1

Poslovni broj 21 Gž-2905/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 21 Gž-2905/2022-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Mireli Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja S. M. iz B. n. M., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Odvjetnikom društvu Ž. & P. d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik u Odvjetničkom uredu P., G., V., K., I. & F. M. u R., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3007/2019-14 od 8. travnja 2022., dana 28. ožujka 2023.

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3007/2019-14 od 8. travnja 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva od suda naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.945,14 kuna sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže označenim u izreci te da mu tuženik nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.150,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 8. travnja 2022. do isplate (toč. I. izreke). Pod točkom II. izreke nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.812,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 8. travnja 2022. do isplate, a pod točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 625,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 8. travnja 2022. do isplate.

 

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP, predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i vrati na ponovni postupak.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 9.945,14 kuna sa zateznim kamatama s osnova tvrdnje o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev uz slijedeća utvrđenja i zaključke:

 

- da je tužitelj u tužbi naveo da je 13. listopada 2005. u Z.² s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 138-50-3093730, kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.968,22 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca (84 mjesečna anuiteta), te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, promjenjivu, mjesečni anuitet dospijevao je na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a tuženik je tijekom otplatnog razdoblja, pozivajući se na odredbu čl. 2. predmetnog Ugovora i svoju odluku, povisivao kamatnu stopu i mjesečne anuitete, također, tuženik je tijekom otplatnog razdoblja, a sukladno čl. 7. Ugovora o kreditu, kredit naplaćivao u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora za CHF-a na dan dospijeća obveze, da su odredbe čl. 2. Ugovora (ugovorne odredbe prema kojima je redovna kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika), te čl. 7. Ugovora (ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli) ništetne, što da je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dok citirana presuda, temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 97/07, 125/09 i 79/09), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i naslovni sud u ovom postupku, a budući su odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve ono što je stekao temeljem navedenih odredaba i to za cijelo vrijeme otplate kredita,

- da tužitelj zahtijeva od suda naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.945,14 kuna sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže označenim u izreci,

- da je tuženik u cijelosti osporio tužbeni zahtjev tužitelja,

- da je sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu s javnobilježničkom potvrdom (list 5 do 7 spisa), otplatni plan (list 8 do 9 spisa), izvadak iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (list 10 do 12 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 13 do 15 spisa), promotivne uvjete za odobravanja kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 1. listopada 2005. do 31. prosinca 2005. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (list 25 do 26 spisa), procjenu kreditne sposobnosti (list 27 spisa) i Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom (list 28 do 37 spisa),

- da je na ročištu održanom 5. ožujka 2020., na prijedlog tužitelja, rješenjem, odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, te je naložio tužitelju da položi iznos od 1.500,00 kuna potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza financijskim vještačenjem, a najkasnije u roku od 45 dana,

- da je prvostupanjski sud ujedno upozorio tužitelja da će sud odustati od izvođenja financijskim vještačenjem ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u određenom roku,

- da je tužitelj 21. travnja 2020. tražio produljenje roka za daljnjih 45 dana zbog novonastalih izvanrednih okolnosti vezanih za širenje COVID virusa i prvostupanjski sud je, rješenjem od 3. rujna 2021., produljio tužitelju rok u kojem je dužan platiti predujam za vještačenje do 1. studenoga 2021.,

- da tužitelj nije platio predujam ni do 1. studenoga 2021., a ni do ročišta za glavnu raspravu 25. veljače 2022., na kojemu je glavna rasprava zaključena,

- da tužitelj nije ni tvrdio, pa slijedom toga ni dostavio dokaz o tome, da je oslobođen od plaćanja troškova postupka od strane za to nadležnog upravnog tijela,

- da je prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 153. st. 1. i 3. ZPP, odustao od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem i primjenom odredbe čl. 221. ZPP odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan s obrazloženjem da tužitelj na kojemu je bio teret dokaza nije dokazao visinu svog zahtjeva.

