Poslovni broj: 11 P-258/2019-36

 

 

 

 

 

 

                                Poslovni broj: 11 P-258/2019-36

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Z., protiv tuženika J.  d.o.o., Z., B. J. 1, OIB:…, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz OD K., V.& partneri d.o.o., Z., Z. F., radi isplate stečenog bez osnove, nakon glavne i javne održane i zaključene rasprave 22. ožujka 2023. u nazočnosti zastupnice po zakonu tužitelja L. V. i punomoćnice tuženika L. S., na ročištu za objavu odluke 24. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

Tuženik J. d.o.o. je dužna tužitelju Republici Hrvatskoj kao vlasniku, isplatiti naknadu za korištenje poslovnog prostora u Z., ukupne korisne površine 64.84 m2, koji je smješten u zgradi sagrađenoj na čest. 10216 k.o. Z. i poslovnog prostora površine 56 m2, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. 10215 k.o. Z., a u naravi oba predstavljaju restoran "D. r., u ukupnom iznosu od 52.953,00 eura/399.000,00 kuna[1], sa zakonskim zateznim kamatama iz članka 29. stavka 2. ZOO-a i to do 31. srpnja 2015. po stopi koji se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodište za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a koje teku na:

 

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. srpnja 2013.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. kolovoza 2013.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. rujna 2013.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. listopada 2013.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. studenog 2013.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. prosinca 2013.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. siječnja 2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. veljače 2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. ožujka 2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. travnja 2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. svibnja 2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. lipnja 2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. srpnja2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. kolovoza 2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. rujna 2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. listopada 2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. studenog 2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. prosinca 2014.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. siječnja 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. veljače 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. ožujka 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. travnja 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. svibnja 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. lipnja 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. srpnja 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. kolovoza 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. rujna 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. listopada 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. studenog 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. prosinca 2015.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. siječnja 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. veljače 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. ožujka 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. travnja 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. svibnja 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. lipnja 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. srpnja 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. kolovoza 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. rujna 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. listopada 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. studenog 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. prosinca 2016.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. siječnja 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. veljače 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. ožujka 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. travnja 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. svibnja 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. lipnja 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. srpnja 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. kolovoza 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. rujna 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. listopada 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. studenog 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. prosinca 2017.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. siječnja 2018.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. veljače 2018.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. ožujka 2018.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. travnja 2018.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. svibnja 2018.,

-          iznos od 882,61 eura/6.650,00 kuna od 5. lipnja 2018., sve do isplate, u roku

od petnaest dana.

 

i

 

r i j e š i o  j e

 

I              Utvrđuje se da je tužba tužiteljice povučena u dijelu koji se odnosi na iznos od ukupno 11.516,78 eura/86.773,20 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama iz članka 29. stavka 2. ZOO-a i to do 31. srpnja 2015. po stopi koji se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodište za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a koje teku na:

 

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. srpnja 2013.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. kolovoza 2013.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. rujna 2013.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. listopada 2013.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. studenog 2013.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. prosinca 2013.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. siječnja 2014.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. veljače 2014.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. ožujka 2014.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. travnja 2014.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. svibnja 2014.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. lipnja 2014.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. srpnja2014.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. kolovoza 2014.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. rujna 2014.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. listopada 2014.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. studenog 2014.,

-          iznos od 400,42 eura/3.017,00 kuna od 5. prosinca 2014.,

-          iznos od   79,69 eura/600,40 kuna od 5. siječnja 2015.,

-          iznos od   79,69 eura/600,40 kuna od 5. veljače 2015.,

-          iznos od   79,69 eura/600,40 kuna od 5. ožujka 2015.,

-          iznos od   79,69 eura/600,40 kuna od 5. travnja 2015.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. svibnja 2015.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. lipnja 2015.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. srpnja 2015.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. kolovoza 2015.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. rujna 2015.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. listopada 2015.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. studenog 2015.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. prosinca 2015.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. siječnja 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. veljače 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. ožujka 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. travnja 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. svibnja 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. lipnja 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. srpnja 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. kolovoza 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. rujna 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. listopada 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. studenog 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. prosinca 2016.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. siječnja 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. veljače 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. ožujka 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. travnja 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. svibnja 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. lipnja 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. srpnja 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. kolovoza 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. rujna 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. listopada 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. studenog 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. prosinca 2017.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. siječnja 2018.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. veljače 2018.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. ožujka 2018.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. travnja 2018.,

-          iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. svibnja 2018.,

iznos od    79,69 eura/600,40 kuna od 5. lipnja 2018., sve do isplate.

