1                                              Gž-796/2022-2

    Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku                                                                                                  Gž-796/2022-2

              U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

                                                                      P R E S U D A

    Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Renje, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ljudevita Zoričića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. Z. T. iz Z., OIB:… i 2. K. T. iz A., OIB:…, koje zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica u K., protiv tuženika: 1. M. T. iz Z., OIB:…, 2. A. T. iz Z., OIB:… i 3. D. T. iz Z., OIB:…, koje zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-970/2020 od 4. srpnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2023. godine

                            p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja ad 1. i ad 2. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-970/2020 od 4. srpnja 2022. godine.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

              Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužitelji ad 1. i ad 2. suvlasnici svaki za 1/2 dijela zkčbr…. u naravi oranica, ulica L. M., površine 431 m2 i zkčbr…. u naravi oranica, S., površine 392 m2, obje upisane u zk. ul…. k.o. …, što da su im tuženici dužni priznati i trpjeti upis prava vlasništva tužitelja ad 1. i ad 2. na predmetnim nekretninama u zemljišnu knjigu (točka I. izreke), dok su obvezani tužitelji nadoknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 17.800,00 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. srpnja 2022. godine do isplate (točka II. izreke). Ujedno je prvostupanjskim rješenjem utvrđeno da je tužba povučena u odnosu na tuženika ad 3. (točka I. izreke), dok je točkom II. toga rješenja odlučeno da se ne dopušta subjektivna preinaka tužbe u podnesku od 16. lipnja 2021. godine na način da na mjesto tuženika ad 1. M. T. u parnicu stupi D. T. kao novi tuženik.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli tužitelji ad 1. i ad 2. pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, ili pak, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženici ad 1. i ad 2. su predložili da se žalba tužitelja kao neosnovana odbije i prvostupanjska presuda potvrdi.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tužitelji pobijaju prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, koju oni vide u tomu što je prvostupanjski sud "u okviru dokaznog postupka vršio uvid u isprave koje su tuženici dostavili nakon zaključenja prethodnog postupka", čime ističu bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP. Međutim, kako se tužitelji u žalbi sasvim općenito i paušalno pozivaju na navedenu postupovnu povredu, pri tomu ne navodeći ni o kojim se dokazima radi, a ni u čemu bi takvo postupanje suda bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, te kako nisu počinjene ni bitne povrede odredba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud, kao drugostupanjski, pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to žalba podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.             

6. Nisu u pravu žalitelji ni kada pobijaju prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odlučiti o tužbenom zahtjevu jednako kao i u pobijanoj presudi.

  6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja ad 1. i ad 2., koji su kao nasljednici preminulog prijašnjeg tužitelja J. T. preuzeli parnicu, za utvrđenje prava suvlasništva svakog za 1/2 idealnog dijela na nekretninama oznake kčbr. … i kčbr. … k.o. …, a utemeljen na tvrdnji tužitelja da je njihov otac J. T. samovlasništvo predmetnih nekretnina stekao na osnovu zakona - dosjelošću, isključivim i kontinuiranim posjedom tih nekretnina još od 1960. godine, a sve to temeljem provedene faktičke diobe nekretnina stečenih od roditelja sa bratom – tuženikom ad 1., kojom da su sporne nekretnine pripale u predniku tužitelja.

