Baza je ažurirana 12.03.2026. zaključno sa NN 157/25 EU 2024/2679
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac
Split
Poslovni broj: P-3176/2021-39
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB:…, S.,
zastupanog po punomoćniku H. B., odvjetniku u S., protiv
tuženika A. B. d.d., OIB:…,Z.,
zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku iz O. d.
Š. & p. d.o.o. u Z., , radi isplate, nakon provedene glavne i
javne rasprave zaključene dana 10.ožujka 2023. u prisutnosti tužitelja, zamjenika
punomoćnika tužitelja Z. M., odvjetnika u S. i zamjenika punomoćnika
tuženika J. T., odvjetnika u S., i objave od 24.ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31.
kolovoza 2006. god. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu
u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, a
koja je označena u čl. 6. Ugovora i koja glasi:
„Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o
kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta
B..
Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je
suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest B. o
visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom
kamatnom stopom.”
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 17.390,06 kuna/2.308,05
EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca
2007. god. obračunava u visini od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. god.
pa do 31. srpnja 2015. god. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu,
uvećanom za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.
prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja
se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena, i koja kamata teče:
- na iznos od 165,20 kn / 21,93 EUR od 30.04.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 150,95 kn / 20,03 EUR od 31.05.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 141,20 kn / 18,74 EUR od 30.06.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 149,55 kn / 19,85 EUR od 31.07.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 156,38 kn / 20,76 EUR od 31.08.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 249,18 kn / 33,07 EUR od 30.09.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 246,15 kn / 32,67 EUR od 31.10.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 263,75 kn / 35,01 EUR od 30.11.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 256,02 kn / 33,98 EUR od 31.12.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 281,43 kn / 37,35 EUR od 31.01.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 295,23 kn / 39,18 EUR od 29.02.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 610,52 kn / 81,03 EUR od 31.03.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 566,36 kn / 75,17 EUR od 30.04.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 548,59 kn / 72,81 EUR od 31.05.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 568,95 kn / 75,51 EUR od 30.06.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 537,50 kn / 71,33 EUR od 31.07.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 538,31 kn / 71,45 EUR od 31.08.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 555,81 kn / 73,77 EUR od 30.09.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 692,19 kn / 91,87 EUR od 31.10.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 599,47 kn / 79,56 EUR od 30.11.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 779,13 kn / 103,41 EUR od 31.12.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 796,33 kn / 105,69 EUR od 31.01.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 803,32 kn / 106,61 EUR od 28.02.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 779,15 kn / 103,41 EUR od 31.03.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 782,22 kn / 103,81 EUR od 30.04.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 746,21 kn / 99,04 EUR od 31.05.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 719,46 kn / 95,49 EUR od 30.06.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 725,04 kn / 96,23 EUR od 31.07.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 666,45 kn / 88,45 EUR od 31.08.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 657,59 kn / 87,28 EUR od 30.09.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 644,47 kn / 85,54 EUR od 31.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 665,73 kn / 88,36 EUR od 30.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 584,88 kn / 77,63 EUR od 31.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 467,37 kn / 62,03 od 29.01.2010. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 216-529/2006 sa
sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. kolovoza 2006.god.
sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valutna
klauzula u valuti švicarski franak, a koja je označena u čl. 2. i dijelu čl. 4.
Ugovora i koja glasi:
„ Iznos, namjena i korištenje kredita“ B. odobrava Korisniku kredita
stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 81.100,00 CHF (
slovima: osamdesettisućastošvicarskihfranaka) prema srednjem tečaju za
CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita....
„Otplata kredita“ Kredit se otplaćuje u 240 (dvjestočetrdeset) mjesečnih
anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 480,34 CHF (četiristo osamdeset
švicarskih franaka i 34/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF H.
A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja.“
IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 33.203,67 kuna /4.406,88 EUR
zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007. god.
obračunava u visini od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. god. pa do 31.
srpnja 2015. god. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih
poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po
stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.
godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i koja kamata
teče:
- na iznos od 46,22 kn / 6,13 EUR od 30.04.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,38 kn / 2,97 EUR od 31.05.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,04 kn / 0,80 EUR od 30.06.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 20,38 kn / 2,70 EUR od 31.07.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,37 kn / 4,30 EUR od 31.08.2007. godine pa do isplate
- na iznos od 70,57 kn / 9,37 EUR od 30.09.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 66,00 kn / 8,76 EUR od 31.10.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 95,18 kn / 12,63 EUR od 30.11.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 83,07 kn / 11,03 EUR od 31.12.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od 125,38 kn / 16,64 EUR od 31.01.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 148,74 kn / 19,74 EUR od 29.02.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 382,86 kn / 50,81 EUR od 31.03.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 318,08 kn / 42,22 EUR od 30.04.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 292,48 kn / 38,82 EUR od 31.05.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 324,02 kn / 43,00 EUR od 30.06.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 277,68 kn / 36,85 EUR od 31.07.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 279,97 kn / 37,16 EUR od 31.08.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 307,45 kn / 40,81 EUR od 30.09.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 515,52 kn / 68,42 EUR od 31.10.2008. godine pa do isplate,
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
- na iznos od 376,11 kn / 49,92 EUR od 30.11.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 596,81 kn / 79,21 EUR od 31.12.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 624,46 kn / 82,88 EUR od 31.01.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 636,96 kn / 84,54 EUR od 28.02.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 602,51 kn / 79,97 EUR od 31.03.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 609,10 kn / 80,84 EUR od 30.04.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 556,44 kn / 73,85 EUR od 31.05.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 517,67 kn / 68,71 EUR od 30.06.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 527,97 kn / 70,07 EUR od 31.07.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 666,45 kn / 88,45 EUR od 31.08.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 495,25 kn / 65,73 EUR od 30.09.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 476,88 kn / 63,29 EUR od 31.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 511,34 kn / 67,87 EUR od 30.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 584,88 kn / 77,63 EUR od 31.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 22.006,46 kn / 2.920,76 EUR od 29.01.2010. godine pa do
isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu
iznosa od 182,84HRK/24,27 EUR s dospijećem 31.03.2007. i iznosa od 75,66
HRK/10,04 EUR s dospijećem 31.03.2007.
VI. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju troškove parničnog
postupka u iznosu 3.3000,15 EUR/24.864,98 HRK zajedno sa zakonskim
zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 24.ožujka 2023. pa do
isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 7.lipnja 2019. navodi se da su tužitelj i
tuženik dana 31.08.2006. sklopili su Ugovor o kreditu broj …sa
sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem kojeg je tuženik odobrio i
isplatio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 80.100.00 CHF u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim
ugovorom određena je kamatna stopa u visini od 3,88 % dekurzivno godišnje,
promjenjivo. Odredbom čl. 6. Ugovora utvrđeno je kako se kamatna stopa mijenja
sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika, dakle,
jednostrano. Dana 29. siječnja 2010. tužitelj je zatvorio kredit. Navedeni Ugovor
sklopila je i realizirala poslovna jedinica - podružnica tuženika u S., a što spada u
njezinu djelatnost, a ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u
S.. Tuženik je od trenutka sklapanja predmetnog ugovora pa do podnošenja ove
tužbe promijenio tvrtku koja sada glasi kako je naprijed označeno. Gore označena
odredba kojom je isključivo jedna ugovorna strana tuženik jednostrano određivao
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
obvezu tužitelja je ništetna. Pravni osnov ništetnosti te odredbe odredio je Visoki
trgovački sud RH, a na čiju se odluku tužitelj i poziva. Naime, 16.07.2014. Visoki
trgovački sud RH donio je presudu broj Pž-7129/13 u kolektivnom postupku koji je
savez udruga za zaštitu potrošača P., kao ovlašteni tužitelj tužbom od 04.
travnja 2012. pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika.
