1

Poslovni broj: UsI-3712/22-6

 

 

          

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: E. V. iz Z., zastupana po opunomoćenici Z.G., odvjetnici iz Z., protiv tuženika: Odbor za državnu službu, Z., radi poništavanja rješenja, 24. ožujka 2023. godine

 

p r e s u d i o j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/22-01/684, URBROJ: 566-01/12-21-2 od 13. listopada 2022. godine i rješenja Ministarstva poljoprivrede, KLASA: UP/I-112-01/16-01/36, URBROJ: 525-04/40-22-22 od 28. srpnja 2022. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

 

Tužiteljica tužbom osporava tuženikovo drugostupanjsko rješenje od 13. listopada 2022. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva poljoprivrede od 28. srpnja 2022. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je u petom ponovljenom prvostupanjskom upravnom postupku tužiteljica ponovno s danom 20. travnja 2016. godine (a do 01. kolovoza 2017. godine) premještena na radno mjesto višeg veterinarskog inspektora Ministarstva poljoprivrede u Z., s koeficijentom plaće 1,571. Tužiteljica je do 20. travnja 2016. godine bila raspoređena na radno mjesto načelnice Sektora veterinarske inspekcije u Ministarstvu poljoprivrede, s koeficijentom plaće 3,1.

U prvostupanjskom rješenju od 28. srpnja 2022. godine je Ministarstvo poljoprivrede detaljno navelo nepravilnosti i nedostatke u radu tužiteljice vezane uz propuste u službenim kontrolama veterinarske inspekcije, a koji propusti su utvrđeni u završnom izvješću Europske komisije DG 2016-8853 o reviziji (auditu) koja je provedena u veljači 2016. godine.

Tuženik je u osporavanom drugostupanjskom rješenju od 13. listopada 2022. godine naveo da utvrđeni nedostaci u radu na rukovodećem radnom mjestu opravdavaju slobodnu ocjenu o potrebi službe za angažiranjem drugog državnog službenika, pri čemu ranije ocjene tužiteljice kao državnog službenika nisu relevantne, jer su nedostaci utvrđeni tek u auditu provedenom u veljači 2016.  godine. Istaknuto je da ranije tužiteljičino radno mjesto podrazumijeva široku nadzornu i upravljačku objektivnu odgovornost te da stoga nepravilnosti u radu Sektora veterinarske inspekcije ne moraju nužno rezultirati i pokretanjem postupka utvrđivanja povrede službene dužnosti. Navedeno je i to da tužiteljica utvrđene nepravilnosti u auditu iz veljače 2016. godine nije ni osporila.

Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik sada odstupio od ranijih stavova iz svoja prethodna četiri rješenja te ističe da joj prijedlog za premještaj nikada nije dostavljen. Tužiteljica ukazuje na to da je bila izvrgnuta kontinuiranom šikaniranju od strane pomoćnika ministra poljoprivrede, na čije propuste je ukazivala i kojeg pomoćnika ministra je kasnije novi ministar i smijenio. Navodi da je naknadno premještena u S. i stoga zaključuje da uopće nije postojala potreba službe za njezinim premještajem na radno mjesto više veterinarske inspektorice u Z. Tužiteljica posebno osporava da bi mogućnost njezinog premještaja po potrebi službe mogla biti utemeljena na auditu iz 2016. godine, posebno stoga što je u njemu navedeno poboljšanje u svim područjima rada veterinarske inspekcije. Nadalje ističe da su u tom auditu dane pojedine preporuke i za druge sektore, ali na čelnike tih sektora nije primijenjena mjera premještaja po potrebi službe. Tužiteljica ukazuje na svoje ocjene i na rezultate svog sektora u razdoblju od 2012. do 2016. godine, uključujući uspostavljen sustav kontrola i njihovih verifikacija. Tužiteljica navodi i da je bila pred mirovinom pa bi i u slučaju premještaja po potrebi službe imala pravo na veći koeficijent plaće.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljica je nesporno u razdoblju do 20. travnja 2016. godine u Ministarstvu poljoprivrede bila raspoređena na radno mjesto načelnice Sektora veterinarske inspekcije, s koeficijentom plaće 3,1.

Rješenjem Ministarstva poljoprivrede od 15. travnja 2016. godine je tužiteljica počevši od 20. travnja 2016. godine po potrebi službe i na prijedlog pomoćnika ministra trajno premještena na radno mjesto više veterinarske inspektorice u Z., s koeficijentom plaće 1,571, zbog značajnih nedostataka u službenim kontrolama veterinarske inspekcije.

Tuženik je rješenjem od 28. kolovoza 2017. godine poništio prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, uz obrazloženje da potreba službe za premještajem tužiteljice treba biti objektivizirana i konkretizirana te da nepravilnosti u radu tužiteljice trebaju biti predmet postupka utvrđivanja povrede službene dužnosti. Navedeno je da je tužiteljica imala najviše ocjene za cijelo prethodno razdoblje od 2012. do 2015. godine te da joj u postupku premještaja nije bilo omogućeno izjašnjavanje.

