. ožujka 2023.

 

 

1.               Ne mogu se, nažalost, složiti s mišljenjem većine članova vijeća izraženom u konkretnom predmetu i odlukom da se odbije revizija protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2825/2020-2 od 10. svibnja 2021.

 

2.               Na sjednici vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske prilikom glasovanja o odluci izdvojila sam glas pa obrazlažem svoje mišljenje i predlažem da se isto objavi uz odluku vijeća.

 

3.               Mišljenje većine jest da su vlasnici kuće za odmor dužni plaćati cijenu obvezne javne usluge (tzv. fiksni dio cijene) i u onom razdoblju u kojem nisu boravili u kući za odmor pa posljedično niti proizvodili otpad.

 

4.               Nasuprot takvom pravnom shvaćanju, smatram da se činjenica izostanka boravka u kući za odmor kroz dulje razdoblje unutar godine dana (konkretno 11 mjeseci), uz posljedičan izostanak proizvodnje otpada i opterećenje pružatelja javne usluge u tom razdoblju skupljanja i zbrinjavanja otpada, treba razmotriti u kontekstu načela proporcionalnosti kako to naglašava legislativa i praksa Suda Europske unije (dalje: SEU). Tek nakon provođenja takve analize, mogao bi se izvesti pouzdani zaključak o tome kakav učinak na načelo „onečišćivač plaća“ ima zaduživanje vlasnika kuće za odmor obvezom plaćanja tzv. fiksnog dijela cijene u preostalom, znatnom dužem razdoblju godine kada ne boravi u toj kući, ne proizvodi otpad i ne opterećuje tzv. hladni pogon pružatelja usluge. U ovoj stvari, takva ocjena nije provedena od strane nižestupanjskih sudova niti su u tom pravcu utvrđene sve relevantne okolnosti, zbog čega se ne mogu suglasiti s mišljenjem većine.

 

5.               Za odluku u ovom predmetu, što se tiče relevantnog nacionalnog prava, držim bitnim naglasiti sljedeće:

 

-         gospodarenje otpadom temelji se, između ostalog, na načelu "onečišćivač plaća", prema kojem proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, što je propisano čl. 6. st. 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19; dalje: ZOGO),

-         korisnik javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada je, između ostalog, svaki vlasnik nekretnine na području pružanja predmetne javne usluge (čl. 30. st. 1. i 5. ZOGO), te je dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge (čl. 30. st. 6. toč. 3. ZOGO),

-         davatelj usluge dužan je obračunati cijenu javne usluge na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama ZOGO, Uredbe i odluke predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave (čl. 33. st. 1. ZOGO),

-         davatelj usluge dužan je cijenu javne usluge obračunati razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju koristeći (definirani) kriterij obračuna količine otpada (čl. 33. st. 2. ZOGO), a u dotičnu cijenu dužan je uključiti i sljedeće troškove: troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove propisane uredbom (čl. 33. st. 4. ZOGO),

-         struktura cijene javne usluge propisana je čl. 20. st. 2. Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine" broj 50/17 i 84/19; dalje: Uredba) na način da ista obuhvaća cijenu javne usluge za količinu predanog miješanog komunalnog otpada (tzv. „varijabilni“ dio cijene), cijenu obvezne minimalne javne usluge (tzv. „fiksni“ dio cijene koji treba povezati s čl. 33. st. 4. ZOGO) i cijenu ugovorne kazne (dio odredbe koji glasi „i cijena ugovorne kazne“ naknadno je ukinut odlukom USRH broj U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021.),

-         tzv. fiksni dio cijene, koji je relevantan u ovoj stvari, vezuje se uz obveznu minimalnu javnu uslugu kao dio javne usluge, a koju je potrebno osigurati kako bi sustav sakupljanja komunalnog otpada mogao ispuniti svoju svrhu poštujući pritom obvezu osiguranja primjene načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja javne usluge (čl. 3. toč. 15. Uredbe),

-         korisnik usluge dužan je platiti davatelju usluge iznos cijene za obračunsko mjesto i obračunsko razdoblje (čl. 20. st. 3. Uredbe), dok iznimno, obveza korisnika usluge ne nastaje za obračunsko mjesto na kojem se nekretnina trajno ne koristi (čl. 20. st. 4. Uredbe).