Pravomoćnom presudom utvrđeno je u točki II slijedeće: ”...potvrđuje presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.04.2013. u dijelu točke....3...izreke,
kojim se utvrđuje da su u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a
koje povrede traju i dalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika
kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja
postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o
kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.” U točki IV. predmetne
presude utvrđeno je i slijedeće: "….potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-
1401/12 od 04.04.2013. godine u dijelu točke 9 i točke 10 izreke kojom se u
potrošačkim ugovorima o kreditima.....nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima
je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu sa njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije
pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično ponašanje
ubuduće. Predmetnu odluku potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-
249/14-2 od 9. travnja 2015 godine. Temeljem članka 138.a. Zakona o zaštiti
potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u
kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim
parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda
utvrđena u kolektivnom sporu. Identičan stav u pogledu zakonitosti, odnosno
ništetnosti ugovaranja naprijed označene ugovorne odredbe o promjenjivosti
kamatne stope isključivo voljom tuženika zauzeo je i Županijski sud u Splitu u odluci
pod poslovnim brojena Gžo-199/14, a pri čemu se navedeni sud poziva i na odluku
Europskog suda od 30. travnja 2014. god broj C-26/13.Tuženik i pored gore
označenih pravomoćnih presuda sudova u RH odbija postupiti po njima, odnosno iz
postupanja tuženika jasno se zaključuje kako on smatra da ne postoji obveza banke
za vraćanjem preplaćenih iznosa. Ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrđuje
kao razlika isplaćenog po kamatnoj stopi koja je prvotno ugovorena i povećavane
kamatne stope tijekom otplatnog perioda, tužitelj je preplatio iznos od 17.441,93
kuna, koji iznos je tuženik stekao bez osnove. Slijedom svega navedenog, tužitelj
predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će
se utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 216-529/2006 sa
sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. kolovoza 2006. god. sklopljenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva
odlukom tuženika, a koja je označena u čl. 6. Ugovora i koja glasi: „Nakon promjene
kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-
A.-B. d.d. ili drugog akta B.. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom
Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest
B. o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom
stopom.(točka I.tužbenog zahtjeva), te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos
od 17.441,93 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki
pojedinačni iznos teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka
II.tužbenog zahtjeva), kao i da tuženik naknadi tužitelju troškove parničnog postupka
(točka III.tužbenog zahtjeva).
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
1.1. Podneskom zaprimljenim 30.kolovoza 2021., odnosno prije upuštanja
tuženika u raspravljanje, tužitelj je pored već istaknutih zahtjeva istaknuo dodatna
dva zahtjeva. Naime, od trenutka podnošenja tužbe u ovom predmetu pa do dana
sastava podneska, u odnosu na pitanje valutne klauzule u švicarskim francima
potvrđena je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj
Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i to presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u
predmetu broj Rev-2221/18. Dakle, pravomoćno je utvrđeno i potvrđeno od strane
Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da je više banaka, među kojima je i tuženik, u
određenim razdobljima, koji je u odnosu na tuženika trajalo od 1. listopada 2004. do
31. prosinca 2008., povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući
ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe o švicarskim francima kao valuti uz koju je vezana glavnica, a da nisu kao
trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje
valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih stranaka čime su banke postupile
suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP 03).Slijedom navedenoga tužitelj dodaje
novu točku III. tužbenog zahtjeva kojom predlaže da se utvrdi da je ništetna odredba
Ugovora o kreditu broj 216-529/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine
od 31. kolovoza 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je
iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak, a koja je označena u čl. 2. i dijelu
čl. 4. Ugovora i koja glasi: „ Iznos, namjena i korištenje kredita“ B. odobrava
Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 81.100,00 CHF
( slovima: osamdesettisućastošvicarskihfranaka) prema srednjem tečaju za CHF
H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan korištenja kredita.... „Otplata kredita“
Kredit se otplaćuje u 240 (dvjestočetrdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj
protuvrijednosti 480,34 CHF (četiristoosamdesetšvicarskihfranaka i 34/100)
obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja,
te točku IV. kojom predlaže da se naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od
34.394,93 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni iznos teku
od dospijeća do isplate, kao i da tuženik naknadi tužitelju parnični trošak ovog
postupka (točka V. tužbenog zahtjeva)
1.2.Podneskom zaprimljenim 14.veljače 2023. tužitelj je končano uredio
tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu pretplaćenih iznosa na način da točkom II.
tužbenog zahtjeva potražuje isplatu pretplaćenog iznosa na ime promjenjive kamatne
stope u iznosu od 17.572,90 kn /2.332,32 EUR s pripadajućom zateznom kamatom,
dok točkom IV.tužbenog zahtjeva potražuje isplatu pretplaćenog iznosa na ime
valutne klauzule u iznosu od 33.279,33 kn/4.416,92 EUR.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao
neosnovan u pogledu pravne osnove i visine. Tuženik ističe prigovor zastare
utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u
predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno čl. 226. Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve
tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana
kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju
poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od
strane tužitelja tuženiku. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
„P.“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom
da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača
„P.“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku
utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi
pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili
donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare
potraživanja pojedinih potrošača. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH
potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020.
godine, ipak se na ovaj postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga
utvrđenja iz parnice „P.“. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.:
USRH U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Odnosno, tuženik smatra da
pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „P.“ kao i odluke donesene
povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom
konkretnom predmetu. Tuženik ističe kako tužitelj na kojem je teret dokazivanja u
ovom postupku nije naveo nijednu relevantnu tvrdnju niti predložio ijedan dokaz kojim
bi dokazao svoje tvrdnje o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu već
osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na presudi Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 (dalje u tekstu: „Presuda VTS 1“) i presudi
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 (dalje u tekstu:
„Presuda VTS 2“), a koje se donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu
kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „P.“.
Tužitelj citirajući Presudu VTS 1 i Presudu VTS 2 navodi kako je istima utvrđena
ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope kao i ništetnost
odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te ističe kako
je naslovni sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda pozivanjem na odredbu čl.
502.c ZPP-a. Također, tužitelj pozivanjem na utvrđenja iz Presude VTS 1 i Presude
VTS 2 aludira i na primjenu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne
novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, dalje u tekstu: „ZZP“). Međutim, suprotno
naprijed navedenom tuženik ističe kako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz
Presude VTS 1 i Presude VTS 2. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na
presude iz parnice „P.“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a
Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN
41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na
koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na
naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih
sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim
drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu
radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve
pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba
onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao
postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i
dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“
dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na
predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti
tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja
pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije
vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što
je Ugovor o kreditu sklopljen 31. kolovoza 2006. godine, prije nego što je na snagu
stupio čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u
tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome,
nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi,
budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti
potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka
iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Sve
i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o
kreditu iz kolovoza 2006. godine, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla
obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu,
do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Opće je poznato da se prava i obveze
stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u
vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena.
„Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova
stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014.
Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao
poštivati u donošenju sudskih odluka.
2.1. Nadalje, tuženik smatra da tužitelj za ništetnost navedenih odredbi daje
samo štura obrazloženja koja nisu utemeljena u konkretnom činjeničnom stanju
odnosno ništetnost valutne klauzule iz Ugovora o kreditu temelji na utvrđenju iz
Presude VTS 2 iako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz navedene presude, kao
što je to već ranije istaknuto. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje
su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito
čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće
upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao
što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve
odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe
kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je
ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako
razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema
srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što
je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana
valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne,
lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati
poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Da je valutna klauzula
ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja
potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi VSRH na koju se tužitelj
poziva u tužbi na sljedeći način: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i
utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP a prema
kojima proizlazi:
- da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u
ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom
razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive,
- da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu,
kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve
odredbe bile jasne i nedvosmislene, te
- da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice
kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv
njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne
činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile
odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno
odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi
primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama“. Naprijed
navedeno je potvrdio i Sud Europske unije u presudi posl. br. C-186/16 od 20. rujna
2017. godine na sljedeći način: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće
pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način
da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu
odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu
u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam
mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s
obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor.
Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo
sastavljena.“ Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u
Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve
do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od
svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova
(ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu
itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na
određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule
se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke
osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da
korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom
klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice
koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba
bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Osim
toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj
izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je pri sklapanju ugovora
uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti). Osporava
navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o
rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF.
Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere
koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o
rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Prije svega, tuženik je
pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te
dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je
sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio
moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF; i guverneri HNB su
u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima
vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF i to zbog činjenice što
HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta
CHF, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne
politike. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom
na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da
postoji mogućnost da tečaj CHF u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti
kretanje tečaja CHF u budućnosti pogotovo u razdoblju od više godina na koje
razdoblje je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu
iz kolovoza 2006. godine na sljedeći način: „Potrebno je napomenuti da nije moguće
procijeniti kretanja anuiteta za razdoblje dulje od godinu dana na temelju historijskih
kretanja, što je bitno ograničenje ove analize.“ Tuženik dostavlja dokumentaciju
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
sastavljenu 2011. godine i 2013. godine dakle nakon drastičnog rasta tečaja CHF
2010. godine iz koje je vidljivo kako niti tada tuženik nije mogao predvidjeti kretanje
tečaja. Naprijed navedena dokumentacija odnosno interne projekcije tuženika o
kretanju tečaja su sastavljene na temelju istraživanja trećih strana kao što su I.,
D. B., U., M. S. itd. Švicarski franak je dugo godina bio
stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996.
godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i
utjecalo na odluku tužitelja da sklopi Ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle,
tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima
je raspolagao o valuti CHF slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za
valutu CHF. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da
tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi
kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Naprijed navedeno
je potvrdio i nezavisni odvjetnik W. u mišljenju od 27. travnja 2017. godine u
predmetu C-186/16 pred Sudom Europske Unije: „ U ovom slučaju, u nedostatku
elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, …
čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva
da on sam snosi tečajni rizik. „
2.2. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi kako tuženik nije postupao
nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi
odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom
trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe
kako čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije
vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak,
naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe
Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99.
ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je
postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi
tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja
Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos
činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj
švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj
od strane tuženika. Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana
klauzula, koja prati kretanje tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera,
prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača,
ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza
u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju
tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj
kune u odnosu na CHF poraste ili padne što znači da je postojala jednaka
mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od
inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje
znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZZP treba
ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao
vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u
trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno
da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, jasno
je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža
na štetu potrošača odnosno tužitelja. S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast
tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe
o valutnoj klauzuli. Naprijed navedeno je potvrdio i nezavisni odvjetnik W. u već
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
citiranom mišljenju od 27. travnja 2017. godine na sljedeći način: „znatnija
neravnoteža između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora treba se
ocjenjivati s obzirom na sve okolnosti koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga
mogao razumno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora. Nasuprot tome, ta se
neravnoteža ne može ocjenjivati s obzirom na događaje koji su uslijedili nakon
zaključenja ugovora, kao što su promjene deviznog tečaja, nad kojima prodavatelj
robe ili pružatelj usluga nije imao kontrolu i koje nije mogao predvidjeti.“ Osim toga,
tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „USRH“) u
rješenju posl. br. U-I-392-2011 i dr. potvrdio naprijed navedene argumente tuženika
kada nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti čl. 22.
ZOO-a s Ustavom Republike Hrvatske. Naime, USRH je izričito naveo sljedeće: „
Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima
legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost
činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće
promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina
ispunjenja (dospijeća). ….mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za
sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje
sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i
omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih
monetarnih i zlatnih klauzula. Hoće li ona i biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju
ugovornih strana.“ Tuženik ističe kako i je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a
upravo zbog neočekivanog rasta tečaja CHF, poduzeo niz mjera kako bi pomogao
potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u
svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima,
pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. Poduzete mjere od strane tuženika
su:
2010.godine
- lipanj 2010. godine - klijentima je omogućeno da reprogramiraju svoje kredite, a uz
reprogram im je ponuđena i mogućnost moratorija te produženja roka otplate kredita
za 10 godina (ovo je omogućeno i za klijente s kreditima uz valutnu klauzulu EUR);
- listopad 2010. - smanjena je kamatna stopa na stambene kredite u otplati uz
valutnu klauzulu u CHF za 0,25 postotna boda.;
- ukinuta je naknadu za promjenu valute kredita uz koju se veže valutna klauzula iz
CHF u EUR u razdoblju od 15. kolovoza 2010. godine do 15. kolovoza 2011. godine;
2011. godine
- kolovoz 2011. godine - ponovo je smanjena kamatna stopa na stambene kredite u
otplati uz valutnu klauzulu u CHF:
- za 0,20 postotna boda za klijente bez primanja na račun otvoren kod tuženika;
- za 0,50 postotna boda za klijente s primanjima na računu otvorenom kod tuženika;
- kolovoz/rujan 2011. godine-tuženik je (uz druge banke) kao supotpisnica
Memoranduma o mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita koji
su ugovoreni s valutnom klauzulom CHF s Vladom Republike Hrvatske donijela i
sljedeće mjere:
- produljenje roka otplate stambenog kredita bez naknade do 40 godina, odnosno do 75. godine života dužnika;
- omogućila konverziju stambenog kredita iz CHF u EUR bez naknade - (za tuženika
je to zapravo bio samo produžetak te mjere jer je navedena naknada ukinuta već u
2010. godine na razdoblje od godinu dana);
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
- odgoda plaćanja obveze, odnosno moratorij (za tuženika je to također predstavljalo
samo nastavak već započete mjere iz 2010. godine);
- promjena načina otplate stambenog kredita koji je vezan uz CHF - tečaj CHF se
fiksira na 5,80 kuna za 1 CHF na rok do 5 godina te se iz razlike anuiteta između
navedenog tečaja i stvarnog tečaja formira potraživanje s odgođenom otplatom (tzv.
odgođeno potraživanje). Odgođeno potraživanje će se za vrijeme trajanja "puniti" kad
je tečaj iznad 5,80 kuna ili "prazniti" ako tečaj padne ispod 5,80. Ako po isteku
razdoblja od 5 godina saldo bude veći od 0 (nule) predviđene su tri mogućnosti
rješavanja odgođenog potraživanja: pripis odgođenog potraživanja ostatku glavnice
kredita i otplata kroz mjesečne anuitete, jednokratna otplata i formiranje novog
kredita.
2014. godine
- siječanj 2014.-U sklopu usklađenja sa odredbama Zakona o potrošačkom
kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13), čl. 11a. st. 5, odobrava se
usklađenje visine kamatne stope na stambenim kreditima u CHF s promjenjivom
kamatnom stopom, na Zakonom definiranu visinu 3,23% (prosječnu ponderiranu
kamatnu stopu hrvatskih kreditnih institucija uz koje su navedeni krediti odobravani
4,62% umanjenu za 30%, objavljenu od strane HNB-a 12. prosinca 2013. godine).
Ovo usklađenje primjenjivalo se kod ugovora o kreditu kod kojih je tečaj ugovorene
strane valute na dan usklađenja u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja
aprecirao za više od 20%. Inicijalna aprecijacija relevantna za primjenu 3,23% je
izračunata prema tečaju važećem na 31. prosinca 2013. godine.
2.3.Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način
da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o
kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za
CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa
odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. Naime,
ukoliko tužitelj / sud smatra da je odredba o valutnoj klauzulu u CHF ništetna te da je
zapravo riječ o kunskom kreditu, sud bi prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu
stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite. U tom
smislu, sukladno odredbama ZID ZPK NN 102/15“) prilikom konverzije kredita
predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i
razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja
denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na
datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa,
tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi,
namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR
na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u
kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe kako bi usvajanjem ovakvog
tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o
kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila
za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to
osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom
kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji
su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Ukoliko pak
sud odluči provesti vještačenje po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, tuženik
predlaže da vještak iskaže i oduzme iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju
kada su tečaj i kamatna stopa bili niži od početnih. Tužitelj se nadalje poziva na
presudu Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-716/2021, od dana 15. lipnja
2021., u kojoj se navodi: „Međutim osnovane su žalbene tvrdnje da je sud prvog
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
stupnja, ukoliko je preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli
utvrđivao prema onom tečaju CHF koji je važio u vrijeme isplate kredita, a to je
tužitelj tužbom i zahtijevao, iznos tzv. pozitivne preplate morao umanjiti za tzv.
negativnu razliku u preplati – tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih
anuiteta zbog tečaja CHF koji je u tim mjesecima bio manji od onog početnog prema
kojem je sud utvrđivao i dosudio tužitelju povrat preplaćenog. To sve stoga što
ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba sagledavati kao
jedan cjeloviti odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom
toga tužitelju, kao korisniku kredita, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne
može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatio tuženiku temeljem
ništetnih ugovornih odredbi., kao i presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu,
posl. br. Gž-1077/2020, od dana 2. veljače 2021. u kojoj se navodi: Žalba tuženika se
ukazuje osnovanom u dijelu u koje se ističe da je povodom prigovora tuženika na
nalaz i mišljenje sudske vještakinje ista izvršila izračun visine mjesečnih anuiteta uz
primjenu fiksnog početnog tečaja kakav je isti bio na dan isplate kredita, ali pri tome
nisu uzeti u obzir mjesečni anuiteti kada je tečaj švicarskog franka bio manji od
početno utvrđenog. Sudska vještakinja je izvršila obračun i tih negativnih razlika
vrijednosti valutnog tečaja za vrijeme trajanja otplate kredita te je utvrđeno da je u
tom slučaju tužiteljica platila manji iznos od 1.984,78 kn. Suprotno mišljenju
prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti
kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra
da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzet u obzir prilikom izračuna
ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tužbenik tijekom
postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1.
ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna
vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takvog ugovora. Slijedom navedenog,
očigledno je kako odredbe o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora o kreditu koje su
predmetom spora u ovom postupku nisu ništetne.
