- 1 -              Rev 1264/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1264/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. A. iz K., ... (OIB: ... ), zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu Ž. P. i L. Z. iz Z., protiv I. tuženika Zavoda za hitnu medicinu Koprivničko-križevačke županije iz K., (OIB: ... ) i II. tuženika Doma zdravlja Koprivničko-križevačke županije iz K., (OIB: ... ), oboje zastupanih po punomoćnici L. J.-P., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu L. J.-P. i I. M. iz K., radi isplate, odlučujući o dopuštenoj reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-476/2018-2 od 19. studenoga 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici posl. br. P-490/2014-32 od 31. listopada 2017., na sjednici održanoj 28. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je (u točki I. izreke) „odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 22.786,95 kn bruto sa zateznim kamatama po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.“, dok je odlukom iz točke II. izreke „tužitelju naloženo da tuženicima naknadi trošak parničnog postupka od 13.397,50 kn“.

 

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 1398/2021-2 od 7. prosinca 2021., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i dopušteno mu je da podnese reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

 

„Na kome leži teret dokazivanja obavljenog prekovremenog rada u postupku radi isplate naknade za prekovremeni rad?“

 

3. To sve po ocijeni revizijskog suda da je to pravno pitanje važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: konkretno, jer (da) odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda izražene u odlukama posl. br. Rev-3773/2018 od 8. siječnja 2019. i Revr 249/15 od 14. veljače 2017.

 

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže osporenu presudu preinačiti, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovno postupanje.

 

5. Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmetom postupka zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu na ime „razlike plaće po osnovi prekovremenog rada za razdoblje od travnja 2011. do listopada 2012.“ 22.786,95 kn bruto s pripadajućim zateznim kamatama. Sporno je „da li je tužitelj obavljao prekovremeni rad za koji nije dobio slobodne dane i da li je za to imao odobrenje poslodavca“. Tužitelj tvrdi „da je u utuženom razdoblju radeći kod tuženih punu satnicu odradio obavljajući poslove vozača vozila hitne pomoći, a povrh toga, kao voditelj voznog parka da je obavljao poslove rasporeda rada vozača, organizirao popravak vozila, organizirao odvoz vozila na popravak, organizirao pomoć, obavljao evidenciju rasporeda vozača, njihova prekovremenog rada, evidenciju godišnjih odmora, evidenciju prisutnosti na radu, popravka vozila, registracije vozila“.

 

8. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio. To sve po utvrđenju (pozivom i na prihvaćena utvrđenja iz prvostupanjske presude):

 

- da su za ovjeru prekovremenih sati kod tuženika bili ovlašteni ravnatelji,

 

- da „je Ravnatelj I. tuženika (...) u svom iskazu izjavio da nema nikakvog saznanja o tome da li je tužitelj imao prekovremene sate, kako ih je prikazivao i da li mu je plaćeno bilo što vezano uz to“,

 

- da je „ravnateljica II. tuženika (...) dr. M. K. u svom iskazu navela da je tek za vrijeme ove parnice dobila prve informacije o tome što je tužitelj radio i što utužuje“. Dodala je da je ona doktorica medicine, a T. K. pravnica i da ona ne može komentirati navode tužitelja zbog čega mu se ne bi mogao platiti prekovremeni rad. Postavlja upitno da li je tužitelj uopće obavio prekovremeni rad“,

 

- da je saslušana svjedokinja, ranija ravnateljica T. K., „navela da nije istina da je tužitelj prekovremeno radio, da nije istina da je sačinjavao evidencije prekovremenih sati i izvješća. Tvrdi da ih nije sačinjavao i da ih ona nije potpisivala. Poriče da bi tužitelju rekla da mu se ne može platiti prekovremeni rad i da mu je rekla da se to može platiti kroz putne troškove. Navodi da je kod njih bilo pravilo da su se za prekovremene sate dobivali slobodni dani.“,

 

- da je tablice s izračunom prekovremenih sati te izračun prekovremenog rada, na kojim ispravama tužitelj temelji svoj zahtjev, „za potrebe ovog postupka sačinio tužitelj“ („tužitelj je u spis dostavio evidencije prekovremenog rada, izračun prekovremenog rada koje je sam sastavljao i koje nisu potpisane od ravnatelja“),

 

- da u postupku saslušani svjedoci, saslušanje kojih je predložio tužitelj, „znaju koje poslove je tužitelj radio ali ne znaju da li je on radio prekovremeno, koliko je radio, da li je dobio plaćen prekovremeni rad ili su mu možda odobreni slobodni dani“,

 

- da „tužitelj nije dokazao da je na zahtjev 2. tuženika morao raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena“.