Ministarstvo poljoprivrede je 24. rujna 2018. godine ponovilo svoje ranije rješenje, uz navod da u konkretnom slučaju nema razloga za pokretanje postupka utvrđivanja povrede službene dužnosti te da se radi o potrebi službe za premještaj tužiteljice na radno mjesto na kojem bi sa svojim znanjem bila efikasnija i više mogla doprinijeti. Istaknuto je da je cilj premještaja bolja organizacija rada i efikasnije obavljanje poslova.

Tuženik je 07. listopada 2019. godine opet poništio prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, uz isto obrazloženje kakvo je dao i u svom prethodnom rješenju od 28. kolovoza 2017. godine.

Ministarstvo poljoprivrede je 03. rujna 2021. godine po treći put ponovilo istu odluku, uz navod da se radi o slobodnoj ocjeni čelnika državnog tijela radi potrebe službe i da državni službenik nema stečeno pravo na obavljanje poslova pojedinog radnog mjesta. Također je navedeno da ne postoji vezanost za ranije ocjene o radu tužiteljice.

Tuženik je 11. listopada 2021. godine s istim obrazloženjem kao i ranije poništio i ovo prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.

Ministarstvo poljoprivrede je 09. prosinca 2021. godine opet donijelo istu odluku o premještaju tužiteljice, s tim da je sada navedeni premještaj određen u trajanju do 01. kolovoza 2017. godine, jer je od tog dana tužiteljica u međuvremenu posebnim rješenjem premještena na radno mjesto veterinarskog inspektora u S.

Tuženik je 12. siječnja 2022. godine uz isto obrazloženje po četvrti put poništio prvostupanjsko rješenje Ministarstva poljoprivrede i predmet vratio na ponovni postupak.

U ponovljenom postupku su donesena osporavana rješenja Ministarstva poljoprivrede od 28. srpnja 2022. godine i tuženika od 13. listopada 2022. godine.

Neosnovano tužiteljica ukazuje na ranije stavove tuženika u njegovim rješenjima kojima je poništavao prvostupanjske odluke Ministarstva poljoprivrede.

Sud naime ocjenjuje da je Ministarstvo poljoprivrede u svojim rješenjima detaljno obrazlagalo potrebu službe za premještajem tužiteljice, a u međuvremenu je tužiteljici izjašnjavanje o predmetu ove pravne stvari višekratno omogućavano u žalbama u upravnom postupku i u tužbi i na ročištu u ovom upravnom sporu, kao sporu pune jurisdikcije.

Pravilno je Ministarstvo poljoprivrede bilo navodilo da predmet upravnog postupka nije utvrđivanje povrede službene dužnosti, već trajni premještaj po potrebi službe. U tom smislu sud ističe da ranija tuženikova drugostupanjska rješenja nisu bila precizna te da su značajno doprinijela nepotrebnom odugovlačenju upravnog postupka.

U odnosu na tužiteljičin navod da joj nikad nije dostavljen prijedlog za premještaj, koji je podnio raniji pomoćnik ministra poljoprivrede, sud navodi da je taj prijedlog priložen dostavljenom spisu upravnog tijela, a razlozi navedeni u njemu su ionako reproducirani u donesenim rješenjima Ministarstva poljoprivrede. Prema tome, tužiteljica se ne može s uspjehom pozivati na činjenicu da joj taj prijedlog za premještaj nije bio dostavljen, jer takva činjenica (čak i bez obzira na to što je u svako doba mogla izvršiti uvid u spis predmeta) nije utjecala na njezino stjecanje saznanja o svim bitnim razlozima koji su se iznosili u prilog opravdanosti njezinog premještaja po potrebi službe.

U odnosu na tužiteljičine navode da je bila izvrgnuta šikaniranju od strane ranijeg pomoćnika ministra poljoprivrede, treba navesti da je u vezi toga tužiteljica trebala i mogla pokretati posebne pravne procedure, a da pitanje tog navodnog šikaniranja ne utječe na pitanje postojanja ili nepostojanja razloga za njezin trajni premještaj.

Na temelju čl. 76. st. 2. Zakona o državnim službenicima (NN 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13, 37/13, 1/15 i 138/15 - ZDS) premještaj državnog službenika po potrebi službe se temelji na slobodnoj ocjeni čelnika tijela o potrebi da se državni službenik premjesti s jednog radnog mjesta na drugo, a naročito u slučaju bolje organizacije rada i u slučaju potrebe za angažiranjem drugog državnog službenika na određenom radnom mjestu radi pravodobnog i efikasnijeg obavljanja određenih poslova i zadataka; potreba službe pritom mora biti obrazložena.

Na temelju čl. 76. st. 1. ZDS-a premještaj državnog službenika po potrebi službe može biti izvršen samo na radno mjesto za koje je propisan isti stupanj obrazovanja i potrebno radno iskustvo u jednakom trajanju. Tužiteljica nije osporavala da su u konkretnom slučaju ti uvjeti bili ispunjeni.

