Baza je ažurirana 01.12.2025. zaključno sa NN 117/25 EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

 

                            Poslovni broj: 12 Gž-334/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

 

 

Poslovni broj: 12 Gž-334/2023-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

             

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Dubravki Bosilj kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz S., zastupan po OD L. & V. u S., protiv tuženika P. M. d.o.o., Z., OIB:..., zastupan po OD S. & V. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1592/2021 od 22. prosinca 2022., dana 28. ožujka 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1592/2021 od 22. prosinca 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem pod toč I izreke prvostupanjski sud oglasio se mjesno nenadležnim, a toč. II. izreke te odredio da će se nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

 

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj podnosi žalbu, kako navodi iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr.57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se žalba usvoji, preinači pobijano rješenje i prihvati mjesna nadležnosti Općinskog suda u Splitu ili podredno da se rješenje ukine.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Obrazlažući donijeto rješenje sud navodi da je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja i isplate Općinskom sudu u Splitu, a tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na ugovorenu mjesnu nadležnost suda prema odredbi čl. 11.3. Općih uvjeta kojim je između stranaka ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Sud se pozvao na odredbu čl. 70. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da ukoliko je Zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu mjesno nadležna dva suda ili više sudova stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova ili stvarno nadležan sud, time da prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta ukoliko spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Obzirom da su stranke čl. 11. 3. Općih uvjeta ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, time da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu utvrđuje da je u ovom postupku mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

 

6. Osporavajući prvostupanjsko rješenje tužitelj ističe da je odredba Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 12. veljače 2007. kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu koji je više od 400 kilometra udaljen od mjesta stanovanja tužitelja, nepoštena, a time i ništetna u smislu Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i NN 41/14, 110/15 - dalje: ZZP) jer znatno ograničava i otežava pravo tužitelja kao potrošača da svoja prava iz ugovora ostvari pred sudom. Ističe da je navedena odredba u ugovoru o kreditu zaključenom između stranaka unaprijed formulirana od strane trgovaca te tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Poziva se na sudsku praksu EU u predmetu C-243/08, Odluku Županijskog suda u Splitu Gž-425/18 od 14. veljače 2018. na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima prema kojoj odredbi se nepoštenom smatra i ona odredba koja je određena jednostrano, a koja suprotno načelu savjesnosti i načela prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorne strane na štetu potrošača, na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 29. siječnja 2020. kao i na zaključak predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Predsjednika građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. na kojoj je usvojen zaključak da "prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača kao i ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti", kao i na stajalište VS RH u odluci broj: Grl-143/2019 prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

 

7. Prema odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je stavkom 3. istoga članka ZPP-a propisano da sporazum o mjesnoj nadležnosti važi ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

 

7.1. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da stranke mogu ugovoriti mjesnu nadležnost određenog suda i to ako je sud za kojeg su stranke odredile da im sudi u prvom stupnju stvarno nadležan te ako se radi o sporu za kojeg nije propisana isključiva mjesna nadležnost određenog suda.

8. U odnosu na prigovor tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan budući da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda prema sjedištu kreditora, valjalo je primijeniti ZZP, jer se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru ( Ugovoru o kreditu).

 

9. Odredbom čl. 53. st.1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca (st.2.).

 

10. Odredbom čl. 55. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir priroda proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji obzirom na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 59. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

10.1. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Iz priloženog Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka razvidno je da je isti zaključen u Zagrebu.

 

Prema čl. 47. ZPP-a za suđenje je opće mjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima boravište, odnosno prema čl. 48. st. 1. ZPP-a u sporovima protiv pravnih osoba - što je tuženik, opće mjesno nadležan je sud na čijem području se nalazi njegovo registrirano sjedište, time da je sukladno čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Nadalje odredba čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosi se na nadležnost sudova u sporovima sa međunarodnim elementom, dok u konkretnom slučaju obje stranke imaju prebivalište – tužitelj, sjedište - tuženi u Republici Hrvatskoj pa što se tiče mjesne nadležnosti suda u ovom sporu jedino su mjerodavne odredbe ZPP-a.

 

11. Kako tužitelj  ničim ne dokazuje, niti tvrdi da bi predmetni Ugovor bio zaključen u poslovnoj jedinici tuženika koja se nalazi na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Splitu kojem sudu je tužitelj podnio tužbu, a iz samog Ugovora proizlazi da je zaključen dana 4. srpnja 2007. u Zagrebu gdje je registrirano sjedište tuženika, to  bez obzira da i nije ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, taj sud bi bio opće mjesno nadležan sukladno odredbama o mjesnoj nadležnosti prema ZPP-u, dok Općinski sud u Splitu temeljem niti jedne odredbe ZPP-a, a niti Zakona koji reguliraju potrošačko kreditiranje nije mjesno nadležan.

 

 

12. Zbog svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsko rješenje primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

U Varaždinu 28. ožujka 2023.

 

 

 

Sutkinja

Dubravka Bosilj v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu