Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Braće Radića 2, Varaždin                                    

Poslovni broj: 8 Pr-37/2020-59

U     I M E R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice/protutuženice M. P., iz K, OIB:, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u OD M. i L. d.o.o. Z., protiv tuženika/protutužitelja L. d.o.o., iz V. L., OIB:…, zastupanog po punomoćnici S. S., odvjetnici u V., radi isplate, nakon provedene glavne zaključene 10. veljače 2023., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 27. ožujka 2023. kao dana donošenja i objave presude  

 

p r e s u d i o    j e

       I. Nalaže se tuženiku/ protutužitelju L. d.o.o., iz V. L. OIB: … da tužiteljici/ protutuženici M. P., iz K., OIB:, u roku od 15 dana isplati ukupan iznos od 2.058,72 EUR/15.511,46 kn (slovima: dvije tisuće pedeset osam EUR i sedamdeset dva centa/petnaest tisuća petsto jedanaest kuna i četrdeset šest lipa) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na:

 

-iznos od 186,87 EUR/1.408,00 kn na ime neoporezive naknade troškova prijevoza teku od 16.2.2019.  

-iznos od  186,87 EUR/1.408,00 kn na ime neoporezive naknade troškova prijevoza teku od 16.3.2019.

-iznos od  186,87 EUR/1.408,00 kn na ime neoporezive naknade troškova prijevoza teku od 16.4.2019. 

-iznos od 133,25 EUR/1.004,00 kn na ime neoporezive naknade troškova prijevoza teku od 16.5.2019.

-iznos od 395,47 EUR/2.979,64 kn teku od 16.6.2019, od čega 208,59 EUR/1.571,64 kuna bruto na ime plaće i 186,87 EUR/1.408,08 kn na ime  neoporezive naknade troškova prijevoza,

-iznos od 395,47 EUR/2.979,64 kn od čega 208,59 EUR/1.571,64 kuna bruto na ime plaće i 186,87 EUR/1.408,08 kn na ime  neoporezive naknade troškova prijevoza teku od 16.7.2019.

-iznos od 365,32 EUR/2.752,54 kn od čega 208,59 EUR/1.571,64 kuna bruto na ime plaće i 156,73 EUR/1.180,90 kn na ime  neoporezive naknade troškova prijevoza teku od 16.8.2019.

-iznos od 208,59 EUR/1.571,64 kn bruto na ime plaće teku od 16.9.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

II. Nalaže se tuženiku/ protutužitelju L. d.o.o., iz V. L. OIB: .. da tužiteljici/ protutuženici M. P., iz K., OIB:…, u roku od 15 dana plati troškove parničnog postupka u iznosu od 3.683,06 EUR/27.750,00 kn (slovima: tri tisuće šesto osamdeset tri EUR i šest centi/dvadeset sedam tisuća sedamsto pedeset kuna), sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude, 24. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

3. Odbija se tužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja L. d.o.o., iz V. L.. OIB: … koji glasi:  "Nalaže se tužiteljici M. P. iz K., OIB:…, da isplati tuženiku L. d.o.o. iz V. L. OIB:…, MBS:…:

-       iznos od 186,87 EUR/1.408,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2018. do isplate,

-       iznos od 93,44 EUR/704,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2018. do isplate, 

-       iznos od 186,87 EUR/1.408,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2018. do isplate,

-       iznos od 73,12 EUR/550,96 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. studenoga 2018. do isplate,

-       iznos od 186,87 EUR/1.408,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 2. siječnja 2019. do isplate,

-       iznos od 186,87 EUR/1.408,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2019. do isplate,

-       iznos od 269,43 EUR/2.030,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 15. siječnja 2020. do isplate,

-       iznos od 1.133,85 EUR/8.543,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja protutužbe odnosno od 6. svibnja 2020. do isplate,