 

9. Temeljem tih utvrđenja (istinitost i pravilnost kojih se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati, pogotovo ne po postavljenom pitanju - kako je formulirano) drugostupanjski sud je osporenu odluku donio uz shvaćanje:

 

- da je „odredbom čl. 45. st. 1. ZR/09, koji u konkretnom slučaju dolazi u primjenu, propisano da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), ali najviše do osam sati tjedno. Stavkom 2. je propisano da prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od 32 sata mjesečno niti duže od 180 sati godišnje“,

 

- da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je 2.-tuženik, kao poslodavac, uveo prekovremeni rad zbog postojanja više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova ili drugih sličnih slučajeva prijeke potrebe. Postojanje ovih okolnosti za primjenu citirane zakonske odredbe tužitelj u postupku nije dokazao, niti tvrdi da su postojale“,

 

- da „okolnost da je tužitelj, kako ističe, pored poslova vozača vozila hitne pomoći, obavljao i poslove voditelja voznog parka, za koje poslove (voditelja voznog parka) navodi da je obavljao u prekovremenom radu, ne ukazuje na ispunjenost pretpostavki iz odredbe čl. 45. st. 1. ZR/09, te osnovanost tužbenog zahtjeva jer iz iskaza svjedokinje T. K., koja je u utuženom razdoblju bila ravnateljica 2.-tuženika, proizlazi da u utuženom razdoblju za obavljanje poslova voditelja voznog parka 2.-tuženik prekovremeni rad nije uveo“,

 

- da se „s tim u vezi ukazuje da je rješenjem 2.-tuženika od 27. ožujka 2009. (...) tužitelj postavljen na položaj III. vrste - voditelj voznog parka u Ispostavi K. te mu je utvrđena plaća po navedenim osnovama. Iz istog rješenja proizlazi da će obračun i isplata plaće po tom rješenju započeti od 1. travnja 2009., iz čega proizlazi zaključak da je plaća tužitelja u utuženom razdoblju obračunata i isplaćena obzirom na položaj III. vrste - voditelja voznog parka iz čega proizlazi da tužitelj u utuženom razdoblju nije radio prekovremeno obavljajući iste poslove (voditelja voznog parka). Prema stanju u spisu tužitelj ničim ne dokazuje da je citirano rješenje 2.-tuženika pobijao u postupku kod 2.-tuženika podnošenjem prigovora upravnom vijeću iz čega proizlazi da je tužitelj bio suglasan s rješenjem od 27. ožujka 2009.

 

10. Izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

11. Naime, iako su povodom pitanja kakvo je ovdje postavljeno drugi nižestupanjski sudovi u svojim odlukama izražavali različita shvaćanja, čime se kod tih sudova zaista (kako to revident i ukazuje) stvorila nesigurna sudska praksa - za primijetiti je da je ova u suštini rezultat okolnosti svakog konkretnog slučaja u kojemu je shvaćanje izraženo: to stoga što odgovor na to pitanje, onako kako je formulirano - a općenito je, dakle - nedovoljno konkretizirano, ne može za sve činjenične situacije biti jednoznačan.

 

12. Polazeći od smisla odredaba čl. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12), koje se ovdje primjenjuju obzirom na razdoblje za koje tužitelj traži isplatu, prema kojima: (stavak 1) „Poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni.“, (stavak 2:) „Evidencija iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu.“, a koje su imperativne naravi, jasno je da poslodavac odgovara za posljedice propusta u vođenju te evidencije: ako je nije vodio ili ju je vodio neuredno.

 

13. Navedeno pod 12. opravdava sudsku praksu revizijskog suda na koju se tužitelj poziva, a izraženu u odlukama:

 

13.1. posl. br. Rev 3773/2018-2 od 8. siječnja 2019., prema kojoj:

 

„...Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, ocijenivši da tuženik, koji suprotno odredbi čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR/09 i ZR/11) nije vodio evidenciju o radnom vremenu i na kome je prema odredbi čl. 131. st. 1. ZR/09 i ZR/11 bio teret dokazivanja da tužitelj nije odradio prekovremene sate, a za koje potražuje isplatu, to nije uspio dokazati. Stoga je, a polazeći od tužiteljeve evidencije o odrađenim prekovremenim satima u spornom razdoblju, a na temelju podataka o plaći tužitelja, utvrđen pripadajući iznos plaće tužitelju.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovanog, ocijenivši da je na tužitelju bio teret dokazivanja da su u okolnostima konkretnog slučaja postojali razlozi propisani odredbom čl. 45. st. 1. ZR-a zbog kojih bi tuženik kao poslodavac mogao zahtijevati od tužitelja kao radnika prekovremeni rad (u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i drugi slučajevi prijeke potrebe), a što da tužitelj nije dokazao, te smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio pravilo o teretu dokazivanja propisan st. 4. čl. 131. ZR/09 i ZR/11, je odbio zahtjev tužitelja.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda, tužitelj u reviziji i dalje ustraje u svom zahtjevu smatrajući da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 131. st. 4. ZR-a, a glede tereta dokazivanja o prekovremenom radu tužitelja, a kod nesporne činjenice da tuženik u tom razdoblju nije vodio zakonom propisanu evidenciju o radnom vremenu radnika.