2.4. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelji svoje tvrdnje o ništetnosti dijela
odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope temelje na šturim
tvrdnjama bez utemeljenja u konkretnom činjeničnom stanju odnosno ništetnost
navedene odredbe temelje isključivo na Presudi VTS-a i Presudi VSRH koje nisu
primjenjive u ovom predmetu kao što je to već ranije istaknuto. Suprotno naprijed
navedenom, tuženik ističe kako odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne
stope nije ništetna. Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim
ugovorima ništetne, jest ZZP, osobito čl. 96., 99. i 102. kako je već naprijed
navedeno. Sukladno čl. 102. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno
čl. 96. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se
nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje,
sukladno čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o
predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
Nesporno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu
odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na
ime odobrenog kredita. Prema tome, da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj Ugovora
o kreditu bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti:
(a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,
(b) da je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva,
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
(c) da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Tužitelj paušalnim
navodima nastoje utvrditi da je dio odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz
Ugovora o kreditu ništetan, jer osim pozivanjem na sudsku praksu ne obrazlažu
zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni. U
tom smislu, tuženik smatra da s pravnim prednikom tužitelja jest pojedinačno
pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio
upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te je donio odluku da je za njega
prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovoreno je da
pravni prednik tužitelja izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika i odredbe
Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve
njihove izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih
pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravna
osnova za promjenu kamatnih stopa pa i za obračunavanje troškova predstavljaju
odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti
tuženika. Dakle o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo,
što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi
o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika.
Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako
razumljiva. Jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je
visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je
uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u
Ugovoru o kreditu. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je
tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta
kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te
je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. U ovom kontekstu, tuženik upozorava i na
praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11.
studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje
promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja
da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu: „Što se tiče ugovorne kamate,
ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se
izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o
obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema
zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz
eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj
stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a
niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka
3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao
ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu
za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25
godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije
odrediva.“ Slijedom do sada navedenog, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne
može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno
pregovaralo. Također, temeljem odredbe čl. 99. ZZP uopće nije niti dozvoljeno
ocjenjivati da li je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista
jasna, uočljiva i razumljiva. Međutim, iako uvjeti navedeni uvjeti moraju biti
kumulativno ispunjeni kako bi se utvrdila ništetnost odredbe, tuženik će se u
nastavku ukratko samo osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i
obvezama ugovornih strana. Dakle, čak i kada bi se za navedenu odredbu Ugovora o
kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdilo da se o njoj nije prethodno pregovaralo
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
te da ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i
da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o promjenjivoj kamatnoj
stopi nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje
uobičajeno u bankarskom poslovanju, a tuženik kamatnu stopu nije mijenjao
arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi
poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih
faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj
diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome,
ni nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo
u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača
(tužitelja). Tuženik ovdje nalazi potrebnim istaknuti kako je već od 1. siječnja 2011.
godine (i prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom
kreditiranju od 4. listopada 2012.) uskladio svoje poslovanje s relevantnim
odredbama Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i
Zakona o zaštiti potrošača. Također, Uprava tuženika utvrdila je Metodologiju
promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama,
koja je u primjeni od 1. siječnja 2011. godine, sve u skladu s navedenim zakonima.
Navedena Metodologija mijenjala se u skladu s promjenama koje su donošene u
zakonima, te je uvijek bila usklađena s Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom
o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. S obzirom na to da je
načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju
doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu
Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog
stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima ZOO-a
iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate
koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor
ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti
činidbi.“ Takav stav potvrđen je i od strane Visokog trgovačkog suda Republike
Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na
kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna
stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa
obračunavati sa odlukama B.. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio
odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom
slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim
uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način
kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim
propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa
upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ U konkretnom sporu radi se upravo o
ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike
Hrvatske – izmjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno
primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u
cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opet tvrdi da
odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije protivna načelu
savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih
strana. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom
ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s
ugovorom. Tužitelji ustvari pokušavaju konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o
kreditu fiksna (ili da bi trebala biti), što naprosto nije točno. Ugovorne strane su
ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i pravni prednik tužitelja je na to pristao. Pravni
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
prednik tužitelja je imao izbora prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je
zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je sam procijenio da
je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su
notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik
mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Tužitelji sada, nakon godina uživanja
povlastica zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u vidu nižih i povlaštenih
kamata koje su imali, pokušavaju ostvariti i dodatne koristi time što traže povrat
navodno preplaćenih kamata. Da se pravni prednik u vrijeme sklapanja ugovora o
kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali
bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Pravni prednik to nije učinio i
samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao
povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti
došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Međutim,
svatko tko ulazi u rizik i na neki način se „kocka“ mora biti spreman i da je moguće da
takav izbor u konačnici rezultira i gubitkom. Da je ugovaranje promjenjive kamatne
stope bilo dozvoljeno i u skladu sa zakonom, potvrdio je i HNB kao nadležno
regulatorno tijelo. Naime, u članku objavljenom na službenim stranicama HNB-a,
HNB navodi da „(…) u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) banke koje
posluju u Republici Hrvatskoj uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude
uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja
po odluci uprave banke. (…) Visina je kamatne stope odraz poslovne strategije svake
banke pojedinačno. Tako uvjete kreditiranja fizičkih i pravnih osoba poslovne banke
utvrđuju samostalno. (…) Zaključno, držimo bitnim pojasniti i da promjenjivost
administrativno promjenjivih kamatnih stopa na kredite kod banka koje posluju u
Republici Hrvatskoj uobičajeno ovisi o trošku izvora sredstava, trošku regulacije,
premiji na rizik zemlje i kamatnoj marži, ali i o kretanjima kamatnih stopa na slične
proizvode kod konkurencije. Također, naglašavamo i da su banke na poticaj HNB
izradile dokumente u kojima se detaljno objašnjava promjenjivost administrativno
promjenjive kamatne stope (o čemu i kako ovisi, u kojim vremenskim intervalima
banka razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope i sl.). Ti
dokumenti dostupni su na internetskim stranicama banaka te u njihovim
poslovnicama.“ Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe kako je Uprava tuženika
sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i ostalim relevantnim propisima utvrdila
Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s
potrošačima HypoAlpe-Adria_Bank d.d. od 9. siječnja 2013. godine, a koja se
primjenjuje i relevantna je za predmetni ugovorni odnos s tužiteljicom te kojom je
određeno na koji se način formulira promjenjiva kamatna stopa. Slijedom navedenog,
tuženik ističe kako bi tužbeni zahtjev od siječnja 2013. godine pa nadalje svakako
valjalo odbiti kako neosnovan. Naime, po konkretnom ugovoru o kreditu od siječnja
2013. godine redovna kamata se utvrđivala uz primjenu objektivnih parametara,
sukladno članku 5. i 14. Zakona o potrošačkom kreditiranju. O navedenom je tuženik
obavijestio tužiteljicu obaviješću od 31. prosinca 2013. godine. Osim toga, tuženik
ističe kako tužiteljica nijednom (i) nije prigovorila povećanju stope redovne kamate,
niti je (ii) zatražila raskid ugovora o kreditu. Nije u neravnopravnom položaju onaj
sudionik u obveznom odnosu koji može zbog povećanja kamatne stope bez
posebnih drugih razloga raskinuti ugovor. S obzirom na navedeno, tuženik ponovno
ističe da iz historijata tužbe proizlazi kako tužitelji smatraju da kamatna stopa zapravo
mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Naime, čak i kad bi sud
ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope
ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
kamatna stopa koja je ugovorena (jer bi isto značilo da je sama odredba o
promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što
nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu
stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika.
Pritom, tuženik ističe da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima
obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u
sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa. Primjerice, tuženik
smatra da bi se kao takva početna kamatna stopa mogla primijeniti prosječna
kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno
dostupnim podacima objavljivanim u biltenima Hrvatske narodne banke. U tom
slučaju, tužitelj bi imao pravo samo na razliku između takve početne kamatne stope i
kamatne stope kako je tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjana odlukama
tuženika – ako bi takva razlika uopće postojala! Svako suprotno tumačenje, tuženik
ponavlja, bilo bi suprotno nespornoj činjenici da je promjenjiva kamatna stopa valjano
ugovorena između tuženika i pravnog prednika tužitelja Ugovorom o kreditu. Tužitelj
kao osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu navodi stjecanje bez osnove. Međutim,
tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu
instituta stjecanja bez osnove. Sukladno odredbi čl. 1111., st. 1. ZOO-a, isti dolazi u
obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema
osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili
zakonu. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1112., st. 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući
da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na
povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja
uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje
tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez
osnove nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz Presude VTS 1, Presude VTS 2 i
Presude VSRH, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati
da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je došlo
prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika odnosno nije pružio dokaz da je sve
utužene iznose po Ugovoru o kreditu platio tuženiku. Nadalje, ako je tužitelj smatrao
da određene iznose po Ugovoru o kreditu nije dužan platiti, postavlja se pitanje zašto
isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom čl. 1112. ZOO-a, tužitelj nema
pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno
preplaćenog iznosa. Također, nesporno je da ni ostali uvjeti iz čl. 1112. ZOO-a nisu
ispunjeni, tj. tužitelj nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od
ispunjenja uvjeta. Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut
stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu
isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog
anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev
pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim
tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. Članak 1115.
ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i
platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od
dana podnošenja zahtjeva.“ S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl.
1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja,
očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik nije nepošten.
Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne
klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno.
Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su
stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih
faktora. Dodatno, tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao, i smatramo
nesporno je, da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome
nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo
u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača
(tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope
niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina
promjene kamatne stope. Isto vrijedi i za ugovaranje valutne klauzule, što je standard
u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima. Tuženik je također već obrazložio da nije
mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka i da je prilikom sklapanja i
ispunjavanja Ugovora o kreditu u svemu postupao u dobroj vjeri i pošteno. Iako se
tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva
bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih
je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO
propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj
nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana
podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek
podnošenjem tužbe dana 7. lipnja 2019. godine. Navedeno pravno shvaćanje je
potvrđeno i presudom Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-2563/2018 od 23.
listopada 2020. godine, na str. 9 „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono
što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako
je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U
ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih
odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan
podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova
prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i
ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja
ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba,
sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba
držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od
dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev
tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima
mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004.
godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem
ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate
pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“ te presudom Općinskog suda u Splitu, posl.
broj: P-1798/2019 od 23. travnja 2021. godine, na str. 8 „Prema odredbi čl. 1115.
ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti
zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana
podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju stečeno bez osnove na strani tuženika
temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva
tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 20. travnja 2019. godine do isplate. Tužitelj je
tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istakao svoj zahtjev i ukazao na
nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe
sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog
specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio
nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe
tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti
kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava
sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog
treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana
podnošenja zahtjeva.“ Također, tuženik dostavlja Izvod iz zapisnika Građanskog
odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine:
"Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o
obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne
kamate od dana podnošenja zahtjeva." Iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je
ugovaranjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule tužitelj
doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj
na nju imao utjecaja. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno
primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona
o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, članak 4. st. 1.
Direktive 93/13/EEZ propisuje: „1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost
ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na
koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti
sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o
kojem on ovisi.“ Sud Europske unije je u presudi od 14. ožujka 2013. M. A.
v C. d’Estalvis de C., T. i M. (C.), C-415/11, t.
68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu
kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: Kao što je
izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba
uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz
ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog
prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva
usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o
slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju
propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne
pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na
raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje
nepoštenih odredbi.“Nadalje, Sud Europske unije je u gore navedenoj presudi, t. 69.
dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu
uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći
način: U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom
o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je
izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja,
nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga,
postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio
pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“Također, Sud
Europske unije je u presudi od 16. siječnja 2014., C. P. S. protiv
J. I. M. Á., C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja
„znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće: S obzirom na prethodna razmatranja, na
postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti
na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje
neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati
značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može
proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na
temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog
ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na
temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja
dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima; Na sudu koji je uputio
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
zahtjev jest da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi
računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve
popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog
ugovora.“Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske
unije, što nužno podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije,
budući da je isti jedini ovlašten dati tumačenja normi Europskog prava. Naime,
ustaljena je praksa Europskog suda da presude Europskog suda kojima se daje
tumačenje normi Europskog prava predstavljaju pravo od trenutka kada je tumačena
norma stupila na snagu te da se takvo tumačenje primjenjuje i na pravne odnose koji
su nastali prije presude Suda Europske unije.1 Sud ne bi smo učiniti grešku pri
tumačenju ovog prava tako da poistovjeti i izjednači test postupanja suprotno načelu
savjesnosti i poštenja (shvaćenom u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1.
Direktive 93/13/EEZ koji je različit od načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o
obveznim odnosima) i testa znatnije neravnoteže. Ispravno tumačenje odredbi članka
81. st. 1. ZZP/03, primjenom gramatičke metode, a i usklađenim tumačenjem u duhu
Europskog prava nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja
moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila
nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene da li određena ugovorna odredba
uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od
utvrđenja da li takva ugovora odredba uzrokuje znatnu neravnotežu „suprotno načelu
savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3.
st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela
savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-
testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi
nepoštenom i stoga ništetnom. Europski sud je u predmetu M. A. ne samo
potvrdio postojanje dva pod-testa u testu poštenja nego je i po prvi puta jasno izložio
sadržaj testa poštenja. Ispravnim tumačenjem testa poštenja iz odredbi članka 81. st.
1. ZZP/03 prvostupanjski bi sud prvenstveno bio dužan utvrditi da li ugovorne
odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokuju „znatnu
neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način
kako je Europski sud izložio u predmetu M. A.. Nakon toga, kao drugi dio
testa poštenja, sud bi bio dužan utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna
uvjetima dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s
potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu
odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora).
Tužitelj je očito tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od gore
opisanih testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog
pozivanja na „P. P.“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja.
Iz toga je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava,
odnosno pravo EU. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ponovno
ističe kako je nastupila zastara za sve iznose koje tužitelj potražuje, a kako je to
ranije pojašnjeno u ovom odgovora na tužbu. Pored navedenog, tuženik osporava i
metodu kojom tužitelji postavljaju zahtjev na isplatu. Tuženik predlaže da se, u skladu
s načelom ekonomičnosti, dokazi koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva ni ne
izvode, nego da sud već na pripremnom ročištu odbije sve daljnje dokazne prijedloge
te da održi glavnu raspravu i zaključi raspravljanje u ovoj pravnoj stvari na način da
odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
3.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 216-
529/2006 od 31.kolovoza 2006. solemniziranog kod javnog bilježnika Z. P. iz
S. pod brojem OU-742/2006 dana 7.rujna 2006., izvatka iz zemljišne knjige Z.U.
15443 K.O.S., povijesnog izvatka iz Sudskog registra za tuženika, obavijesti o
promjeni anuiteta od 3.kolovoza 2009. i 16.12.2009., obavijesti o promjeni kamatne
stope po partiji kredita broj 25315591 od 4.prosinca 2008.,12.ožujka 2008., 04.rujna
2007. i 26.ožujka 2007., obavijesti o dospijeću prvog anuiteta od 28.rujna 2006.,
Potvrde o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblja od
01.01.2006. do 31.12.2006., 01.01.2007. do 31.12.2007., 01.01.2008. do
31.12.2008., i 01.01.2009. do 31.12.2009., Obračuna redovne kamate na dan
31.12.2009. i 31.08.2009., obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita od
29.01.2010., otplatnog plana za predmetni kredit, vještačenjem po sudskom vještaku
za financije i računovodstvo Z. C., dopunskim vještačenjem po
sudskom vještaku Z. C., saslušanjem tužitelja i saslušanjem svjedoka
D. Š..
4.Tužbeni zahtjev je osnovan.
5.Između parničnih strankama nije sporno da su dana 31.kolovoza 2006. i to
tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu broj 216-
529/2006 solemniziran kod javnog bilježnika Z. P. iz S. pod brojem OU-
742/2006 dana 7.rujna 2006. kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku
iznos kredita od 80.100,00 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika na
dan korištenja, za kupnju stana, na rok otplate 20 godina ili 240 mjesečnih anuiteta,
uz instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, te u čl. 3. stipuliranu kamatnu
stopu "od 3,88 % godišnje, promjenjiva kamata u skladu s Odlukom o kamatnim
stopama kreditora" uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim
anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF
na dan plaćanja.
5.1. Međutim, sporna je ništetnost odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se
odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, pa samim time i pravo
tužitelja na isplatu, kao osnovanost prigovora zastare potraživanja tužitelja.
6.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen
31.kolovoza 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi
mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje:
ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne
novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13,
nadalje ZZP/07.).
6.1.Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li
poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako
razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07,
što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,
koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03
proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
6.2.Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na
štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o
pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed
formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito
ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
6.3.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5.
travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni
list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st.
2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao
trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu
unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj
odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu
ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je
potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen
sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano
određenom.
6.4.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u
predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba
tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički
razumljiva.
6.5. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima
(Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje: ZOO) propisano da su u
zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici
dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja
općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i
uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi
obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se
ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i
savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
7.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja
2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u
odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na
način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a
da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije
potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno
čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog
Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te
suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do
31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava
potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna
stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je
imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj
na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
7.1.Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-
4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u
kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.
povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u
potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od
14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo petotuženik u razdoblju od
01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o
kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski
franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora petootuženik kao trgovac nije
potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotuženik postupio suprotno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u
razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.
do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96.
i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim
odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i
nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući
ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o
kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotuženika i drugim
internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora
petotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno
pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara
koji utječu na odluku petotuženika.
7.2.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu
primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i
pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno
utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-
a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili
ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten
štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba
na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta
osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
7.3. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu
postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje
ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je
uzrokovana postupanjem tuženika.
7.4.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući
u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan
način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu
utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se
o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da
li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu
savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih
strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite
pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
7.5. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli su
odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci
jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta
promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe
uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što
dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku
promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost
kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju
da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja
trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje
platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko
razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca,
mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u
pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni
sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio
utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a
koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim
sastojcima Ugovora. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojim se
traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu
kamatnu stopu, kao i odredbi kojom se glavnica veže za valutnu švicarski franak, pa
je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I. i III. Izreke.
