1

Poslovni broj: Gž-778/2022-2

Poslovni broj: Gž-778/2022-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja G. D., OIB..., iz F., A. D., OIB..., iz F., E. D., OIB..., iz F., M. B. D.,  OIB..., iz F. i C. M. D., OIB..., iz F., svi zastupani po punomoćniku I. P., odvjetniku iz P., protiv tuženika A. D., OIB..., iz S.. L., i M. D., OIB..., iz S.. L., oboje zastupani po punomoćniku D. K., odvjetniku iz P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo od 4. travnja 2022. broj P-499/2020-22, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2023.,

presudio je

I. Žalba tuženika u cijelosti se uvažava te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo od 4. travnja 2022. broj P-499/2020-22 preinačuje te se sudi:

Tužitelji  G. D., A. D., E. D., M. B. D., i C. M. D. odbijaju se sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Utvrđuje se da su tužitelji G. D., OIB..., iz F., A. D., OIB..., iz F., 3. E. D., OIB..., iz F., M. B. D., OIB..., iz F., i C. M. D., OIB..., iz F., nasljeđivanjem i diobom, stekli suvlasništvo, svaki u 1/5 dijela na nekretnini označenoj kao k.č.br. 4689, oranica, površine 1050 m2, upisana u zk.ul.br. 1016 u k.o. L., pa se nalaže brisanje upisanoga prava vlasništva u korist tuženika A. D., OIB..., iz S.. L., i M. D.,  OIB..., iz S.. L., na temelju Ugovora o darovanju od 11. srpnja 2016. broj OV-4664/2016 kod Đ. P., javnog bilježnika u P., uspostavlja se ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije upisa, uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva na k.č.br. 4689, upisanu u zk.ul.br. 1016 u k.o. L., u korist tužitelja, svakog u 1/5 dijela“.

II. Tužitelji su dužni tuženicima A. D. i M. D. naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.659,04 EUR/12.500,00 kn (slovima: tisuću šesto pedeset devet eura i četiri centa/dvanaest tisuća petsto kuna)[1] u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tužitelji G. D., OIB..., iz F., A. D., OIB..., iz  F., E. D.,  OIB..., iz F., M. B. D., OIB..., iz F., i C. M. D., OIB..., iz F., nasljeđivanjem i diobom, stekli suvlasništvo, svaki u 1/5 dijela na nekretnini označenoj kao k.č.br. 4689, oranica, površine 1050 m2, upisana u zk.ul.br. 1016 u k.o. L., pa se nalaže brisanje upisanoga prava vlasništva u korist tuženika A. D., OIB..., iz S.. L., i M. D., OIB..., iz S.. L., na temelju Ugovora o darovanju od 11. srpnja 2016. OV-4664/2016 kod Đ. P., javnog bilježnika u P., uspostavlja se ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije upisa, uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva na k.č.br. 4689, upisanu u zk.ul.br. 1016 u k.o. L., u korist tužitelja, svakog u 1/5 dijela. Istom presudom naloženo je tuženicima naknaditi tužiteljima trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 18.390,80 kn roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žale se tuženici zbog svih razloga navedenih u odredbi članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka USRH 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud njihovu žalbu uvaži, a pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili podredno da prihvaćanjem žalbe ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Tuženici u svojoj žalbi iznose žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud iznio razloge o odlučnim činjenicama, a koji razlozi su u suprotnosti sa sadržajem isprava na koje se prvostupanjski sud poziva. Također tuženici navedenu bitnu povredu obrazlažu time što je prvostupanjski sud potpuno pogrešno ocijenio dokaze i da to sve zajedno predstavlja bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Ocjenjujući iznesene razloge za istaknutu povredu odredaba parničnog postupka ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u presudi su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama, a koji razlozi nisu nejasni niti proturječni. Što se tiče tvrdnje tuženika da je zaključak prvostupanjskog suda suprotan sadržaju isprava na koje se poziva, prvostupanjski sud je u svojoj presudi obrazložio na koji način ocjenjuje isprave koje su priložene u spisu i za to je dao valjane razloge, a da li su ti razlozi pravilni i da li je time pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te pravilno primijenjeno materijalno pravo ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka kako to neosnovano ukazuju tuženici u svojoj žalbi. Također ovaj sud je prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu bitnu povredu ispitivao i u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

6. Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva, no međutim, na utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Prvostupanjski sud nakon što je u svojoj presudi reproducirao provedene dokaze utvrdio je:

- da je k.č. 4689 upisana u zk.ul.br. 1016 k.o. L., sa površinom od 1050 m2, u suvlasništvu tuženika svakog u ½ dijela,

- da su predmetnu nekretninu tuženici stekli temeljem Ugovora o darovanju od 11.  srpnja 2016. sklopljenog između njih kao daroprimatelja i I. D. (bivšeg supruga prvotužene i oca drugotuženika) kao darodavatelja, 

- da je I. D. predmetnu nekretninu stekao temeljem Ugovora o prodaji  nekretnina od 14. travnja 1996. sklopljenog između njega kao kupca i B. D. iz U. (sada pokojnog) kao prodavatelja,

- da su I. D. i B. D. u Ugovoru o prodaji od 14. travnja1996. u  točki I utvrdili da "Predmet ovog Ugovora o prodaji je 3/5 dijela parcele na k.č.br. 4689, u površini od 1050 m2, koji je dio u naravi i u Skici diobe od 29.06.1989. godine izrađenoj od poduzeća G. P., koja je sastavni dio ovog Ugovora, označen sa "B". Kupac je upoznat sa pravom prolaza kojim je opterećena  predmetna nekretnina, a koje je utvrđeno Ugovorom o diobi posjeda pok. A. D. iz S. 7, od 03.07.1989. godine.",

- da su D. I. (D. G., I. J. - vidi Zp-70/89) pravni prednik tužitelja i D. B. (pravni prednik tuženika) dana 3. srpnja 1989. izvršili diobu između ostalih i k.č. 4689 (kasnije suglasnošću ugovornih strana utvrđeno je da je u Ugovoru omaškom upisana k.č. 4698 umjesto ispravno k.č. 4689) kojom je D. B. dobio 2/5 dijela, a D. I. 3/5 dijela k.č. 4689 k.o. L.,

- da je Općinski sud u Poreču donio Rješenje Zp-70/89 kojim se dozvoljava  polaganje Ugovora o diobi od 3. srpnja 1989. u svrhu stjecanja uknjižbe prava  vlasništva predmetne nekretnine u korist D. B. pok. A. u 2/5 dijela i  D. I. pok. A. u 3/5 dijela,

- da je sastavni dio Ugovora o prodaji i prijedloga za upis (vidi Zp-41/97), bila  Situacija - Skica diobe od 29. lipnja 1989. izrađena od G. P. u kojoj je jasno označen dio "A" i "B" i nedvosmisleno označeno da D. B. (pravnom predniku tuženika) pripada dio označen "A" – 2/5 dijela - 700 m2 na k.č.  4689 k.o. L., a D. I. (pravnom predniku tužitelja) pripada dio "B" – 3/5  dijela – 1050 m2 na k.č. 4689 k.o. L.,

- da su tužitelji djeca od I. J. D. pok. A. (rođen 24. prosinca  1926., umro 11. srpnja 1995.),

- da je D. B. pok. A. (rođen 25. travnja 1933., umro 11. svibnja  2001.) bio brat od I. J. D. pok. A.,

- da su D. B. od B. i nasljednici pok. D. I. – J. dana  7. kolovoza 1998. zaključili Ugovor o diobi nekretnina kojim su, između ostalog, konstatirali ispravak k.č. 4689 (koja greška je nastala u Ugovoru od 3. srpnja 1989. kada je očitom omaškom upisana k.č. 4698),

- da je 22. srpnja 1996. od strane G. sastavljen Prijavni list (vidi Zp 141/02) kojim je cijepana k.č. 4689, te je osnovana nova k.č. 4689 sa površinom 1050 m2, a preostali dio k.č. pripojen je k.č. 4693/4 k.o. L.,

- da je temeljem Ugovora o diobi i Prijavnog lista Rješenjem Zp-141/02 dozvoljeno  polaganje navedenih isprava u svrhu uknjižbe prava vlasništva predmetne  nekretnine u korist tužitelja (tada uključujući i D. R. udovicu pok. D. I. – J.),