 

7. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tužitelj u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja neosnovan, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tužitelja takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

 

8. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tuženik osporio osnovu i visinu zahtjeva tužitelja i da je tužitelj predložio provođenje financijskog vještačenja radi izračuna visine potraživanja tužitelja, da je prvostupanjski sud prihvatio prijedlog tužitelja i odredio provođenje financijskog vještačenja te pozvao tužitelja da trošak predujma u iznosu od 1.500,00 kn uplati u roku od 45 dana (list 47 spisa), da je tužitelj tražio produljenje roka za daljnjih 45 dana zbog novonastalih izvanrednih okolnosti vezanih za širenje COVID virusa (list 48 spisa), da je prvostupanjski sud spis kalendirao, da je tužitelj ponovo podneskom od 3. lipnja 2020. tražio produljenje roka za uplatu predujma za još daljnjih 45 dana zbog lošeg imovinskog stanja tužitelja i izvanrednih okolnosti nastalih uslijed širenja COVID-19 virusa(list 50 spisa), da je rješenjem od 3. rujna 2021. prvostupanjski sud produljio tužitelju rok u kojem je dužan platiti predujam za vještačenje do 1. studenoga 2021. (list 54 spisa), da je održana glavna rasprava 25. veljača 2022. koja je zaključena (list 56 spisa) i odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (list 62 spisa).

 

9. Kako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kn, radi se o sporu male vrijednosti na temelju odredbe čl. 458. st. 1. ZPP pa se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toga Zakona (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3.) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP). Stoga, s obzirom da ovaj sud nije ovlašten cijeniti žalbene navode tužitelja o žalbenim razlozima relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz kojih razloga je tužitelj podnio žalbu, nije ovlašten cijeniti niti opravdanja i argumente na koje se tužitelj poziva na temelju odluke ESLJP za istaknute nedopuštene žalbene razloge.

 