U svemu ostalome čelnik državnog tijela odluku o trajnom premještaju državnog službenika po potrebi službe temelji na svojoj slobodnoj ocjeni. Bez obzira na to što odluka o premještaju mora biti obrazložena, upućivanje na slobodnu ocjenu čelnika državnog tijela ukazuje na to da se na temelju čl. 4. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (NN 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21 - ZUS) upravni spor u konkretnom slučaju ne može baviti pravilnošću primjene te slobodne ocjene, već samo zakonitošću donesenih odluka po pitanju granica ovlasti i svrhe radi koje je dana ovlast primjene slobodne ocjene.

U ovom je slučaju u osporavanim rješenjima detaljno u smislu čl. 76. st. 2. ZDS-a obrazložena potreba službe za premještajem tužiteljice, i to direktnim pozivanjem na potrebu bolje organizacije rada i efikasnijeg obavljanja poslova radnog mjesta načelnika Sektora veterinarske inspekcije.

Sâmo obrazloženje osporavanog prvostupanjskog rješenja je dovoljno detaljno, jasno i precizno te utemeljeno na utvrđenim propustima u službenim kontrolama veterinarske inspekcije koji su utvrđeni u auditu iz veljače 2016. godine. U završnom izvješću o tom auditu je vidljivo da po pitanju rada veterinarske inspekcije, uz određena notirana poboljšanja, nije proveden niz preporuka iz prethodnog završnog izvješća Europske komisije DG 2014-7275 te su u tom smislu navedeni konkretni i ozbiljni nedostaci koji nisu bili otklonjeni u periodu od 2014. do 2016. godine, a u kojem razdoblju je tužiteljica bila na čelu veterinarske inspekcije.  Svi ti nedostaci su precizno naznačeni u završnom izvješću DG 2016-8853, kao i u osporavanom prvostupanjskom rješenju Ministarstva poljoprivrede od 28. srpnja 2022. godine.

Prema tome, sud ne može osporiti slobodnu ocjenu čelnika državnog tijela o tome da je radi potrebe službe bilo potrebno angažirati drugog državnog službenika na dotadašnjem tužiteljičinom radnom mjestu, a radi pravodobnog i efikasnijeg obavljanja poslova i zadataka tog radnog mjesta (čl. 76. st. 2. ZDS-a). U tom smislu u fokusu konkretne pravne stvari nije pitanje je li postojala potreba premještaja tužiteljice na radno mjesto višeg veterinarskog inspektora u Z. (i kasnije na radno mjesto veterinarskog inspektora u S.), već pitanje potrebe angažiranja drugog državnog službenika na njezinom dotadašnjem radnom mjestu.

Bez osnove tužiteljica ukazuje na pitanje čelnika drugih sektora za koje su također dane preporuke u završnom izvješću o auditu iz veljače 2016. godine, jer to pitanje nema utjecaja na donošenje konkretne odluke o premještaju tužiteljice s radnog mjesta načelnice Sektora veterinarske inspekcije. Tužiteljica je na temelju čl. 8. ZDS-a bila osobno dužna ostvariti postavljene ciljeve i osobno odgovara za svoje postupke i rezultate rada.

Neosnovano tužiteljica ukazuje na svoje ocjene i na pozitivne rezultate rada njezinog sektora do 2016. godine koji se odnose na uspostavljen sustav veterinarskih kontrola i njihovih verifikacija - jer te činjenice ne mogu dovesti u pitanje naknadna i neosporena utvrđenja iz audita provedenog u veljači 2016. godine, odnosno niz neispravljenih nedostataka u radu tužiteljičinog sektora utvrđenih tim auditom.

Tužiteljica ničim ne dokazuje i ne upućuje na propis iz kojeg bi proizlazilo da bi prilikom trajnog premještaja, a zbog ispunjavanja uvjeta za mirovinu, imala pravo na viši koeficijent plaće. Takvo pravo je u čl. 76. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 104/13, 150/13 i 153/13) bilo predviđeno samo u slučaju ponude drugog odgovarajućeg radnog mjesta državnom službeniku kod kojeg postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti.

Sud je na raspravnom ročištu odbio tužiteljičine prijedloge za njezinim saslušanjem, za saslušanje svjedoka te za uvid u osobne očevidnike nje i pojedinih drugih osoba, jer je ocijenjeno da provedba tih dokaznih prijedloga ne može utjecati na obrazloženu primjenu premještaja po potrebi službe, utemeljenog na slobodnoj ocjeni čelnika državnog tijela, kao ni na nedostatke nesporno utvrđene auditom iz veljače 2016. godine.

Zbog svega navedenog sud smatra da su osporavana rješenja zakonita, odnosno da su donesena u okviru granica ovlasti i svrhe radi koje je dana ovlast odlučivanja čelnika državnog tijela primjenom slobodne ocjene na trajni premještaj tužiteljice kao državnog službenika. Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja kao neosnovan odbijen na temelju čl. 57. st. 1. ZUS-a.

Tužiteljica je izgubila ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njezin zahtjev za naknadu troška.

 

 

U Zagrebu, 24. ožujka 2023. godine.

 

 

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.