1                            Poslovni broj: Gž-40/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-40/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednika vijeća, Biljane Bojanić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. N. (OIB:…) iz S. B., zastupanog po punomoćniku K. P., odvjetniku u S. B., protiv tužene B. M. K. (OIB:…) iz N., H., zastupana po punomoćniku J. J., odvjetniku u S. B., radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-373/2018-51 od 14. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba tužene i u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-373/2018-51 od 14. srpnja 2022.

 

II.              Odbija se zahtjev tužene za naknadom troška žalbenog postupka.

 

             

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj B. M. K. da isplati tužitelju J. N. na ime prava na 1/2 dijela sredstava na ime kupoprodajne cijene po kupoprodajnom ugovoru sklopljenog dana 08. srpnja 2022. (očita pogreška jer se radi o 2002. godini) iznosa od 526.228,21 kunu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 09. rujna 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena (t. I.). Tuženoj je naloženo isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 51.737,50 kuna sa zateznom kamatom od 14. srpnja 2022. do isplate u roku od 15 dana.

 

2.              Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno podnosi tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Bitna povreda smatra da je počinjena jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno propušteno je navesti odlučne činjenice na kojima se temelji razlog donošenja pobijane presude a i razlozi na kojima se temelji pobijana presuda su nejasni i proturječni, obzirom da nisu obrazloženi prigovori tužene i to prigovor zastare i prekluzije. Tužitelj je u ostavinskom i parničnom postupku, u kojem je sudjelovao kao zakonski nasljednik, imao sve podatke kao i u ovoj parnici, pa je neosnovano podnio ovu tužbu po čl. 186.b Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) i svoje pravo nije ostvarivao na vrijeme tijekom ostavine, već je neosnovano pokušavao utvrditi nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju da je kupoprodajna cijena isplaćena prije smrti pok. A. N. naknadno pronađena imovina, dok kupoprodajna cijena nije naknadno pronađena imovina što je i pravomoćno utvrdio ostavinski sud, uz obrazloženje da je o istoj raspravljeno u ostavini. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje proizlazi i iz činjenice da je pogrešno odbijen prigovor zastare potraživanja pozivom na rokove iz čl. 138. (prije čl. 144.) Zakona o nasljeđivanju, obzirom predmet ove parnice ne predstavlja zahtjev iz spora o pravu na nasljeđivanje, pa se ni zastarni rokovi ne mogu primijeniti u odnosu na navedeni članak Zakona o nasljeđivanju. Tužitelj je svoje pravo na ostavinu ostvario najkasnije pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju 2012. godine, pa imovina koju sada potražuje i da se nalazi u posjedu tužene, predstavljala bi u odnosu na tuženu ono što je od 2012. godine stekla bez valjane pravne osnove, pa se ovdje radi o zahtjevu za isplatu stečenog bez osnove sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, koji zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, pa kako je od pravomoćnosti rješenja od 2012. godine do pokretanja ovog spora 2018. godine protekao taj rok, tražbina je u zastari. Tužitelj je u ostavinskom postupku bio upoznat iznosom novčanih sredstava koje nasljeđuje iza pok. A. N., te su mu bile poznate sve činjenice u pogledu opsega ostavine, bio je u posjedu Kupoprodajnog ugovora od 08. srpnja 2002. i Ugovora o nenamjenskom zajmu za kupovinu nekretnine, Sporazuma o fiducijarnom prijenosu vlasništva od 08. srpnja 2002., kao i stanja na računu pokojne, uz činjenicu da je temeljem Ugovora o zajmu isplaćen dio kupoprodajne cijene od 736.700,00 kuna kao i da je isplaćen prije smrti pokojne i da se navedeni iznos ne nalazi u ostavini, nije tražio u ostavini po njemu sada spornih činjenica, pa je neosnovano obrazloženje prvostupanjskog suda da predmetni iznos kupoprodajne cijene isplaćen prije smrti ostaviteljice predstavlja ostavinu, čime je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Neosnovano je i obrazloženje prvostupanjskog suda kojim se cijeni nesudjelovanje tužene u postupku, odnosno njen nedolazak na ročište, obzirom je teškog narušenog zdravstvenog stanja i poodmakle životne dobi. Nejasna je i ocjena prvostupanjskog suda da je tužena primila preostali iznos kupoprodajne cijene od 315.735,97 kuna jer navedeni iznos nikada nije isplaćen tuženoj, niti je tužena, a ni njen prednik pok. A. N. sudjelovala u Ugovoru o namjenskom zajmu od 26. lipnja 2002., kao ni činjenica da je A. N. po tuženoj kao specijalnoj punomoćnici dopustila prijenos prava vlasništva, što ne može predstavljati dokaz isplate kupoprodajne cijene u cijelosti.

