- 1 -              Rev 412/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 412/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. G. iz S., OIB: ... , zastupane po punomoćniku Z. I., odvjetniku u S., protiv tuženika K. b. c. S., iz S., OIB: ... , radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-8/2020-2 od 20. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-120/18 od 13. studenoga 2019., na sjednici održanoj 28. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je, u toč. I. izreke, naloženo tuženiku da tužiteljici u isplati iznos od  17.493,87 Eur/131.807,53 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, pobliže opisanima u istoj toč. izreke te je, u toč. II. izreke, naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 3.998,27 Eur/30.125,00 kn, također s pripadajućim zateznim kamatama pobliže opisanima u istoj toč. izreke.

 

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-120/18 od 13. studenoga 2019., potvrđuje:

 

a) u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke,

 

b) u dijelu pod točkom II. izreke i to baš u dijelu u kojemu je tužiteljici dosuđen parnični trošak do iznosa od 15.125,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

II. Žalba tuženika se djelomično uvažava, pa se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-120/18 od 13. studenoga 2019. preinačuje u dijelu pod točkom II. izreke i to baš u dijelu preko tužiteljici dosuđenog iznosa parničnog troška od 15.125,00 kuna do iznosa od 30.125,00 kuna (dakle za razliku od 15.000,00 kuna) sa pripadajućom zateznom kamatom, na način da se u ovom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.„

 

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-1865/2020-2 od 5. studenoga 2020. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećeg pitanja:

 

"Kada se u parnici radi o tzv. stupnjevitoj tužbi, u smislu članka 186.b Zakona o parničnom postupku te se konačan zahtjev ne može postaviti, uz ostalo - prije nego što tuženik preda pregled svojih obveza te zatim provede financijsko vještačenje, je li za utvrđenje vrijednosti predmeta spora prilikom odmjeravanja parničnih troškova mjerodavna privremeno izražena vrijednost prilikom podnošenja tužbe ili vrijednost zahtjeva izražena/postavljena nakon pribave tuženikove dokumentacije te vještačenja i u skladu s vještačenjem?“

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojega je dopuštena te u reviziji predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu u pobijanom dijelu.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je neosnovana.

 

7. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena.

 

8. U revizijskom stadiju postupka sporno je kako se određuje vrijednost predmeta spora i računaju troškovi postupka kada se radi o tzv. stupnjevitoj tužbi, u smislu članka 186.b st. 4. ZPP, odnosno kada je postavljen  manifestacijski zahtjev u tužbi uz obvezu da će po pribavi podataka od tuženika i provedenog financijskog vještačenja odredi tužbeni zahtjev na način da će zatražiti određeni novčani iznos, pri čemu tužiteljica smatra da iznos naveden u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predstavlja vrijednost predmeta spora u cijelom ovom postupku.

 

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužiteljica u ovom predmetu prvotno, u tužbi, postavila tužbeni zahtjev u smislu čl. 186.b ZPP, naznačujući vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.990,84 Eur/15.000,00 kn, da bi u podnesku od 12. rujna 2019., nakon dostavljene evidencije rada i platnih lista te izvedenog vještačenja, postavila kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.493,87 Eur/131.807,53 kn.

 

10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud odmjerio tužiteljici troškove postupka u ukupnom iznosu od 3.998,27 Eur/30.125,00 kn, a po vrijednosti predmeta spora po konačno uređenom kondemantornom zahtjevu od 17.493,87 Eur /131.807,53 kn.

 

11. Preinačujući djelomično prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka, drugostupanjski sud smatra da prvostupanjski sud nije vodio računa da se vrijednost predmeta spora mijenjala, dok, za određivanje naknade za pojedine poduzete parnične radnje, drugostupanjski sud smatra odlučnom vrijednost predmeta spora koja je bila u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje, a ne isključivo vrijednost predmeta spora iskazana u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Stoga je drugostupanjski sud na ime troškova postupka, po Tbr. 7., 8., 9., 42. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/2014 i 107/15, dalje "Tarifa"), prema odgovarajućem tarifnom stavku i bodovima za svaku pojedinu radnju, tužiteljici priznao (potvrdio prvostupanjsku odluku u tom dijelu) iznos 2.007,43 Eur/15.125,00 kn, a odbio za preostali iznos dosuđen prvostupanjskom odlukom o troškovima postupka.

 

12. Ovaj sud prihvaća odluku drugostupanjskog suda u odnosu na sporni dio zahtjeva za naknadu troškova postupka, iako ne posve iz razloga koje je naveo drugostupanjski sud.