10. Međutim, sve kad bi takvi razlozi i bili dopušteni, ovaj sud primjećuje da u presudi Europskog suda za ljudska prava (u nastavku: ESLJP) u predmetu Smolić protiv Hrvatske od 15. ožujka 2018. (Zahtjev br.51472/12) ESLJP smatra da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već ono može biti podvrgnuto ograničenjima; takva se ograničenja dopuštaju implicitno budući da pravo na pristup sudu "po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, a takva regulacija može se razlikovati u smislu vremena i mjesta ovisno o potrebama i sredstvima zajednice i pojedinaca". Predmet Smolić protiv Hrvatske tiče se podnositeljevog zahtjeva za povećanjem mjesečne rente koja mu je dodijeljena na temelju nesposobnosti za rad, a prema shvaćanju ESLJP, radi se o iznimno osjetljivom pitanju za podnositelja zahtjeva s obzirom na to da mu je to jedan od glavnih izvora primanja. S tim da ESLJP smatra kako se donošenje općeg pravila koje stranku obvezuje da prvobitno podmiri troškove vještačenja čiji će se dokazi upotrijebiti za dokazivanje ili pobijanje sporne činjenice može smatrati sukladnim s općim provođenjem pravde i da je takav zahtjev isto tako sukladan sa značajkama parničnog postupka te sam po sebi ne može biti u suprotnosti s člankom 6. Konvencije. Također ESLJP zamjećuje da je čl. 153. Zakona o parničnom postupku predviđena određena fleksibilnost glede plaćanja predujma za troškove vještačenja budući da propisuje da sud može izvoditi dokaze iako nije položen iznos za izvođenje tih dokaza, a u tom će slučaju naložiti predmetnoj stranci da navedenom svjedoku ili vještaku plati određeni iznos u roku od osam dana (st. 3.). Središnje pitanje tijekom postupaka koje je podnositelj zahtjeva pokrenuo pred domaćim sudovima odnosilo se na činjenicu da su domaći sudovi njegov tužbeni zahtjev odbili zbog toga što nije podmirio troškove vještačenja vještaka za knjigovodstvo, a da nisu razmotrili nijedan dokaz o njegovom imovinskom stanju. Iako je prvostupanjski sud zatražio tri nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo te u tri navrata saslušao vještaka, ocijenio je kako bez dodatnog nalaza i mišljenja vještaka ne može odlučiti o tužbenom zahtjevu podnositelja te odbio tužbeni zahtjev podnositelja na temelju postupovnih pravila koja uređuju teret dokazivanja i obveze podnositelja zahtjeva da dostavi dokaze koji podupiru njegov tužbeni zahtjev. Prema shvaćanju ESLJP zaključci nadležnih sudova u pogledu financijske situacije podnositelja zahtjeva u konkretnom predmetu nisu se temeljili na činjenicama i dokumentima koje je dostavio podnositelj, već na njihovom hipotetskom zaključku da je posjedovao dostatna financijska sredstva kako bi podmirio troškove vještačenja, pa su domaći sudovi iznijeli određene pretpostavke o financijskoj situaciji podnositelja zahtjeva koje nisu bile potpuno potvrđene dokazima s kojima su raspolagali. Dok su dolazili do ovog zaključka, sudovi u obzir nisu uzeli dokumente koje je priložio svojem zahtjevu (potvrda Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koja potvrđuje da mu je mjesečna mirovina manja od troškova vještačenja, te potvrda kojom se potvrđuje da mu supruga nema primanja), ili činjenicu da se postupak u ovom predmetu bavio jednim od podnositeljevih glavnih izvora prihoda u svjetlu ozljede na radu koju je pretrpio i nesposobnosti za rad. U vezi s time, ESLJP zamjećuje kako je iznos zatražen od podnositelja zahtjeva za njega nedvojbeno bio pozamašan budući da je premašio mjesečni iznos njegove mirovine. Ocjenjujući činjenice cjelokupnog predmeta te uzimajući u obzir istaknuto mjesto koje pravo na pristup sudu zauzima u demokratskom društvu, ESLJP ocjenjuje da se ne može reći da su odluke domaćih sudova u ovom predmetu bile razmjerne legitimnom cilju kojem teži pravilo navedeno u članku 173. Zakona o parničnom postupku (odredbe o nadležnosti suda za odlučivanje o oslobođenju stranaka od troškova postupka važeće prije donošenja Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (Narodne novine, broj 82/08 i dr.). U kontekstu činjenice da specifičnim financijskim okolnostima podnositelja zahtjeva nije posvećena dovoljna pažnja, proizvoljna primjena tog pravila u tom predmetu, prema shvaćanju ESLJP, rezultirala je ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljevog prava na pristup sudu pa je prema tome došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.

 

11. Imajući u vidu da je u predmetu Smolić protiv Hrvatske utvrđeno da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije jer specifičnim financijskim okolnostima stranke nije posvećena dovoljna pažnja i da je proizvoljna primjena pravila iz tada važeće odredbe čl. 173. ZPP rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit podnositeljevog prava na pristup sudu, a da je u konkretnom slučaju utvrđeno da tužitelj nije tvrdio niti dokazao da je oslobođen plaćanja troškova postupka od strane nadležnog upravnog tijela (čl. 173. brisan Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnog postupka/Narodne novine, broj 25/13), a tijekom postupka nije tražio da se vještačenje provede bez uplaćenog predujma niti je tijekom postupka i u žalbi konkretizirao zbog čega bi naknada troškova vještačenja predstavljala za njega značajan financijski teret niti je te tvrdnje potkrijepio konkretnim dokazima, prema shvaćanju ovog suda, zaključci ESLJP u predmetu Smolić protiv Hrvatske nisu primjenjivi u ovom konkretnom predmetu.

 

12. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP, time da tužitelj određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tuženiku dosuđen trošak.

 

13. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 28. ožujka 2023.

 

Sutkinja:

Mirela Mijoč Kramar, v.r.