1

                            Poslovni broj 33 Gž-282/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 33 Gž-282/2022-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K. – B., OIB …, P., I., zastupa je M. Z. odvjetnik u OD „Ž. i p.“ d.o.o. Z., Z., protiv tuženika, B. i m. d.o.o., OIB …, B., koga zastupa direktor P. E., a njega punomoćnik I. G. odvjetnik u Š., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-27/2016. od 29. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 28. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-27/2016. od 29. rujna 2022. u točki II/2. izreke, te dijelu točke III. izreke, kojim tužiteljici nisu dosuđeni daljnji troškovi parnice.

             

 

r i j e š i o   j e

 

I Ukida se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pn-27/2016. od 29. rujna 2022. u točki I. izreke, te dijelu točke III. izreke, kojim je tuženik obvezan tužiteljici naknaditi troškove parnice, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

                           

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Šibeniku citiranom u izreci odlučeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku B. i m. d.o.o., OIB …, platiti tužiteljici A. K. – B., OIB …, iznos od 30.000,00 (trideset tisuća) eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od dana 30. svibnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo isplati, za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve rokom od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku B. i m. d.o.o., OIB …, platiti tužiteljici A. K. – B., OIB …, iznos od 10.000,00 (deset tisuća) kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve rokom od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku B. i m. d.o.o., OIB …, platiti tužiteljici A. K. – B., OIB …, iznos od 23.248,18 eura (dvadeset tri tisuće dvjesto četrdeset osam eura i 18/100 centi) u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve rokom od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Nalaže se tuženiku B. i m. d.o.o., OIB …, platiti tužiteljici A. K. – B., OIB …, parnični trošak u iznosu od 11.069,31 kunu (jedanaest tisuća šezdeset devet kuna i 31/100 lipa) u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu kojom istu pobija u točki II/2 i u dijelu odluke o trošku, kojim joj nije priznat daljnji trošak, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a tužiteljici dosude troškovi žalbenog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

 

3. Tuženik je podnio žalbu protiv točke I. i III. presude, zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. i 3. ZPP, uz prijedlog da se presuda u tom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije, a tuženiku dosudi parnični trošak.

 

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu tuženika predlaže istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu, a tuženik u odgovoru na žalbu tužiteljice predlaže istu odbiti kao neosnovanu te traži trošak odgovora na žalbu.

 

5. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

 

6. Drugostupanjski je sud ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. ZPP te je, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. toga Zakona, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, utvrdio da navedene povrede nisu počinjene, kao niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbama, a kako će nastavno biti obrazloženo.

 

7. Predmet postupka jest naknada štete koja je tužiteljici nastala na njezinom plovilu „J.“ registarske oznake …, smještenom kod tuženika na temelju ugovora o najmu veza od 01. travnja 2010. godine broj ...

 

8. Sporna je i u ovoj žalbenoj fazi odgovornost tuženika za štetu, opseg imovinske štete te je li nastupila zastara, dok je u odnosu na odluku o zatraženoj neimovinskoj šteti odluka postala pravomoćna, jer tužiteljica u tom dijelu istu ne pobija.

 

9. Nije sporno da su stranke zaključile ugovor o vezu broj … dana 01. travnja 2010. godine za predmetno plovilo na određeno vrijeme do 31. ožujka 2011. godine, niti da je operativni direktor tuženika B. N. dana 07. ožujka 2014. godine e-mailom upozorio tužiteljicu na obvezu plaćanja veza, a tada je obavijestio tužiteljicu o utuženom štetnom događaju o kojem je ista znala i ranije te je pozvao na dogovor u vezi saniranja nastale štete na tužiteljičinom plovilu – puknuća oplate na trupu istog, do čega da je došlo prilikom rutinske operacije premještanja navedenog plovila travel liftom u operativnom prostoru tuženika u svibnju 2012. godine.

 

10. U odnosu na zatraženu naknadu imovinske štete sud nije prihvatio prigovor tuženika o nastupu zastare istog potraživanja. Naime, iako je tužiteljica dana 18. kolovoza 2012. godine saznala za štetni događaj (oštećenje njezinog plovila) uz ocjenu da ta činjenica, kao i ona nesporna, da je štetni događaj uzročno povezan s radnjama zaposlenika tuženika kako su ranije opisane, ne implicira zaključak da tužiteljici trogodišnji rok zastare započinje teći od navedenog dana kao dana saznanja za štetu. U tom trenutku, dakle, 18. kolovoza 2012. godine tužiteljica nedvojbeno nije znala sve elemente odlučujuće za visinu predmetne štete, tj. nije znala obujam nastale joj štete, a što je mogla saznati tek nakon obavljenih izvida nastalih oštećenja na tužiteljičinom plovilu, a koje izvide je na zahtjev tužiteljice učinio stalni sudski vještak za brodogradnju I. M. o čemu dao nalaz o šteti dana 09. kolovoza 2014. godine (listovi 38 do 50 spisa).

 

11. S obzirom da tuženik tijekom postupka nije dokazivao da je tužiteljici prije navedenog nalaza bio poznat obujam štete nastale joj utužene prigode, dapače u e-mailu tuženika od 07. ožujka 2014. godine razvidno je da tek tada isti dostavlja zapisnik o pregledu i specifikaciju radova (list 35 spisa), prvostupanjski sud je ocijenio, da od dana 09. kolovoza 2014. godine (čak i od 07. ožujka 2014. godine) do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari dana 29. ožujka 2016. godine nije istekao trogodišnji rok u kojem je tužiteljica bila ovlaštena sudskim putem (mirno i izvan sudski stranke to nisu uspjele) od tuženika zatražiti naknadu predmetne imovinske štete.

