Poslovni broj 24 Gž-1885/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 24 Gž-1885/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Josipa Grubićića kao člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice V. R. iz Z., OIB:…, i II. tužitelja J. M. iz Z., OIB:…, oboje zastupani po punomoćniku M. S., odvjetniku u Z., protiv Grada Z. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u Z., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine i trpljenje upisa u zemljišne knjige, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-936/2020-34 od 14. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-936/2020-34 od 14. travnja 2022.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe.

             

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-936/2020-34 od 14. travnja 2022. suđeno je:

 

              "I.              Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Novom Zagrebu – zemljišnoknjižni odjel N. Z., k.o. B. N. i to nekretnine opisane kao "izgrađeno zemljište, izgrađeno zemljište, izgrađeno zemljište i dvorište …, površine 338 m2, izgrađeno zemljište površine 80 m2, izgrađeno zemljište površine 32 m2, izgrađeno zemljište 28 m2, dvorište površine 198 m2, a koja se nalazi na k.č.br. 3950/175, u suvlasničkim omjerima kako slijedi:

- V. R., OIB: …, Z., u 2/3 suvlasničkog dijela i

- J. M., OIB:…, Z., u 1/3 suvlasničkog dijela,

 

te je tuženik to dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja na toj nekretnini u zemljišnoj knjizi na ime tužitelja temeljem ove presude.

 

II.              Nalaže se tuženiku, naknaditi I. i II. tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 13.728,20 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. travnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena u roku 15 dana."

 

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili ukine. Traži naknadu troška žalbe.

 

3. Žalba nije osnovana.              

 

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem kako je predmetna nekretnina njihovo suvlasništvo, trpljenje upisa tog suvlasništva u zemljišnim knjigama, te zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

              -predmet ovog postupka je nekretnina danas upisana u zemljišne knjige kao k.č.br. 3950/175, izgrađeno zemljište, izgrađeno zemljište, izgrađeno zemljište i dvorište …, površine 338 m2, upisana u zk.ul.br. 10646 k.o. B. N., dok je na B listu vlastovnici uknjiženo vlasništvo Grada Z., ovdje tuženika;

              -prije upisa prava vlasništva tuženika u zemljišnim knjigama je predmetna nekretnina bila uknjižena kao društveno vlasništvo;

              -tuženik se uknjižio u zemljišne knjige 2015. godine odlukom donešenom u pojedinačno ispravnom zemljišnoknjižnom postupku otvorenom 12. svibnja 2015. pod poslovnim brojem Z-15294/2015;

-predmetna nekretnina u naravi predstavlja stambenu zgradu u ulici …, pomoćnu zgradu i dvorište;

-predmetnu k.č.br. 3950/175, starog broja 1571/19, tad upisanu u zk.ul.br. 1739 k.o. B., otac tužitelja P. M. kupio je temeljem kupoprodajnog ugovora od R. H. 10. rujna 1968. (list 27 spisa);

-P. M. je potom na predmetnoj nekretnini izgradio obiteljsku kuću u kojoj je živio sa svojom suprugom i dvoje djece (ovdje tužitelji);

-stambena i pomoćna zgrada ozakonjene su rješenjem o izvedenom stanju kog je donio tuženik, Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, 16. rujna 2015., pravomoćnim 15. listopada 2015.;

-navedenu nekretninu pokojni P. M. posjedovao je od 1968. pa do svoje smrti 13. listopada 2003.;

-P. M. je preminuo 13. listopada 2003., da bi ga, prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj O-9223/03 od 28. siječnja 2004., pravomoćnim 3. ožujka 2004., naslijedili supruga J. M.1 i djeca J. M.2 te V. R. na ravne dijelove;

-u popisu ostavinske imovine navedena je i predmetna nekretnina (list 29-30 spisa);

-J. M.1 preminula je 27. travnja 2020. te su temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj O-1214/20 od 2. srpnja 2020., pravomoćnim istog dana, njezinim nasljednicima proglašeni tužitelji, s tim što je njen suvlasnički dio u predmetnoj nekretnini temeljem oporuke naslijedila kćerka V. R.;

-navedena nekretnina se danas nalazi u isključivom suposjedu I. i II. tužitelja koji ju koriste za stanovanje i najam.