 

13. Naime, prema st. 1. čl. 186.b ZPP tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da naloži tuženiku koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled neke imovine i obveza, odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili prikrivenoj imovini – da, pod prisegom ili bez prisege, položi račun ili preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno priopćiti što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato, te izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine i obveza, odnosno dani podaci o utajenoj ili prikrivenoj imovini potpuni i točni. Prema st. 2. istog čl., u sporovima u kojima ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, isporuku određene količine zamjenjivih stvari, predaju određenih stvari ili prijenos određenih prava prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine i obveza iz stavka 1. ovoga članka, i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca, isporuku ili predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi u povodu položenog računa ili predanog pregleda imovine i obveza ili u povodu uskrate polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza. Prema st. 3. istog članka, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Prema odredbi stavka 4., u slučajevima iz stavaka 2. i 3. toga članka, tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba. Odredbom stavka 5. istog članka u tužbi iz stavka 1. ovoga članka tužitelj je dužan naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom čl. 40. st. 2. ovoga Zakona; prigodom postavljanja tužbenoga zahtjeva iz stavka 4. ovoga članka tužitelj je dužan iznova naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbama čl. 35. do 37. i čl. 39. ovoga Zakona.

 

14.1. Pri iznošenju odgovora na postavljeno pitanje važno je naglasiti da je novelom ZPP iz 2003. uvedena u hrvatsko parnično procesno pravo posebna vrsta kondemnatorne tužbe – tzv. stupnjevita tužba. Stupnjevita tužba je izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi (čl. 186. st. 1. ZPP). Njome se omogućuje utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu sasvim poznati, zbog toga što mu te podatke tuženik kojem su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih. Tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe je slojevit, ostvaruje se u dva stupnja: u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev već u tužbi treba biti određen, a tužitelj će konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke.

 

14.2. Dakle, postupak u povodu stupnjevite tužbe odvija se u dva stadija. U prvom se raspravlja i odlučuje o manifestacijskom zahtjevu u smislu odredbe čl. 186.b st. 1. ZPP, a zatim, nakon što tužitelj pobliže odredi svoj sljedeći zahtjev u smislu odredbi čl. 186. b st. 2. ili st. 3. ZPP, o drugom zahtjevu. Ako tužitelj u skladu sa sudskim rješenjem precizira tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe, daljnji postupak provodi se kao u povodu svake kondemnatorne tužbe. U tom slučaju sud konačnom presudom odlučuje o manifestacijskom zahtjevu i o naknadno određenom zahtjevu za isplatu.

 

14.3. Kako u vrijeme podnošenja stupnjevite tužbe njegov drugi tužbeni zahtjev nije preciziran, kada ga tužitelj konačno odredi može se pokazati da treba ponovno naznačiti vrijednost predmeta spora. Ako taj drugi tužbeni zahtjev glasi na novčani iznos, tužitelj to ne treba učiniti jer upravo naznačena svota predstavlja vrijednost predmeta spora po ovom drugom tužbenom zahtjevu. U drugim slučajevima, kad se drugi precizirani tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, tužitelj treba naznačiti vrijednost predmeta spora prema odredbama čl. 40. st. 2. ZPP. Pri tome se, odredba čl. 186. st. 5. ZPP, koja nalaže tužitelju da ponovno naznači vrijednost predmeta spora, odnosi na određivanje vrijednosti predmeta spora.

 

15. Imajući na umu sadržaj odredbe čl. 186.b st. 5. ZPP, a prema kojoj je tužitelj dužan već u tužbi iz čl. 186.b st. 1. ZPP naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu sa čl. 40. st. 2. ZPP, te da je prigodom postavljanja tužbenoga zahtjeva iz stavka 4. toga članka dužan iznova naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbama čl. 35. do 37. i čl. 39. ZPP, kao i sadržaj odredbe čl. 186. st. 1. i 2. ZPP, nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica trebala već u tužbi označiti vrijednost predmeta spora (dalje VPS) manifestacijskog zahtjeva. Tužiteljica je u ovom slučaju to učinila i označila VPS u iznosu od 1.990,84 Eur/15.000,00 kn, pa se, u skladu s tim, tome troškovi postupka po manifestacijskom zahtjevu, do uređenja tužbe, odnosno postavljanja kondemnacijskog zahtjeva, trebaju odrediti prema toj vrijednosti predmeta spora.

 

16. Slijedom iznesenoga, kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena onda se ona, u skladu s odredbom čl. 40. st. 5. ZPP predmnijeva u iznosu od 6.636,14 Eur/50.000,00 kn, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (čl. 40. st. 1. ZPP), pri čemu određivanje, ranije neodređenog, tužbenog zahtjeva (postavljanje novčanog zahtjeva) kod stupnjevite tužbe ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe (tako i u odluci ovoga suda broj Rev 589/2021-2 od 11. listopada 2022.).

 

17. Stoga je pravilno odmjerena visina  troškova postupka u iznosu dosuđenom drugostupanjskom odlukom pa je, na temelju čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci.

 

18. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

 

Zagreb, 28. ožujka 2023.