 

12. Za početak tijeka zastarnog roka, a koji počinje onda kada je tužiteljica kao oštećenik mogla tuženiku postaviti zahtjev za naknadu štete, odlučno je, kako ocjenjuje prvostupanjski sud, saznanje o opsegu štete, koji je tužiteljica mogla steći tek nakon procjene po stručnoj osobi. Isto međutim ne bi opravdavalo dvogodišnju pasivnost tužiteljice u tom smislu, jer razdoblje od dvije godine ne predstavlja razumni rok u kojem se mogla izvršiti takva procjena.

 

13. Zastarijevanje počinje teći, prema čl. 215. st. 1. ZOO, prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije što drugo propisano.

 

14. Zastara se, prema čl. 240. ZOO, prekida kad dužnik prizna dug, što se može učiniti ne samo izjavom vjerovnika nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja.

 

15. Iz isprava u spisu, tj. preslike komunikacije između stranaka, nesporno proizlazi da je tužiteljica od tuženika primila 7.3.2014. e-mail kojim se poziva na plaćanje po ugovoru i daljnje plaćanje veza, te na dogovor radi saniranja nastale štete na plovilu tužiteljice – puknuća oplate na trupu, do čega je došlo prilikom rutinske operacije T. l. u operativnom prostoru tuženika koja se dogodila u svibnju 2012.

 

16. Tuženik je dakle 7.3.2014. priznao tražbinu tužiteljice u dijelu u kojem se ista odnosi na štetu uslijed puknuća oplate na trupu, pa ne može osnovano prigovarati da bi zastara tekla već od kolovoza 2012. godine. Priznanjem tražbine tužiteljice zastara je prekinuta te je prema čl. 245. st. 2. ZOO, počela teći iznova, radi čega do dana podnošenja tužbe, 30.3.2016., nije protekao trogodišnji rok zastare naknade štete.

 

17. Radi toga nije osnovana žalba tuženika u dijelu, u kojem prigovara da je zahtjev tužiteljice u odnosu na imovinsku štetu zastario, jer je tužiteljica doznala za štetu još 18. kolovoza 2012. pri posjetu marini B.

 

18. Tražbinu imovinske štete tužiteljica je iskazala kao novčanu naknadu na ime vrijednosti predmetne brodice (u kunskoj protuvrijednosti 30.000,00 eura na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB-a) sukladno nalazu I. M. o tome da je upitna opravdanost investicije za stavljanje navedene brodice u funkciju, te kao novčanu naknadu za svu uništenu ili nestalu opremu sa predmetne brodice (u kunskoj protuvrijednosti 23.248,18 eura na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB-a), sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na spomenute iznose.

 

19. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka P. B. dipl. ing., te dopuna istog (listovi 138 i 139 spisa i 142 i 143 spisa) i usmenog saslušanja na ročištu glavne rasprave dana 20. veljače 2019. godine, sud je zaključio da isti nije uspio odgovoriti na sva postavljena pitanja suda i stranaka, radi čega je određeno novo vještačenje po stalnom sudskom vještaku H. M. dipl. ing. brodogradnje koji je, nakon obavljenog očevida predmetnog plovila dana 27. rujna 2019. godine, dana 13. studenog 2019. godine dao svoj pisani nalaz i mišljenje (listovi 159 do 166 spisa sa foto elaboratom na listovima 167 do 189 spisa), nastavno i dopunu pisanog nalaza i mišljenja (listovi 201 do 204 spisa), a svoje zaključke i usmeno obrazložio na ročištima glavne rasprave na dane 05. veljače i 17. srpnja 2020. godine (listovi 198 i 199 spisa i 219 i 220. spisa).

 

20. Iz nalaza i mišljenja vještaka H. M. nedvojbeno proizlazi da su temeljna oštećenja predmetnog plovila na desnom boku i zadnjem dijelu kobilice istog. Glede oštećenja na desnom boku, vještak je u pisanom nalazu i mišljenju opisujući uzrok i mehanizam nastanka istog oštećenja upotrijebio izraz "nespretno postavljenih traka za podizanje broda", usmeno obrazlažući da je upotrebljavajući riječ "nespretno" mislio da te trake nisu postavljene na ono mjesto koje je s obzirom na unutrašnju konstrukciju rebara broda najjače i upravo predviđeno da se na tom mjestu postave trake za podizanje broda. Dodao je da neka plovila imaju na trupu označeno mjesto gdje se nalaze ta „laički“ rečeno "najizdržljivija mjesta", a predmetno plovilo da nije imalo takvih oznaka, dapače, da su i sporne trake za podizanje bile postavljene izvan onih mjesta koja su predviđena tj. u konkretnoj situaciji na utuženom plovilu najizdržljivija. Dometnuo je da prema svom iskustvu zaključuje da čak i ako su trake za izvlačenje plovila postavljene izvan predviđenih mjesta s obzirom na unutrašnju konstrukciju rebara broda, u situaciji kada je oplata broda u takvom stanju da nije "zamorena" do te mjere da postoji opasnost od proboja u istu, takvo postavljanje ne bi dovelo do oštećenja kakvo se dogodilo utužene prigode. Upravo stoga je zaključio da je plastična oplata predmetnog broda doživjela određen zamor materijala te je u kombinaciji sa postavljanjem traka za izvlačenje plovila na mjesto gdje to nije bilo predviđeno dovelo do proboja oplate na desnom boku predmetnog plovila.

 

21. Pojašnjavajući nastanak oštećenja na zadnjem dijelu kobilice predmetnog broda, vještak H. M. ustvrdio je kako je to oštećenje nastalo jer je u trenutku kada su trake kojima je predmetno plovilo bilo podizano na zadnjem desnom boku "upale u oplatu broda", došlo do razlike u visini lijeve i desne strane broda te je na određen način moralo doći do kompenzacije nastale razlike u visinama, a što se odrazilo upravo na način da je kobilica broda na tom dijelu udarila u drvenu potkladu koja je bila ispod samog broda i tako je došlo do oštećenja na tom mjestu, dakle, radilo se o jednokratnom udarcu na istom mjestu.