 

II              Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 4.166,01 eura/31.388.80 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.               Tužiteljica u tužbi podnesenoj 12. listopada 2018. navodi kako je vlasnik poslovnog prostora u Z. površine 64,84 m2, smještenog u zgradi sagrađenoj na čest. 10216 k.o. Z. i poslovnog prostora površine 56 m2, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. 10215 k.o. Z., a u naravi oba prostora predstavljaju restoran "D. r." u Ulici B. J.  u Z. i u posjedu su tuženika. Nepravomoćnom presudom ovoga suda posl. br. P-235/2012-33 od 2. veljače 2015. odbijen je tužbeni zahtjev ovdje tuženika protiv ovdje tužiteljice radi utvrđenja i upisa prava vlasništva tužitelja na predmetnim poslovnim prostorima. Navedene poslovne prostore tuženik koristi dugi niz godina kao restoran, za njihovo korištenje nema valjane pravne osnove niti za takvu uporabu plaća bilo kakvu naknadu. Sukladno odredbama čl. 1111., 1120. i 1115. Zakona o obveznim odnosima – vlasniku stvari koju druga osoba upotrebljava u svoju korist pripada pravo na naknadu na tako ostvarene koristi, koja odgovara visini zakupnine koju bi vlasnik ostvario da je bio zaključen ugovor o zakupu. Stoga tužiteljica na temelju pravila o stjecanju bez osnove od tuženika traži isplatu ostvarene koristi za takvu upotrebu u posljednjih pet godina odnosno od 5. srpnja 2013. pa do 5. srpnja 2018. Visinu tužbenog zahtjeva odredila je prema podacima o prosječno ostvarenim zakupninama za slične prostore kojima raspolaže nadležna Porezna uprava.
2.               Tužiteljica se sukladno odredbi čl. 186. a. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 (i 96/08), 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22; u daljnjem tekstu: ZPP) obratila tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora, kojem zahtjevu nije udovoljeno te nije sklopljena izvansudska nagodba.
3.               Tuženik je u svom odgovoru na tužbu podnesenom 8. travnja 2019. naveo kako se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Pravna osnova tužiteljevog potraživanja je stjecanje bez osnove. Međutim, tužitelj predmetni poslovni prostor za koji potražuje naknadu za navodno bespravno korištenje koristi na temelju valjane pravne osnove i svakako drži da je u odnosu na tužiteljicu vlasnik prostora. Pred ovim sudom vodi vlasničku parnicu protiv tužiteljice u kojoj je dostavio dokaze iz kojih slijedi da je u odnosu na tužiteljicu vlasništvo poslovnog prostora stekao temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća obzirom da je i predmetni poslovni prostor uvršten u temeljni kapital tuženika rješenjem Fonda od 9. rujna 1998. Dakle, tužiteljica je procijenila i priznala tuženiku ovaj poslovni prostor u temeljni kapital i u toj vrijednosti izdala dionice s kojima je dalje raspolagala. Tuženik se na temelju akata tužiteljice nalazi u savjesnom posjedu predmetnog poslovnog prostora i upravo zbog tih razloga potraživanje naknade za korištenje poslovnog prostora temeljem instituta stjecanja bez osnove tužiteljice je potpuno neosnovano jer tuženik predmetni poslovni prostro posjeduje kao savjestan posjednik i vlasnik na temelju raspolaganja same tužiteljice kao i akta njezinih nadležnih tijela.
4.               Kasnije je ovaj postupak prekinut do pravomoćnog okončanja parnice koja se pred ovim sudom vodi pod posl. br. P-235/2012. Nastavljen je po obavijesti tužiteljice o pravomoćnom okončanju toga postupka, rješenjem od 2. prosinca 2019.
5.               Kasnije u tijeku postupka tužiteljica je ustrajala u svojim navodima, uz napomenu kako je u ovosudnom parničnom postupku posl. br. P-235/2012 donesena drugostupanjska presuda gdje je ovdje tuženik pravomoćno odbijen u svom tužbenom zahtjevu na utvrđenje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru protiv ovdje tužiteljice. Istakla je i kako je tuženik predmetni poslovni prostor koristio temeljem Ugovora o zakupu i da je taj poslovni prostor procijenjen u postupku pretvorbe i privatizacije u temeljni kapital tuženika isključivo iz razloga što je tuženik zatajio osnovu temeljem koje koristi taj poslovni prostor.