6.2. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) u pobijanoj odluci pravilno utvrdio – da je prijašnji tužitelj pok. J. T., a sada da su njegovi nasljednici – tužitelji Z. i K. T. uknjiženi kao suvlasnici predmetnih čestica za ukupno 57514/85600 dijela, da su na preostalom idealnom suvlasničkom dijelu tih čestica od 28086/85600 dijela u trenutku podnošenja tužbe 2013. godine bili uknjiženi tuženici ad 1., ad 2. i ad 3., da se za suvlasnički dio tuženika ad 3. temeljem ugovora o darovanju od 15. kolovoza 2012. godine uknjižio tuženik ad 1. (zbog čega je tužba povučena u odnosu na tuženika ad 3.), da je tuženik ad 1. svoj suvlasnički dio na predmetnim nekretninama tijekom parnice prenio na sina – D. T. ugovorom o darovanju od 21. listopada 2020. godine, koji je proveden u zemljišnoj knjizi pod brojem …., tako da tuženik ad 1. više nije uknjižen kao suvlasnik spornih nekretnina, da predmetne čestice kčbr. … i kčbr. … k.o. … u naravi predstavljaju neizgrađeno zemljište, da je kčbr. …. površine od 431m2 u dijelu livada, a djelomično šikara, dok je kčbr. … površine 431 m2 većim dijelom šikara, da je zemljišnoknjižno stanje usklađeno sa katastarskim stanjem i stvarnim stanjem u pogledu položaja i oblika tih nekretnina, da su predmetne čestice nastale parcelacijom osnovne čestice kčbr. … k.o. …, s time da u odnosu na staru zemljišnu knjigu te čestice odgovaraju dijelu zkčbr. …, zkčbr. …, zkčbr. …, zkčbr. … i zkčbr. … k.o. …, da je predmetno zemljište još od 1959. godine bilo u društvenom vlasništvu na temelju rješenja Sekretarijata za financije ONO Trešnjevka od 25. kolovoza 1959. godine i upisano u zemljišnu knjigu 1965. godine, kao i u novu (obnovljenu) zemljišnu knjigu za kčbr. … i kčbr. … k.o. … koja je stupila na snagu 1977. godine, da je društveno vlasništvo bilo upisano sve do 2012. godine, kada je u zemljišnoj knjizi izvršeno brisanje društvenog vlasništva uz upis pretvorbe prava korištenja u pravo vlasništva, da je predmetno zemljište bilo u društvenom vlasništvu sve do 1. siječnja 1997. godine kada je stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96 i dr.; dalje: ZV), da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornim nekretninama relevantno vrijeme posjedovanja nekretnina od 8. listopada 1991. godine, jer da nema mjesta primjeni izvorne odredbe članka 388. stavka 4. ZV koja je bila na snazi od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. godine i po kojoj se za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu uračunavalo i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. godine, budući da u konkretnom slučaju pravu tužitelja postoji suprotstavljeno pravo trećih osoba – tuženika, kao i da tužitelji nisu dokazali da je njihov prednik pok. J. T. počam od 8. listopada 1991. godine pa nadalje (do podnošenja tužbe 2013. godine), a i ranije, predmetne nekretnine držao u isključivom posjedu.

7. Činjenični zaključak prvostupanjskog suda - o tomu da tužitelji u postupku nisu dokazali (članak 221.a ZPP) da je njihov prednik J. T. počam od 8. listopada 1991. godine pa nadalje bio isključivi posjednik spornih nekretnina - koji je utemeljen na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza, to posebno stranačkih iskaza i iskaza saslušanih svjedoka - vlasnika susjednih nekretnina koji su imali neposrednih saznanja o izvršavanju faktičke vlasti na spornim nekretninama u relevantno vrijeme, kao i isprava dostavljenih u spis predmeta, prihvaća kao pravilan i ovaj drugostupanjski sud. Stoga se neutemeljenim ukazuju žalbeni navodi tužitelja  - kako iz materijalnih dokaza koji prileže spisu, iskaza prijašnjeg tužitelja i sadašnje tužiteljice ad 1., "ali i proturječnih iskaza tuženika i članova njihove obitelji, proizlazi posjed tužitelja na nekretninama koje su predmet ovog postupka, a za koji je proteklo zakonom potrebno vrijeme do dana podnošenja tužbe za stjecanje dosjelošću".