 

Prema stanju spisa predmeta i rezultata provedenog postupka proizlazi:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 20. prosinca 2005., a da mu je odlukom od 23. rujna 2011. otkazan ugovor o radu,

 

- da tuženik u razdoblju: kolovoz 2008. - rujan 2011. nije vodio evidenciju o radnom vremenu radnika pa niti tužitelja, a

 

- da je tužitelj vodio privatnu evidenciju radnog vremena prema kojoj je on u razdoblju od kolovoza 2008. do kraja rujna 2011., a zbog obima poslova proveo na prekovremenom radu kod tuženika ukupno 1834 sata, a za što mu nije isplaćena plaća niti odobreni slobodni dani.

 

Prema odredbi čl. 4. st. 1. i 2. ZR/09 i ZR/11 dužnost je poslodavca voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu, a takva obveza poslodavca je do stupanja na snagu ZR/09 (1. siječnja 2010.) bila propisana odredbama Zakona o evidenciji u oblasti rada, preuzetog kao Zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 34/91 i 26/93), a koji je bio na snazi do 31. svibnja 2010. na temelju odredbe čl. 300. st. 2. ZR/11.

 

Prema odredbi čl. 131. st. 4. ZR/09 i ZR/11 u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju o radnom vremenu na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

 

Dakle, tom odredbom je izričito određeno da teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu u slučaju da poslodavac na propisani način ne vodi evidenciju o radnom vremenu.

 

Evidencija radnog vremena podrazumijeva uz ostalo i evidenciju o prekovremenom radu radnika, a koja je u konkretnom slučaju u spornom razdoblju u odnosu na tužitelja kao radnika tuženika izostala.

 

U skladu s tim, a polazeći od odredbe čl. 131. st. 4. ZR/09 i ZR/11, jasno je da teret dokazivanja o radnom vremenu kojeg je tužitelj proveo na radu kod tuženika, uključujući i onaj prekovremeni rad tužitelja, je na tuženiku.

 

Tuženik, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud tijekom ovog postupka nije uspio dokazati da tužitelj u promatranom razdoblju nije radio prekovremeno, a kako to međutim proizlazi iz evidencije tužitelja o njegovom radu kod tuženika, te iskaza saslušanih svjedoka.

 

Polazeći od zakonske obveze tuženika voditi evidenciju o radnom vremenu radnika, a što je tuženik nesporno propustio učiniti, u primjeni odredbe čl. 131. st. 4. ZR/09 i ZR/11, pogrešno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je na tužitelju bio teret dokazivanja potrebe za prekovremenim radom kod tuženika u spornom razdoblju u smislu odredbe čl. 45. st. 1. ZR/09 i ZR/11. Naprotiv na tuženiku je bio teret dokazivanja da tužitelj u spornom razdoblju nije prekovremeno radio, što tuženik međutim nije dokazao.

 

Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 131. st. 4. u vezi s odredbom čl. 84. ZR/09 i ZR/11 tužitelju trebalo dosuditi iznos provedenim računovodstvenim vještačenjem utvrđenim kao pripadajuća plaća za prekovremeni rad....“

 

13.2. posl. br. Revr 249/15-2 od 14. veljače 2017., prema kojoj:

 

„...Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu utuženog iznosa na ime neisplaćenih bruto plaća za prekovremeni rad kojeg je tužitelj kao radnik tuženika navodno ostvario u razdoblju kolovoz 2008. - listopad 2011.