koja zakonska zatezna kamata se određuje na sve iznose izražene u kunama od navedenog datuma dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. na sve iznose izražene u EUR po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da tuženiku naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1.Tužiteljica/protutuženica je 6. travnja 2020. podnijela protiv tuženika/protutužitelja tužbu kojom od tuženika/protutužitelja, svog bivšeg poslodavca, po osnovu razlike plaće i naknade troškova prijevoza za koje navodi da joj u utuženom razdoblju nisu isplaćeni potražuje isplatu iznosa od 13.224,90 kuna sa sporednim potraživanjima. U tužbi navodi da je s tuženikom 13. srpnja 2018. sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme po osnovu kojeg je bila zaposlena na poslovima administrativnog referenta. Tuženik joj kao poslodavac prije početka rada nije uručio ugovor o radu u pisanom obliku niti joj izdao pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu slijedom čega se prema članku 14. Zakona o radu smatra da je s njom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a što je potvrdio i sam tuženik u odluci o otkazu od 26. srpnja 2019. Ugovor o radu otkazan joj je 26. srpnja 2019. pa joj radni odnos prestao 26. kolovoza 2019. Po prestanku radnog odnosa utvrdila je da joj tuženik s osnova ugovorenih putnih troškova i plaće, odnosno ugovorenog dodatka na plaću duguje utuženi iznos. Prilikom sklapanja ugovora o radu ugovoreno je da će njezina primanja iznositi 4.000,00 kn neto + 1.408,0 kn putni troškovi. Kako bi tuženik umanjio obveze s osnova doprinosa na plaću na njegov prijedlog je u ugovoreno kako će primanja tužiteljice/protutuženice od plaće za mjesec prosinac 2018. iznositi 3.200,00 kn neto + 1.000,00 kn dodatak na plaću + 1.408,00 kn putni troškovi. Tuženik je postupao u skladu sa tim sve do plaće za mjesec prosinac 2018., a od primanja s osnova radnog odnosa za mjesec siječanj 2019. pa nadalje do kraja utuženog razdoblja nije joj isplatio 13.224,90 kuna. Stoga podnosi ovu tužbu predlaže da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te podnio protutužbu kojom od tužiteljice potražuje isplatu novčanih iznosa po osnovu naknade štete i stjecanja bez osnova. Primarno ističe da nisu ostvarene procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka, jer tužiteljica nije prema članku 103. st. 3. Zakona u radu prije podnošenja tužbe tuženiku kao poslodavcu podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa u propisanom roku od 15 dana, a što je pretpostavka za traženje sudske zaštite. Smatra da tužbu zbog toga treba odbaciti. Ne osporava navode tužiteljice da je s njom sklopio ugovor o radu za obavljanje poslova administrativnog referenta uz napomenu da ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku jer tužiteljica nije vratila dostavljeni joj potpisani ugovora o radu te da je tužiteljici prestao radni odnos kako to navodi u tužbi. Na administrativnim poslovima bile su zaposlene 3 radnice, među njima i tužiteljica, koje su trebale obavljati sve administrativne poslove, zaduženje radnika, vođenje radnih evidencija za radnike, dogovore oko rasporeda njihova poslovanja zadesi pripremanje potrebne dokumentacije za radnike koji idu u inozemstvo, preuzimanje dokumentacije po povratku kao i pripremanje računa i ostale dokumentacije za računovodstveni obrt. Upravo zbog toga što su tri osobe i računovodstveni obrt radile posao koji sada obavlja jedna osoba prvotno je usmeno sa tužiteljicom bila ugovorena plaća od 4.000,00 kn bez ikakvih dodataka i putnih troškova, ali je tuženiku i taj iznos bio previsok te je počev od 1. prosinca 2018., s plaćom za prosinac tužiteljici rečenom da joj tuženik može isplatiti plaću od 3.000,00 kn, čemu se ona protivila te zatražila da joj se na godišnjoj razini uz plaću isplati 5.000,00 kn neoporeziva nagrada koja se po zakonu može isplatiti kao dodatak na plaću, ali do iznosa od najviše 5.000,00 kn godišnje. Stoga je bilo dogovoreno da će plaća tužiteljice iznositi 3.000,00 kn, a s obzirom na to da je od 1. siječnja 2019. minimalna plaća iznosila 3.200,00 kn, isplaćivana joj je ta plaća. Stranke su, dakle ugovorile plaću od 3.000,00 kn i da će tužiteljici na razini cijele godine biti isplaćeno još 5.000,00 kn s osnova neoporezive nagrade. Tuženik je prvotno predvidio da se tih 5.000,00 kn isplati tijekom 12 mjeseci u iznosu od 416,67 kn mjesečno, no kako je tužiteljica željela dobiti novac što prije, zatražila je da joj se ako je moguće isplati po 1.000,00 kn mjesečno tako da su joj je iznos neoporezive naknade od 5.000,00 kuna isplaćen u siječnju veljači ožujku travnju i svibnju, svaki mjesec po 1.000,00 kuna, a nakon toga joj po tom osnovu više ništa nije isplaćeno jer je maksimalni iznos neoporezive naknade bio 5.000,00 kn godišnje. Dakle usmenim aneksom ugovora bilo je ugovoreno da će plaća tužiteljice od 1. siječnja 2018. iznositi 3.000,00 kn, odnosno kasnije zbog porasta minimalne neto plaće 3.200,00 kn i još da će joj 2019. na razini cijele te godine biti isplaćeno 5.000,0 kn kao neoporeziva nagrada, odnosno dodatak na plaću. Već kod sklapanja ugovora o radu je bilo dogovoreno da se tužiteljici putni troškovi neće isplaćivati. Ni prema Zakonu o radu tuženik nije dužan tužiteljici isplatiti putne troškove, no kako je kod tuženika bilo zaposleno više osoba s područja K., tuženik im je dao osobno vozilo u privatnom vlasništvu supruge direktora tuženika da se njime voze svakodnevno na posao s posla što je koristila i tužiteljica, a da je bilo tako razvidno je iz dostavljene evidencija koje su same popunjavale J. M. i tužiteljica ili već koja druga osoba koja je vozila to vozilo. Tuženik je tužiteljici za mjesec svibanj 2019. podmirio troškove prijevoza u visini cijene karte za vlak, jer se nije vozila s J. M. u privatno vozilo pa se nameće pitanje ako je prijevoz bio dogovoren u visini kako tvrdi tužiteljica od 1.408,00 kn mjesečno zašto je onda tuženik kupio kartu za vlak u svibnju mjesecu 2019. i zašto bi im još dao privatno vozilo za koje si nije ništa isplaćivao da se voze na posao iz posla. Tužiteljici je poznato da je ona kao administrativni referent samovoljno predala u knjigovodstveni obrt u vlasništvu S. J. potvrdu broj 031622 na kojoj je bilo u navedenom da cijena mjesečne vozne karte na relaciji K. – L. iznosi 1.408,00 kn, a za gotovinsko plaćanje 915, 20,00 kn. Već zbog te činjenice u cijeni karte tuženiku bi bilo jeftinije platiti joj kartu u iznosu od 915,00kn ako se vozila autobusom, a to, čak ni sama ne tvrdi, nego isplatiti joj 1.408,00 kn. Direktor tuženika koji je i vlasnik društva i njegova supruga u više navrata mjesečno odlaze u R. N. radi ugovaranja poslova pa je tijekom cijelog perioda tužiteljica povremeno radila od kuće jer ni ona, ni A. M. nisu nužno morale dolaziti na posao kad nije bilo direktora tuženika. Upravo zbog toga razloga direktor tuženika koji je imao povjerenje u tužiteljicu nije kontrolirao sve do početka 2019. troškove prijevoza. Napominje se da na obračunskim listama plaće za razdoblje od srpnja do siječnja 2019. se nigdje ne navodi da tuženik tužiteljici isplaćuje putni trošak, a što bi svakako trebalo biti na obračunskoj listi plaće, tako da potpisujući te liste direktor tuženika nije ni znao da se tužiteljici isplaćuje putni trošak u iznosu od 1.408,00 kn, a kad je to saznao je bio iskreno zatečen. Ako je taj iznos putnog troška bio dogovoren da pripada tužiteljici uz plaću, tada bi to bilo prikazano na obračunskim listama plaća, a nije, pa stoga tuženik te isplaćene iznose potražuje od tužiteljice. Tužiteljica je od 29. lipnja 2019. koristila godišnji odmor 13 dana, a potom je radila od kuće  te je 23. srpnja 2019. došla na posao kada je rečeno da će dobiti redovito poslovno uvjetovani otkaz. Dakle u srpnju mjesecu 2019. tužiteljica je došla na posao samo jedan dan i uopće nije putovala pa je zahtjev za putni trošak već i iz tog razloga za srpanj mjesec neosnovan. Iz odluke o otkazu ugovora o radu je nadalje vidljivo da je tužiteljica oslobođena obveze rada tijekom otkaznog roka odnosno u razdoblju od 2 26. srpnja 2019. do 26. kolovoza 2019., pa joj i iz tog razloga ne bi pripadalo pravo na putni trošak. Ističe se i da je tužiteljica posao određivala površno, nije se javljala na telefone, dokumentacija bila vođena neurednom tako da je trgovačko društvo S. j.d.o.o. prije nadzora radne inspekcije moralo cjelokupnu dokumentaciju  kompletirati  i posložiti za što je tuženik platio tom društvu 2.030,00 kn te taj iznos potražuje od tužiteljice. Također tužiteljici je 2. srpnja 2020. bilo rečeno da preda laptop, mobitel i ostale stvari društava koje su bile kod njega, ali to ona nije učinila sve do 31. srpnja 2019. pa tuženik nije imao ni pristup podatcima koji su se nalazili u njezinom laptopu mobitelu, a kako nije došla na posao do prestanka korištenja godišnjeg odmora te je i za vrijeme godišnjeg odmora imala ili laptop i službeni mobitel, iako su u to vrijeme trebali biti u društvu, to tuženik i kroz taj period nije ni imao pristup dokumentaciji iz računala. Stoga je tuženik imao zastoj u poslovanju, tim više jer mu se tužiteljica nije javljala na telefon, a s obzirom da tuženo društvo radi poslove u inozemstvo gdje ima desetak zaposlenih te dvadesetak kooperanata i posla kao izvođači radova u R. N., zbog nemogućnosti pristupa podacima i jer mu tužiteljica nije prosljeđivala e-mail poruke je komunikacija s inozemstvom bila otežana, ali i poslovanje u R. H.. Budući da su prihodi društva 2018. iznosili oko 3.800.000,00 kn, tuženik smatra da je ne vračanjem laptopa, mobitela i činjenicom da iste nisu željele prosljeđivati mu korespondenciju u srpnju takvim ponašanjem oštećen  za 5.000,00 kn. Kako je mobitel vraćen s razbijenim ekranom iz te osnove potražuje 10.000,00 kn. Tužiteljica je kad je radnicima predavala opremu trebala iste potpisati i trebali su joj potvrditi da su to primili, i potom kad su ih vraćali trebala je iste stvari razdužiti i ako neke stvari ne bi bilo, tada je trebalo od radnika potraživati štetu, odnosno trebala je stalno pratiti korištenje tih stvari i to evidentirati, ali je nemarno vodila te evidencije, pa su zbog toga za dva radnika koji su otkazali ugovor o radu u srpnju, evidencija o stvarima koje su primili bile neuredno vođene i nije se znalo što su sve trebali vratiti, a i stvari iz popisa koje su im predane, tužiteljica nije u međuvremenu utvrdila gdje su, zbog čega su u srpnju kad su se razduživali vratili samo dio stvari. Zbog neurednih evidencija poslodavac ne može potraživati od tih radnika za nevraćene stvari nadoknadu štetu, ali upravo zbog neurednog vođenja evidencija potražuje štetu od tužiteljice koja je bila dužna voditi uredno evidencije i to u iznosu od po 1.000,00 kn za svakog radnika, odnosno ukupno 2.000,00 kn i to na temelju članka 67. stav 1. 8. i 9. Pravilnika o radu tuženika kojim je određeno da je radnik odgovoran za štetu poslodavcu u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn zbog nepravovremenog i nemarno obavljanja poslova i radnih zadataka. Na kraju predlaže odbaciti tužbu, a podredno odbiti u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice te podnosi protutužbu kojim traži naknadu štete od tužiteljice.