6.               Tuženik je u nastavku postupka ostao kod odgovora na tužbu te je dodao da je sa danom 3. rujna 2019. pravomoćno okončan vlasnički spor između stranaka i to za tuženika negativnom presudom Visokog trgovačkog suda i tuženik smatra da je sve do navedenog datuma bio pošteni posjednik tim više što u posjedu utuženi poslovni prostor drži preko 50 godina a isti je upravo od strane nadležnih državnih tijela procijenjen u postupku pretvorbe i privatizacije u temeljni kapital tuženika. Također je istaknuo kako je sud vezan pravnom osnovom koju je tužiteljica istaknula u svom tužbenom zahtjevu, a ovdje se nikako ne bi moglo raditi o stjecanju bez osnove po odredbama ZOO-a već isključivo po odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: ZV).
7.               Tužiteljica je konačno uredila svoj tužbeni zahtjev podneskom od 14. listopada 2022., a nakon nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjene nekretnina. Tim uređenjem tužbenog zahtjeva tužiteljica je odustala od dijela ranije postavljenog tužbenog zahtjeva, sukladno procjeni stalnog sudskog vještaka, pa se tako smatra da bi to predstavljalo djelomično povlačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.
8.               U dokaznom postupku sud je izvršio uvid te pročitao priloženu dokumentaciju i to: izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. 15676 k.o. Z. (l.s. 5-9), ovosudnu presudu posl. br. P-235/12-33 od 2. veljače 2015. (l.s. 10-16), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2350/2015-2 od 3. rujna 2019. (l.s. 30-34), dopis Porezne uprave Županijskom državnom odvjetništvu u Z. od 25. svibnja 2018. (l.s. 17), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjene nekretnina D. K. od 6. rujna 2022. (l.s. 48-75).
9.               Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.
10.          Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
11.          Sud nije provodio dokaze pribavom spisa predmeta Općinskog suda u Zadru posl. br. P-530/06, budući da je navedeno predlagala tužiteljica kako bi stalni sudski vještak izvršio uvid u vještačenja izvedena u tom predmetu, a sa svrhom identifikacije predmetne nekretnine, što je sud smatrao suvišnim, a kako će biti razjašnjeno kasnije u obrazloženju.
12.          Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.
13.          Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos na ime upotrebe tuđe stvari u svoju korist, odnosno predmetnog poslovnog prostora.
14.          Iako je tužiteljica u svojoj tužbi i kasnije tijekom postupka isticala kako potražuje utuženi iznos temeljem odredbi ZOO-a koje uređuju institut stjecanja bez osnove, ovaj sud je stava kako se ovdje radi o uporabi tuđe stvari u svoju korist, te se na ovu pravnu situaciju imaju primijeniti odredbe čl. 164. i 165. ZV-a.
15.          Neovisno o tome što sukladno odredbi čl. 5. ZPP-a sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti, ovdje se ipak radi o osnovi koja nije utoliko drugačija, o kojoj osnovi se i raspravljalo u ovom postupku te je sud tako u mogućnosti utemeljiti svoju odluku na tim odredbama.
16.          Naime, prema odredbi čl. 165. ZV-a nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Stavkom 6. istoga članka je određeno da se od časa kada je pošteni posjednik postao nepošten, njegova prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.
17.          Uvidom u zk izvatke za predmetne nekretnine, a i uvidom u ovosudni spis posl. br. P-235/2012 utvrđeno je kako je vlasnik predmetnog poslovnog prostora upravo tužiteljica. Nije sporno da se predmetnim prostorom dugi niz godina koristi tuženik.