 

22. Posebice je vještak H. M. bio decidiran u odnosu na potonje opisano oštećenje, da po njegovom mišljenju nije prihvatljivo da je predmetno plovilo nakon upada traka za podizanje u oplatu broda "skliznulo" prema nazad ili bočno pa da je na taj način došlo do oštećenja kobilice na odnosnom mjestu. Ovakvo mišljenje krijepio je time što se prilikom podizanja broda, plovilo horizontalno nivelira pa iako se prova broda kao lakša diže nešto brže nego krma, koja je teža, dizaličar u svakom trenutku ispravlja, odnosno kompenzira eventualne razlike u nagibu plovila upravljanjem dizalice pa nagnuće predmetnog plovila u trenutku "upada" traka kojima je predmetno plovilo dizano nije bilo toliko prema nazad da je sam brod mogao otklizati, jer da jeste onda bi se, figurativno rečeno, utuženo plovilo „našlo na potpuno drugom mjestu od onog gdje je podizano“ po mišljenju vještaka.

 

23. U svezi sa zaključkom o zamoru materijala - plastične oplate predmetnog plovila vještak H. M. je naveo da se po nekim objektivnim kriterijima računa da je projektirani vijek trajanja plastičnog broda 25-30 godina nakon čega dolazi do zamora materijala, odnosno istekom tog roka nije više sa sigurnošću moguće očekivati da će se plastična oplata ponašati onako kako je predviđeno da se ponaša kroz projektiranu dužinu trajanja. Pored same vremenske odrednice vještak je dodao da na vijek trajanja plastične oplate utječe i mnogo drugih komponenti koje mogu biti od utjecaja na zamor materijala uz vremensku odrednicu, prije svega izloženost atmosferilijama, suncu, moru i slično, ne- očekivanim utjecajima, tako da se plastična oplata može ponašati na različite načine, ne samo nakon isteka navedenog roka nego moguće i prije isteka tog roka.

Osim opisanih temeljnih oštećenja koja su nastala kritične prigode, vještak H. M. je zaključio da je moguće, ali to nije mogao sa sigurnošću potvrditi, da su eventualno i neka oštećenja u interijeru broda nastala zbog pada ili pomicanja pokretnina te utužene prigode pa bi ista također bilo moguće ubrojiti u oštećenja uzrokovana opisanim događajem.

 

24. Za sva ostala oštećenja koja je zatekao prilikom očevida i opisao u svom nalazu i mišljenju, vještak H. M. je naveo da su nastala zbog izloženosti predmetnog plovila atmosferskim utjecajima, odnosno zbog utjecaja proteka vremena i neodržavanja na način kako je to bilo za očekivati glede predmetnog plovila, a u pisanom nalazu i mišljenju to su ona oštećenja navedena od točke 3.3. pa nadalje (oštećenje soha za držanje i podizanje pomoćnog gumenog čamca, oštećenje sunčane nadstrešnice, oštećenje obloga interijera, potreba reparacije motora, oštećenje i nedostatak opreme na brodu: pleksiglas stakla na nadgrađu, kompasa, frižidera, gumenjaka), suviše, da bi zbog dugog stajanja, radi dovođenja u funkcionalno stanje predmetnog plovila, valjalo napraviti razne pripremne radnje: servisiranje hidraulike kormila, zamjena ulja hidraulike i kontrola sustava, servisiranje elektroinstalacija, elektroaparata i uređaja, navigacijske opreme, kontrola uređaja, zamjena osigurača i žarulja, servisiranje sustava dobave goriva, čišćenje spremnika goriva, zamjena filtera goriva, servisiranje sustava slatke vode, dezinfekcija spremnika, kontrolu slavina i ventila, servisiranje sustava za otpadne vode (WC, umivaonik , tuš i sudoper), kontrolu i servisiranje svih oplatnih ventila, kontrolu i servisiranje bočnih i krovnih prozora na trupu, poliranje trupa i nadgrađa trupa, nanošenje Anti vegetativne zaštite na podvodni dio trupa, čišćenje unutrašnjosti, što sve u zbroju daje iznos od 32.000,00 kuna za saniranje oštećenja na desnom boku trupa i kobilici te još 352.950,00 kuna za sanaciju i uređenje predmetnog plovila uključivo sa uređenjem motora i servisom plovila prije porinuća i plovidbe, pa je vještak H. M. zaključio da bi valjalo uložiti sveukupno cca 384.950,00 kuna kako bi se utuženo plovilo doveo u stanje funkcionalnosti.

 

25. Nastavno, procjenjujući vrijednost predmetnog plovila u 2014. godini (u vrijeme nalaza I. M.), te prije nastanka predmetnog štetnog događaja, uvažavajući parametre starosti i amortizacije istog, vještak H. M. je iznio "vrlo grubu procjenu" da je u to vrijeme utužena brodica vrijedila oko 250.000,00 kuna koji iznos inkludira vrijednost cjelokupnog broda sa svom opremom koju je brod u tom trenutku imao, uključivo i pogonske strojeve. Istaknuo je da se radi o gruboj procjeni jer je on utvrdio stanje predmetnog plovila na dan pregleda u ovoj parnici i sukladno tome zaključio da je ostatak vrijednosti predmetnog plovila cca maksimalno 75.000,00 kuna, što znači da bi se za tu cijenu isto plovilo moglo danas prodati nekome tko bi ga imao "volje i želje" dovesti u plovno stanje.

 

26. Vještak H. M. posebice je naglasio da predmetno plovilo u stanju u kakvom je danas, a što uključuje i stanje svake od pokretnina za koje se od vještaka tražilo očitovanje, nije vrijedno popravka odnosno daljnjih ulaganja radi dovođenja plovila u plovno stanje.