 

3.   Tužiteljica/protutuženica je po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju 10. listopada 2022. postavila svoj konačni tužbeni zahtjev usklađen sa nalazom vještaka, kojim od tuženika/protutužitelja potražuje isplatu iznosa od 15.511,46 kuna, u podnesku od 9. siječnja 2023. tužbeni zahtjev je iskazan dvojno, u eurima i kunama. Tuženik/protutužitelj je u podnesku od 9. siječnja 2023. svoj protutužbeni zahtjev iskazao dvojno, u eurima i kunama.

4.   U dokaznom postupku pročitane su isprave u spisu predmeta: odluka o otkazu ugovora o radu (stranice 5 – 6 spisa), izvodi prometa po računu (stranice 7-31), obračuni isplaćene plaće (stranice 32-42 spisa), poziv na isplatu s priloženom povratnicom (stranice 43-45 spisa), prijava o početku osiguranja (stranice 62-63 spisa), odjava sa zdravstvenog osiguranja (stranice 64-65 spisa), pregled uplata i isplata od 26. kolovoza 2019. (stranica 66 spisa), e-mail poruke (stranice 67-78 spisa), evidencija korištenja službenog vozila u službene svrhe (stranice 79-90 spisa), račun br.157429907 (stranica 91 spisa), potvrda br. 031622 (stranica 92 spisa), potvrde o izvršenom nalogu (stranice 93-114 spisa), obračuni isplaćene plaće (stranice 115-128 spisa), izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad (stranica 129 spisa), račun br. 196/1/1 (stranica 134 spisa), račun sinapsa 12/19 (stranica 129 spisa), potvrda o povratu zadužene opreme (stranica 130 spisa), izjava M. P. od 16. rujna 2019. (stranica 131 spisa), povratnica (stranica 132 spisa), dokument o zaduženju alata od 13.5.2019. (stranice 135-140 spisa), Pravilnik o radu (stranice 141-143 spisa), dokumentacija tužitelja-protutužitelja uz podnesak od 8. ožujka 2022. (stranica 234 spisa), potvrda o broju zaposlenih (stranica 240 spisa), ostala dokumentacija tuženikaprotutužitelja dostavljena uz podnesak 22.3.2022. (stranice 241-259 spisa), nalaz vještakinje V. S.-O. (stranice 267-272 spisa), očitovanje vještakinje o primjedbama na nalaz od 26. kolovoza 2022. (stranice 288-290 spisa), dokumentacija prikaz uplata – isplata sastavljen po tuženiku-protutužitelju (stranica 294 spisa), potvrda br. 031622 (stranica 295 spisa). Nije proveden i po tuženiku/protutužitelju predloženi dokaz da se na okolnost visine tražbine iz protutužbe provede financijskoknjigovodstveno vještačenje kao nepotreban jer tuženik/protutužitelj po stavu suda nije dokazao osnovanost svog protutužbenog zahtjeva. 

 

5.   Predmet ovog spora su novčane tražbine parničnih stranaka iz tužbe i protutužbe povezane s radnim odnosom tužiteljice/protutuženice kod tuženika/protutužitelja. 

6.                      Među strankama nije sporno :

              - da je tužiteljica/protutuženica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika/protutužitelja na temelju ugovor o radu na neodređeno vrijeme na poslovima administrativnog referenta, 

-da je radni odnos tužiteljice/protutuženice prestao 26. srpnja 2019. na temelju odluke tuženika/protutužitelja o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, 

7.   Sporno je koliki je iznos ugovorene plaće i drugih primanja po osnovu radnog odnosa, da li tuženik/protutužitelj duguje tužiteljici/protutuženici utuženi iznos po osnovi plaće i naknade troškova prijevoza te da li da li tužiteljica/protutuženica duguje tuženiku/protutužitelju protutužbom utuženi iznos po osnovi naknade štete. 

 

8.   Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Sl. SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 58/84, 74/78, 57/89, 20/90, 35/91. i "Narodne novine" broj : 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22,  dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjevi tužiteljice/protutužiteljice  djelomično neosnovan te da je protutužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja neosnovan.

9.   Za donošenje odluke u ovom sporu treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o radu, s njim povezanih propisa i odredbe Zakona o obveznim odnosima o zakonskim zateznim kamatama. 

10.                       Sud je prvo odlučivao o tome da li postoje procesno-pravne pretpostavke za vođenje ovog spora budući da tuženik/protutužitelj navodi da bi tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbaciti jer prije podnošenja tužbe nije u propisanom roku podnijela zahtjev za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Prema čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" 93/14, 127/17 i 98/19-u daljnjem tekstu ZR) radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Prema st. 3. tog članka (3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. S obzirom na to da je predmet ovog spora novčano potraživanje iz radnog odnosa tužiteljica može tražiti sudsku zaštitu tog svog prava iako prethodno poslodavcu nije podnijela zahtjev za zaštitu prava, pa su dakle ostvarene procesno pravne pretpostavke za vođenje ovog spora. 

11.                  Prema čl. 90. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022) plaća je primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Prema st. 3. tog članka plaća se može sastojati od osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka i ostalih primitaka. Prema st. 4. i 5. tog članka dodaci na plaću su novčani primici radnika koje radnik ostvaruje na temelju posebnog propisa, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu razmjerno odrađenim radnim satima pod određenim uvjetima (otežani uvjeti rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, rad blagdanom i sl.) i koje ostvaruje neovisno o efektivnom radu (uvećanje za navršene godine radnoga staža i sl.), odnosno koje u skladu s propisanim, utvrđenim ili ugovorenim kriterijima i visini ostvaruje ovisno o ostvarenim rezultatima poslovanja i radnoj uspješnosti (stimulacija i sl.). poslodavac je dužan dodatke obračunati u iznosu i na način koji je utvrđen posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje plaće iz članka 94. stavka 1. ovoga Zakona ne smije obračunati na iznos manji od iznosa minimalne plaće u skladu s posebnim propisima. Prema st. 6. tog članka ostali primici radnika su primici radnika koje poslodavac radniku isplaćuje u novcu ili naravi na temelju kolektivnog ugovora, pravilnika o radu, akta poslodavca ili ugovora o radu. je neoporezivo uz plaću mogao isplatiti 5.000,00 kn Prema odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak od 1. prosinca 2018. i nadalje tijekom utuženog razdoblja poslodavac je svojim zaposlenicima mogao neoporezivo isplatiti 5.000,00 kn uz obveznu isplatu na tekući račun za nagrade za radne rezultate i druge oblike dodatnog nagrađivanja radnika koji mogu biti: dodatna plaća, dodatak uz mjesečnu plaću i sl., a radnik je nagradu za radne rezultate mogao neoporezivo ostvariti u ukupnoj svoti od 5.000,00 kn od svih isplatitelja. Prema čl. 20 Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022), obveze nastaju na osnovi pravnih poslova, prouzročenjem štete, stjecanjem bez osnove, poslovodstvom bez naloga, javnim obećanjem nagrade i izdavanjem vrijednosnih papira, a mogu nastati i na osnovi odluke suda ili druge javne vlasti.