 

Pobijanom presudom drugostupanjski sud je odbio takav zahtjev tužitelja izrazivši pravno shvaćanje:

 

- da se na predmet spora, a obzirom na utuženo razdoblje za koje se potražuje isplata bruto plaće za prekovremeni rad imaju primijeniti kako odredbe Zakona o radu/04 („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03 i 30/04 - dalje: ZR/04) tako i odredbe Zakona o radu/11 („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR/11), te obzirom

 

- da prema odredbama ZR/04 nije postojala obveza poslodavca voditi evidenciju o zaposlenim radnicima i radnom vremenu, a da je prema odredbi čl. 4. ZR/11 postojala obveza poslodavca voditi evidenciju o zaposlenim radnicima i podatku o radnom vremenu, zbog čega

 

- da nije bilo pretpostavki za primjenu odredbe čl. 297. ZR/11 u smislu primjene tzv. povoljnijeg prava za radnika, a kad takvo pravo radnika odnosno obveza poslodavca u smislu vođenja evidencije o radnicima i radnom vremenu u određenom promatranom razdoblju i nije postojala za tuženika kao poslodavca, zbog čega i

 

- da nema mogućnosti primjene odredbe čl. 131. u vezi sa čl. 4. ZR/11 o teretu dokazivanja o radnom vremenu na strani tuženika kao poslodavca, zbog čega

 

- da teret dokazivanja o odrađenim prekovremenim radnim satima je na tužitelju, a koji da to ponuđenim dokazima u postupku nije dokazao.

 

Nesporno je da utuženi novčani iznos koji tužitelj potražuje s osnova navodno odrađenih prekovremenih radnih sati kod tuženika u razdoblju kolovoz 2008. - listopad 2011. je postavljen u tužbi podnesenoj 2. siječnja 2012.

 

Točno je da se utužena tražbina odnosi dakle na vremensko razdoblje u kojem je bio na snazi ZR/04 - do 31. prosinca 2009., odnosno ZR/09 i ZR/11 od 1. siječnja 2010. nadalje.

 

Odredbom čl. 297. ZR/09 i ZR/11 propisano je da postupci ostvarivanja i zaštite prava radnika započeti prije stupanja na snagu tog Zakona (stupio je na snagu 1. siječnja 2010.) će se dovršiti po odredbama ZR/04, ako ZR/09 i ZR/11 određeno pravo za rad nikad nije povoljnije uređeno.

 

U situaciji kao što je konkretna, a kada je ovaj postupak ostvarivanja i zaštite prava tužitelja kao radnika tuženika započet 2. siječnja 2012., dakle nakon stupanja na snagu ZR/09 i ZR/11 (stupio je na snagu 1. siječnja 2010.) onda je jasno da se polazeći od odredbe čl. 297. ZR/09 i ZR/11, ovaj postupak ima rješavati primjenom odredbi ZR/09 i ZR/11.

 

Odredbom čl. 4. st. 1. i 2. ZR/09 i ZR/11 propisana je dužnost poslodavca voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu.

 

Takva obveza poslodavca do stupanja na snagu ZR/09 i ZR/11 (1. siječnja 2010.) bila je uređena odredbama Zakona o evidencijama u oblasti rada, preuzetog kao Zakon Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 34/91 i 26/93), a čije odredbe su bile na snazi do 31. svibnja 2010., sve na temelju odredbe čl. 300. st. 2. ZR/11.

 

Stoga je pogrešno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da u razdoblju do 1. siječnja 2010. tj. do stupanja na snagu ZR/09 i ZR/11 nije postojala obveza poslodavca vođenja evidencije o radnicima i radnom vremenu.

 

Prema odredbi čl. 131. st. 1. ZR/09 i ZR/11 u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno (kao što je to uređeno st. 2. i 3. tog članka ZR/09 i ZR/11). Prema odredbi st. 4. čl. 131. ZR/11 u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. st. 1. tog Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu...„

 

Shvaćanje izraženo u tim odlukama je ujedno i odgovor na pitanje koje je revident postavio u reviziji podnesenoj u ovome predmetu - ali prema činjeničnom stanju kakvo je utvrđeno u postupcima u kojima su te odluke donesene.

 

14. Međutim, okolnosti kakve su utvrđene u ovome predmetu nisu one koje su postojale u tim postupcima, a koje su opravdavale primjenu shvaćanja (odgovora) iz tih odluka.

 

15. Naime, u ovome postupku je dokazano nešto drugo: da tužitelj u utuženom razdoblju nije ni radio prekovremeno, da takav prekovremeni rad nije - ne samo bio određen (naložen ili odobren), već niti potreban, a da je tablice s izračunom prekovremenih sati te izračun prekovremenog rada, na kojim ispravama tužitelj temelji svoj zahtjev, sačinio tužitelj „za potrebe ovog postupka“ („tužitelj je u spis dostavio evidencije prekovremenog rada, izračun prekovremenog rada koje je sam sastavljao i koje nisu potpisane od ravnatelja“, s time da u postupku saslušani svjedoci, saslušanje kojih je predložio tužitelj, a koji su znali koje poslove je tužitelj radio - nisu znali i „da li je on radio prekovremeno, koliko je radio, da li je dobio plaćen prekovremeni rad ili su mu možda odobreni slobodni dani“).

