1

Gž-196/2023-2

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. P. iz P., OIB …, kojega zastupa punomoćnik V. R., odvjetnik u P., protiv tuženoga Grada P.-P., P., OIB …, zastupan po generalnom punomoćniku N. N., mag. iur., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-1819/2019-28 od 10. siječnja 2023. u dijelu pod točkama I. i III. izreke, na sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o   j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1819/2019-28 od 10. siječnja 2023. u dijelu pod točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu žalbenog troška, kao neosnovanim.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj L. P., OIB …, vlasnik dijela nekretnine oznake k.č.br. 1122/4 pašnjak od 287 m2, upisane u zk. ul. 1740 k.o. P., i to fizički i geometrijski točno određenog realnog dijela navedene nekretnine koji je u skici lica mjesta iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mjerničke struke T. V. od 25. travnja 2022. označen oker bojom u površini od 102 m2, a koja skica je sastavni dio izreke ove presude.

II. Djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Utvrđuje se da dio k.č.br. 1122/4 k.o. P., na kome je tužitelj utvrđen vlasnikom točkom I. izreke ove presude, predstavlja 102/287 dijela navedene k.č..

Ovlašćuje se tužitelj da po pravomoćnosti ove presude izvrši cijepanje k.č.br. 1122/4, pašnjak od 287 m2, upisane u zk.ul. 1740 k.o. P., sukladno skici lica mjesta iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka T. V. od 25. travnja 2022. iz točke I. izreke ove presude te ishodi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist na tako novoformiranoj katastarskoj čestici, a što je tuženik dužan trpjeti, jer će u protivnom pristanak tuženika zamijeniti ova presuda.“

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.745,01 eur / 13.147,80 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničkih troškova u iznosu od 155,95 eur / 1.175,00 kuna sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, kao neosnovan.

 

2. Protiv navedene presude u usvojenom dijelu pod točkama I. i III. u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi u bitnom ističe da tužitelj na kojemu je teret dokaza nije dokazao da je on zajedno sa svojim pravnim prednicima posjedovao predmetnu nekretninu kroz razdoblje od četrdeset godina niti je dokazao da je kroz to vrijeme imao posjed određene kvalitete odnosno barem savjesnost to tuženik predlaže da sud usvoji ovu žalbu i preinači  pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz nalog tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak kao i daljnji parnični trošak žalbenog postupka u visini sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 112,81 eura / 849,97 kuna.

 

3. Na žalbu tuženika odgovorio je tužitelj koji u odgovoru osporava žalbene navode tuženika, te predlaže da sud u cijelosti odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu, uz naknadu troška postupka tužitelju, uključujući trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 199,00 eura/1.499,37 kuna i trošak sudske pristojbe odgovora na žalbu u iznosu od 28.20 eura/212,47 kuna.

 

4. Žalba nije osnovana.

4. Donoseći presudu u pobijanom dijelu (točka I. i III. izreke) prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

5. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP-a iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik, budući presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i razumljivi, te utemeljeni na rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka.

6. Nije osnovan ni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni prigovor pogrešnih i pravno neutemeljenih zaključaka, a samim time i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na dijelu k.č.br. 1122/4, koja je upisana u zk.ul. 1740, k.o. P., te zahtjev za omogućavanje cijepanja parcele i upis prava na novoformiranoj čestici u zemljišnim knjigama.

 

8. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, te na temelju činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje je pravno relevantno za zakonito presuđenje ovog spora. Dakle, sud je svoju odluku jasno i detaljno obrazložio imajući u vidu sve provedene dokaze kako materijalne, tako i personalne, slijedom čega je pravilno utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću od strane tužitelja, odnosno njegovih pravnih prednika u odnosu na sporni dio k.č.br. 1122/4, k.o. P..

 

9. Naime, sud je pravilno postupio kada je u cijelosti prihvatio kao istinite iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja, jer su u bitnome oni suglasno i uvjerljivo iskazivali o posjedu spornog dijela predmetne nekretnine u vremenskom razdoblju o kojemu su imali neposrednih ili posrednih saznanja, osobito cijeneći da svjedoci S. T. i G. T. nisu imali nikakav poseban interes svjedočiti u korist tužitelja s kojim su tek poznanici koje povezuje samo susjedski odnos.