Tomu je dodao da je vrlo teško procjenjivati vrijednost pojedinih dijelova predmetnog plovila koji su i danas na neki način funkcionalni jer zapravo ti dijelovi imaju vrijednost samo za uski krug ljudi koji su vlasnici tog plovila, a kao takvi teško mogu samostalno funkcionirati na tržištu radi prodaje te da se neki metalni dijelovi predmetnog plovila mogu prodavati na tržištu samo "po kilogramu", a to sigurno da nije prava tržišna vrijednost istih dijelova.

 

27. Nadalje je vještak H. M. istaknuo da je tehnički moguće razlučiti vrijednost opreme koja je naknadno ugrađena u predmetno plovilo od one koja je standardno – tvornički bila ugrađena, međutim, za takvo što da bi trebalo imati ili kataloški prikaz ugrađene opreme ili račune odnosno potvrde i popis opreme koja je ugrađena, a i u toj situaciji bi bilo objektivno jako teško dati takvu procjenu. Naglasio je da je osnovna oprema bez koje utuženo plovilo ne bi bilo u plovnom stanju: školjka plovila, pogonski motori, neki navigacijski instrumenti, instrumenti koji prate rad motora, upravljački mehanizam, sustav goriva koji uključuje i rezervoare za gorivo, sidreni sustav. Dodao je da je moguće da su na predmetnom plovilu postojali i neki elementi za koje je predviđeno mjesto za ugradnju, a radi se o elementima kuhinje, pećnica, frižider, spavaćeg dijela, razni jastuci, te u WC-u školjka, umivaonik.

 

28. Ugovorom o najmu veza kojeg su stranke zaključile dana 01. travnja 2010. godine pod brojem …, koji su ugovor stranke sklopile na određeno vrijeme od 01. travnja 2010. godine do 31. ožujka 2011. godine za broj veza …, vrstu veza: kopno, tužiteljica kao korisnik veza obvezala isti koristiti isključivo u svrhu smještaja plovila imena J. (…), zastave I., dužina plovila izvan svega 9,80 metara, maksimalne širine 3,40 metara te za to platiti tuženiku najamninu od 3.150,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju J. b. d.d. na dan dospijeća.

 

29. U vremenu nastanka utužene štete (svibanj 2012. godine) ugovor o najmu vezu plovila (brodica) nije bio normiran posebnim propisima koji bi bili "lex specialis" upravo za takvu vrstu ugovora o najmu. Danas su isti ugovori uređeni odredbama članaka 673.a do 673.i Pomorskog zakonika (Nar. nov. broj: 181/04, 76/07, 146/08, 61711, 56/13, 25/15 i 17/19, dalje: PZ).

 

30. Međutim, po ocjeni prvostupanjskog suda opisanu pravnu prazninu u odnosnom

vremenu valja popuniti odgovarajućom primjenom odredbi članaka 725. do 734. ZOO tj. konkretnu pravnu situaciju moguće je sagledati osim kroz opće odredbe ZOO-a o uzrokovanju i naknadi štete, posebno i kroz navedene odredbe ZOO-a kojima su normirani ugovori o ostavi.

 

31. Prema utvrđenjima suda, koja proizlaze posebice iz iskaza tužiteljice i saslušane odgovorne osobe tuženika, direktora istog P. E. i svjedoka, jednog od direktora tuženika B. N. te svjedoka P. L. B., pregledane dokumentacije: pisma s nadnevkom od 23. kolovoza 2012. godine koje je tuženik uputio tužiteljici (list 230 spisa), e-mail korespondencije tuženika prema tužiteljici s nadnevkom od 07. ožujka 2014. godine (list 35 spisa), obračuna naknade za korištenje veza za M. J. od 25. lipnja 2014. godine (list 232 spisa) te provedenog vještačenja po vještaku brodograditeljske struke ing. H. M., štetni događaj zbio se u svibnju 2012. godine kada zaposlenici tuženika, premještajući plovila na suhom vezu travel liftom, između ostalih i tužiteljičino, sa suhog veza na području parkirališta, radi otvaranja parkirališta za osobna vozila (početkom turističke sezone), prilikom rutinske operacije dizanja predmetnog plovila travel liftom, ne posvećujući dovoljno pažnje (dobrog gospodarstvenika) općem stanju i karakteristikama navedenog plovila, starosti istog (33 godine) u trenutku opisane akcije premještanja (tužiteljičina brodica proizvedena je 1979. godine), ali i zanemarujući projektirani vijek trajanja plastičnog broda (25 do 30 godina) što je tuženiku kao dobrom gospodarstveniku i osobi specijaliziranoj za sve aktivnosti u svezi čuvanja i održavanja plovila moralo biti poznato ili mu bar nije moglo ostati nepoznato, nisu postavili trake za podizanje predmetnog broda na ono mjesto koje je s obzirom na unutrašnju konstrukciju rebara istog broda najjače i upravo predviđeno da se na tom mjestu postave trake za podizanje broda, pače, nisu s obzirom na ostale karakteristike tužiteljičina broda, posebno ne uvažavajući mogući zamor materijala na istom (plastične oplate preko koje su postavljane trake za izvlačenje travel lifta), osigurali mjesta preko kojih su opisane trake postavili, dodatnim oblogama od drva ili sličnog materijala kojima bi se pritisak opisanih traka na poseban način prenio uzduž čitave oplate tužiteljičina broda i tako time smanjio pritisak istih traka na ograničeno (usko) područje širine samih traka što je u konačnici uzrokovalo "probijanje" oplate plovila na desnom boku sa otvorenom šupljinom, susljedno i pad zadnjeg dijela kobilice predmetnog broda te udarac tog dijela kobilice u drvenu potkladu ispod samog broda, sve zbog trenutačno nastale visinske razlike prilikom "probijanja" oplate broda trakama za podizanje travel lifta.