 

16. Utvrđenja iz prethodnog stavka 15. nisu rezultat primjene pravila o teretu dokazivanja, konkretno - rezultat propusta tužitelja da nešto (ovdje: svoj prekovremeni rad) dokaže - obzirom da se može prihvatiti i da ih je dokazao i tuženik u primjeni odredbe čl. 131. st. 4. ZR-a (jer je razumnim tumačenjem za zaključiti da bi ta utvrđenja bila ista i da je u odluci „rečeno“ da su rezultat već i onog što je tuženik dokazao, makar i dokazima koje je predložio sam tužitelj): jednostavno, ona proizlaze iz rezultata raspravljanja u ovome postupku, iz dokaza koji su predloženi - onih koji ova opravdavaju, dokaza koji su sudu učinjeni dostupnim - i takva (postupajući u smislu odredaba čl. 386. ZPP-a) revizijski sud mora respektirati, njima je vezan - budući da pravilnost i istinitost takvih ne može razmatrati u ovome stupnju postupka, napose ne po postavljenom pitanju.

 

Okolnost na koju se revident poziva, to što je u osporenoj presudi korišten izričaj „tužitelj nije dokazao....“, ne treba i ne može se pritom promišljati strogo formalistički, kako to revident sugerira prihvatiti - pa i postavljenim pitanjem.

 

17. Imajući na umu prethodno navedeno, tuženiku se u okolnostima konkretnog slučaja, pa i uz primjenu odredbe čl. 131. st. 4. ZR-a, ne može na teret staviti to što u svojoj evidenciji nije imao podatke o prekovremenom radu tužitelja - kada takvog rada nije (prema onome što je utvrđeno) niti bilo (za njega nije bilo ni potrebe i nije naložen ili uveden).

 

17.1. U kontekstu onog što je utvrđeno, to što je imao svoju evidenciju prekovremenih sati, sačinjenu za potrebe ovoga postupka, kada nije utvrđeno ni da ju je trebao ili imao razloga voditi, ne može tužitelja u odnosu na njegovo potraživanje dovesti u povoljniju poziciju.

 

18. Prava radnika ne valja relativizirati ili umanjivati - već upravo suprotno: treba ih štititi u odnosu na „jačeg“ poslodavca, ali to ne podrazumijeva da bi radniku trebalo priznati sve što zahtjeva, što samoinicijativno evidentira - pa i prekovremeni rad u situaciji:

 

- kada postoje stroga pravila da se ovaj odredi, po formi i sadržaju, pa i pravila po kojima ga radnik može i odbiti - ako je određen bez osnove i forme, koja pravila treba poštivati poslodavac - ali i radnik (koji nema pravo sa uspjehom sam sebi nalagati ili odobravati prekovremeni rad izvan njegove forme i sadržaja, pa i ako nije niti bio potreban - kao u ovome slučaju), odnosno kada

 

- ne samo što nije (niti po svjedocima, na iskazu kojih revident i u reviziji ustraje - iako njihovi iskazi nisu ocijenjeni kako to on sugerira u reviziji prihvatiti: to sve obzirom da se činjenica obavljenog prekovremenog rada može dokazivati i na drugi način - a ne nužno samo njihovom po poslodavcu vođenom evidencijom) utvrđeno da ga je bilo ili da su korištena ta pravila (primjerice: zahtjevom za prekovremeni rad) ili da ih je uopće trebalo koristiti, već je utvrđeno suprotno.

 

19. U takvim specifičnim okolnostima slučaja, kraj svega što je utvrđeno - a ne samo pretpostavljeno, tužitelj ne može ostvariti uspjeh traženjem da se tuženiku imputira da nije dokazao negativnu činjenicu iz evidencije o njegovom radnom vremenu koju je imao voditi, očekujući (iako u postupku nije niti bilo riječi o tome da tuženik tu evidenciju nije vodio ili da ju je vodio neuredno, pa se to u osporenoj presudi ni ne spominje - jer se predmet raspravljanja u suštini sveo na utvrđivanje da tuženik nije ni imao razloga voditi tu evidenciju o nečemu čega nije niti bilo) da ovaj tu negativnu činjenicu ne bi niti mogao dokazati: to obzirom da bi teret toga za tuženika bio ne samo pretjeran - već i nemoguć.

 

20. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) revizijskog suda, jedino je za zaključiti:

 

20.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena, time da revizijske odluke na koje se revident poziva i uspoređuje sa osporenom nisu sa ovom usporedive),

 

20.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tužitelja,

 

te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 28. ožujka 2023.