 

10. Tako je sud na temelju iskaza navedenih svjedoka i tužitelja, ali i na temelju drugih provedenih dokaza prije svega čitanjem i uvidom u Kupoprodajni ugovor od 7. kolovoza 1956. i očevidom na licu mjesta pravilno utvrdio da su tužitelj i njegovi pravni prednici – pok. otac i teta u dugogodišnjem nesmetanom posjedu predmetnog dijela nekretnine koji je uspostavljen istovremeno kad i nad kućom koja s tim dijelom zemljišta graniči, a koju je tužiteljev pok. otac kupio 1956. Pri tome, potrebno je imati u vidu i to da se sporni dio predmetne nekretnine nadovezuje na nekretninu u zemljišno knjižnom vlasništvu tužitelja k.č. br. 1915/zgr, k.o. P., na način da se s terase kuće na toj nekretnini izravno pristupa na dio k.č. br. 1122/4, k.o. P., koji je jasno definiran ogradom i metalnim portunom, kojeg su postavili tužiteljevi prednici, te kao takav čini cjelinu sa k.č. br. 1915/zgr.

 

11. Nadalje, pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da je na utuženom dijelu nekretnine posjed vršen u kontinuitetu na način da se ranije na tom dijelu zemljišta obrađivao vrt i vinova loza, dok je naknadno postavljena i metalna garaža na prethodno betoniranim temeljima, te su betonirani rubnici radi sprečavanja odrona zemlje na stazu kojom se od ulaza pristupalo do garaže, a također su se na tom dijelu zemljišta sjekla i pripremala drva za ogrjev, a kasnije je posjed izvršavan košnjom i održavanjem terena.

 

12. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da iz provedenih dokaza ne proizlazi zaključak da bi posjed tužiteljevih pravnih prednika, kao ni tužiteljev posjed trebalo smatrati nepoštenim. Naime, poštenje posjeda se u smislu odredbe članka 18. stavak 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17– dalje: ZV) presumira, pa onaj tko tvrdi suprotno treba to i dokazati. Tuženik u konkretnom slučaju osim općenitih tvrdnji o nesavjesnosti posjeda tužitelja i njegovih prednika, nije uspio dokazati niti jednim pravno relevantnim dokazom, odnosno nije uspio osporiti presumpciju o samostalnosti i poštenju posjeda tužitelja i njegovih pravnih prednika.

 

13. Iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da su se tužitelj i njegovi pravni prednici prema ovdje spornom dijelu predmetne nekretnine ponašali kao vlasnici i to su jasno i javno pokazivali, a iz čega proizlazi da su nesporno izvršavali sva bitna vlasnička ovlaštenja, a što im nikada nitko nije ni osporavao. Prema tome, tužitelj i njegovi pravni prednici suprotno svim tvrdnjama tuženika nisu imali nikakvog razloga sumnjati da predmetni dio zemljišta nije njihovo vlasništvo, posebno kada se ima u vidu činjenica da je u samom Kupoprodajnom ugovoru iz 1956. bilo naznačeno da se uz kuću prodaje dvorište i da je tužiteljevog oca, prodavateljica uvela u posjed spornog dijela zemljišta koje je i tada bilo, kao i danas prirodno i funkcionalno povezano s kućom. Slijedom navedenog, prednici tužitelja nisu imali nikakvih razloga da istražuju zemljišnoknjižno stanje kraj osnovanog vjerovanja da su vlasnici i navedenog spornog dijela, te su na njemu očigledno izražavali vlasničke ovlasti koje im treće osobe, kao ni tuženik nikad nisu osporavali, a niti doveli u pitanje. Prema tome, s obzirom na sve odlučne okolnosti konkretnog slučaja, nesklad zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim, odnosno faktičnim stanjem na terenu ne može se stavljati na teret tužitelju, te je stoga posjed tužiteljevih pravnih prednika i samog tužitelja savjestan, odnosno pošten kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

 

14. Slijedom naprijed navedenog, proizlazi da je tužitelj dokazao da je od 1956. osobno i putem svojih prednika u kontinuiranom i nesmetanom posjedu spornog dijela k.č.br. 1122/4, k.o. P., temeljem čega su ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva izvanrednom dosjelošću na predmetnom dijelu k.č. br. 1915/zgr, k.o. P. u vlasništvu tuženika, budući je do 14. prosinca 1999., kada je objavljena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o ukidanju članka 388. stavak 4. ZV-a istekao četrdesetogodišnji rok za stjecanje vlasništva na nekretninama jedinica lokalne samouprave, a prihvaćenjem tužbenog zahtjeva ne vrijeđaju se prava trećih osoba na nekretnini koja je predmet ovog spora budući da tijekom postupka nije utvrđeno da bi se itko pozvao na postojanje tih i takvih prava.