8. Kraj takvog stanja stvari, dakle, kada je pobijanom presudom utvrđeno da prednik tužitelja nije bio samoposjednik spornih nekretnina, žalbeni navodi tužitelja – da prvostupanjski sud "neopravdano zanemaruje intervencijski učinak" pravomoćne presude donesene u parnici koju je pred Općinskim sudom u Zagrebu vodio kao tužitelj sadašnji tuženik ad 1. protiv prednika tužitelja J. T. kao tuženika za razvrgnuće suvlasništva na predmetnim nekretninama, a koji je okončan pravomoćnom presudom tog suda broj P-5184/2001 od 5. ožujka 2003. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev i u kojem postupku je utvrđeno "da su se stranke već podijelile, tj. da suvlasnička zajednica niti ne postoji" – nisu od značaja za pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjske presude. Ovo stoga, jer činjenica provedene faktičke diobe između braće J. i M. T., u ovom sporu za utvrđenje vlasništva na nekretninama dosjelošću, suglasno odredbama članka 159. stavaka 2. i 3. ZV, ima značaja isključivo za kakvoću posjeda eventualnog stjecatelja (zakonit i pošten posjed), ali kod činjenice da prednik tužitelja (kao uknjiženi suvlasnik) nije dokazao svoj isključivi samostalni (samo)posjed na nekretninama – nije od utjecaja, jer isključivog posjeda prednika tužitelja na nekretninama – kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava samovlasništva dosjelošću u smislu članka 159. ZV - nema.

9. Stoga, iako je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva primijenio odredbe zakona koji u mjerodavno vrijeme nije bio na snazi – Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 i 91/96; dalje: ZOVO) – jer je u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme dosijedanja trebalo primijeniti odredbe ZV – i pravilnom primjenom materijalnog prava, tj. odredaba članka 159. ZV tužbeni zahtjev se ukazuje neosnovanim, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odlučiti o tužbenom zahtjevu jednako kao i u pobijanoj presudi, odnosno, tužbeni zahtjev odbiti.

10. U odnosu na žalbenu tvrdnju tužitelja – "da se tužitelj kao pravni osnov svog tužbenog zahtjeva nije niti pozivao na dosjelost već na diobu suvlasničke zajednice koja je među strankama faktički bila provedena", a koja tvrdnja nije osnovana (list broj 70 spisa), valja ukazati da, sve i kad bi zahtjev za utvrđenje vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama bio utemeljen na provedenoj materijalnoj diobi između prednika tužitelja i tuženika ad 1. kao suvlasnika, da se i takav zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava ne bi mogao prihvatiti. Naime, prema odredbama članaka 115. i 119. ZV, a i suglasno odredbi članka 33. ranije važećeg ZOVO, pravnim poslom ne stječe se pravo vlasništva na nekretnini, nego samo pravni temelj za stjecanje vlasništva, jer se pravo vlasništvo nekretnine stječe se tek uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu.

11. Ujedno, za navesti je i to, da je tijekom parnice tuženik ad 1. otuđio svoj suvlasnički dio trećoj osobi, koja je i upisana kao suvlasnik na spornim nekretninama u zemljišnoj knjizi. Ovo otuđenje suvlasničkog prava na nekretninama, iako prema članku 195. stavak 1. ZPP ne sprječava da se parnica među istim stranka dovrši, od utjecaja je na osnovanost tužbenog zahtjeva prema tuženiku ad 1. u materijalnopravnom smislu, jer je tuženik ad 1. time izgubio pasivnu legitimaciju u pogledu zahtjeva za uknjižbu prava suvlasništva u zemljišnu knjigu.

12. Budući da tužitelji u žalbi posebno ne obrazlažu žalbene razloge zbog kojih pobijaju odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članka 365. stavak 2. ZPP), a niti nisu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tužitelja i u dijelu kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovana.

13. Slijedom svega navedenog, žalbu tužitelja ad 1. i ad 2. kao neosnovanu valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu i temeljem članka 368. stavka 2. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

14. Odluka o troškovima žalbenog postupka zasniva se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a kako tužitelji nisu uspjeli sa podnesenom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP), dok trošak odgovora na žalbu nije bio potreban za odlučivanje o podnesenom pravnom lijeku (članak 155. ZPP), to je zahtjeve stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti i odlučiti kao u točki II. izreke.

15. Žalbom nepobijano prvostupanjsko rješenje imalo je ostati neizmijenjeno.

              U Šibeniku, 27. ožujka 2023. godine

              PREDSJEDNICA VIJEĆA

                                                                                   Jagoda Renje