8.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju
bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći
prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze,
ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a
propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom
radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi
utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
8.1. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći
iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok
za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe
ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno
prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od
dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
8.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u
pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača
izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare
na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke
donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača
podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-
1401/2012, pa je djelomično osnovan prigovor zastare za potraživanje prvog
pojedinačnog iznosa na ime pretplate po osnovi promjenjive kamate u iznosu od
182,84 HRK/24,27 EUR s dospijećem 31.03.2007. (točka II. tužbenog zahtjeva), i
prvog iznosa na ime pretplate po osnovi valutne klauzule od 75,66 HRK/10,04 EUR s
dospijećem 31.03.2007. (točka IV. tužbenog zahtjeva). Slijedom navedenoga sud je
u tom dijelu odbio zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci presude pod točkom V.
8.3. Za preostale pojedinačne iznose čiji je datum dospijeća nakon 04.travnja
2007. nije protekao opći rok zastare od 5 godina, tako da je u odnosu na te iznose
došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa
potrošača. Nadalje, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od
4. srpnja 2013. u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne
odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno
jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu
na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok
zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja
2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno
počeo teći od 14. lipnja 2018. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana
7.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do
njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a za iznose u
pogledu kojih je došlo do prekida zastare, uslijed čega se istaknuti prigovor u tom
dijelu ima smatrati neosnovanim.
9. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju
tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao
odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda
U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi
saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo
povredu načela jednakosti oružja. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 10.ožujka
2023. sud je saslušao predloženog svjedoka D. Š., bivšeg zaposlenika
tuženika, koji je u svom iskazu naveo da tijekom rada kod tuženika nikada nije radio
na sklapanju ugovora o kreditima, pa samim time ni prilikom sklapanja predmetnog
ugovora o kreditu.
9.1. Nadalje, saslušan je i tužitelj, koji u svom iskazu navodi da je ugovor o
kreditu sklopio radi rješavanja stambenog pitanja, te da je bio kreditno sposoban
samo u odnosu na ugovor čije je isplata bila vezana za švicarski franak, dok nije bio
kreditno sposoban prema obavijesti banke za podizanje kredita u eurima. Prilikom
sklapanja ugovora radilo se o tipskim ugovorima, koji su se mogli prihvatiti ili ne
prihvatiti. Predmetni kredit otplatio je kada je mjesečna rata počela naglo rasti na
način da je oko 2011. prodao stan i zatvorio kredit. Prilikom samog sklapanja
ugovora nikakvih pregovora za pojedine odredbe ugovora nije bilo, kao niti
upozorenja vezana za eventualni rizik koji bi mogao nastati korisniku kredita. Tužitelj
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
nije bio obaviješten ni da bi zbog ugovorene kamate visina mjesečnih anuiteta mogla
porasti. Tužitelj ističe da u vrijeme sklapanja ugovora, ni kasnije, nije bio obrtnik. Kod
drugih banaka se nije odlazio informirati o uvjetima kredita jer je poslovnica tuženika
bila u neposrednoj blizini radnog mjesta tužitelja. Tužitelj je pročitao tekst ugovora o
kreditu, pa je u trenutku sklapanja ugovora mislio da mu je jasan pojam promjenjive
kamatne stope, ali kada je rata kredita porasla i kada je morao prodati stan radi čije
je kupnje i podigao kredit, shvatio je da mu taj dio ugovora nije jasan. Fiksna
kamatna stopa nije bila ponuđena tužitelju prilikom sklapanja ugovora, bilo mu je
jasno da je kredit u švicarskim francima jer je tako pisalo u ugovoru.
9.2. Dakle, tuženik nije u dokazao da bi se u konkretnom slučaju pregovaralo
o pojedinim odredbama ugovora o kreditu prilikom samog sklapanja, niti je dokazao
da je upravo tužitelja upozorio na rizik ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu
švicarskog franka. Naime, tuženik je kao svjedoka predložio bivšeg zaposlenika koji
kod tuženika nikada nije radio na poslovima vezanim za kredite.
10.Što se tiče visine zahtjeva ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud
došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Z.
C., i dopunskim vještačenjem po istom sudskom vještaku radi očitovanja na
primjedbe tuženika. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i dopune tog nalaza,
prihvaća kao objektivne, stručne, jasne, potpune i bez proturječnosti te utemeljene na
mjerodavnim ispravama te primjeni pravilne metodologije obračuna.
10.1. U nalazu i mišljenu sudski vještak navodi da je tužitelj kao korisnik
kredita dana 31.08.2006. zaključio s tuženikom/bankom kao kreditorom Ugovor o
kreditu broj 216-529/2006 uz sljedeće osnovne uvjete: iznos kredita 80.100,00 CHF
(u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za devize na dan korištenja
kredita), čija je namjena kupovina stana, ugovorena je kamatna stopa od 3,88%
godišnje, promjenljiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke, na rok otplate
od 20 godina, u 240 mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem
tečaju Banke za devize na dan dospijeća/plaćanja, prema otplatnom planu Banke, s
iznosom anuiteta od 480,34 CHF dospjelim zadnjeg dana u mjesecu, datum
korištenja kredita 28.09.2006., uz instrumente osiguranja kredita: zapljena primanja i
zalog na nekretnini.
10.2. Anuitetski plan otplate predmetnog kredita u Tablici br. 1 rađen je za
razdoblje: od 31.08.2005. (datum dospijeća prvog anuiteta po kreditu) do 10.08.2015.
(datum otplate/zatvaranja kredita) i to kao usporedni prikaz otplatnog plana izvršenog
uz primjenu početno ugovorene kamatne stope od 5,25%, bez naknadnih promjena
visine te kamatne stope („Otplatni plan uz početnu kamatnu stopu“ - stupci br. 2-6) i
otplatnog plana izvršenog od strane tuženika–banke („Bančin otplatni plan“ - stupci
br. 8-11) te s obračunom tako nastalih razlika po osnovi anuiteta, glavnice i kamate -
sve iskazano u valuti CHF (stupci br. 12-14). Iz Tablice br. 1 vidljivo je da je tuženik
(banka) za vrijeme otplate predmetnog kredita u 4 navrata mijenjao početno
ugovorenu kamatnu stopu od 3,88%/god. (iznos anuiteta 480,34 CHF) i to:
- od 30.09.2007. na 4,60% (iznos anuiteta 510,54 CHF) - od 31.03.2008. na 5,00% (iznos anuiteta 527,38 CHF) - od 31.10.2008. na 5,99% (iznos anuiteta 569,42 CHF)
- od 31.12.2010. na 6,20% (iznos anuiteta 578,27 CHF).
Vještak pojašnjava da je kredit isplaćen tužitelju 28.09.2006. u iznosu od 80.100,00
CHF, 30.09.2006. kredit je prebačen u otplatu pa se prvo plaćanje po kreditu odnosi
na interkalarnu kamatu (u iznosu od 17,03 CHF), 31.10.2006. je rok dospijeća 1.
rate/anuiteta (u iznosu od 480,34 CHF), a u razdoblju od 03.08.2009. do 29.01.2010.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
tužitelj je izvršio 3 velike uplate kojima je predmetni kredit prijevremeno otplaćen
(nakon 40, umjesto nakon 240 rata). Zbog navedenih promjena kamatnih stopa, u
odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, u promatranom razdoblju je nastala
razlika po osnovi glavnice, kamate i anuiteta u mjesečnim iznosima kako je to
prikazano u stupcima br. 12-14. Razlike po osnovi anuiteta i kamata u promatranom
razdoblju (izražene u izvornoj valuti predmetnog kredita - CHF) iznose mjesečno
kako je to prikazano u stupcu br. 12 i 14, odnosno ukupno 3.814,43 CHF.Primjetno je
da te razlike po osnovi anuiteta nastaju tek nakon promjene/povećanja kamatne
stope, i da su one negativne samo za glavnicu kredita (zbog specifičnosti anuitetske
otplate kredita, gdje se kod promjene/povećanja kamatne stope mijenja struktura
anuiteta, pri čemu se smanjuje udio glavnice, a povećava udio kamate unutar iznosa
anuiteta). Vidljivo je i to da se zbroj tako nastalih razlika za cijeli otplatni period javlja
samo kod kamate, dok je kod glavnice kredita taj zbroj jednak nuli (što je i logično jer
promjena kamatne stope mijenja samo raspored unutar mjesečnog iznosa anuiteta,
ali ne i ukupan iznos kredita, tj. u konačnici mijenja se samo iznos kamate, odnosno
ukupan trošak po kreditu, ali ne i iznos odobrenog kredita).