 

8. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 18/15, 94/17, dalje: ZV), paragrafa 1460., 309., 316., 320., 345., 1463., 1464., 1468. i 1472. Općeg građanskog zakonika („Justizgesetzsammlung“ 1/1811, 1. siječnja1812. stupio na snagu u austrijskim njemačkim zemljama, 1. srpnja 1814. u Karlovačkoj Granici,  1. kolovoza 1815. u Istri, 1. siječnja 1816. u Dalmaciji, a 01. svibnja 1853. na snazi u Kraljevinama Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, dalje: OGZ, primjenjuje se temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, „Narodne novine“ broj: 73/91), i čl. 70. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 6/80, 36/90, „Narodne novine“ broj 53/91, dalje: ZOVO), te presudio kao u izreci.

 

9. Prvostupanjski sud smatra kako tužitelji, ili njihovi pravni slijednici, nisu posjed stekli silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja niti su imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed. Stoga je njihov posjed istinit u smislu paragrafa 1464. OGZ, odnosno čl. 70. st. 2. ZOVO. Posjed je samostalan obzirom da su tužitelji i njihovi prednici nekretninu posjedovali kao da su njezini vlasnici od trenutka kupoprodaje. Glede prigovora tuženika da je navedena nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva ukazuje se na pravno shvaćanje izraženo u odlukama Europskog suda za ljudska prava, Gashi protiv Hrvatske, Trgo protiv Hrvatske i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, kao i na nekoliko odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u kojima je zauzet stav da se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

10. Sud prvog stupnja zaključuje kako se tužitelji, zajedno sa svojim prednicima, nalaze u poštenom posjedu predmetnih nekretnina od 1968., pa su do podnošenja tužbe protekli rokovi potrebni i za redovni i za izvanrednu dosjelost po odredbama OGZ-a, ZOVO-a i ZVDSP-a, slijedom čega su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava dosjelošću na predmetnoj nekretnini. Tužitelji su vlasništvo stekli u suvlasničkim omjerima u kojima su predmetnu nekretninu naslijedili iza svojih prednika.

 

11. Ovakvo shvaćanje suda prvog stupnja nije sasvim pravilno, niti su njegova činjenična utvrđenja precizna i cjelovita, jer sud prvog stupnja ne navodi da li smatra kako je vlasništvo nekretnine stečeno redovnom ili izvanrednom dosjelošću, ne utvrđuje kad je, i tko, od tužiteljevih pravnih prednika, ili samih tužitelja, isto vlasništvo stekao, mada je sve to moguće utvrditi iz isprava koje se nalaze u spisu i izvedenih dokaza.

 

12. Po shvaćanju ovog višeg suda prednik tužitelja, njihov otac P. M. bio je zakonit, istinit i pošten posjednik predmetne nekretnine. Zakonit radi toga, jer je nekretninu stekao temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog s R. H. 10. rujna 1968. U ugovoru stoji kako je na zemljištu u tom trenutku već postojala „kuća u izgradnji“, a iz iskaza V. R. te svjedoka F. S. proizlazi kako su u tom trenutku na zemljištu postojali temelji stambenog objekta, pa ovaj viši sud utvrđuje tu činjenicu po čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP.

 

13. Da je tome tako potvrđuje sam kupoprodajni ugovor, čije postojanje tuženik ne osporava. On osporava samo pravni značaj istog tvrdeći kako je ništav/ništetan. Pitanje ništavosti/ništetnosti ugovora nije povezano s tim da li je prodavatelj doista bio vlasnik prodane stvari, tko je u zemljišnim knjigama bio uknjižen kao vlasnik u tom trenutku, te da li je u tom trenutku nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva, a kako pogrešno drži tuženik. To shvaćanje je izraženo u više odluka VSRH, pa tako i u odluci Rev 364/2018 od 3. lipnja 2020. Ovdje se ne radi o stjecanju temeljem pravnog posla, u kojem bi slučaju gore navedene činjenice bile odlučne. Kod stjecanja temeljem zakona – dosjelošću, zakonitost posjeda je samo jedna od kvaliteta posjeda. Prema danas važećem čl. 18. st. 1. ZV posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Istovrstan propis je vrijedio i u trenutku kad je 1968. predak tužitelja kupio predmetnu nekretninu, ali tad kao pravno pravilo iz § 316. OGZ.