 

5.1.           Naprijed izloženi nacionalni pravni okvir vezan je uz prenošenje Direktive 2008/98/EZ od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva (SL 2008., L 312, str. 3, SL 2014., L 365, str. 89,  SL 2015., L 184, str. 13; SL 2017., L 150, str. 1; dalje: Direktiva 2008/98/EZ) u hrvatsko zakonodavstvo. Navedena Direktiva u čl. 14. st. 1. propisuje da, u skladu s načelom „onečišćivač plaća”, troškove gospodarenja otpadom snosi izvorni proizvođač otpada ili trenutni odnosno prethodni posjednici otpada. Prema čl. 15. st. 1. Direktive 2008/98/EZ obveza je država članica poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da svaki izvorni proizvođač ili drugi posjednik otpada, otpad obrađuje sam ili da obradu povjeri trgovcu ili ustanovi ili poduzeću koje obavlja postupke obrade otpada ili privatnom odnosno javnom skupljaču otpada.

 

5.2.           U svezi primjene načela "onečišćivač plaća" i reguliranja financiranja gospodarenja komunalnim otpadom, SEU je u predmetima C-254/08, Futura Immobiliare srl Hotel Futura (presuda od 16. srpnja 2009.) i C-335/16, VG Čistoća d.o.o. (presuda od 30. ožujka 2017.) izrazio stavove koje smatram relevantnim i u ovoj pravnoj stvari. U navedenim predmetima SEU konstatira da pravo Unije ne regulira način utvrđivanja cijene usluge odvoza i zbrinjavanja otpada, zbog čega je državama članicama ostavljen širok prostor diskrecije u reguliranju tog pitanja, primjerice hoće li troškove zbrinjavanja financirati porezom, naknadom ili na drugi način.

 

5.3.           Međutim, SEU istodobno naglašava da države članice moraju voditi računa i o tome da cijena koja se potražuje od posjednika otpada ne smije dovesti do toga da se određenim posjednicima nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu proizvesti (C-335/16, toč. 30. i 31.; C-254/08, toč. 56.). Nastavno na takav pristup, SEU je u predmetu C-335/16, a u okviru procjene očite neproporcionalnosti troškova, ukazao da treba uzeti u obzir, između ostalog, kriterije koji su povezani s vrstom nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću "posjednika" da proizvede otpad, volumen spremnika koji je korisnicima stavljen na raspolaganje i učestalost skupljanja otpada.

 

6.               Shvaćanja sam stoga da, iako načelno ne treba isključiti mogućnost naplate tzv. fiksnog dijela cijene i izvan razdoblje korištenja nekretnine, u ovom predmetu nije cijenjeno (nije proveden test proporcionalnosti) nameće li se tuženiku, kao osobi koja faktično koristi kuću za odmor tijekom jednog mjeseca u godini, prekomjeran individualni teret time što ga se obvezuje na plaćanje tzv. fiksnog dijela cijene u punom iznosu kroz cijelu godinu, čime ga se – u pogledu tog dijela cijene – stavlja u položaj kao da opterećuje tzv. hladni pogon tužitelja na jednak način kao oni korisnici koji proizvode otpad i faktično koriste uslugu tužitelja tijekom cijelog godišnjeg perioda.

 

7.1.           Uslijed izostanka takvog pristupa, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ispitivane okolnosti koje su relevantne za ocjenu (eventualnog) nametanja neproporcionalnog tereta, a na koje je ukazano u citiranoj praksi SEU i na koje se upućuje u nastavku ovog mišljenja.

 

7.2.           U svezi nekretnine tuženika nije sporno da se ista koristi u svrhu odmora, tijekom kojeg korištenja je kapacitet proizvodnje otpada ograničen na dva spremnika od 120 litara, uz vremenski period opterećenja pružatelja usluge i njegovog tzv. hladnog pogona u trajanju od jednog mjeseca unutar godine dana (ukupno 2 odvoza).

 

7.3.           Kada se ovi elementi usporede s drugim korisnicima iste kategorije (1. i 2. kategorija korisnika prema cjeniku tužitelja) koji proizvode otpad tijekom cijele godine, može se zaključiti da je tuženik u pogledu plaćanja tzv. fiksnog dijela cijene stavljen u isti položaj s korisnikom iste kategorije koji proizvodi znatno veći volumen otpada (2880 litara godišnje uslijed mjesečne proizvodnje otpada u dva spremnika od 120 litara) i koji kontinuirano opterećuje pružatelja javne usluge, uključujući i njegov tzv. hladni pogon, tijekom cjelokupnog perioda od godine dana (ukupno 24 odvoza godišnje).