              Žalbeni je prijedlog preinačenje pobijane presude i odbijanje tužbe a podredno ukidanje i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz nalog naknade troškova postupka prema troškovniku i troška za sastav žalbe.

 

3.              Sa žalbom tužene postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22).

 

4.              Odgovorom na žalbu, tužitelj je smatra u cijelosti neosnovanom obrazlažući i navode u odnosu na prigovor zastare, savjesnost tužene, uz navod da nije učinjena bitna povreda na koju se poziva žalbom, uz pravilnu primjenu i materijalnog prava.

 

5.              U odnosu na odgovor na žalbu, tužena se očitovala na isti i daljnjim navodima da je tužitelj vezan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, kao i mogućnošću pokretanja parnice u rokovima za ponavljanje postupka sukladno odredbama Zakona o nasljeđivanju i čl. 237. te ZPP-a čl. 423. i čl. 421. st. 1. t. 10., ostajući i dalje kod prijedloga iznesenog žalbom.

 

6.              Žalba tužene nije osnovana.

 

7.              Ispitujući presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a i iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, bitna povreda nije počinjena, kao ni ona na koju se tužena poziva opisno iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, obzirom su pobijanom presudom navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, dok obrazloženje nije proturječno ni nejasno, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika u iskazima danim u postupku i tih isprava i zapisnika, zbog čega nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. U postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

8.              Predmetni je postupak pokrenut od strane tužitelja radi isplate 1/2 dijela iznosa kojega je njihova, sada pokojna majka A. N., ostvarila iz Kupoprodajnog ugovora od 05. srpnja 2002.

 

9.              Tijekom postupka utvrđene su pravno relevantne činjenice, uz ocjenu provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda (čl. 8. ZPP-a) osnovom kojih je i utvrđeno:

              -da je u odnosu na sada pok. majku stranaka A. N., koja je umrla 08. rujna 2002., vođen ostavinski postupak, te je u okviru istog i doneseno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Slavonskom Brodu O-737/02 od 12. rujna 2011., kojim su tužitelj, njezin sin i tužena, njezina kćerka, proglašeni nasljednicima na jednake dijelove u odnosu na nekretnine, prava korištenja grobom, pokretnine i na ostavinsku imovinu koja se sastoji od prava na točno neutvrđen iznos novčanih sredstava na deviznoj štednoj knjižici kod Banke d.d., (I.d) prava na točno neutvrđen iznos na ime kupoprodajne cijene po Kupoprodajnom ugovoru sklopljenom dana 08. srpnja 2002. između ostaviteljice A. N., kao prodavatelja i tvrtke E. d.o.o. kao kupca isplaćen nakon smrti ostaviteljice, odnosno nakon 08. rujna 2002.;

              -da je tijekom tog ostavinskog postupka, u ovom postupku tužena, upućena u parnicu obzirom na njezinu tvrdnju da je u ovom postupku tužitelj, nedostojan za nasljeđivanje, u kojem parničnom postupku je ista i pravomoćnom presudom odbijena sa tim zahtjevom;

              -da je nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju od strane nasljednika, u ovom postupku tužitelja, zatraženo donošenje rješenja utvrđenja naknadno pronađene imovine, obzirom je po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju utvrđeno da je pok. ostaviteljica u trenutku smrti i bila vlasnica novčanog iznosa 1.052.456,42 kune koji predstavlja kupovninu prema Kupoprodajnom ugovoru od 08. srpnja 2002., a koji je prijedlog sada pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj O-478/13 od 12. travnja 2013. odbijen, obzirom da je rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno da ostavinsku imovinu predstavlja i točno neutvrđen iznos novčanih sredstava na ime kupoprodajne cijene po Kupoprodajnom ugovoru sklopljenim 08. srpnja 2002., a budući da se istim konkretizira samo visina kupoprodajne cijene koja je raspoređena rješenjem o nasljeđivanju;

              -da je između A. N., kao prodavateljice, zastupane po specijalnoj punomoćnici B.-M. K., njezinoj kćerci, tuženoj u ovom postupku i tvrtke E. d.o.o. kao kupca, zaključen Kupoprodajni ugovor 08. srpnja 2002., kojim je prodala označene nekretnine upisane u zk. ul. 1635 k.o. Đ., a sukladno t. II. ugovora, ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 1.052.456,42 kune od kojega iznosa 30% odnosno 315.736,97 kuna prodavateljici isplaćuje kupac, a ostatak od 70% odnosno 736.719,45 kuna financira se putem zajma preko H. L. K. d.o.o., te će se isplatiti na račun prodavateljice odmah nakon odobrenja zajma, a gotovinski dio u iznosu od 315.736,97 kuna isplatiti će se najkasnije do kraja 2002. godine;

              -da je prema Ugovoru o namjenskom zajmu zaključenom 20. lipnja 2002., između H. L. K. društvo za financiranje d.o.o. kao zajmodavatelja i E. d.o.o. kao zajmoprimatelja, ugovoren jednokratan zajam u visini od 736.719,45 kuna u svrhu kupnje nekretnine upisane u zk. ul. 1635 k.o. Đ. za cijenu od 1.052.456,42 kn, na kojoj je upisana kao vlasnica A. N., te istim navedeno da je zajmoprimatelj (E. d.o.o.) prodavatelju platio iznos od 315.736,97 kuna kao učešće a preostali iznos od 736.719,45 kuna, koji predstavlja iznos zajma, doznačiti će se od strane zajmodavatelja H. L. K. d.o.o. na navedeni račun opunomoćenika prodavatelja (kćer) B.-M. K., s time da se toč. X. za osiguranje tražbine osim mjenice zajmoprimatelja, zadužnice i zajmoprimatelj obvezao na fiducijarni prijenos vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. 1635 k.o. Đ., kao vlasnik A. N., S. B.;             

              -da je zaključen Sporazum o fiducijarnom prijenosu vlasništva i ovjeren od javnog bilježnika 08. srpnja 2002., osnovom zaključenog Ugovora o namjenskom zajmu radi osiguranja novčanog potraživanja od 736.719,45 kuna na nekretninama upisanim u u zk. ul. 1635 k.o Đ. od A. N., koja je zastupana po punomoćnici B. M. K. sukladno punomoći, kojim čl. II. A. N. dozvoljava prijenos vlasništva na predmetnoj nekretnini obiteljskoj kući u Đ. u korist vjerovnika H. L. K. d.o.o. a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o namjenskom zajmu zaključenim između u čl. I navedenim H. L. K. d.o.o. kao zajmodavatelja i E. d.o.o. kao zajmoprimatelja;

              -da uvidom u dopis Banke od 13. ožujka 2020. u odnosu na tuženu, proizlazi, da je 19. srpnja 2002. uplaćen iznos od 736.791,45 kuna na račun B. M. K.;

            -da je iz dopisa E. d.o.o. u stečaju utvrđeno, da je u odnosu na to društvo stečaj otvoren 15. lipnja 2011., te u okviru tog postupka razvidno da se A. N. nije prijavila u stečajnom postupku kao vjerovnik stečajnog dužnika E. d.o.o. i da je njezina tražbina, ukoliko je postojala, prestala otvaranjem stečajnog postupka;