 

14. Te 1986. godine predmetna nekretnina je bila uknjižena kao društveno vlasništvo, a ono je stečeno temeljem zakona, i to Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj: 52/58, 3/59, 24/59, 24/61, 1/63, „Narodne novine“ broj: 53/91, dalje. ZNNZGZ) pa se stoga ovdje radi o sporu specifičnom za naš pravni sustav razvijen iz pravnog sustava Jugoslavenske komunističke vladavine. Nakon ukidanja društvenog vlasništva propisano je kako su ugovori koji su zaključeni protivno nekim tad kogentnim normama, koje su ocijenjene duboko nepravičnim, totalitarističkim i nedemokratskim, konvalidirali. Od tih propisa ovdje dolazi do primjene čl. 18. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, dalje: ZNI) koji glasi: Pravni poslovi koje su prijašnji vlasnici sklopili protivno propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu smatraju se valjanim ukoliko nemaju drugih nedostataka koji ih čine ništavim ili pobojnim.

 

15. U jednom istovrsnom sporu VSRH zauzima sljedeće shvaćanje: „Pri donošenju revizijom pobijane odluka drugog stupnja, kao i pri donošenju prvostupanjske presude sudovi nisu imali u vidu odredbu čl. 18. st. 1. ZNI kojim je propisano da pravni poslovi koje su prijašnji vlasnici sklopili protivno propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu smatraju se valjanim ukoliko nemaju drugih nedostataka koji ih čine ništavim ili pobojnim. To stoga što kvaliteta tužiteljeva posjeda (zakonitost posjeda) ovisi i o ocjeni valjanosti ugovora o kupoprodaji od 12. rujna 1969. u smislu odredbe čl. 18. st. 1. Zakona o naknadi.”  (VSRH, Rev 389/14 od 29. svibnja 2019.).

 

16. I sam žalitelj spominje ovu zakonsku odredbu, ali ju interpretira na pogrešan i neprihvatljiv način, suprotan shvaćanjima VSRH.

 

17. Prema shvaćanju ovog višeg suda, ugovor iz 1968. jest zaključen protivno tada važećim propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu, ali je on konvalidirao po čl. 18. st. 1. ZNI. Stoga, ovaj viši sud po čl. 373.a st. 1. toč. 2 ZPP utvrđuje kako je posjed pokojnog P. M. bio zakonit.

 

18. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je posjed P. M. bio istinit, jer mu ga je predao raniji posjednik R. H. u času zaključenja kupoprodajnog ugovora, a što proizlazi iz teksta ugovora, kao i iz sadržaja subjektivnih dokaza kojima je sud prvog stupnja poklonio vjeru. Žalitelj tu kvalitetu posjeda izričito ne osporava u žalbi, niti ne navodi razloge zbog čega bi to utvrđenje suda prvog stupnja bilo pogrešno.

 

19. I konačno, posjed P. M. predmetne nekretnine od časa kupoprodaje pa do njegove smrti bio je pošten. Poštenje se pretpostavlja, i to kako po danas važećem zakonu, po čl. 18. st. 5. ZV, koji određuje kako se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno, tako i po propisima važećim u razdoblju od 1968. do 1996. Tako se prema pravnom pravilu iz § 328.  OGZ u dvojbi uzima da je posjed pošten, a prema čl. 72. st. 3.  ZOVO savjesnost (tadašnji naziv za današnji pojam poštenje posjeda) posjeda se pretpostavlja. Prema tome, tuženik baš mora dokazati da P. M. i njegovi slijednici nisu bili pošteni/savjesni posjednici predmetne nekretnine. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na tu okolnost, osim što se pozivao na upis društvenog vlasništva u zemljišnim knjigama, a od 2015. na upis prava vlasništva tuženika Grada Z. Međutim, okolnost što je netko drugi uknjižen kao vlasnik u zemljišnim knjigama ne čini, samim time, posjednika nepoštenim. To shvaćanje je izraženo u većem broju odluka VSRH, pa tako primjerice i u odlukama Rev 1519/09 od 23. ožujka 2011, Rev-x 76/14 od 21. listopada 2014., i drugim. Tako se u odluci VSRH poslovni broj Rev-x 76/14 od 21. listopada 2014. navodi: „Činjenica da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugu osobu ne čini sama po sebi posjed nepoštenim, a do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da provjerava stanje u zemljišnim knjigama.“

 

20. Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda kako je posjed P. M. i njegovih slijednika bio samostalan. Niti jedan izvedeni dokaz ne ukazuje na suprotno.