10.3. U Tablici br. 2 dat je obračun razlika po osnovi anuiteta-sve izraženo u
protuvrijednosti HRK, nastalih usporedbom stvarnih uplata tužitelja s otplatnim
planom uz početno ugovorene uvjete iz predmetnog kredita. U stupcima br. 3 -5
prikazan je otplatni plan uz početno ugovorene uvjete (obračunato u protuvr. kuna).
Pritom je za kamatnu stopu uzeta početno ugovorena kamatna stopa (3,88%/god.), a
za tečaj CHF/HRK je uzet srednji tečaj za devize tuženika na dan 28.09.2006., tj. na
dan kad je Banka Tužitelju isplatila predmetni kredit (1CHF = 4,680 HRK); u stupcima
br. 6-8 je prikazana stvarna otplata predmetnog kredita; u stupcima br. 9-11 dat je
saldo pozitivnih i negativnih razlika uplata po mjesecima (izraženo u kn) koje su
nastale između stvarno izvršenih uplata i obveza po otplatnom planu uz početno
ugovorene uvjete, po osnovi glavnice, kamate i anuiteta; a u zadnjem retku dat je
zbroj svih pojedinačnih stupaca, s tim da je za stupce br. 10 i 11 još posebno dodat
novi redak sa ukupnim iznosom samo pozitivnih razlika, tj. preplata po osnovi kamata
i anuiteta, a koji će biti osnovica za potraživanje tužitelja po ovoj parnici. Iz Tablice br.
2 je vidljivo da je otplatni plan predmetnog kredita bio obračunat prema početno
ugovorenoj kamatnoj stopi od 3,88% (a ne uz promjenjivu kamatnu stopu) te da su
mjesečni anuiteti iznosili početnih 2.247,99 kn (a da na njih nisu utjecale tečajne
razlike), tužitelj bi u promatranom razdoblju, tj. do dana 29.01.2010. (prijevremena
otplata kredita) isplatio tuženiku ukupan iznos od 419.466,10 kn (stupac br. 3), a ne
iznos od 452.524,91 kn (stupac br. 6). Nadalje, pod tako zadanim uvjetima tužitelj
(kao korisnik kredita) iskazao je preplatu po osnovi kamata i anuiteta u mjesečnim
iznosima kako je to prikazano u stupcima br. 10 i 11, s tim da u razdoblju od
veljače/2006. do listopada/2007. ne bi bilo preplate već naprotiv, da bi tužitelj u tih
prvih 5 mjeseci imao manji iznos uplata od iznosa dospjele rate/anuiteta. Ukupan
iznos mjesečnih preplata, odnosno pozitivnih razlika po osnovi kamata, od početka
korištenja kredita do prijevremene otplate kredita, prikazan je u stupcu br. 10, a
njihov zbroj iznosi 17.572,95 kn. Ukupan iznos mjesečnih preplata, odnosno
pozitivnih razlika po osnovi anuiteta, od početka korištenja kredita do prijevremene
otplate kredita, prikazan je u stupcu br. 11, a njihov zbroj iznosi 33.279,33 kn.
10.4. U mišljenju vještak navodi da obračun potraživanja tužitelja po Ugovoru
o kreditu broj 216-529/2006 zaključenom 31.08.2006. između tužitelja (kao korisnika
kredita) i tuženika (kao banke-kreditora), zbog promjene početno ugovorene kamatne
stope, kao i zbog primjene valutne klauzule (tj. zbog tečajnih razlika), nastalih u
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
promatranom razdoblju otplate kredita, i to od 31.10.2006. (datum dospijeća prvog
anuiteta po kreditu) do 29.01.2010. (datum prijevremene otplate kredita), pokazuje:
-da je kamatna stopa ostala na razini početno ugovorene stope (3,88%/god.),
a ne promjenjiva, te da nije došlo do primjene valutne klauzule, već da se kredit
vraćao po inicijalno sačinjenom otplatnom planu (u anuitetima čija je visina određena
temeljem ugovorenog tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita -28.09.2006., tj. u
iznosu od 480,34 CHF/2.247,99 kn), tužitelj bi u promatranom razdoblju otplate
kredita svaki mjesec isplatio tuženiku:
a) iznos kamata kako je to prikazano u stupcu 5, Tablice br. 2, odnosno ukupan iznos
od 44.598,11 kn, a ne iznos od 62.053,00 kn, koliko iznosi zbroj kamata prema
obračunu Tuženika u promatranom razdoblju (stupac 8, Tablice br. 2);
b) iznos anuiteta kako je to prikazano u stupcu 3, Tablice br. 2, odnosno ukupan
iznos od 419.466,10 kn (stupac br. 3), a ne iznos od 452.524,91 kn, koliko iznosi
zbroj svih stvarno izvršenih uplata u promatranom razdoblju (stupac 6, Tablice br. 2).
Posljedično tome, iznos mjesečnih preplata, odnosno pozitivnih razlika, u
promatranom razdoblju otplate kredita, bio je kako slijedi:
a) po osnovi kamata - kako je to prikazano u stupcu 10, Tablice br. 2, odnosno
ukupno 17.572,95 kn;
b) po osnovi anuiteta - kako je to prikazano u stupcu 11, Tablice br. 2, odnosno
ukupno 33.279,33 kn.
10.5. Kako je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka, na poziv
suda vještak se očitovao na primjedbe pisanim putem, kao i usmenim putem na
ročištu za glavnu raspravu.
Pisanim putem vještak ističe da su prigovori tuženika iz točke 3. i 4. potpuno
neosnovani. Prije svega, početna kamatna stopa nije iznosila 5,25% nego 3,88%, ali
ono što je još važnije je to da nikako ne stoji primjedba da je „svrha vještačenja
promašena i da nema osnovu u sudskoj praksi“. Upravo suprotno, vještak navodi da
je vještačenje izvršeno sukladno nalogu suda i sukladno tužbenom zahtjevu, a
metodološki je sve rađeno prema važećim standardima za ovu vrstu financijskih
izračuna, pa je posve netočna primjedba da je „svrha vještačenja promašena“.
Nadalje, sudska praksa, kako domaćih sudova, tako i nadležnog EU suda za ljudska
prava, kaže da je odredba o jednostranoj promjeni kamatnih stopa (bez da se o tome
pojedinačno pregovaralo), suprotna odredbama ZPP-a, ZOO-a, zakonodavstvu EU te
načelu savjesnosti i poštenja, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana. Stoga je netočna primjedba da predmetno vještačenje „nema
osnovu u sudskoj praksi“. Prigovor tuženika iz točke 5. (da bi „sud trebao od ukupnog
iznosa odbiti iznos kojeg je tužitelj manje platio u razdoblju kada je tečaj bio niži od
početnog“) nema osnove jer je ovaj vještak to već uvažio te je u obrazloženju datom
uz Tablicu br. 2 posebno naglasio (citirano:) „U zadnjem retku dat je zboj svih
pojedinačnih stupaca, s tim da je za stupce br. 10 i 11 još posebno dodat novi redak
sa ukupnim iznosom samo pozitivnih razlika, tj. preplata po osnovi kamata i anuiteta,
a koji će biti osnovica za potraživanje tužitelja po ovoj parnici“. Nadalje, prigovori
tuženika iz točke 8. - 14. („Pogrešno primijenjena kamatna stopa“) impliciraju da
„Primjenom navedene metode izračuna iz Nalaza i mišljenja, proizlazi da je kamatna
stopa iz Ugovora o kreditu fiksna“ su neosnovani i služe nekakvoj pravnoj konstrukciji
tuženika da „iz Nalaza i mišljenja (kao i iz rješenja naslovnog suda, kojim se određuje
zadatak vještačenja)“ proizlazi da bi „kamatna stopa trebala ostati fiksna za cijelo
vrijeme trajanja Ugovora o kreditu“, a što je (navodno) u suprotnosti s Ugovorom o
kreditu, prema kojem je ona „neosporno promjenjiva“. Naime, u predmetnom sporu
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
nije problem pitanje fiksne ili varijabilne kamatne stope, već način njene promjene,
što potvrđuje i z.z. Tuženika (u točki 9.) gdje navodi presude VTS-a i VS-a RH kojima
se utvrđuje kao ništetnim „odredba o načinu njezine promjene, u slučaju da se ista
mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane na nepošten način“. Na ovaj
način tuženik sam sebe demantira. U točkama 11. i 14.tuženika navodi da bi „bilo
potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti
kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Pritom ističe da bi takva početna
kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna
stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno
razumna kamatna stopa“. Slijedom toga „tuženik predlaže da naslovni sud pozove
vještaka da dopuni svoj Nalaz i mišljenje na način da sastavi izračun eventualne
razlike obračunatih iznosa temeljem Ugovora o kreditu u odnosu na kamatnu stopu
koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno
razumnu kamatnu stopu“. Također se u točkama 19. i 20. ističe kako je „Nalaz i
mišljenje promašen i zbog okolnosti da je kao temelj izračuna primijenjena početna
kamatna stopa koja je vrijedila u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu“, a da se „kao
početna kamatna stopa mogla primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske
kredite“. Ovaj zahtjev ne samo da nije u skladu s predmetnom tužbom, ni nalogom
suda datog ovom vještaku, već bi ovako široko postavljen zadatak sudskom vještaku
praktički imao elemente forenzičkog kreditno-monetarnog vještačenja, jer predmetno
financijsko-knjigovodstveno vještačenje nije isto što bi bile i zatražene radnje i
aktivnosti na naknadnom utvrđivanju nekakve „razumne“ kamatne stope u periodu
otplate predmetnog kredita, a niti utvrđivanje prosječne kamatne stopa banaka na
kunske kredite. Osim toga, tu se više ne bi radilo o dopunskom vještačenju nego o
posve novom vještačenju, a koje bi zbog svog obuhvata i složenosti vjerojatno
zahtijevalo angažman nekih od analitičara iz ekonomskih instituta i/ili od eksperata iz
centralne monetarne institucije u našoj zemlji, tj. iz Hrvatske narodne banke. Naime,
promjenjivost kamatne stope u RH zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica
činjenice da u praksi nije postojala, a niti danas ne postoji jedinstvena referentna
stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne
stope u ugovorima o potrošačkim kreditima. Stoga je vještak mišljenja da je takav
prijedlog tuženika, a koji je upućen sudskom vještaku radi dopunskog vještačenja,
više retoričke i taktičke negoli stvarne naravi. Prigovori tuženika iz točke 15-17.