 

32. Ranije citiranim ugovorom koji su stranke zaključile (člankom 11.) utanačeno je da marina B., ovdje tuženik, odgovara samo za štete na plovilu (tako i tužiteljičinom) u luci nastale uslijed grubog nemara, nepažnje ili nestručnog rukovanja osoblja marine B. prilikom izvođenja radova ili radnji na plovilu te uslijed neispravnosti opreme i naprava za sidrenje u luci, što se u konkretnoj situaciji i dogodilo.

 

33. Nepažnja se određuje objektivno, usporedbom s ponašanjem drugih ljudi kako bi se utvrdilo je li štetnik, ovdje tuženik, u konkretnoj situaciji upotrijebio dužnu pažnju. Nepažnja ima nekoliko stupnjeva, a ovdje je za utvrđenje odgovornosti tuženika naknaditi utuženu štetu tužiteljici, relevantna krajnja nepažnja ili gruba nemarnost (tako su stranke utanačile) kakav stupanj krivnje ostvaruje svojim djelanjem počinitelj štetne radnje koji u svom radu ili ponašanju ne upotrebljava onu pažnju koju će upotrijebiti svaki prosječan čovjek.

34. Prvostupanjski sud međutim smatra, da je tuženik prilikom postupanja utužene prigode morao postupati sa povećanom pažnjom, kao dobar gospodarstvenik (stavak 1. članka 10. ZOO), a po ocijeni  suda i kao dobar stručnjak (stavak 2. članka 10. ZOO), jer se takvo tuženikovo postupanje u ispunjavanju obveza (najma veza za plovilo) prema tužiteljici očekivalo s obzirom na veću zahtjevnost kod ovakve vrste obveza i povećanu pažnju s obzirom na ispunjavanje obveza iz specifične profesionalne djelatnosti.

 

35. Pri tom se pozvao na članak 727. stavka 1. ZOO, kojim je propisano da je ostavoprimac dužan čuvati stvar kao svoju vlastitu, a ako je ostava uz naknadu, kao dobar gospodarstvenik, odnosno dobar domaćin.

 

36. Tuženik je nesumnjivo propustio utužene prigode aktivnost premještanja tužiteljičina plovila obaviti s opisanom (dužnom) pažnjom zbog čega je tim ponašanjem uzrokovao dio oštećenja na tužiteljičinom plovilu (ona oštećenja koja su nastala neposredno kritične prigode kako su ranije opisana).

 

37. Međutim, po ocijeni prvostupanjskog suda, tuženik je odgovoran tužiteljici naknaditi i svu nastalu joj štete na predmetnom plovilu nakon utuženog događaja, posebice nakon nastanka primarnih oštećenja utužene prigode, jer nije zaštitio predmetno plovilo na premještenoj poziciji suhog veza od možebitnih utjecaja atmosferilija, ali i svekolikih oštećenja koja bi isto plovilo trpjelo zbog neupotrebe pa s obzirom na nastalu situaciju nije proveo i takve aktivnosti do preventivne konzervacije motora, skidanja s plovila akumulatora (nisu nađeni prilikom vršenja očevida) s povremenim punjenjem i pražnjenjem istih, nije koristio kaljužne pumpe i slično, iako se utemeljeno na predmetnom ugovoru o vezu obvezao čuvati tužiteljičino plovilo i vratiti ga kada ga ista zatraži u stanju u kakvom ga je primio na čuvanje (analogno odredbi stavka 1. članka 725. i stavka 1. članka 726. ZOO).

 

38. Nije prihvatio prigovor tuženika da isti nije imao obvezu čuvanja predmetnog plovila po predmetnom ugovoru o vezu, kao i da u okviru te obveze nije mogao ili bio ovlašten poduzeti opisane radnje. Sve radnje koje je tuženik u svezi sa čuvanjem utuženog plovila morao poduzeti, po ocijeni prvostupanjskog suda, isti je trebao poduzimati bez upute tužiteljice i njezine pisane narudžbe jer je riječ o osnovnim djelatnostima marine tuženika, a njima bi se otklonila šteta koja je prijetila tužiteljici nakon kritične prigode.

 

39. U svakom slučaju, s obzirom da se predmetno plovilo konstantno nalazilo unutar zaštićenog radnog prostora tuženika, isti je morao osigurati (zaštiti) navedeno plovilo od mogućeg utjecaja trećih osoba na isto plovilo, posebice nakon utuženog događaja spriječiti daljnju devastaciju tog plovila odnošenjem ili oštećenjem pojedinih dijelova istog broda po trećim osobama.

 

40. Nedvojbeno je da tuženik nije postupao na opisani način te je tužiteljičino plovilo, osim štete nastale na istom kritične prigode, pretrpjelo daljnju devastaciju do te mjere (pojedinosti oštećenja ranije obrazložena) da je vještak H. M. ustvrdio da je ostatak vrijednosti predmetnog plovila na dan očevida 27. rujna 2019. godine cca maksimalno 75.000,00 kuna sa zaključkom da utužena brodica nije danas vrijedna popravka odnosno daljnjih ulaganja radi dovođenja istog broda u plovno stanje.

41. Navedeni zaključak vještak H. M. je posebice okrijepio navodima da se danas na tržištu može pronaći plovilo sa performansama tj. karakteristikama koje uključuju starost i kvalitetu kakav je utuženi brod, za iznos od cca 180.000,00 kuna, a prema istom iznosu je vještak "grubo" procijenio i vrijednost utuženog plovila 2014. godine, tj. prije štetnog događaja (180.000,00 kuna danas plus 75.000,00 kuna ostatak vrijednosti jeste cca 255.000,00 kuna vrijednost prije štetnog događaja.)