 

21. Prema tome, posjed P. M. predmetne nekretnine od 10. rujna 1968. pa do njegove smrti 13. listopada 2003. bio je zakonit, istinit i pošten/savjestan pa kao takav stječe vlasništvo nekretnina po pravilima redovite dosjelosti. Sva tri propisa koja su u ovom razdoblju bila na snazi, OGZ (korigiran pravnim shvaćanjem Saveznog vrhovnog suda od 4. travnja 1960.), ZOVO i ZV pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću i rokove dosijedanja propisuju na sadržajno jednak način. Kako je sad u zemljišnim knjigama uknjižena privilegirana osoba, Grad Z. kao jedinica lokalne samouprave ranga županije, potreban mu je dvostruki rok dosijedanja, dakle 20 godina.

 

22. Tih 20 godina samostalnog i kvalificiranog posjedovanja P. M. je ispunio 10. rujna 1988. Ali tad je bio na snazi propis iz čl. 29. ZOVO kako se na društvenom vlasništvu ne može steći vlasništvo dosjelošću, pa on u tom trenutku nije ispunio sve pretpostavke za stjecanje vlasništva temeljem zakona.

 

23. Ali zato kad je 1. siječnja 1997. na snagu stupio propis iz čl. 388. st. 4. ZV koji je propisao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, P. M. je ostvario sve pretpostavke za stjecanje vlasništva nekretnine u privilegiranom vlasništvu temeljem dosjelosti.

 

24. Pravilno je sud prvog stupnja naveo kako kasnije ukidanje ove zakonske odredbe nema utjecaja na stečena prava, a slijedom pravnih shvaćanja Europskog suda o Ljudskim pravima izraženim u predmetu Trgo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 35298/04) od 11. lipnja 2009. i drugim, te novijim odlukama VSRH poslovni broj Rev 1088/14 od 31. listopada 2017., Rev 1030/14 od 15. svibnja 2018., Rev x 974/2017 od 7. svibnja 2019., Rev-3802/2019 od 25. rujna 2019. i drugim.

 

25. U tim je odlukama VSRH zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV , nego na temelju drugih odredaba tog zakona.“ A u predmetnom se slučaju ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV , nego na temelju drugih odredaba tog zakona."

 

26. Stoga, ovaj viši sud po čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP utvrđuje kako je P. M. stekao vlasništvo predmetne nekretnine 1. siječnja 1997. i postao njihov izvanknjižni vlasnik. To izvanknjižno vlasništvo je kasnije, nakon smrti P. M. 13. listopada 2003., prenošeno na njegove nasljednike, suglasno gore citiranim rješenjima o nasljeđivanju.

 

27. Što se tiče tuženikovog pozivanja na učinak pojedinačnog ispravnog postupka vođenog 2015., valja kazati kako on nije od utjecaja na predmetni tužbeni zahtjev, jer je vlasništvo pretka tužitelja stečeno još 1997., mnogo prije tog postupka. Stoga, on nema efekta na poštenje posjednika kao kvalitetu posjeda, jer je nekretnina 2015. bila izvanknjižno vlasništvo nasljednika P. M. A kod pojedinačnog ispravnog postupka nema govora o stjecanju temeljem povjerenja u zemljišne knjige. Uz to, tuženik se ne može pozivati na svoje poštenje, jer je znao da je izvanknjižno stanje stvarnih prava drugačije od onog upisanog u zemljišnim knjigama, budući je njegovo upravno tijelo izdalo rješenje o izvedenom stanju 16. rujna 2015. J. M.1 Pa ni to što nasljednici P. M. nisu ustali s brisovnom tužbom, zapravo ispravnom, nakon pojedinačnog ispravnog postupka, ne znači da nemaju pravo ustati s redovnim stvarnopravnim zahtjevom poput predmetnog koje ne zastarijeva. Brisovna tužba i ispravna tužba imaju za tužitelja neke povoljnije pretpostavke od redovne stvarnopravne tužbe (primjerice, ako su podignute u roku, protivna strana se ne može pozivati na stjecanje povjerenjem u zemljišne knjige), ali ne isključuju ove druge.

 

28. Po čl. 130. st. 1. ZPP, tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

 

29. Dakle, i pravilnom primjenom materijalnog prava, na temelju činjenica koje je utvrdio ovaj viši sud po čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, valjalo je jednako odlučiti kao što je odlučeno osporenom presudom.

 

30. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

 

31. I odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužiteljima priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

 

32. Tuženik sa žalbom nije uspio pa je valjalo po čl. 166. st. 1. ZPP, u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbiti njegov zahtjev za naknadom troška žalbe.

 

U Zagrebu 28. ožujka 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

                                                                                                                  Vlatka Fresl Tomašević, v.r.