 

12. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio:

- čitanjem dokumentacije priložene uz tužbu da je da je tužiteljica/protutuženica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika/protutužitelja na temelju ugovor o radu na neodređeno vrijeme na poslovima administrativnog referenta, da joj je radni odnos prestao 26. srpnja 2019. na temelju odluke tuženika/protutužitelja o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, da su joj obračunate plaće i drugi primici koji su joj isplaćeni na njezin tekući račun u iznosima koji se navode u dostavljenim izvodima sa tekućeg računa tužiteljice/protutuženice te da je tuženiku/protutužitelju poslala dopis kojim traži da joj isplati razliku plaće.

- čitanjem dokumentacije priložene uz odgovor na tužbu da je tužiteljica/protutuženica bila prijavljena na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje od 17.7.2018 do 28.8.2019., da joj je u vremenu od 16.8.2018 do 19.9.2019. na ime plaće isplaćeno 44.737,31 kn, na ime troškova prijevoza 7.290,96 kn, da je s tuženikom komunicirala putem e-mail poruka, podatke o korištenju službenog vozila u službene svrhe, koliko je prema podacima HŽ Putnički prijevoz  iznosila cijena vozne karte na dan 9.5.2029., kliko je iznosila cijena godišnje autobusne karte na relaciji K.-L., da se neto plaća tužiteljici isplaćivala na njezin tekući račun kod banke, koliko je prema dostavljenim obračunima plaće iznosila plaća tužiteljice/protutuženice, da je tužiteljica/protutuženica bila na bolovanju od 24.7.2019. do 31.7.2019., da je trgovačko društvo S. j.d.o. tuženiku/protutužitelju ispostavilo račun broj 196/1/1 od 1.1.2020. za obavljene knjigovodstvene usluge u iznosu od 3.592,50 kn, da je tužiteljica/protutuženica 31.7.2019 vratila zaduženu opremu , laptop, punjač za laptop, dva bežična miša, USB stick, mobitel, maslicu za mobitel, punjač, sim karticu te pinove i šifre za ulaz Gmail i mobitel, da je 16. rujna 2019. potpisala izjavu da u tijeku kolovoza i rujna 2019. neće zasnovati radni odnos kod drugog poslodavca te da bivši poslodavac u mjesecu nakon prekida radnog odnosa može koristiti njezin osobni odbitak za isplatu koja će uslijediti u mjesecu nakon odjave, da je radnik G. V. zadužio alat naveden u potvrdi od 13.5.2019. i 12.2.2019.na str. 135 do 137 spisa, da je radnik S. M. razdužio alat naveden u dokumentu od 11.7.2019 na str. 138 spisa, da je isti zadužio alat naveden u potvrdi od 23.5.2019. na str 139 spisa, a razdužio alat naveden u dokumentu od 11.7.2019. na str. 140 spisa te sadržaj odredbi Pravilnika o radu tuženika/protutužitelja koje se odnose na temeljne obveze i prava iz radnog odnosa, zabranu natjecanja radnika sa poslodavcem, odgovornost radnika za štetu.

 

13.                       Na temelju Nalaza i mišljenja vještakinje V. S. O. i njegove dopune sud je utvrdio da je tužiteljici/protutuženici od strane tuženika/protutužitelja u razdoblju od mjeseca siječnja 2019. do mjeseca rujna 2019. godine ukupno isplaćeno kuna 35.987,74 i to s osnova isplate plaća za razdoblje od prosinca 2018. do isteka otkaznog roka 26.8.2019. godine kuna 27.767,74, s osnova troškova prijevoza kuna 3.220,00 i s osnova dodatka na plaću kuna 5.000,00., da su pojedine isplate vršene na način kako je to prikazano u tablici sadržanoj u nalazu, da prema Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak koji je objavljen u Narodnim novinama 106/18 poslodavac svojim zaposlenicima može neoporezivo isplatiti 5.000,00 kn godišnje uz obveznu isplatu na tekući račun za nagrade za radne rezultate i druge oblike dodatnog nagrađivanja radnika koji mogu biti: dodatna plaća, dodatak uz mjesečnu plaću i sl., da je tužiteljici/protutuženici tijekom 2019. isplaćen iznos od 5.000,00 kuna te se sve daljnje isplate smatraju oporezivim primicima, slijedom čega bi se na daljnje isplate neto dodatka od 1.000,00 kn trebalo obračunati sva propisana davanja pa bi bruto iznos tog dodatka iznosio 1.571,64 kn te da su isplate troškova prijevoza na posao i s posla u cijelosti neoporezive, da to pravo nije utvrđeno Zakonom o radu, već je nadoknada materijalnih prava radnika troškova prijevoza uređena kolektivnim ugovorom (ako se primjenjuje), pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili odlukom poslodavca. Iz Nalaz vještaka dakle proizlazi da tužiteljici/protutuženici nije isplaćen utuženi iznos.

14.                       Sud je Nalaz vještakinje nakon što ga je u povodu traženja tužiteljice/protutuženice dopunila tako što je izračunala i bruto iznos dodatka na plaću od 1.000,00 kuna, na koji nakon toga primjedbi stranaka nije bilo, osim što tuženik/protutužitelj u podnesku od 21. 10. 2022. kojim se očituje na nalaz vještaka, ponavlja svoje tvrdnje da naknada troškova prijevoza nije ugovorena te da je dodatak na plaću od 1.000,00 kuna ugovoren kao neoporezivi dodatak u trajanju od 5 mjeseci, a štose ne može smatrati primjedbama na nalaz vještakinje, prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu.

15.                       Tužiteljica je kao što je već rečeno u skladu s rezultatima provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačena postavila svoj konačni tužbeni zahtjev koji je u odnosu na prethodni već za iznos od 303,47 EUR/2.286,56 kuna, čime je tužbeni zahtjev preinačen, a tuženik/protutužitelj se tome u podnesku od 21. listopada 2022. protivio. Kako je do povećanja tužbenog zahtjeva došlo zbog usklađivanja sa Nalazom vještaka koji je na iznos neto dodatka na plaću od 1.000,00 kuna obračunao poreze i doprinose te se očitovao da bruto iznos tog dodatka iznosi 1.571,64 kuna, a Nalaz vještaka predstavlja osnov za određivanje visine tražbine tužiteljice/protutuženice, tuženik se tome ne može protiviti, budući da za takvo preinačenje tužbe po stavu ovog suda vrijedi pravilo o preinaci tužbe iz čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, prema kojem iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, u kom slučaju pristanak tuženika nije potreban. Stoga nije bilo potrebe da sud donosi rješenje da se preinaka tužbe dopušta.