 

42. S obzirom da je tužiteljica postavila prema tuženiku zahtjev za naknadu imovinske štete u vrijednosti predmetne brodice od 30.000,00 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti, dakle, u trenutku podnošenja ove tužbe dana 29. ožujka 2016. godine u visini od 226.059,21 kuna (protuvrijednost u kunama 30.000,00 eura po srednjem tečaju HNB-a na dan 29. ožujka 2016. godine od 7,535307 kuna za 1,00 euro), a da je vještak H. M. vrijednost predmetnog plovila prije nastanka štetnog događaja (svibanj 2012. godine) grubo procijenio na cca 250.000,00 kuna, ovaj sud je opisani dio zahtjeva tužiteljice, s ocjenom da je utuženo plovilo u cijelosti danas neupotrebljivo, ocijenio osnovanim.

 

43. Na taj način prvostupanjski sud je, podrednom primjenom odredaba ZOO o ostavi, nametnuo tuženiku viši standard odgovornosti za plovilo od onog, koji su stranke izričito ugovorile, što nije smisao podredne primjene propisa. Do podredne primjene propisa dolazi kada određeni pravni odnos nije reguliran zakonom, a niti ugovorom između stranaka; u konkretnom slučaju, takvoj primjeni nema mjesta jer je opseg odgovornosti tuženika za štete na plovilu između stranaka izričito ugovoren. Sud je na opisani način odbio primijeniti odredbe ugovora, što je bio ovlašten samo ako je neka odredba protivna zakonu (što u konkretnom slučaju nije moguće jer se radilo o, u vrijeme sklapanja, nereguliranom ugovoru) Ustavu i moralu, na što se tužiteljica nije pozvala niti je sud to utvrdio. Naime, iako je prema čl. 10. st. 2. ZOO sudionik u obveznom odnosu u ispunjavanju svoje profesionalne obveze dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, isto ne može izmijeniti sadržaj obveza predviđenih ugovorom između stranaka. Pri tom je nesporno da se radi o ugovoru o najmu, a ne o ostavi; obveze i odgovornosti najmodavca razlikuju se po zakonu od opsega i odgovornosti ostavoprimca.

 

44. Ugovor o vezu de lege ferenda definira se kao ugovor kojim se pružatelj usluge veza u moru ili na kopnu obvezuje ustupiti vez korisniku veza na uporabu za smještaj određene jahte ili brodice i osoba koje na njoj borave, a korisnik veza obvezuje se za to platiti naknadu za vez. Ugovorom o vezu pružatelj usluge veza može se obvezati da nadzire jahtu ili brodicu na vezu ili da ispunjava druge dodatne usluge i radove, ukoliko ugovorene strane to izričito ugovore.

 

45. Kod ugovora o najmu veza korisnik veza zadržava potpunu skrb o jahti ili brodici za vrijeme trajanja ugovora, te ona ne prelazi pod nadzor pružatelja usluge veza. Kod ugovor o najmu veza i nadzoru plovila na vezu, marina ima obvezu nadziranja stanja plovila na vezu i obavještavanja korisnika o eventualnim negativnim promjenama u stanju plovila ili opreme, pri čemu se ugovara vanjski, odnosno unutarnji pregled plovila.

 

46. Kod tih modela ugovora o vezu korisnik veza je odgovoran za ispravnost plovila na vezu i njegove opreme, a tek ako je ugovorena i usluga čuvanja plovila, obveza marine obuhvaćala bi i pražnjenje oborinskih voda, čišćenje, provjetravanje, pokrivanje ceradom, povremeno uključivanje motora, kaljužnih pumpi (što nema smisla kod broda na suhom vezu, što je bila brodica tužiteljice), punjenje baterija i sl., te primjenu dužne pažnje radi sprečavanja krađe plovila i opreme – i tek navedeni ugovor sadrži elemente ugovora o ostavi.

 

47. U konkretnom slučaju, ugovor sklopljen među strankama 1.4.2010. obveze M. B. regulira u člancima 11. i 12., i to na način da je M. B. dužna za vrijeme trajanja Ugovora o vezu preuzeti odgovornost za plovilo u luci bez članova posade, a što je u članku 12. konkretizirano na način da marina odgovara samo za štete na plovilu u luci nastale uslijed grubog nemara, nepažnje ili nestručnog rukovanja osoblja marine B. prilikom izvođenja radova ili radnji na plovilu, te uslijed neispravnosti opreme i naprava za sidrenje u luci.

 

48. Nadalje, iako se radi o ispunjenju obveze iz profesionalne djelatnosti, koja zahtijeva povećanu pažnju (pažnju dobrog stručnjaka) isto ne može izmijeniti opseg ugovorenih obveza, na način da se ugovor o vezu tumači kao ugovor o čuvanju plovila – a samo bi takav ugovor obvezivao tuženika na izvršavanje radnji koje prvostupanjski sud nabraja i čuvanje plovilo od svekolikih oštećenja koja bi isto plovilo trpjelo zbog neupotrebe te provođenje preventivne konzervacije motora, skidanja s plovila akumulatora (nisu nađeni prilikom vršenja očevida) s povremenim punjenjem i pražnjenjem istih, korištenje kaljužnih pumpi i slično.

 

49. Činjenica, da se plovilo nalazilo u prostoru tuženika (što je sadržaj ugovora o vezu) ne uključuje i obvezu čuvanja plovila (što bi bio sadržaj ugovora o vezu i čuvanju, da je takav ugovor sklopljen). Čuvanje plovila jest predmet djelatnosti tuženika, kako to navodi prvostupanjski sud, ali isto ne znači da je tuženik isto dužan provoditi i kada takva usluga nije ugovorena.