(„Pogrešno primijenjen tečaj važeći na dan isplate kredita“) impliciraju „da je vještak u
cijelosti poništio učinak valutne klauzule“, odnosno da je „preinačio ugovor o kreditu s
valutnom klauzulom u ugovor o kreditu bez valutne klauzule“, što je pogrešno jer se
time iskrivljuje bit spora i zanemaruje to da je čitav izračun vještaka rađen na temelju
onog dijela predmetnog Ugovora o kreditu koji je valjan, a ne ništetan. Zaključno,
vještak konstatira da ostaje i dalje pri svemu iznijetom u svom vještvu od 29.12.
2021., a s obzirom da prigovori iz podneska tuženika od 06.04.2022. nisu opravdani
ni osnovani.
Na ročištu za glavnu raspravu održanom 12.listopada 2022., a nakon što se
prethodno pisanim putem detaljno očitovao o svim prigovorima tuženika, sudski
vještak Z. C. izjavio je da cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja te
odgovora-dopune na prigovore tuženika, da je primijenjena početna ugovorena
kamatna stopa od 3,88% godišnje, a tečaj po kojem je izvršen obračun je tečaj kad je
banka tužitelju isplatila kredit u paritetu 1CHF -4,680 HRK što je srednji tečaj za
devize tuženika. U izračunu nije bilo nikakvih zateznih kamata jer je klijent uredno
podmirivao rate kredita i prije vremena isti otplatio.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
10.6. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 10.ožujka 2023. sud je odbio
prijedlog tuženika za izvođenje dokaza dopunskim vještačenjem na način da se kao
početna kamatna stopa uzme ona koja je vrijedila za kunske kredite u vrijeme
sklapanja ugovora, iz razloga što je u ovom postupku provedeno vještačenje i izračun
na temelju kamate koja je bila predmet ugovora o kreditu, kao i dopunsko vještačenje
gdje se vještak očitovao na primjedbe iz svog nalaza i mišljenja. Navedeni prijedlog
ne samo što nije osnovan već je i usmjeren na odugovlačenje ovog postupka,
posebice cijeneći to što se sudski vještak dopunski detaljno pisanim putem očitovao
na svaki pojedini prigovor tuženika, te da ni sam tuženik nije imao daljnjih pitanja za
sudskog vještaka prilikom usmenog očitovanja na ročištu.
10.7. Dakle, nakon što su otklonjene primjedbe i prigovori tuženika na nalaz i
mišljenje sudskog vještaka, nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj po osnovi kamata
pretplatio iznos od 17.572,95 kn, a po osnovi anuiteta (valutna klauzula) iznos od
33.279,33 kn. Tuženik je predložio da se vještači i tzv. negativna razlika, odnosno
koliko je tužitelj manje platio zbog povoljnijeg tečaja. Tuženiku valja navesti da je
Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revd-5374/21 dopustio reviziju radi
odgovora na pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne
odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzule u CHF
utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem
je plaćen anuitet kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan
plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita. Stajalište ovog suda je da se
negativne tečajne razlike ne trebaju uzimati u obzir, već da tuženik, da bi ostvario
svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Riječ je o
tuženikovoj tražbini i on bira hoće li je ili neće realizirati. Pravna osnova tužiteljeve
tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, dok tuženikova tražbina proizlazi
iz ugovora i predstavlja ugovornu obvezu. Međutim, tuženik tijekom postupka nije
radi eventualne naplate tzv.negativne razlike postavio nikakav protutužbeni zahtjev ili
prigovor radi prebijanja, pa sud u tom dijelu nije imao o čemu odlučivati.
11. Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 17.ožujka 2022.
konačno uredio tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu i to na ime promjenjive
kamatne stope iznos od 17.572,90 kn, i na ima promjene tečaja (valutna klauzula)
iznos od 33.279,33 kn, odnosno ukupno 50.852,23 kn. Na poziv suda tužitelj je
podneskom od 14.veljače 2023. uredio tužbeni zahtjev na način da je novčano
potraživanje dvojno iskazao u eurima i kunama sukladno odredbama Zakona o
uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine,
broj:57/22, 88/22), kako je pobliže navedeno u izreci ove presude pod točkama II. i
IV.
11.1. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu
pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-
eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate
svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude,
sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i
to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
11.2. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju
nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova
stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih
odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.
12. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom
iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime promjenjive kamatne stope (točka II.izreke
presude) i na ime valutne klauzule (točka IV.izreke presude), zajedno sa zateznom
kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji
se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka.
13. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema
članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa
pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti
poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je
kupovina stana koji je tužitelj kupio kao fizička osoba, kako to tužitelj navodi i u svom
iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje
okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su
namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti,
pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.
14.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.
14.1.Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno
Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 103/14.,
118/14., 107/15. dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 48. i 50., Zakonu o sudskim
pristojbama (Narodne novine 118/2018., dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi
(Narodne novine 53/2019., 92/2021.), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući
u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom zahtjevu (6.749,24 EUR/
50.852,23 kn) za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav žalbe protiv
rješenja ovog suda o prekidu postupka 50 bodova (Tbr.10.toč.5.Tarife), za sastav
obrazloženog podneska od 21.lipnja 2021. 100 bodova, za sastav podnesak od
5.studenoga 2021. kojim se tužitelj očituje n navode iz odgovora na tužbu 100
bodova, za sastav obrazloženog podneska od 17.ožujka 2022. kojim se očituje na
nalaz i mišljenje sudskog vještaka i konačno uređuje tužbeni zahtjev 100 bodova, za
sastav obrazloženog podneska od 13.svibnja 2022. kojim tužitelj odgovara na
prigovore tuženika nalazu i mišljenju sudskog vještaka 100 bodova, za zastupanje na
četiri ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi
održanim 16.studenoga 2021., 12.listopada 2022., 1.prosinca 2022. i 10.ožujka 2023.
po 100 bodova za svako ročište, za zastupanje na dva ročišta na kojima se
raspravljalo o procesnim pitanjima održanim 19.travnja 2022. i 24.svibnja 2022. po 50
bodova za svako ročište, te za zastupanje na ročištu koje je odgođeno prije početka
raspravljanja od 13.srpnja 2022. 25 bodova, odnosno ukupno 1075 bodova što
pomnoženo s vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR daje iznos od 2.139,25
EUR/16.118,18 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 2.674,06
EUR/20.147,71 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak financijskog vještačenja od
398,19 EUR/3.000,00 kn, zatim trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu
od po 113,95 EUR/858,52 kn, tako da je tužitelju priznat ukupan trošak u iznosu od
3.3000,15 EUR/24.864,98 kn. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna
kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom
29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom VI.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
14.2. Tužitelj nije postigao uspjeh u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi
na visinu tužbenog zahtjeva (za iznos od 34,31 EUR/ 258,50 HRK ili manje od 0,5
%), a kako u pogledu tog dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi, sud je priznao
tužitelju parnični trošak u cijelosti.
U Splitu, 24.ožujka 2023.
SUTKINJA:
Sanja Bikić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo
žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a
za nadležni županijski sud u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- tužitelju putem punomoćnika,
-tuženiku putem punomoćnika,
-u spis.
Fiksni tečaj konverzije 7.53450
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.