 

16.                       Odlučne činjenice utvrdio i na temelju iskaza saslušanih svjedoka i stranaka. 

17.                       Na temelju iskaza tužiteljice/protutuženice, svjedokinje D. L., svjedokinje M. K. F. i zakonskog zastupnika tuženika D. F., i to onih dijelova njihovih iskaza koji su suglasni, sud je utvrdio da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika/protutužitelja u utuženom razdoblju na poslovima administratora u koje poslove su spadali između ostalih i poslovi zaduživanja vozila i alata, vođenje ulaznih i izlaznih računa te vođenja evidencije radnih satova, da je tužiteljici radni odnos prestao 26. kolovoza 2019., da su te administrativne poslove obavljale još dvije radnice, da ugovor o radu između tužiteljice/protutuženice i tuženika/protutužitelja nije bio zaključen u pisanoj formi, da je prilikom sklapanja ugovora o radu usmeno dogovoreno da će neto plaća tužiteljice/protutuženice iznositi 4.000,00 kuna, da je krajem 2018. dogovoreno smanjenje neto plaće na 3.200,00 kuna i to od plaće za mjesec prosinac 2018., da je tužiteljica putovala na posao iz svog mjesta prebivališta, da je tužiteljica u mjesecu srpnju 2019. radila od kuće koristeći u tu svrhu uređaje i opremu koju je dobila od poslodavca koju mu je vratila 31. srpnja 2019. nakon što je tjedan dana u tom mjesecu bila na bolovanju, da je tužiteljici od mjeseca siječnja pa nadalje do kraja radnog odnosa isplaćivana plaća u iznosu od 3.200,00 kuna neto te tijekom pet mjeseci u toj godini i neoporezivi dodatak na plaću od po 1.000,00 kuna mjesečno, ukupno 5.000,00 kuna, da joj je zaključno sa mjesecom siječnjem 2019. bila isplaćivana i naknada za troškove prijevoza obračunata prema podacima autoprijevoznika o godišnjoj cijeni vozne karte na relaciji od mjesta prebivališta tužiteljice/protutuženice do radnog mjesta (1.408,00 kn mjesečno), a u pojedinim mjesecima manje od toga te da joj nakon toga ta naknada više nije bila isplaćivana.

18.                       Na temelju iskaza svjedoka S. Ž. sud je utvrdio da su zbog neuredno vođene dokumentacije tuženiku/protutužitelju nastali dodatni troškovi knjigovodstvenih usluga koje tuženik/protutužitelj potražuje od tužiteljice/protutuženice protutužbom.

19.                       Iskazi svjedokinje D. L. i tužiteljice proturječni su iskazima svjedokinje M. K. F. i zakonskog zastupnika tuženika D. F. glede toga da li je prilikom sklapanja ugovora o radu ugovorena isplata naknade za troškove prijevoza, da li je nakon što je krajem 2018. godine dogovoreno smanjenje prvotno ugovorene plaće neto plaće s 4.000,00 kuna na 3.200,00 kuna ugovoreno da će uz plaću tijekom cijele godine isplaćivati i dodatak na plaću od 1.000,00 kuna mjesečno, ili će se isplatiti neoporezivi dodatak od 5.000,00 kuna godišnje, da li je tužiteljica/protutuženica bez pravnog osnova primila isplaćene joj novčane iznose po osnovu naknade troškova prijevoza slijedom čega bi ih trebala vratiti tuženiku/protutužitelju kako to isti navodi u protutužbi te da li je tužiteljica/protutuženica neurednim vođenjem poslovne dokumentacije, nepravodobnim vraćanjem uređeja i opreme poslodavca koju je koristila dok je radila od kuće te vraćanjem oštećenog mobitela tuženiku/protutužitelju prouzročila štetu koju bi mu prema njegovima navodima trebala nadoknaditi.

 

20.                       Iz iskaza svjedokinje D. L. proizlazi da je putni trošak bio ugovoren kao dodatak na plaću, da im je u mjesecu prosincu 2018. rečeno da će se zbog poteškoća u poslovanju osnovna plaća smanjiti za 1.000,00 kuna te da će se taj dio od 1.000,00 kuna isplaćivati kao neoporezivi dio, dodatak na plaću dva do tri mjeseca, a nakon toga da će se plaća vratiti na raniji iznos, pa čak i povećati, da su putni troškovi zapravo bili ugovoreni kao dodatak na plaću, kao naknada za smanjenje doprinosa, kao neoporezivi dodatak plaći, a ne kao stvarna naknada putnih troškova pa su ih dobivali i onda kad nisu dolazili na posao, kad su bili na službenom putu i onda kad su radili kod kuće, , da im je u prosincu 2018. direktorica M. F. rekla da će se zbog financijskih problema osnovna plaća smanjiti za 1.000,00 kuna te da će im se tih 1.000,00 kuna nekoliko mjeseci isplaćivati kao dodatak na plaću, da je putni trošak bio dogovoren tako što im je rečeno da donesu potvrdu o visini cijene mjesečne vozne karte, a zadnji putni trošak mi je bio isplaćen u lipnju 2019., pretpostavlja da je tako bilo isplaćeno i tužiteljici, da je dodatak od 1.000,00 kuna bio isplaćivan 5 mjeseci, da su nakon toga dalje dobivali plaću koja je bila umanjena za tih 1.000,00 kuna,  a poslodavac se nije držao dogovora da će plaću vratiti na početno stanje, da se neoporeziva naknada isplaćivala 5 mjeseci jer je direktorica M. F. tako odlučila, da su tužiteljica i ona od 29.6. do 31.7.2019. radile od kuće po nalogu poslodavca, jer su oni bili poslovno odsutni i održavali su apartman u R., da su kod svoje kuće imali službene laptope i službene mobitele, da u tom vremenu nisu koristile 13 dana godišnjeg odmora, ali su tjedan dana bile na bolovanju, da su ih prije bolovanja M. F. ili D. F. tražili da predaju službene laptope i mobitel, ali ih nisu vratili s obzirom na to da su još bile u radnom odnosu te nije bilo potrebe da ih vraćaju, da su vratile službene laptope i mobitele šest ili sedam dana nakon što je poslodavac to od njih zatražio, da je u vrijeme kada nije bila u prostorima firme direktoru uvijek bio proslijeđen mail ili bi kod odgovaranja na mail isti uvijek dobio kopiju maila na svom uređaju.

 

21.                       Iz iskaza tužiteljice proizlazi da 17.7.2018. kad zaposlila kod tuženika Ugovor o radu nije bio sklopljen u pisanom obliku te je sve u vezi njezinog rada i plaćanja istoga dogovoreno usmeno, a isto tako je dogovoreno sve i o izmjenama do kojih je došlo u mjesecu prosincu 2018., da je prilikom prvog dogovora o visini plaće bilo dogovoreno, da je od dogovorenih 5.200,00 kuna, 3.800,00 plaća, a 1.408,00 kuna su putni troškovi, da je iznos putnih troškova utvrđen kad je donijela mjesečnu putnu kartu, da je prosincu 2018. dogovor izmijenjen na način da je iznos plaće smanjen na 1.000,00 kuna, da je tih 1.000,00 kuna trebalo dobivati u vidu neoporezive naknade te da će i dalje dobivati putne troškove kao što je prvotno dogovoreno s tim da putni troškovi nisu niti trebali stvarno biti naknada za prijevoz već plaća, da je na to pristala kako bi zadržala posao, da taj drugi dogovor nije bio i vremenski određen, bilo je rečeno da će to vrijediti neko vrijeme dok se ne vidi kako će se odvijati poslovanje tuženika, da nije bilo rečeno do kad će taj dogovor trajati i kad će prestati isplata u skladu sa tim dogovorom, da joj nije bilo rečeno da će nakon umanjenja plaće za 1.000,00 kuna, dobiti dodatak uz plaću i neoporezivi dodatak od 5.000,00 godišnje, već joj je bilo rečeno da će dobivati po 1.000,00 kuna mjesečno na ime tog dodatka, da je nakon dogovora o plaći iz prosinca 2018. sama plaća trebala iznositi oko 3.200,00 kuna, a uz to je trebala dobivati dodatke od 1.000,00 kuna mjesečno i 1.408,00 kuna mjesečno za prijevoz, da je u početku primala tih 1.000,00 kuna kao dodatak na plaću, a onda je to prestala dobivati, a prestala je dobivati i putne troškove za koje je bilo dogovoreno da su zapravo plaća, a ne naknada putnih troškova, da tuženiku nije prouzročila štetu kao što isti tvrdi u protutužbi, mobitel i laptop je vratila na vrijeme, da je u situacijama kad je radila od kuće laptop i mobitel imala kod svoje kuće, ali je poslodavac sve podatke mogao vidjeti preko Google Drive-a, i Google Map-a., da su poslovi koje je ona trebala obavljati bili zaduživanje vozila i alata, vođenje ulaznih i izlaznih računa, a kad je kolegica koja je sa njom radila dobila opomenu, preuzela je i njezine poslove vođenja evidencije radnih satova, da su u uredu tri osobe vodile administrativne poslove, a njezino radno mjesto je bilo radno mjesto administratora, da za vrijeme rada nije dobivala opomene da ne radi dobro, niti nikakva upozorenja ni primjedbe na njezin rad, a događalo se da su drugi radnici dobivali opomene, da je  zaduženje alata i opreme radila u skladu s uputama poslodavca te je podatke o tome upisivala u Excel tablice, da se kad nje nije bilo na poslu nisu unosili podaci u tablicu, već su podatke o tome na papir ispisivali ili direktor ili radnici sami, a potom je tako ispisane podatke unosila u tablicu, da je ispočetka na posao dolazila vozeći se u autu sa J. M., tjedan dana je dolazila sama svojim autom, a potom se opet vozila s tom kolegicom, da je mjesec dana putovala s vlakom, da je ponekad vozila na posao u službenom vozilu poslodavca, jednom ili dva puta, da je onaj mjesec kad je na posao dolazila vlakom dobila je novac za mjesečnu kartu za vlak od poslodavca i to zato kako bi isti to mogao prikazati kao trošak svog poslovanja, da trošak od 1.408,00 kuna nije bio iskazan na njezinim obračunskim listama, radili od kuće, da su kad direktora nije bilo radile od kuće, da su u uredu knjigovodstvenu dokumentaciju slagale odnosno odlagale u fascikle dvije radnice na radnom mjestu administratora pa i ona, odlagale su samo ono što je bilo doneseno od strane direktora ili radnika montera, a odlagale su i onu dokumentaciju koju su unosile onda kad bi radile kod kuće. 