 

7.4.           Navedeno bi, prema mojem mišljenju, moglo ukazivati na nametanje neproporcionalnog tereta tuženiku time što ga se obvezuje na plaćanje tzv. fiksnog dijela cijene u punom iznosu bez ikakvog uvažavanja naznačenih okolnosti u svezi njegovog kapaciteta proizvodnje otpada, razdoblja opterećenja pružatelja javne usluge, načina korištenja nekretnine i učestalosti skupljanja otpada.

 

7.5.           Nadalje, treba istaknuti da u samom cjeniku tužitelja postoje određeni kriteriji diferencijacije između korisnika koji uvažavaju potencijalni volumen proizvedenog otpada, odnosno razdoblje u kojem se koristi usluga, što onda utječe i na iznos tzv. fiksnog dijela cijene. Tako se, primjerice, unutar kategorije 1. i 2. korisnici razlikuju u pogledu tzv. fiksnog dijela cijene, ovisno o volumenu zaduženog spremnika. Ako se zadužuje spremnik od 120 litara, tzv. fiksni dio cijene iznos 42,50 kn + PDV mjesečno, dok u slučaju zaduženja spremnika od 240 litara tzv. fiksni dio cijene iznosi 56,77 kn + PDV mjesečno. Dakle, vidljivo je da prvenstveno kapacitet proizvodnje otpada utječe na iznos tzv. fiksnog dijela cijene. Uz navedeno, za pojedine druge kategorije korisnika (kategorija 3., nositelji poslovnih djelatnosti), cjenik tužitelja predviđa umanjenje koeficijenta opterećenja, što utječe i na tzv. fiksni iznos cijene, u razdoblju izvan sezonskog razdoblja. Iz navedenog se može zaključiti da postoje, barem u određenoj mjeri, kriteriji koji omogućuju razlikovanje korisnika s obzirom na kapacitet proizvodnje otpada i period korištenja javne usluge, što se posljedično odražava i na iznos tzv. fiksnog dijela cijene.

 

7.6.           Međutim, u konkretnom slučaju, iz stanja spisa predmeta nije vidljivo da bi tužitelj kao davatelj usluge iznio navode, uz razumno obrazloženje utemeljeno na konkretnim podacima, koji bi opravdavali izostanak diferenciranog pristupa u odnosu na proizvođače otpada poput tuženika (npr. primjenu sniženog koeficijenta za višemjesečni period tijekom kojeg se nekretnina ne koristi ili sl.).

 

7.7.           Uz naprijed navedeno, treba ilustrativno ukazati i na praktičan učinak tužiteljevog pristupa. Naime, korisnici predmetne javne usluge poput tuženika, na količinu otpada proizvedenog isključivo unutar jednog mjeseca za koji tzv. varijabilni dio cijene iznosi 18,00 kn (uvećano za PDV), plaćaju cjelogodišnji tzv. fiksni dio cijene oko 576,00 kn (uvećano za PDV). Na taj način oni participiraju u troškovima tzv. hladnog pogona u istom iznosu kao i oni onečišćivači iste kategorije čiji je kapacitet proizvodnje otpada višestruko veći, jer proizvode otpad tijekom cijele godine i, što je ovdje posebno relevantno, opterećuju tzv. hladni pogon pružatelja usluge kontinuirano kroz znatno duži period. Promatrano iz navedenog aspekta, opravdano je zapitati se kakav stimulativan učinak na učinkovito gospodarenje otpada može imati zaduživanje korisnika („onečišćivača“) kojeg se tretira kao da proizvodi otpad tijekom cijele godine i redovito iz mjeseca u mjesec opterećuje tzv. hladni pogon tužitelja, iako je evidentno da otpad proizvodi tijekom samo jednog mjeseca i samo u tom mjesecu opterećuje pogon tužitelja.

 

8.               Zaključno, smatram da je pristup većine članova vijeća u ovom predmetu  koncentriran samo na normativni okvir i njime uspostavljenu vezu pojedinih dijelova cijene s različitim troškovima pružatelja javne usluge, bez uvažavanja učinaka konkretne primjene takvog normativnog okvira u svjetlu zahtjeva za izbjegavanjem neproporcionalnog opterećenja korisnika usluge odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada, na što ukazuje citirana praksa SEU.

 

9. Posljedično navedenom, nije se, bez provođenja testa razmjernosti, mogao izvesti ni pravilan zaključak u svezi poštivanja načela „onečišćivač plaća“, zbog čega se ne mogu suglasiti s mišljenjem većine.

 

Zagreb, 28. ožujka 2023.