 

50. Naime, navod da se radi o „zatvorenom servisnom prostoru tuženika“, znači da je plovilo zaštićeno od eventualnih posezanja i radnji trećih osoba, ali je ono istovremeno u svako doba dostupno vlasniku koji je i dalje ne samo u mogućnosti, nego i dužan, voditi računa o održavanju svog plovila. Stranke nisu ugovorile nadzor, odnosno čuvanje plovila na vezu, već samo najam veza, dakle smještaj brodice u prostoru marine.

 

51. Tužiteljica je plovilo zanemarila te se nije odazivala na pozive tuženika da isto ukloni, niti je dogovorila da tuženik, ili bilo tko drugi, otkloni štete na plovilu. Tuženik nije, suprotno mišljenju drugostupanjskog suda, dužan poduzimati radnje za otklanjanje daljnjih šteta, koje su nastale nakon oštećenja za koje on odgovara uslijed samog proteka vremena, već je to bila odgovornost vlasnice brodice. Tužiteljici je bilo poznato u kakvom se stanju nalazilo njezino plovilo već u kolovozu 2012. godine, a sve što je ona poduzela je da je dvije godine kasnije, 2014., tražila vještačenje štete na brodici, te potom pokrenula predmetnu parnicu.

 

52. Radi toga po mišljenju ovog suda tuženik odgovora za nastalu štetu na brodici u onom opsegu, koji se može pripisati posljedicama štetne radnje – nestručnom premještanjem brodice na suhom vezu – a ne i sve ostale štete, te na koncu i potpunu propast brodice, uslijed propusta u održavanju. Takvo održavanje tužiteljica nije ugovorila pa je stav prvostupanjskog suda, da je tuženik isto trebao obavljati bez njezinog poziva, samoinicijativno (a posebno imajući na umu njezinu potpunu pasivnost u vezi brodice), bez da je tužiteljica iskazala ikakvu volju za snošenjem troškova (ne plaća niti najam veza), po mišljenju ovog suda neosnovan i neutemeljen bilo na ugovoru, kao temelju odnosa stranaka, bilo na zakonu.

 

53. Naime i odredbe ZOO o ostavi na koje se prvostupanjski sud poziva, predviđaju pravo, u čl. 732. ZOO, na naknadu troškova opravdano učinjenih radi očuvanja stvari te naknadu štete koju je imao zbog ostave. Ostava je međutim prema odredbama ZOO pravni posao koji može biti i besplatan,  što ugovor o najmu veza nesporno nije, a od marine kao pravne osobe koja se bavi davanjem vezova u najam ne može se očekivati da radnje oko čuvanja brodica poduzima besplatno, a niti bez odobrenja ili naloga vlasnika.

Marina je ovlaštena, bez odobrenja korisnika veza, intervenirati kada su potrebne hitne i nepredviđene radnje, a radi zaštite sigurnosti plovila korisnika veza i drugih plovila u marini. U konkretnom slučaju, ne radi se ni o kakvim hitnim radnjama, jer je nakon štetnog događaja na brodici tužiteljice do štete došlo prije svega zbog proteka vremena i izloženosti atmosferilijama (u kojem smislu su djelatnici tuženika naknadno i reagirali postavljanjem folija), dakle zbog rizika koji su morali biti poznati tužiteljici i na koje je mogla, i bila dužna, pravovremeno reagirati.

Ugovor o najmu veza je naime dvostranoobvezni pravni posao a način na koji sud isti tumači implicira da se radi o pravnom odnosu u kojem tuženik kao marina preuzima potpunu brigu o plovilu bez ikakve protučinidbe od strane vlasnika.

 

54. Radi toga nije osnovana žalba tužiteljica kojom prigovara presudi u dijelu, u kojem je odbijen njezin zahtjev za naknadu protuvrijednosti od 23.248,18 eura kao vrijednosti opreme na brodici, a koja je devastirana ili nestala sa brodice.

 

55. Sud je navedeni zahtjev odbio pozivom na čl. 7. i 219. st. 1. ZPP, budući da tužiteljica nije dostavila popis opreme koja se nalazila na brodici u trenutku sklapanja ugovora o vezu, niti se taj dokaz mogao dobiti od tuženika, a imajući na umu da je vrijednost svih dijelova brodice koji predstavljaju temeljnu opremu već uračunata u naknadu koju je dosudio zbog potpunog uništenja plovila. Tako vještak spominje da je uračunao vrijednost pogonskih motora i navigacijske opreme, pa navodi žalbe o tome da je tužiteljica doprinijela dokaze o vrijednosti četverotaktnog motora, uređaja G. i antene G., nisu odlučni jer je dakle ta oprema uračunata u procjenu. Vještak nije procijenio onu opremu za koju je postojala mogućnost ugradnje, ali isti nisu temeljna oprema. Tužiteljica je pri tom doprinijela predračune kao dokaz vrijednosti nove opreme za kakvu tvrdi da je postojala na brodici, iako nesporno niti brodica, niti oprema nisu bili novi već korišteni niz godina.

 

56. Teret dokaza o nastanku i visini štete je na tužiteljici, a ne na tuženiku, kako se prigovara u žalbi, pri čemu je dakle veći dio te štete tužiteljici ipak dosuđen jer se radi djelomično o temeljnoj opremi.

 

57. Tužiteljica je, kao i svaki drugi oštećenik, bila dužna poduzeti radnje da šteta bude što manja te je, kada je saznala da je plovilo oštećeno, a to je bilo još 2012. godine, mogla i trebala s plovila ukloniti pokretnine veće vrijednosti. Bilo je izvjesno da se plovilo neće moći koristiti u dogledno vrijeme, a trajanje tog nekorištenja posljedica je, kako je već rečeno, pasivnosti tužiteljice koja kao vlasnik nije vodila nikakvu brigu o plovilu tijekom niza godina, niti se odazivala na pozive tuženika da bilo ukloni brodicu, bilo plati naknadu za korištenje veza.

