1 

Poslovni broj: 10. Pn-70/2019-8

Poslovni broj: 10. Pn-81/2021-8

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja zavod, Z., Z., OIB …, za obveze Područnog ureda u P., P., zastupan po opunomoćeniku M. M., dipl. iur., protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB …, zastupan po opunomoćeniku A. Ž., odvjetniku u Z., radi naknade štete, vr. p. s. 1.248,79 eura / 9.408,98 kn, nakon javne glavne rasprave zaključene 21. ožujka 2023. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja dipl. iur. M. M. i zamjenika opunomoćenika tuženika V. G., odvjetnika u P., na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 27. travnja 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              "Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 1.248,79 eura / 9.408,98 kn sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 25. listopada 2018. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na žiro-račun Državnog proračuna broj … ("poziv na broj – odobrenje", u pretpolje ili model upisati 26, a u veće bolje slijedeće šifre …), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe".

II              Nalaže se tužitelju zavod, Z., Z., OIB …, za obveze Područnog ureda u P., P. da tuženiku C. o. d.d. Z., OIB …, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 298,50 eura / 2.249,05 kn[1], sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), počev od 24. ožujka 2023. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelj zavod podnio je tužbu protiv tuženika C. o. d.d. Z. (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), radi naknade štete, a od tuženika zahtijevao naknadu štete za razdoblje od 1. travnja 2016. pa do 30. travnja 2018., a jer je tuženik kao osiguratelj svog osiguranika L. Z., sina M. i K. rođene P. iz N. K., zbog činjenice da je osiguranik L. Z. proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće, pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj III K-59/98-6 od 18. rujna 1998., tužitelju periodično plaćao naknadu štete zbog činjenice da je oštećenica u prometnoj nesreći T. S. zadobila teške tjelesne ozljede, a zbog kojih je tužitelj oštećenici isplaćivao invalidsku mirovinu.
2.               U tužbi je tužitelj istakao kako je invalidsku mirovinu T. S. vršio i poslije 31. ožujka 2016., do kada je tuženik štetu tužitelju podmirio, a ostala je i nova šteta za tužitelja u iznosu od 9.408,98 kn / 1.248,79 eura pa ovaj novčani iznos tužitelj od tuženika potražuje kao razliku između iznosa od 59.777,52 kn, a koji čini isplaćenu invalidsku mirovinu u razdoblju od 1. travnja 2016. do 30. travnja 2018. i iznosa od 50.368,54 kn koji je iznos tuženik tužitelju platio mirnim putem i to u razmjernom iznosu.
3.               Ocjena je tužitelja da je tuženik prema članku 161. točka 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/2013 i dr.) dužan tužitelju isplatiti i ovu razliku i to sa zateznom kamatom od 25. listopada 2018., kao dana koji čini rok od 15 dana po otpremanju pisanog zahtjeva upućenog tuženiku za isplatu razlike naknade štete.
4.               Odgovarajući na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je pravno ocijenio kako se u konkretnom sporu treba primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine osiguraniku tužitelja. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a pozvao se i na recentne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojim odlukama zauzeo stav da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe važećeg Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i to Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14).
5.               Tužitelj se očitovao na stav tuženika tako da je i dalje isticao kako sud u konkretnom sporu treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju, uz napomenu da se ne primjenjuje u pogledu istaknutog prigovora zastare Zakon o obveznim odnosima koji propisuje da zastara nastupa u roku od 3 godine već da treba primijeniti propis koji propisuje, tj. ZOO, a koji propisuje rok za zastaru od 5 godina.
6.               Tuženikov prigovor, kako u pogledu primjene odredaba materijalnog propisa, tj. zakona koji se ima primijeniti u konkretnom sporu, a i u pogledu istaknutog prigovora zastare je osnovan.
7.               Naime, Vrhovni sud RH je u brojnim odlukama istakao da prema odredbi članka 27. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) propisuje u članku 27. stavak 1. da društvo za osiguranje (ovdje tuženik) ima obvezu zavodima koja obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obaveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem osiguranju se radi ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).