 

22.                       Iz iskaza svjedokinje M. K. F. i zakonskog zastupnika tuženika D. F. proizlazi da ugovor o radu s tužiteljicom/protutuženicom nije sklopljen u pisanom obliku niti je tužiteljica dobila pisanu potvrdu ugovora o radu, ali joj je ugovor poslan na njezin službeni mail, pa se očekivalo da će ga tužiteljica isprintati i potpisati i staviti ga u arhivu, da nisu niti znali da tužiteljica to nije učinila i da pisanog ugovora zbog toga nema, da su to vrijeme su već bile zaposlene druge dvije radnice na administrativnim poslovima i to D. L. i J. M., a sve su trebale obavljati i znati sve o administrativnim poslovima kako bi se isti mogli obavljati uspješno i kad neke od njih nema na poslu, a bilo je bolovanja i neopravdanih izostanaka, da su između ostalog trebale voditi i evidenciju alata, vozila i opreme, da nije ugovorena naknada troškova prijevoza od 1.408,00 kuna mjesečno, trošak prijevoza bi se isplaćivao samo onda ako bi i stvarno nastao, da je  bez njihovog znanja tužiteljica ipak dobivala neko vrijeme 1.408,00 kuna mjesečno jer je J. M. za nju i za sebe u računovodstvo odnijela podatke, potvrdu Čazmatransa na temelju koje su te isplate obavljene isplate, da su te isplate kad su za to saznali obustavljene, da joj je omogućeno da se na posao vozi privatnim vozilom koje se koristilo i za prijevoz ostalih djelatnika s područja K., da tužiteljica nikada nije tražila dodatak za prijevoz ni usmeno niti pismeno, da je tijekom razgovora za posao na pitanje kako će dolaziti na posao iz K. u L. odgovorila je da to nije nikakav problem, da je nakon što je krajem prosinca 2018. ugovoreno smanjenje plaće 1.000,00 kuna ugovoreno i to da će se isplatiti neoporezivi dodatak od 5.000,00 kuna godišnje i to po 416,66 kuna mjesečno ili pet mjeseci po 1.000,00 kuna s čime se tužiteljica složila te zatražila da taj dodatak dobiva po 1.000,00 kuna pet mjeseci u godini, da je taj dodatak tužiteljici isplaćen zaključno s mjesecom svibnjem 2019. odnosno za vrijeme od siječnja do svibnja 2019., da je tužiteljica povremeno radila od kuće u vrijeme kad su direktor i njegova supruga bili poslovno odsutni, da je 29. lipnja 2019. otišla na godišnji odmor, a nakon toga se više nije javljala u firmu niti dolazila na posao, sve dok joj nije poslana poruka da mora doći na posao 23.7.2019., a kad je došla na posao joj je rečeno da će dobiti otkaz, da je nakon toga je otišla na bolovanje na kojem je bila do 31.7., da su od tužiteljice zatražili 23.7.2019. da vrati službene laptope i mobitele, ali i to nije vratila sve do 31.7.2019., da je na vraćenom mobitelu bio razbijen ekran, što se konstatiralo u potvrdi o vraćanju opreme, da je tuženiku zbog toga što oprema nije bila vraćena kao što je zatraženo, nastala šteta čiji iznos je procijenjen na 5.000,00 kuna paušalno jer se nije moglo doći do nekih bitnih dokumenata i informacija koje su morali prosljeđivati za daljnje poslovanje, a bili su pohranjeni u laptopu, da je tužiteljica loše obavljala poslove pa i one povezane sa knjigovodstvenim biroom S. j.d.o.o., sva je dokumentacija bila izmiješana i u rasulu pa je knjigovodstveni biro morao utrošiti dodatno vrijeme da bi ju sredili i posložili, što im je dodatno i zaračunato, da su u dokumentaciji nedostajale prijave i odjave radnika na obvezna osiguranja koja su naknadno morali tražiti na drugim mjestima, a i sva je dokumentacija bila pomiješana, da su se i drugi radnici žalili na njezin rad zbog nejavljanja na telefon zbog čega je dolazilo do neugodnih situacija, da je loše vodila zaduženje opreme i alata, pa radnici nisu potpisivali zaduženja niti razduženja zbog čega je i nešto alata nestalo, a nisu mogli za to teretiti odgovorne jer nisu bila potpisana razduženja, da su neuredna bila zaduženja i za V. G. i S. M., pa se u dva slučaja nije moglo utvrdi koji radnici nisu vratili zaduženu opremu zbog čega je tuženiku/protutužitelju nastala šteta koju može potraživati od tužiteljice/protutuženice u paušalnom iznosu prema odredbama Pravilnika o radu, da je tužiteljica nakon rad od kuće nije na vrijeme vratila uređaje i opremu koju je u tu svrhu koristila, da je zbog toga došlo do zastoja u procesu rada i gubitka određenih poslova.  