 

58. Radi toga se radi o šteti koja je nastala, odnosno bila uvećana doprinosom tužiteljice, pa prema čl. 1092. ZOO, ista ima pravo samo na sniženu naknadu. U konkretnom slučaju moguće je jasno razlučiti, u odnosu na pokretnine na plovilu, koji je opseg te naknade na koju tužiteljici ne pripada pravo jer je štetu u tom dijelu mogla i bila dužna spriječiti.

Pri tom se ponavlja da vlasnik plovila koje se nalazi u marini ima u svakom trenutku mogućnost pristupa plovilu pa i mogućnost uklanjanja stvari sa istog.

 

59. U odnosu na dosuđenu štetu nastalu na samom plovilu, osnovano tuženik prigovara da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je predmet ugovora o najmu sam vez, a tuženik nije prema ugovoru, kakav je sklopljen između stranaka,  bio dužan čuvati i održavati brodicu u ispravnom stanju, kako to smatra prvostupanjski sud.

 

60. Zato je tuženik odgovoran za štetu u onom opsegu u kojem je ona posljedica samog štetnog događaja, dakle onoga nastalog u svibnju 2012. godine kada zaposlenici tuženika, premještajući plovila na suhom vezu travel liftom, između ostalih i tužiteljičino, sa suhog veza na području parkirališta, radi otvaranja parkirališta za osobna vozila (početkom turističke sezone), prilikom rutinske operacije dizanja predmetnog plovila travel liftom, ne posvećujući dovoljno pažnje (dobrog gospodarstvenika) općem stanju i karakteristikama navedenog plovila, starosti istog (33 godine) u trenutku opisane akcije premještanja (tužiteljičina brodica proizvedena je 1979. godine), ali i zanemarujući projektirani vijek trajanja plastičnog broda (25 do 30 godina) što je tuženiku kao dobrom gospodarstveniku i osobi specijaliziranoj za sve aktivnosti u svezi čuvanja i održavanja plovila moralo biti poznato ili mu bar nije moglo ostati nepoznato, nisu postavili trake za podizanje predmetnog broda na ono mjesto koje je s obzirom na unutrašnju konstrukciju rebara istog broda najjače i upravo predviđeno da se na tom mjestu postave trake za podizanje broda, pače, nisu s obzirom na ostale karakteristike tužiteljičina broda, posebno ne uvažavajući mogući zamor materijala na istom (plastične oplate preko koje su postavljane trake za izvlačenje travel lifta), osigurali mjesta preko kojih su opisane trake postavili, dodatnim oblogama od drva ili sličnog materijala kojima bi se pritisak opisanih traka na poseban način prenio uzduž čitave oplate tužiteljičina broda i tako time smanjio pritisak istih traka na ograničeno (usko) područje širine samih traka što je u konačnici uzrokovalo "probijanje" oplate plovila na desnom boku sa otvorenom šupljinom, susljedno i pad zadnjeg dijela kobilice predmetnog broda te udarac tog dijela kobilice u drvenu potkladu ispod samog broda, sve zbog trenutačno nastale visinske razlike prilikom "probijanja" oplate broda trakama za podizanje travel lifta.

 

61. Budući da zbog pogrešnog pravnog stava, da tuženik odgovara za štetu na brodici tužiteljice kao da je između stranaka ugovoreno čuvanje i održavanje broda, odnosno da ima obveze ostavoprimca iz ugovora o ostavi, nije utvrđen opseg te štete, dakle one koja je posljedica radnji tuženika.

 

62. U ponovljenom postupku sud će utvrditi opseg te štete, u novčanom obliku, dok za svu ostalu, naknadno nastalu štetu tuženik nije odgovoran.

Posebno se ukazuje da je pobijanom presudom dosuđena naknada prema cijenama u vrijeme presuđenja, a sa zateznim kamatama od dana štetnog događaja, što se ne može dosuditi kumulativno.

 

63. Tuženik neosnovano poziva na činjenicu, da tužiteljica nije izvršila obvezu plaćanja najma za vez radi čega bi ugovor bio otkazan.

 

64. Odredbom čl. 21. Ugovora predviđeno je pravo tuženika da istekom vremena na koji je zaključen važeći ugovor o vezu odustane od sklapanja novog ugovora za slijedeće ugovorno razdoblje, uz obvezu najmanje mjesec dana prije isteka vremena na koji je zaključen važeći ugovor izvijesti korisnika veza, a u članku 22., da od ugovora može odustati u svako vrijeme ako korisnik veza ne plati naknadu za korištenje veza u ugovorenom roku.

 

65. z dopisa tuženika od 11. lipnja 2019. (l. 149 spisa) vidljivo je, da je isti tužiteljicu pozvao na plaćanje naknade za vez uz upozorenje da će pokrenuti postupak prinudne naplate (te da brod ukloni ili se odrekne prava na istom), iz čega proizlazi da je tuženik smatrao da ugovor između stranaka još uvijek traje.

Tuženik međutim, kako je prethodno navedeno, ne odgovara za onu štetu na brodici koju je mogla, i bila dužna, spriječiti sama tužiteljica (pa i davanjem naloga tuženiku da obavi radnje radi sprečavanja iste), pa trajanje ugovora u tom smislu nije niti odlučno.

 

66. U ponovljenom postupku sud će dakle utvrditi novčani ekvivalent one štete, koju je svojim radnjama uzrokovao tuženik, te o predmetu spora donijeti zakonitu odluku, na temelju čl. 1045., 1085.,  1089. i 1092. ZOO.

 

67. Budući da je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o troškovima parnice jer nije poznat konačni uspjeh stranaka u sporu.

 

68. U skladu s navedenim, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 370. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 4. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

             

 

U Zagrebu, 28. ožujka 2023.

 

 

                                                                                                                         Predsjednik vijeća:

                                                                                                                 Milena Frankić, v.r.