18.          Iz ovosudne presude posl. br. P-235/2012 od 2. veljače 2015., u bitnome, proizlazi kako je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja J. d.o.o. protiv tuženice Republike Hrvatske kojim je traženo utvrđenje da je J. d.o.o. vlasnik poslovnih prostora, među kojima su navedeni i predmetni. Presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2350/2015-2 od 3. rujna 2019. Pravomoćno je, dakle, odlučeno kako tužitelj, J. d.o.o., nije dokazao sve okolnosti iz odredbe čl. 363. st. 2. ZV-a budući da se u konkretnom slučaju nije moglo osloniti na predmnjevu vlasništva, pa je tako valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, u tom postupku je utvrđeno da su sporne nekretnine bile u posjedu tužiteljevog prednika, U. p. J., i on ih je koristio za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Tužiteljev prednik je predmetne poslovne prostore koristio na temelju Ugovora o zakupu i neki od tih ugovora proizlaze još iz 1966., a neki iz 1982. Tako je u postupku zaključeno kako je potrebno razlikovati pojam korištenja poslovnog prostora u smislu njegovog posjedovanja i faktičnog iskorištavanja na temelju ugovora o zakupu kao što je predmetne poslovne prostore koristio prednik tužitelja, od pojma upravljanja, korištenja i raspolaganja kao pravnog instituta nastalog u režimu društvenog vlasništva. U smislu odredbe čl. 390. a ZV-a, da bi trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća obuhvaćenog pretvorbom društvenog vlasništva bio vlasnik nekretnina koje su uključene u vrijednost društvenog kapitala, potrebno je da se radi o nekretninama u društvenom vlasništvu s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja tog društvenog poduzeća, da se radi o nekretninama koje su mogle biti predmetom vlasništva i da je njihova vrijednost procijenjena u kapital društva te sa su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Tužitelj, po stavu suda u citiranom predmetu, nije mogao postati vlasnik predmetnih nekretnina prvenstveno iz razloga što nije nikada bio upisan (ni on ni njegov prednik) kao nositelj bilo kakvog zemljišnoknjižnog prava na predmetnim nekretninama već su iste nesporno bile upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske. Također, a iako su predmetne nekretnine obuhvaćene rješenjem Fonda od 9. rujna 1998., za istaći je kako ta činjenica nije od utjecaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, jer je nesporno utvrđeno da je tužitelj u postupku pretvorbe i privatizacije propustio izvijestiti tadašnju Agenciju da se radi o poslovnim prostorima za koje je G. Z., a ranije O. Z., od osnivanja prednika do pretvorbe plaćao zakupninu na temelju ugovora o zakupu.
19.          Iz naprijed iznesenih utvrđenja, po stavu ovoga suda, proizlazi kao nesporno da je tuženik bio nepošteni posjednik predmetnih poslovnih prostora, koji je onda, kao takav, sukladno odredbama čl. 165. ZV-a dužan tužiteljici isplatiti naknadu za upotrebu tih poslovnih prostora.
20.          Za utvrđivanje visine potraživanja u ovoj pravnoj stvari bilo je potrebno naložiti stalnom sudskom vještaku građevinske struke da izradi nalaz i mišljenje, što je i učinio stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjene nekretnina D. K. te je u svom procjembenom eleboratu, među ostalim, a nakon provedenog izračuna vrijednosti nekretnina zaključio kako je prosječna vrijednost zakupa za predmetne nekretnine 6.650,00 kn/mjesečno, što bi danas preračunato u valutu eura predstavljalo 882,61 euro.
21.          Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica nije imala prigovore već je svojim podneskom od 14. listopada 2022. uredila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka i to na način da je povukla tužbu za preostali dio od 11.516,78 eura/86.773,20 kuna ukupno, slijedom čega je i valjalo odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I, sukladno odredbi čl. 193. ZPP-a, jer se smatra da je tuženik pristao na to djelomično povlačenje budući da se po tako uređenom tužbenom zahtjevu, nakon povlačenja, upustio u raspravljanje.