 

23.                       Iz rezultata iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ugovor o radu nije sklopljen u pisanoj formi, a prema odredbama Zakona o radu obveza je poslodavca da ga sastavi u pisanoj formi i uruči radniku ili da mu izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu. Neuvjerljivi su, neživotni i nelogični navodi tuženika/protutužitelja da je ugovor o radu sastavljen u pisanoj formi i dostavljen na potpis tužiteljici putem e-maila, što tužiteljica/protutuženica osporava, jer isti nije predočen tijekom ovog postupka niti je dostavljen dokaz da je pisani ugovor poslan tužiteljici/protutuženici putem e-maila. Stoga je sud sadržaj tog ugovora morao utvrditi na temelju personalnih dokaza, iskaza svjedoka i stranaka koji su glede toga proturječni. S obzirom na to da iz iskaza svjedokinje D. L. koja je u utuženom razdoblju obavljala iste poslove kao i tužiteljica te iskaza tužiteljice, koje su uvjerljivo, suglasno i sigurno iskazivale o svim relevantnim činjenicama, dok su svjedokinja M. K. F. i zakonski zastupnik tuženika D. F. njihove navode neuvjerljivo osporavali, pa je sud nakon pomne analize njihove iskaze glede toga prihvatio kao vjerodostojne, proizlazi da je usmeno ugovoreno da će od mjeseca siječnja pa nadalje tijekom te godine plaća tužiteljice/protutuženice smanjiti za 1.000,00 kuna, ali je iznosila 3.200,00 kuna neto jer je to tada bio propisani iznos minimalne plaće, koliko joj je i bilo isplaćivano, da će uz to kao što je bilo i prvotno dogovoreno dobivati i naknadu troškova prijevoza od 1.408,00 kuna mjesečno neovisno o tome da li će joj ti troškovi stvarno nastati ili ne, što potvrđuje i dokazana činjenica da su ti troškovi tužiteljici/protutuženici neko vrijeme i bili isplaćivani, te da će pored toga primati i dodatak na plaću od po 1.000,00 kuna mjesečno neto tijekom cijele 2019. godine, a ne samo prvih pet mjeseci, s tim da će se prvih pet mjeseci isplaćivati kao neoporezivi, dodatak, sud je na temelju toga zaključio da je prema usmeno ugovorenim odredbama ugovora o radu  tuženik/protutužitelj pored minimalne plaće tužiteljici/protutuženici bio dužan isplaćivati i naknadu troškova prijevoza od 1.408,00 kuna mjesečno bez obzira da li joj taj trošak stvarno nastaje ili ne te još 1.000,00 kuna neto kao dodatak za radne rezultate, i to prvih pet mjeseci kao neoporezivi dodatak u skladu sa tada važećim poreznim propisima, a nakon toga kao oporezivi dodatak na plaću koji prema izračunu vještakinje iznosi 1.571,64 kn mjesečno bruto. U vezi s tim se napominje da to što je svjedokinja D. L. izjavila da je bilo dogovoreno da će neoporezivu naknadu dobivati nekoliko mjeseci ne potvrđuje navode svjedokinje M. K. F. i zakonskog zastupnika tuženika da je bilo ugovoreno da će se dodatak od 1.000,00 kuna isplaćivati samo pet mjeseci, jer je ona u nastavku svog iskaza rekla da je bilo dogovorno da će se nakon toga plaća povećati odnosno vratiti na prvotno dogovoreni iznos, što zapravo znači da je isplata tog dodatka ugovorena za stalno, a samo prvih pet mjeseci u vidu neoporezive naknade, budući da neoporeziva naknada prema važećim propisima nije mogla biti veća od 5.000,00 kuna godišnje. Ako bi prilikom pregovaranja o visini plaće i primanja po osnovu radnog odnosa volja poslodavca zaista bila da se plaća smanji za 1.000,00 kuna te da se dodatak na plaću isplaćuje samo pet mjeseci, jer je iznos neoporezive naknade u 2019. godini mogao iznositi najviše 5.000 kuna kao što u svojim iskazima navode svjedokinja M. K. F. i zakonski zastupnik tuženika D. F., što tuženik/protutužitelj tijekom postupka nije uspio dokazati, a tužiteljica/protutuženica bi to pogrešno shvatila u smislu da će dodatak u tom iznosu primati tijekom cijele godine, ako bi dakle u vezi s tim među ugovornim stranama došlo do nesporazuma glede toga, u tom slučaju bi takvu nejasnu odredbu trebalo tumačiti u korist tužiteljice/protutuženice, koja je kao radnica u tom ugovornom odnosu slabija strana, dakle tako kako ju je ona shvatila.  Budući da tuženik/protutužitelj u utuženom razdoblju tužiteljici/protutuženici nije isplatio sve što je ugovoreno na temelju usmeno sklopljenog ugovora o radu, osnovano tužiteljica/protutuženica potražuje od njega isplatu utuženog iznosa.

 

24.                       U odnosu na protu tužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja prije svega treba reći da je taj zahtjev u pogledu štete po osnovu izgubljene zarade za koju isti tvrdi da je nastala zbog nepravovremenog vraćanja uređaja i opreme koju je tužiteljica/protutuženica koristila dok je radila kod kuće posve neodređen. U protutužbe se naime ne navodi kakva je konkretno šteta nastala zbog u vezi s tim otežane komunikacije s inozemstvom, koji poslovi zbog toga nisu ugovoreni ili realizirani, već se samo općeniti tvrdi da zbog toga nastala šteta od 5.000,00 kuna, a nije obrazloženo na koji način i na temelju čega je taj iznos obračunat. Tuženik/protutužitelj u vezi s tim samo navodi da su prihodi društva u 2018. godini iznosili oko 3.800.000,00 kuna, a ne navodi kako se konkretno to odrazilo na prihode u 2019. godini. Zakonski zastupnik tuženika/protutužitelja i svjedokinja M. K. F. u svojim iskazima također ne navode konkretno koji poslovi zbog navodno onemogućene ili otežane komunikacije nisu ugovoreni ili realizirani te koji konkretno prihodi zbog toga nisu ostvareni. Šteta po tom osnovu je mogla nastati samo tako da zbog toga nisu ugovoreni ili realizirani neki poslovi, u kom slučaju je tuženik/protutužitelj ako se to zaista i dogodilo trebao precizirati o kojim je to konkretnim poslovima riječ i koliko je zbog toga umanjena zarada, dakle napraviti izračun izgubljene zarade iz koje bi bilo razvidno koji prihodi nisu ostvareni s tim da je iste treba umanjiti i za troškove koji bi nastali u ostvarivanju istih. S obzirom na to da se s tog osnova paušalno potražuje iznos od 5.000,00 kuna, a šteta u vidu izgubljene zarade se ne može iskazati na taj način, nije usvojen dokazni prijedlog tuženika/protutužitelja da se na tu okolnost provede-financijsko knjigovodstveno vještačenje, jer se bez konkretnih podataka o nastanku i visini te štete takvo vještačenje niti ne može provesti. Nadalje tuženik/protutužitelj tijekom postupka nije niti dokazao da je tužiteljica/protutuženica odgovorna za tu štetu. Iz provedenih dokaza doduše proizlazi da su uređaji i oprema vraćeni 31. srpnja 2019., a ne 23. srpnja 2019. kad je to zatraženo, ali iz iskaza tužiteljice/protutuženice i svjedokinje D. L. koje je sud prihvatio kao vjerodostojne proizlazi da zbog toga nije bila onemogućena ili otežana komunikacija tuženika/protutužitelja sa poslovnim suradnicima jer je isti unatoč tome imao uvid u istu. S obzirom na to te činjenicu da niti sam tužitelj/protutuženik nije konkretizirao kakva mu je šteta nastala po tom osnovu niti to prikazao u izračunu izgubljene zarade, nedvojbeno je da mu ta šteta nije niti nastala, pa je dakle njegov tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan.