              -da je rješenjem od 12. ožujka 2021. prvostupanjski sud i pozvao tuženu na dostavu podataka o vremenu isplate ukupne kupoprodajne cijene prema Kupoprodajnom ugovoru zaključenom između A. N. kao prodavateljice, koju je zastupala tužena, prema specijalnoj punomoći, i tvrtke E. d.o.o., kao kupca od 08. srpnja 2002., te dostavu podataka kada je i kome isplaćen navedeni iznos odnosno na koji način je raspolagala zaprimljenom kupovninom, obzirom da nije ugovorna strana već punomoćnica prodavateljice, kao i da navedena kupovnina čini ostavinsku imovinu, dok tužena nije postupila po nalogu suda, niti se odazvala pozivu na saslušanje;

              -da je i saslušan u okviru postupka direktor tvrtke E. d.o.o. I. F., prema kojem iskazu proizlazi, da je dio kojim se financirao preko zajma odnosno kredita H. L. K. d.o.o., misli da se radilo negdje oko 100.000,00 eura i da se to radi upravo o iznosu iz Ugovora od 736.719,45 kuna taj iznos banka isplatila prodavatelju a da li je bio na račun prodavateljice ili njezine punomoćnice ne zna, a u odnosu na iznos od 315.736,97 kuna se sjeća da je bio problem sa krovom pa je došlo do umanjena cijene koja se morala platiti na ime kupoprodajne i da njegova firma nije isplatila taj iznos a da su ostali dužni vjerojatno bi ih netko tužio, a poslove u to vrijeme sa A. N. vodio je odvjetnik S. J., a nakon što mu se predočava Ugovor o zajmu potvrđuje da ga je potpisao dok u odnosu na navod da je isplatio iznos od 315.736,97 kuna ne sjeća se točno da li je platio cijeli iznos, možda je i platio dio iznosa budući kao što je rekao je došlo do umanjena cijene a to iz razloga što se u to vrijeme imali promet u firmi cca 30.000.000,00 kuna što je bilo 2002. godine, a nakon predočenja naplaćenog poreza u odnosu na ukupni iznos vrijednosti nekretnine navodi da se ne sjeća koji iznos poreza je i platio, kao i da se ne sjeća ugovorenog prema Kupoprodajnom ugovoru da će taj iznos biti isplaćen prodavateljici najkasnije do kraja 2002. godine;

              -da iz iskaza tužitelja proizlazi, da nije bio upoznat sa činjenicom da je majka izdala punomoć tuženoj za sklapanje Kupoprodajnog ugovora, niti je imao saznanja o kojem se novčanom iznosu radi, u postupku ostavine pribavljeni su podaci o novčanim sredstvima na računu kod Banke ali na tom računu nisu bila novčana sredstva koja su i trebala očito biti na računu pokojne majke, dok je točno da je i sestra sudjelovala u postupku ostavine ali oni nisu u dobrim odnosima i nije saznao gdje su navedena sredstva, dok je tužba usmjerena na tuženu obzirom da je ona i potpisala i zaprimila kupoprodajnu cijenu i mora znati gdje su sredstva, odnosno na način kojim je raspolagala tim sredstvima, obzirom da i u ostavinskom postupku nije, kao ni neposredno njemu, obrazložila gdje se sredstva nalaze, niti mu je bilo što od tih sredstava isplatila.

 