22.          Tuženik je nalazu i mišljenju vještaka prigovorio i to naročito ističući kako je vještak za procjenu poslovnog prostora trebao odabrati prihodovnu a ne poredbenu metodu. Tuženik smatra kako je vrijednost predmetnih nekretnina trebao procijeniti na temelju stvarnih fizičko-tehničkih pokazatelja, a za što je bila potrebna i detaljna identifikacija predmetnih poslovnih prostora. Nadalje, tuženik citira odredbe Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina i to njegov čl. 23. st. 2. prema kojem nužni podaci za procjenu vrijednosti nekretnine primarno obuhvaćaju kamatne stope na nekretnine, koeficijente za prilagodbu, indeksne nizove, koeficijente za preračunavanje i poredbene pokazatelje za izgrađena zemljišta, a vještak u ovoj pravnoj stvari navodi kako ne postoji uređena baza podataka s vrijednostima i koeficijentima koje Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina i Pravilnik propisuju pa se postavlja pitanje kako takva procjene može uopće biti zakonita. Zaključno, tuženik osporava ispravnost odabira koeficijenata za poredbu smatrajući kako ih vještak bira u potpunosti proizvoljno te kako bi npr. drugi vještak s drugim koeficijentima došao do potpuno drugog rezultata.
23.          Povodom prigovora tuženika, stalni sudski vještak se očitovao i pisanim putem i usmeno na ročištu održanom 2. ožujka 2023. Iz očitovanja vještaka, u bitnome, proizlazi kako isti i dalje ostaje kod svog procjembenog elaborata/pisanog nalaza i mišljenja. Naime, prihodovna metoda se koristi za utvrđivanje tržišne vrijednosti nekretnine – poslovnog prostora, a što u ovoj pravnoj stvari nije bio predmet vještačenja, već utvrđivanje najamnine/zakupnine poslovnog prostora, a što se radi pomoću poredbene metode. U odnosu na navod iz podneska tuženika o tome da je u nalazu i mišljenju navedeno da ne postoji baza podataka s vrijednostima i koeficijentima – vještak ističe kako je to omaškom navedeno, jer i iz samog nalaza i mišljenja proizlazi kako je vještak pribavio od G. Z. službene podatke koji se nalaze na stranicama 16., 17. i 18. elaborata i na osnovu kojih podataka je i napravljen izračun. U odnosu na poredbene parametre (koeficijente) vještak je istakao da zakon propisuje minimalno tri realizirane zakupnine i vrijednost nečega ovisi o lokaciji, površini, opremljenosti itd. i kada vještak dobije podatke koji nisu isti nekretnini koju procjenjuje onda se koriste koeficijenti i to npr. ako postoji nekretnina iste površine ali druge lokacije onda je koeficijent za površinu 1, a lokacija ovisi je li bolja ili lošija i slično. Zaključno je vještak istakao kako se nalaz u pravilu kod ovakvih situacija temelji na dostavljenoj dokumentaciji pa je tako i u ovom slučaju pribavio podatke od G.Z., a odabir nekretnina za usporedbu predstavlja njegovu vlastitu procjenu. Vještak je i naglasio da se kod odabira nekretnina koje uvrštava u poredbenu metodu on koristi i sa znanjima koje ima van dostavljenih podataka. Prilikom izrade nalaza i mišljenja se nije koristio podacima Porezne uprave već G. Z., jer ističe kako Porezna uprava dosta uprosječuje svoje podatke pa je tako za ovakvu procjenu ipak najkompetentniji podatak od G. Z. koji takve zakupnine i ubire. U odnosu na istaknuto pitanje nedostatka identifikacije, upućuje na činjenicu kako ovdje i nije bio zadatak procjena tržišne vrijednosti točno određene predmetne nekretnine pa tako i nije jasno iz kojeg razloga bi bilo potrebno tu identifikaciju vršiti.
24.          Sud je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka prihvatio u cijelosti kao potpun, vjerodostojan i izrađen u skladu s pravilima struke. Sud smatra kako je vještak prigovore tuženika s uspjehom otklonio. Posebno je bitno za istaći kako je u pravu vještak kada navodi da identifikacija predmetnih poslovnih prostora (a koja je po tuženiku postala sporna tek nakon izrade nalaza i mišljenja, dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari) nije nužna kod vještačenja kao što je predmetno – a to je procjena visine zakupnine za nekretnine slične predmetnoj – već bi bila nužna da se radi o procjeni tržišne vrijednosti predmetne nekretnine.