 

25.                       Tuženik/protutužitelj potražuje naknadu štete od tužiteljice/protutuženice i po drugim osnovama. Tvrdi da je je zbog njezinog lošeg i neurednog obavljanja administrativnih poslova nastala štete u vidu dodatnog troška za knjigovodstvene usluge od 2.030,00 kuna, šteta od 2.000,00 kuna obračunata prema odredbama Pravilnika o radu nastala zbog toga što se nije uredno vodila evidencija zaduživanja i razduživanja alata kao i šteta od 1.000,00 kuna zbog razbijenog ekrana na vraćenom mobitelu. Tužiteljica/protutuženica osporava svoju odgovornost za te štete. Iz njezinog iskaza proizlazi da su administrativne poslove obavljale i druge radnice, da je je evidenciju zaduženja i razduženja alata vodilo više osoba, a ne samo ona, da su radnici kad su se vraćali s gradilišta razduživali alate koje su zadužili, ali ne uvijek kod nje, nekad su to činili kod direktora, prokuristice ili radnika M. P., da se kad su se razduživali kod tih drugih osoba to evidentiralo na papiru, a ne u računalu, a ona je nakon toga u računalo unosila podatke o tim razduženjima, da se nekad događalo da su se radnici i na gradilištu zamijenili s alatima, a jednom prilikom je došlo i do krađe alata te da tijekom svog rada od poslodavca nije dobivala opomene. Iz iskaza svjedokinje M. K. F. te zakonskog zastupnika tuženika također proizlazi da su administrativne poslove obavljale i druge radnice, a ne samo tužiteljica/protutuženiica, a isti u svojim iskazima osim što su općeniti naveli da tužiteljica/protutuženica nije dobro obaljala svoje poslove nisu naveli i konkretne radnje i propuste koje je upravo ona počinila u obavljanju administrativnih poslova koji bi imali za posljedicu nastanak štete u vidu plaćanja dodatnih knjigovodstvenih usluga i nemogućnosti nadoknade štete od onog radnika koji nije vratio zaduženu opremu, pa dakle tuženik/protutužitelj tijekom ovog postupka nije dokazao da je upravo tužiteljica/protutuženica prouzročila predmetne štete. Što se tiče štete na mobitelu, iz Potvrde o povratu uređaja i opreme koju je tužiteljica koristila kod kuće potpisanoj i od strane tužiteljice je razvidno da je mobitel vraćen sa razbijenim ekranom iz čega bi se moglo zaključiti da ga je razbila tužiteljica/protutuženica dok ga je koristila tijekom rada kod kuće, ali postavu suda ako je i bilo tako, ista tu štetu nije dužna nadoknaditi poslodavcu. Naime prema čl. 107. Zakona o radu radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Krajnja nepažnja (culpa lata) postoji kad štetnik nije postupao onakvom pažnjom kakvu bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, dakle, kad se radi o nerazumnom ponašanju koje se često izjednačava s namjerom (culpa lata dolo proxima). Dakle krajnja nepažnja je naime takav stupanj nepažnje kad neka osoba ne ulaže niti onakvu pažnju koja se može očekivati od svakog čovjeka prosječnih sposobnosti. Tuženik/protutužitelj u tužbi za ovaj vid štete, ali niti za ostale štete naknadu kojih potražuje od tužiteljice/protutuženice ne tvrdi da su prouzročene namjerom ili krajnjom nepažnjom tužiteljice/protutuženice, a to ne proizlazi niti iz rezultata provedenog dokaznog postupka. Iz iskaza tužiteljice/protutuženice naime proizlazi da je poslove svog radnog mjesta dobro obavljala, što iskazi zakonskog zastupnika tuženika/protutužitelja i svjedokinje M. K. F. ne pobijaju, budući da se na temelju istih ne može zaključiti da su štete za koje se u tužbi navodi da ih je prouzročila tužiteljica/protutuženica neurednim vođenjem poslova svog radnog mjesta i nepravovremenim vraćanjem uređaja i opreme koju je koristila tijekom rada kod kuće, posljedica upravo njezinih radnji i propusta, a posebno ne i to da su počinjeni namjerom ili krajnjom nepažnjom. Što se tiče štete na mobitelu također nije dokazano da je prouzročena namjerom ili krajnjom nepažnjom tužiteljice/protutuženice. U vezi s tim se napominje da se ekran mobitela mogao razbiti slučajno tijekom korištenja istoga u svrhu obavljanja poslova od kuće, a to se nedvojbeno ne može okvalificirati kao namjera ili krajnja nepažnja.

 

26.                       Tuženik/protutužitelj potražuje i povrat iznosa koji je tužiteljici/protutuženici isplaćen na ime troškova prijevoza u vremenu od 28. kolovoza 2018. do 7. veljače 2019. U vezi s tim se prije svega napominje da su krajnje neuvjerljivi i nelogični navodi tuženika/protutužitelja te navodi po njemu predloženih osoba da je utuženi iznos s tog naslova isplaćen tužiteljici/protutuženici bez znanja odgovornih osoba tuženika/protutužitelja budući da su upravo oni i potpisali naloge za isplatu. S obzirom na to, kao i to da je tužiteljica/protutuženica tijekom ovog postupka dokazala da je usmeno sklopljenim ugovorom o radu ugovoreno i pravo na naknadu troškova prijevoza od 1408,00 kuna mjesečno kao što je prethodno obrazloženo, iz čega proizlazi da tuženik/protutužitelj nema pravo protutužbom potraživati od iste povrat tih iznosa, protutužbeni zahtjev je i u tom dijelu neosnovan.

27.                       Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev tužiteljice/protututuženice je usvojen u cijelosti, dok je protutužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja odbijen u cijelosti, odnosno odlučeno je kao u izreci ove presude. S obzirom na to da se plaća može potraživati u bruto iznosu, a troškovi prijevoza su neoporezivi primici, u toč. I. izreke presude je navedeno da je tražbina po osnovu razlike plaće dosuđene u bruto iznosu te da su troškovi prijevoza neoporezivi primici. 

28.                       Odluka o zateznim kamatama temelji se 33. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do  31.12. 2022. se temeljem čl. 3. i čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15) određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate se temeljem čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni tog zakona (NN 156/22) po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena. 

29.                       Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Kako je parnicu izgubio tuženik/protutužitelj, obvezan je nadoknaditi tužiteljici/protutuženici nastale joj troškove postupka koji su obračunati prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi i protutužbi. Sud je tužiteljici/protutuženici u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice, a priznati su joj i dosuđeni troškovi za radnje poduzete u ovom postupku na temelju Tbr. 8/1 i Tbr 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14., 118/14. i 107/15. i 137/22, u daljnjem tekstu Tarifa). Tužiteljici/protutuženici je priznat trošak sastava tužbe sa PDV-om od 248,86 EUR/1.875,00 kn na temelju Tbr 8/1 i Tbr. 42. Tarife, trošak sastava pet obrazloženih podneska podnesenih tijekom postupka, za svaki od njih po 248,86 EUR/1.875,00 kn sa PDV-om, na temelju Tbr. 8/1 Tarife u vezi s Tbr. 7/1 Tarife i Tbr. 42. Tarife, Trošak zastupanja na ročištima održanima kod suda 22.7.2020., 6.10.2020., 31.3.2021., 1.2.2022., 25.2.202.,, 28.3.202., 9.1.2023. i 10.2.2023., za svako ročište po  248,86 EUR/1.875,00 kn sa PDV-om na temelju Tbr 9/1 Tarife i Tbr. 42. Tarife te trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja od 199,08 EUR/1.500,00 kuna, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 3.683,06 EUR/27.750,00 kuna. Svi troškovi koji su dosuđeni tužiteljici su po mišljenju suda bili nužni i opravdani za vođenje ovog postupka prema odredbi iz čl. 155. ZPP-a te su usklađeni sa važećom odvjetničkom tarifom. Na predmetni trošak dosuđena je i zakonska zatezna kamata sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona, od dana presuđenja.

U Varaždinu 27. ožujka 2023.  

                                                                                                                                 Sutkinja

                                                                                                     Jadranka Orlović

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: 

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje. 

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).   Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

 

Dostaviti:

1/ tužiteljici/protutuženici po punomoćnicima, odvjetnicima u OD M. i L. d.o.o. Z.

2. tuženiku /protutužitelju po punomoćnici S. S., odvjetnici u V.