10.              Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud i zaključuje da i prema rješenju o nasljeđivanju O-737/02 od 12. rujna 2011. proizlazi i da ostavinsku imovini čini pravo na točno neutvrđen iznos novčanih sredstava na ime kupoprodajne cijene po Kupoprodajnom ugovoru sklopljenom 08. srpnja 2002. između ostaviteljice A. N. kao prodavateljice i tvrtke E. d.o.o. kao kupca, koji je isplaćen nakon smrti ostaviteljice, odnosno nakon 08. rujna 2002. kojim je Ugovorom čl. II. utvrđen način isplate kupoprodajne cijene a isti je i potpisala njezina kćerka kao punomoćnica, u ovom postupku tužena, te je ona primila cjelokupni iznos kupoprodajne cijene, no kako je A. N. preminula 08. rujna 2002., danom njezine smrti prestala je ex lege specijalna punomoć kojom je opunomoćena tužena u njeno ime i na njezin račun primiti kupovninu za navedenu nekretninu, kao i da suprotno tužena ističe podneskom, da joj dio kupoprodajne cijene nikada nije isplaćen od strane kupca, a budući da je tužitelj sunasljednik svoje pok. majke A. N., iskaz da kupoprodajna cijena temeljem Kupoprodajnog ugovora nije isplaćena od strane kupca, nije dovoljan dokaz u prilog njenoj tvrdnji. Cijeneći odredbu čl. 219. ZPP-a i sukladno odredbi čl. 233. st. 5. ZPP-a, uz činjenicu da se tužena potpuno oglušila na rješenje kojim je pozvana na dostavu dokaza, kao i činjenicu da je Kupoprodajnim ugovorom određeno da će kupac stupiti u posjed odmah nakon uplate prvog dijela kupovnine cijene u iznosu od 100.000,00 eura, kao i da je čl. II. Ugovora o namjenskom zajmu za kupovninu nekretnine sklopljenom između H. L. K. d.o.o. kao zajmodavatelja i E. d.o.o. kao zajmoprimatelja, utvrđeno da je zajmoprimatelj prodavatelju platio iznos od 315.735,90 kuna na dan isplate, a taj Ugovor je sklopljen 26. lipnja 2002., da iz istoga jasno proizlazi da je tužena na ime kupoprodajne cijene kao punomoćnica A. N. primila ukupan iznos od 1.052.456,42 kune, koji predstavlja dio ostavinske imovine iza pok. A. N., smatrajući da je ugovorni iznos isplaćen u cijelosti budući je tužena dala tabularnu izjavu i dozvolila kupcu da temeljem Ugovora i ishodi uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama na imovini, a radi omogućavanja hipotekarnog zajma i opterećenja predmetnih nekretnina.

 

10.1.              Cijenjen je iskaz svjedoka I. F., kao i njegove navode da je došlo do umanjena cijena a nakon toga i promjene iskaza, da se ne sjeća o isplati jer je bilo davno i imali su veliki promet. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije, isti smatra neosnovanim, budući je tužena stekla iznos koji pripada i tužitelju, kao sunasljedniku pok. majke A. N., a koji mu nije isplaćen, pozivom i na rješenje prvostupanjskog suda radi raspravljanja naknadno pronađene imovine prema kojem se ostavinska imovina i sastoji između ostalog i od prava na točno neutvrđen iznos novčanih sredstava na ime kupoprodajne cijene po Kupoprodajnom ugovoru od 08. srpnja 2002. između ostaviteljice A. N., kao prodavateljice i tvrtke E. d.o.o. kao kupca, i da je nedvojbeno utvrđeno, da je tužena primila ukupan iznos kupoprodajne cijene kao punomoćnica svoje majke, smatra jasnim da tužitelju pripada polovica navedenog iznosa, obzirom su parnične stranke proglašene nasljednicima na jednake dijelove iza umrle A. N.. Navedeni iznos i čini ostavinsku imovinu, budući je i tužena uskratila podnošenje podataka o isplaćenom iznosu i vremenu isplate ukupne kupoprodajne cijene, a ista nije bila ugovorna strana, već punomoćnica prodavateljice, koja je u ime i za račun prodavateljice primila iznos kupovnine, ista čini i ostavinsku imovinu. Prigovor zastare cijenjen je neosnovanim pozivom na odredbu čl. 138. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19 – dalje ZN) smatrajući kako je tužena nepošteni posjednik postala već nakon smrti pok. A. N., budući je znala da je tužitelj od njene smrti nasljednik u 1/2 dijela (čl. 129. st. 1. ZN-a), pa stoga pravo prema nepoštenom posjedniku zastarijeva za 20 godina, te su stoga prigovor prekluzije i promašene pasivne legitimacije neosnovane, te je odlučeno kao u izreci.

 

11.              Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, ovakvo utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, u cijelosti i prihvaća ovaj sud jer su za to dani jasni i iscrpni razlozi, uvjerljivost kojih se nije uspjelo umanjiti žalbom.