25.          Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno te rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka utvrđeno je kako je tužbeni zahtjev osnovan, dokazano je da je tužiteljica kao vlasnica ovlaštena od tuženika, koji se koristi predmetnom nekretninom odnosno tuđom stvari u svoju korist, kao nepošten posjednik, tražiti naknadu za tu uporabu i to upravo u visini zakupnine koju bi bilo moguće tražiti za poslovni prostor sličan predmetnom u utuženom periodu.
26.          Naime, uvidom u spisu priležeću dokumentaciju odnosno priloženi ovosudni spis utvrđeno je kako tuženik predmetnu nekretninu može posjedovati eventualno kao zakupnik, a nikako kao vlasnik i također je utvrđeno kako tuženik tužiteljici za korištenje predmetnog prostora ne plaća nikakvu naknadu. Iz navedenog proizlazi kako posjed tuženika nikako ne može imati kvalitetu poštenog posjeda, jer je tuženik čak i u vrijeme pretvorbe znao da nema pravo korištenja predmetnog poslovnog prostora već da isti koristi kao zakupnik, navedeno proizlazi i iz dokumentacije u koju je izvršen uvid u dokaznom postupku. Sukladno odredbi čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Tumačenjem te odredbe ZV-a jasno se zaključuje kako tuženik nikako nije mogao biti pošteni posjednik, posjednik kao vlasnik, i to naročito s obzirom na činjenicu postojanja mnogobrojnih ugovora o zakupu i to još od 1966. godine.
27.          Budući da je za obvezu naknade za uporabu tuđe stvari u svoju korist (jer se radi o nekretnini odnosno o stvari koja se nakon uporabe može vratiti pa se tako ne radi o stjecanju bez osnove temeljem odredbi ZOO-a) potrebno da korisnik tuđe stvari bude nepošteni posjednik, navedeno je, sud smatra u ovom postupku dokazano, a visina naknade koju je tuženik dužan tužiteljici isplatiti utvrđena je nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina.
28.          Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 163. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; u daljnjem tekstu: Tarifa) pa je tako tužiteljici priznat trošak sastava zahtjeva za mirenje, tužbe i podneska od 14. listopada 2022. od po 500 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), trošak zastupanja na ročištima odgođenim prije početka raspravljanja 21. svibnja 2019. i 14. prosinca 2022. od po 125 bodova (Tbr. 9. toč. 3.) i trošak zastupanja na ročištima održanim 3. ožujka 2020. i 2. ožujka 2023. od po 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1) što uz važeću vrijednost boda od 1,99 eura/15,00 kuna, ukupno iznosi 5.472,50 eura/41.232,55 kuna.
29.          Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da je tužiteljica uspjela u postupku u 82 % (jer je djelomično povukla tužbu), a tuženik, prema tome, u 18 %, valjalo je oduzeti manji od većeg postotka te tužiteljici dosuditi 64 % priznatih troškova odnosno 64 % od 5.472,50 eura/41.232,55 kuna što iznosi 3.502,40 eura/26.388,83 kune. Tužiteljici je valjalo, također, uz naprijed navedeno, priznati i trošak vještačenja u iznosu od ukupno 663,61 euro/5.000,00 kuna i to u cijelosti, budući da je upravo uz pomoć ovog dokaznog sredstva tužiteljica dokazala svoje potraživanje odnosno uspjela u sporu. Iz navedenoga proizlazi da je tužiteljici valjalo dosuditi trošak postupka u iznosu od ukupno 4.166,01 eura/31.388.80 kuna.
30.          Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao pod točkom II izreke rješenja.

 

U Zadru 24. ožujka 2023.

                                                                                                                                   Sutkinja

Katarina Zdunić

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa iste, putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, pismeno, u 3 istovjetna  primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

 

DNA:

- Tužiteljici po ŽDO Z

- Tuženiku po pun.