 

15. Naime, izvornom odredbom članka 388. ZV-a (Narodne novine broj 91/96, na snazi od 01.  siječnja1997.) bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dakle, 1. siječnja 1997. ostvarena je zakonska mogućnost da se posjednicima čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Navedena odredba je kasnije ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-58/1997 od 17. studenog 1999. (Narodne novine, broj 137/99.) te je prestala važiti danom objave citirane odluke (14. prosinca 1999.). Međutim, ovdje je bitno naglasiti da ta odluka Ustavnog suda RH nema utjecaja na već stečeno pravo tužitelja, jer je do tada ukinuta odredba članka 388. stavak 4. ZV-a/96. već bila stvorila određene pravne posljedice s obzirom na to da su tužitelj i njegovi pravni prednici i prije donošenja navedene odluke temeljem samog zakona stekli vlasništvo predmetnog dijela nekretnine dosjelošću s danom 01. siječnja 1997.. U tom smislu, kasnije izmjene Zakona, odnosno donošenje gore navedene Odluke Ustavnog suda RH ne mogu imati (negativnog) utjecaja na tužiteljevo već stečeno pravo vlasništva, jer je od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. bila na snazi odredba ZV-a koja je omogućavala uračunavanje u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio kad je, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenje vlasništva i odlučio kao u točki I. izreke presude.

 

16. Pritom je bitno posebno naglasiti da je takvo stajalište prvostupanjskog suda u skladu s aktualnom i recentnom praksom Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazanom u većem broju odluka. Tako Europski sud za ljudska prava u presudi Trgo protiv Hrvatske, zaključuje da u takvim okolnostima tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto i odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi trebao snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pritom sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država, te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema suprotstavljenih privatnih interesa.

 

17. Stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u gore navedenom predmetu Trgo protiv Hrvatske primjenjivo je i na konkretan slučaj jer se radi o nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu, te koja je uknjižena kao vlasništvo tuženika, a prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ne vrijeđaju se prava trećih osoba na toj nekretnini budući u postupku nije utvrđeno da bi se itko pozivao na postojanje takvih prava. Stajalište izraženo u presudi Trgo protiv Hrvatske zastupa i Vrhovni sud Republike Hrvatske pa se tako u rješenju Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020. pozvao na stajališta iznesena u revizijskim odlukama Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., u kojima je izraženo sljedeće shvaćanje: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“.

 

18. Stoga neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o činjenicama i pogrešno primijenio materijalno pravo, osporavajući trajanje i kvalitetu posjeda tužitelja, te primjenu zakonskih odredbi vezano za stjecanje vlasništva dospjelošću na nekretninama u bivšem društvenom vlasništvu.

 

19. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja kao pravilne i zakonite u cijelosti prihvaća i ovaj sud, jer je sve utemeljeno na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj ocjeni provedenih dokaza, koju ocjenu tuženik neosnovano osporava i preocjenjuju provedene dokaze u svom subjektivnom smislu, suprotno pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda.

 

20. Osim toga, sud prvog stupnja je za naprijed rečena činjenična utvrđenja i svoja pravna stajališta dao uvjerljive, logične i cdetaljne zaključke koje prihvaća i ovaj sud, s time da tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju naprijed opisana činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, kao i njegova stajališta.

 

21. Naime, prvostupanjska presuda u pobijanom (usvojenom) dijelu u cijelosti je zakonita i temelji se na rezultatima provedenog dokaznog postupka, dok je obrazloženje presude jasno i logično i u potpunosti utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

22. Pravilna je i odluka o dosuđenom parničnom trošku kako po osnovu tako i po visini, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), a tuženik je posebno niti ne osporava.

 

23. Slijedom naprijed navedenog valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

 

24. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, isti je odbijen sa zahtjevom za naknadom troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

 

25. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu  troška odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka temeljem odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

 

U Gospiću, 27. ožujka 2023.

Predsjednica vijeća:

                                                                                               Milka Vraneš, v.r.