8.               No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno u stavcima 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.
9.               Imajući u vidu ovakav pravni stav najvišeg suda Republike Hrvatske tada treba zaključiti da se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam štetnik, tj. vozač. Kako je i navedeno obveza tuženika regulirana je ZOOP-om temeljem kojeg propisa je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi tog zakona i njime preuzetih ugovornih obaveza, a koje su propisane ZOOP-om. Osiguratelji nisu štetnici već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu, a u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke, naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, tj. štetnika i to u okviru obveza preuzetih u ugovoru o osiguranju, a koji je uređen tim propisom, tj. ZOOP-om (članak 8. stavak 1. ZOOP-a). Odredba glasi da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premije osiguranja, a što znači da društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor sukladno odredbama ZOOP-a kojima je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno utvrđeni su rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, tj. obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje (obračunava premija osiguranja).
10.          Dakle, ovaj subrogacijski zahtjev tužitelja trebalo je riješiti uz primjenu članka 27. ZOOP-a.
11.          Nedvojbeno utvrđujući da je tuženik u navedenom razdoblju tužitelju isplatio 50.368,54 kn, a da je tužitelj tražio razliku do 59.777,52 kn, tj. 9.408,98 kn, tada proizlazi da je tuženik u smislu odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP-a tužitelju u cijelosti isplatio onaj iznos koji je trebao isplatiti u razdoblju od 1. travnja 2016. pa nadalje.
12.          No, utvrđujući matematičkim putem da je tuženik od tužitelja zahtijevao isplatu navedenog iznosa kroz razdoblje od 1. travnja 2016. do 30. travnja 2018., tj. za 25 mjeseci, računskim putem se može utvrditi da je mjesečni iznos koji je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku oko 2.391,00 kn, a kako je tuženik istakao prigovor zastare potraživanja, ovaj sud je polazeći od odredbe članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima  (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22) utvrdio da je od dospijeća tražbine tužitelja za travanj 2016. pa do zaključno sa studenim 2016. protekao rok u kojem je tužitelj mogao zahtijevati, pod uvjetom da je visina njegovog zahtjeva točna, navedeni novčani iznos. Naime, tužitelj je tužbu podnio 9. prosinca 2019. i na dan 9. prosinca 2016. nastupila je zastara za sva potraživanja koja su bila ranija, tj. nastupila je zastara potraživanja za sve isplaćene novčane iznose od 1. travnja 2016. pa do 30. studenog 2016.
13.          Pravilno je tuženik isticao sve prigovore, a to znači i prigovor zastare u smislu članka 230. stavak 1. ZOO-a.
14.          Valja napomenuti da je računskim putem bilo moguće utvrditi da je kroz isplaćeni iznos tužitelj eventualno tuženiku i više isplatio novčanih sredstava za razdoblje od 1. travnja 2016. do 30. travnja 2018., ako se ima u vidu stav Vrhovnog suda RH da bi tuženik bio u obvezi platiti samo one novčane iznose ukoliko postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu.
15.          Kako je tuženik uspio u cijelosti u parnici tada tužitelj koji je parnicu izgubio ima obvezu isplatiti one izdatke tuženiku, a koji se sastoje u isplati nagrade opunomoćeniku – odvjetniku temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12 i 103/14, 37/22 i 126/22 – dalje u tekstu: Tarifa).
16.          Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora opunomoćenik – odvjetnik je imao pravo zahtijevati za sastav jednog obrazloženog podneska iznos od 149,25 eur jer 75 bodova daje iznos od 1,99 eura, a što znači da je nagrada opunomoćeniku radi zastupanja 149,25 eura temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife, a u vezi s Tbr. 7. točka 1. Tarife za sastav obrazloženog podneska iznosi 149,25 eura i za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 20. veljače 2023. nagrada iznosi također 149,25 eura i kako je tuženik po opunomoćeniku zahtijevao i zateznu kamatu na ovaj iznos, sukladno odredbi članka 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP), dosuđena mu je zatezna kamata koju propisuje odredba članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.
17.          Dakle, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a tužitelj je u obvezi tuženiku isplatiti 298,50 eura / 2.249,05 kn.
18.          Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Požegi 24. ožujka 2023.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

 

Dna:

1. zavod, Područni ured P., P.
2. OD Ć. i Š. d.o.o., Z.