 

12.              U odnosu na žalbene navode da su prigovori zastare i prekluzija ostali neobrazloženi nisu osnovani, obzirom da se i nadalje žalbom pobija da je pogrešno odbijen prigovor zastare. U odnosu na prigovor zastare, kao i osnovanost primjene odredbe čl. 138. ZN-a koji i odgovara čl. 144. DZN-a, isti je i pravilno cijenjen od strane prvostupanjskog suda. Vezano za primjenu te odredbe i žalbene navode da predmetni postupak ne predstavlja zahtjev iz ostavine isti nisu osnovani, obzirom da se na pravo zahtijevati ostavinu, kao nasljednik ostavitelja, primjenjuje ta odredba kada se radi o tužbi hereditatis petitio, budući tužitelj zahtijeva ostavinu kao zakonski nasljednik od sunasljednice – tužene. Stoga se ne radi o potraživanju temeljem stečenog bez osnove sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, kada je taj iznos stečen osnovom specijalne punomoći prodaje nekretnine u vlasništvu majke stranaka za njezinog života. Tijekom postupka je i utvrđeno da su tužitelj i tužena zakonski nasljednici ostaviteljice A. N., kao i da je opseg ostavinske imovine i visina nasljedničkog udjela utvrđena rješenjem o nasljeđivanju ali pri tome i da je, kako to i pravilno navodi se žalbom, tim rješenjem utvrđeno pravo na točno neutvrđen iznos novčanih sredstava na ime kupoprodajne cijene po Kupoprodajnom ugovoru od 08. srpnja 2002., između ostaviteljice A. N. kao prodavatelja i tvrtke E. d.o.o. kao kupca isplaćen nakon smrti ostaviteljice. Time rješenjem o nasljeđivanju nisu obuhvaćeni iznosi koje je i ostaviteljica primila osnovom tog Ugovora, pa se u smislu i odredbe čl. 138. ZN-a radi o zakonskom obliku nasljeđivanja, odnosno stjecanju novčanog iznosa koji je i ostaviteljica imala osnovom zaključenog Kupoprodajnog ugovora a u odnosu na koji je i tužena ostvarila i primila po istome.

 

13.              Prema odredbi čl. 138. ZN-a pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju ima pravo kao nasljednik zastarijeva za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za 10 godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavitelja a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke (st. 1.), prema nepoštenom posjedniku ovo pravo zastarijeva za 20 godina (st. 2.). Pravilno je prvostupanjski sud cijenio navedenu odredbu i zastaru prava tužitelja od 20 godina, obzirom da je i cijenjeno postupanje tužene kao nepoštenog posjednika, kada i po pozivu suda u okviru postupka nisu dani podaci u koje vrijeme i kada je zaprimljena isplata po Kupoprodajnom ugovoru, što i tijekom ostavinskog postupka tužena nije dostavila. Navedena saznanja o cjelokupnoj izvršnoj isplati nije tužitelj mogao niti zatražiti, kao što se isti nije niti mogao utvrditi, obzirom i na činjenicu da je u ostavinskom postupku prema zapisniku od 12. rujna 2011. predloženo s njegove strane da se zatraži dostava podataka kada i kome su isplaćena sredstava na ime kupoprodajne cijene prema Kupoprodajnom ugovoru, kao i podatak od tvrtke E. d.o.o., koji prijedlog je od strane prvostupanjskog suda odbijen, te je i doneseno rješenje o nasljeđivanju prema tada znanim podacima.

 

14.              Osim toga, u odnosu na pozivanje tužene da bi tužitelj imao podatke vezano za održanu ostavinsku raspravu od 24. siječnja 2007., iz iste ne proizlazi da bi se tada i konstatirali podaci o zaprimljenom iznosu osnovom izvršene kupoprodaje, jer se o tome tada nije raspravljalo, već o podacima koji su i dostavljeni od Banke u odnosu na pok. A. N. i deviznu štednju sa saldom od 100,04 eura, te Banke d.d. prema kojoj je imala žiro-račun a čiji saldo je bio 0,00 kuna zatvoren 07. listopada 2005., dok je i na tom ročištu tužena ostala pri zahtjevu za utvrđivanje nedostojnosti zakonskog nasljednika – tužitelja u postupku, dok je on i predložio odgodu radi procjene ostalih nekretnina koje su i utvrđene i pokušaja međusobnog dogovora podjele ostavinske imovine. Time se taj zapisnik i ne može posebno povezivati sa saznanjem odnosno postojanjem svi činjenica zaključenog kupoprodajnog ugovora, te kada i kome je kupoprodajni iznos isplaćen. Tijekom i tog ostavinskog postupka tužena kao zakonska nasljednica također nije dostavila podatke o izvršenoj kupoprodaji, kao ni primljenom iznosu, pa je stoga i doneseno rješenje i vezano za priloženi Kupoprodajni ugovor na zadnjem ročištu iz kojega proizlazi da je dio cijene mogao biti uplaćen sve do kraja 2002. godine. Time se i ne može odnositi cjelokupno utvrđenje ostavinske imovine, samo na taj dio rješenja o nasljeđivanju.

