REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU P-1501/2021

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari
tužiteljice S. V., iz S.,  O.:…, koju
zastupa punomoćnik A. Đ., odvjetnik u S., protiv tužene R.
A. d.d., Z., O.:…, koju zastupaju
punomoćnici iz O. K. i partneri u Z., radi utvrđenja i
isplate, na ročištu održanom 28. ožujka 2023.

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Splitu.

Obrazloženje

1. Dana 20. travnja 2021. tužiteljica je ustala protiv tužene tužbom radi utvrđenja
ugovornih odredbi ništetnim i isplate novčanog iznosa, dok je 28. svibnja 2021.
zaprimljen odgovor tužene u kojem prije svega ističe prigovor nenadležnosti ovog
suda, uz obrazloženje kako su stranke, kao sudionici predmetnog ugovora o kreditu
od 23. travnja 2007. u slučaju spora sporazumno ugovorili nadležnost suda u mjestu
sjedišta tužene.

2. Pregledom Ugovora o kreditu broj … od 23. travnja 2007. i to
njegovog članka 13., razvidno je kako su tužiteljica, kao korisnik kredita i tužena, kao
kreditor, sporazumno ugovorili kako je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta
kreditora.

3. Uzimajući u obzir prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, prije
svega valja navesti kako je odredbom iz čl. 1. st. 3. Direktive V. E. 93/13 od 5.
travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano kako će se
nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača, a opća klauzula nepoštenosti odnosi se na
ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i s tim u vezi mora postojati
značajna neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka te se mora protiviti načelu
savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive sastavni su dio Zakona o zaštiti
potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP), a prema odredbi iz čl. 49. st. 1.

2 P-1501/2021

ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom
ukoliko, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi iz čl. 49. st.

4. ZZP, trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom
standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužena u svom
odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti, međutim ni ne spominje kako
se o odredbi iz čl. 13. Ugovora o kreditu od 23. travnja 2007., a kojom je u slučaju
spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, posebno pregovaralo s
tužiteljicom, već ističe kako su sklapanjem predmetnog ugovora potvrđene odredbe o
općoj mjesnoj nadležnosti za tuženu, sadržane u člancima 46. i 48. Zakona o
parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,
123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). U skladu s iznesenim okolnostima,
valjalo je primijeniti odredbu iz čl. 50. toč. 19. ZZP koja propisuje kako odredba kojom
se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred
sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača
na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom,
odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba
kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom
pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može
smatrati nepoštenom. Osim toga, odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP propisano je kako je
nepoštena ugovorna odredba ništetna, zbog čega gore označena odredba iz članka

13. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca,
za tuženu predstavlja odredbu propisanu čl. 50. toč. 19. ZZP, jer su ispunjene
pretpostavke sadržane u citiranoj odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP, radi čega se, u skladu s
odredbom iz čl. 51. st. 1. ZZP, takva odredba ima smatrati nepoštenom. Ovome valja
dodati kako je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dok je
prebivalište tužiteljice u S., stoga joj pristup sudu u Z. otežava položaj u ovoj
parnici, a time i pravo ostvarivati interese sudskim putem. Nasuprot tome, iz
predmetnog ugovora o kreditu proizlazi kako ovaj pravni posao nije sklopljen u
Z., već u S., stoga je valjalo uzeti u obzir odredbu iz čl. 46. st. 1. ZPP kojom
je propisano kako je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika,
ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda. S
tim u vezi, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 48. st.1. ZPP kojom je određeno kako je za
suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se
području nalazi njihovo registrirano sjedište, kao i odredbu iz čl. 59. ZPP po kojoj je za
suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog
sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne
nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Dakle,
tužiteljica je podnošenjem tužbe pred ovim sudom iskoristila mogućnost izbora, stoga
je Općinski sud u Splitu stvarno i mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. Slijedom iznijetog, prigovor tužene valjalo je odbiti, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Split, 28. ožujka 2023.

Sudac

Branko Malenica v.r.

2 P-1501/2021

PRAVNA POUKA: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u
roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi
Županijskom sudu, a putem ovog suda u četiri primjerka.

DNA

- pun. tužiteljice
- pun. tužene