1

Poslovni broj: Gž-319/2023-2

Poslovni broj: Gž-319/2023-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

RJEŠENJE

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice S. S., OIB... iz S. B., zastupane po punomoćnici A. B. M., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Š. & B. M. d.o.o. iz S. B., protiv tuženika banka d.d., OIB..., Z., zastupanog po punomoćniku K. K., odvjetniku u O. društvu M., K. & partneri  d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv rješenja Općinskog suda u Đakovu od 10. siječnja 2023. poslovni broj P-300/2021-11, 28. ožujka 2023.,

riješio je

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, a prvostupanjsko rješenje Općinskog suda u Đakovu od 10. siječnja 2023. poslovni broj P-300/2021-11, se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Protiv prvostupanjskog rješenja u zakonskom roku žali se tuženik zbog svih razloga navedenih u odredbi članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka USRH, 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži, a pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da  isto preinači u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda. Navodi da je sukladno odredbi članka 16. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena mjesna nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke te je predložio da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i da se spis dostavi Općinskom građanskom  sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu.  Očitujući se o prigovoru tuženika tužiteljica je podneskom od 27. listopada  2021. istakla kako je nesporno da je u članku 16. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta Kreditora, odnosno tuženika. Međutim, tužiteljica ističe da je takva odredba ugovora nepoštena te da se radi o ugovornoj klauzuli koja je sastavni dio tipskog ugovora i o kojoj se nije posebno pregovaralo između stranaka. Tužiteljica smatra kako bi ustupanjem predmeta Općinskom  građanskom sudu u Zagrebu nastali značajni troškovi za tužiteljicu, te će nastati neravnoteža u pravima i obvezama parničnih stranaka. Također navodi da prema odredbi članka 19. stavak l. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22.) u sporovima koji nastanu u vezi sa ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Prvostupanjski sud u odnosu na navode stranaka utvrđuje da su odredbom članka 1. stavak 3. Direktive Vijeća 93/2013 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama  ugovornih strana na štetu potrošač, pri čemu opća klauzula nepoštenosti obuhvaća  tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije  pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se na temelju zakonske presumpcije smatra da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužiteljice i time je dovodi u  neravnopravan položaj. Nadalje, odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, je nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca dok je odredbom članka 102. ZZP/07 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. 

6. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljičinih prava iz  Ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, a koji je sklopljen na unaprijed  formuliranom obrascu, po ocjeni prvostupanjskog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj  nadležnosti prema sjedištu tuženika u članku 16. Ugovora predstavlja nepoštenu  ugovornu odredbu, s obzirom da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno  pregovaralo i koja je odredba formulirana od strane tuženika, pa tužitelj nije imao  utjecaj na njezin sadržaj. Ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer bi radi ostvarivanja svojih prava i obveza tužiteljica bila obvezna putovati u Z., te bi imala trošak putovanja iz S. B. u Z. i obrnuto, a što bi uzrokovalo financijske troškove i dodatno vrijeme. Zbog toga prvostupanjski sud smatra da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula, u smislu odredbe članka 70. stavak 1. do 4. ZPP-a. 

7. Također prvostupanjski sud u odnosu na sporno pitanje mjesne nadležnosti primjenjuje odredbu članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“  broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16., dalje: ZPK) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.  Kako je prebivalište tužiteljice u S. B., a rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske za suđenje u ovom predmetu određen je ovaj sud, sukladno odredbama Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne  novine" broj 67/18.) nadležan je Općinski sud u Đakovu. Ovakvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud, ali ne u potpunosti iz razloga koje navodi prvostupanjski sud u svojoj odluci.

8. U odnosu na navode žalbe tuženika da prvostupanjska odluka nije pravilno donesena iz razloga što prvostupanjski sud u ovom stadiju postupka nije ovlašten o  nepoštenosti neke ugovorne odredbe odlučivati jer to može odlučiti tek na temelju isključivo kontradiktornog postupka provođenjem odgovarajućih dokaza, ovaj sud smatra da ti navodi tuženika u konkretnom slučaju nisu osnovani. U pravu je tuženik kada smatra da se odluka o tome da li je odredba nekog ugovora nepoštena može odlučiti samo provođenjem odgovarajućih dokaza u kontradiktornom postupku, no međutim u ovom predmetu i tuženik, a i tužiteljica su se očitovali o navodima suprotne strane u odnosu na prigovor mjesne nadležnosti, međutim pri tome nisu predložili izvođenje nikakvih dokaza tako da prvostupanjski sud nije niti mogao izvoditi dokaze radi utvrđenja da li je odredba ugovora o kreditu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika nepoštena ugovorna odredba, već je o  tome da li je ta odredba ugovora nepoštena mogao zaključiti samo na temelju presumpcije koju propisuje Zakon o zaštiti potrošača i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.

9. Međutim, u pravu je tuženik kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno svoju nadležnost utvrdio odredbom članka 19.l stavak 1. ZPK-a. Naime, odredba članka 19.l ZPK-a nalazi se u dijelu Zakona koji propisuje ništetnost ugovora kojeg sklopi vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja zbog čega se odredba tog zakonskog propisa ne može primijeniti na konkretan slučaj jer se ovdje ne radi o takvom ugovoru o kreditu s obzirom da je tuženik kao davatelj kredita pravna osoba sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i takav ugovor ne može se smatrati ugovorom o kreditu sa međunarodnim obilježjem zbog čega je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

10. Međutim, unatoč tome, po ocjeni ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti kojeg je tuženik stavio u odgovoru na tužbu. Naime, u ovom predmetu je povodom zahtjeva za delegaciju suda Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem od 13. srpnja 2021. broj Gr1-307/2021-2 odredio da je za postupanje u ovom predmetu nadležan Općinski sud u Đakovu. Po ocjeni ovoga suda kada o nadležnosti određenog općinskog suda odluči Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom, kao što je to slučaj u ovom predmetu, tada se u nastavku postupka više ne može preispitivati mjesna nadležnost suda kojeg je odredio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci kao nadležnog za postupanje u konkretnom predmetu. Kako je dakle Općinski sud u Đakovu određen kao nadležan za postupanje u ovom predmetu odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, upravo iz tih razloga prigovor mjesne nadležnosti izjavljen od strane tuženika nakon donošenja te odluke više nije osnovan i takav prigovor se nakon donošenja takve odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske više ne može iznositi tijekom ovog postupka. Iz naprijed navedenih razloga proizlazi da je odluka prvostupanjskog suda kojim je odbijen prigovor mjesne nadležnosti izjavljen po tuženiku pravilna te da je takvom odlukom pravilno primijenjeno materijalno pravo, ali ne iz razloga koji su navedeni u prvostupanjskoj odluci. Kako je, međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo donijeti istu odluku, prvostupanjsko rješenje potvrđeno je temeljem odredbe članka 368. stavak 2., a u vezi s člankom 380. točka 2. ZPP-a.

11. Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tuženika nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsko rješenje potvrditi.

Koprivnica, 28. ožujka 2023.