 

15.              U odnosu, što je i nesporno utvrđeno, da je izvršena uplata od 736.700,00 kuna isplaćenih temeljem Ugovora o kupoprodaji i to osnovom zaključenog Ugovora o zajmu, isti se u odnosu na sastav ostavine ne može smatrati da taj iznos ne predstavlja ostavinu, obzirom je i uplaćen kao dio kupoprodajne cijene i prije smrti pok. A. N.. Tužitelj i nije imao osnove da zatraži u okviru ostavinskog postupka upućivanje u parnicu radi utvrđenja navedenog isplaćenog iznosa, obzirom u to vrijeme taj iznos i nije bio poznat, kada i iz priloženog ostavinskog postupka proizlazi da prvostupanjski sud nije imao takvih podataka o izvršenoj uplati, već je i cijenio da u ostavinu ulazi kupoprodajni iznos kao i samo onaj jedan dio koji bi trebao biti uplaćen i nakon smrti pok. A. N.. Ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednike i time postaje njegovo nasljedstvo, kako je i propisano čl. 129. ZN-a, a ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Činjenica da ostavina po sili zakona prelazi na njezine nasljednike u vrijeme smrti, ne daje osnovu da bi tužena pravo koje ostvaruje i tužitelj ostvarivala samo za sebe. Obzirom i da je od strane tužitelja tijekom ostavinskog postupka i zatraženo donošenje dopunskog rješenja, koje je i pravomoćno odbijeno, smatrajući da je i donesenim rješenjem o nasljeđivanju već utvrđena kao ostavina kupoprodajna cijena iz zaključenog Kupoprodajnog ugovora, tada je i pravilno od strane prvostupanjskog suda i cijenjen navedeni primljeni iznos te kupoprodaje.

 

16.              U odnosu na navedeni iznos od 315.735,97 kuna, koji se žalbom i spori da je primljen, isti se navod ne može prihvatiti. I iz priloženih zaključenih Ugovora o namjenskom zajmu za kupovninu nekretnine, u odnosu na kupca nekretnine je i utvrđen isplaćen iznos prodavatelju A. N. od 315.735,97 kuna kao učešće kupoprodajne cijene, kao što je i tužena dozvolila, što i prvostupanjski sud navodi, da temeljem tog Ugovora radi omogućavanja naplate zajma, hipotekarno opterećenje nekretnine u svrhu plaćanja kupoprodajne cijene, dok to ne bi zasigurno dozvolila da nije izvršen ukupan iznos kao što je to i utvrđeno iz navedenog Ugovora o namjenskom zajmu za kupovinu nekretnine i sklopila Sporazum o fiducijarnom prijenosu vlasništva, čime je i potvrdila primitak učešća od 315.736,97 kuna. Time se ne može sporiti i navedeni primljeni iznos samo što nije posebno utvrđena isplata u odnosu na račun, budući da od strane tužene nisu niti dostavljeni podaci o njezinim računima, koji se odnose na izvršene uplate, odnosno kojima ista raspolaže.

 

17.              Stoga kako je prvostupanjski sud u svemu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je pravilno primijenio materijalno pravo, žalbu tužene valjalo je odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude. Obzirom da tužena nije uspjela sa žalbom tada je o trošku žalbe odlučeno sukladno čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Puli - Pola  27. ožujka 2023.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Nataša Babić, v.r.