- da je D. B. rođen 14. svibnja 1963. (vidi Zp-2511/08) podnio prijedlog  Zemljišnoknjižnom odjelu da se na temelju Ugovora o diobi od 7. kolovoza 1998.  i Prijavnog lista od 22. srpnja 1996. provede uknjižba prava vlasništva i to na njegovo ime (k.č.zgr. 239/3, zgr. 233/1, 4688/2 i 4693/4), a na  ime nasljednika od D. I. – J. (D. R. i tužitelje) k.č.zgr. 239/4 i k.č. 4689 k.o. L.. Također je utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari od izuzetne važnosti  naglasiti da su zemljišne knjige za k.o. L. bile spaljene neposredno nakon Drugog svjetskog rata te da se postupak osnivanja zemljišne knjige počeo voditi 2004. pod brojem Z 1756/2004, te je ministar pravosuđa dana 28. travnja 2005. donio odluku o otvaranju zemljišne knjige za k.o. L. sa danom 28. travnja 2005. U postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o. L. dana 20. kolovoza  2004. pristupio je D. I., te mu je predočen posjedovni list broj 944, te je izjavio da stanje posjeda odgovara i stvarnom stanju, te da je imovinu (k.č. 4689  – 1503 m2, k.č. 4690 – 100 m2 i k.č. 4693/2 – 623 m2) stekao Ugovorom o  kupoprodaji od D. I. i D. B., te da predlaže upis prava vlasništva  sukladno stanju u posjedovnom listu. Tom prilikom je D. I. upisan kao vlasnik  k.č. 4689 – 1503 m2, k.č. 4690 – 100 m2 i k.č. 4693/2 – 623 m2 u novo osnovani  zk.ul.br. 1016 k.o. L.. Međutim, prvostupanjski sud utvrđuje da I. D. nije nikada prodao I. D. k.č. 4689, niti u dijelu, pa I. D. nije nikada ni mogao ništa kupiti od I. D.. Također prvostupanjski sud otklanja prigovor promašene aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su oni pravni slijednici D. I., a isto tako otklanja prigovor promašene pasivne legitimacije s obzirom na zahtjev tužitelja za uknjižbu prava vlasništva nekretnina koji može i mora biti usmjeren upravo na upisane zemljišnoknjižne vlasnike, a to su upravo tuženici.

8. Prvostupanjski sud je također utvrdio da nakon što je dio k.č. 4689 i to dio označen oznakom A - 700 m2 pripao k.č. 4693/4, kojoj je dakle povećana površina te nekretnine, kada bi se prihvatila tvrdnja tuženika proizlazilo bi da D. I. - J. nije pripalo ništa od izvorne k.č. 4689, a u stvarnosti je on u diobi sa svojim bratom D. B. st. 1989. dobio 1050 m2 te nekretnine i to dio označen oznakom B – 3/5 dijela, i to je upravo dio koji sada predstavlja predmetnu nekretninu. Uvidom u spis Z-2511/2008 utvrdio je da je D. B. od B. sam predlagao da se k.č. 4689 upiše u vlasništvo nasljednika pok. D. I. što znači da je D. B. i sam bio svjestan da njegovom ocu D. B. od  A. nije pripadala sporna nekretnina, pa je nije mogao ni prodati D. I.. Na temelju takvog utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da D. B. od A. u vrijeme sklapanja Ugovora o prodaji  nekretnine sa I. D. nije ni bio vlasnik predmetne nekretnine tj. predmetna nekretnina nije bila vlasništvo njega kao prodavatelja, a vlasništvo nekretnine može na temelju pravnog posla prijeći na stjecatelja samo ako je otuđivatelj vlasnik nekretnine i to samo u granicama njegove ovlasti da raspolaže tom nekretninom. Samo onaj tko je zaista vlasnik nekretnine može na temelju svojeg pravnog posla prenijeti svoje pravo vlasništva nekretnine na drugu osobu. Upis u zemljišne knjige može se izvršiti samo protiv knjižnog prednika tj. osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis upisana kao vlasnik, a pravni prednik tuženika B. D.. nije bio upisan u zemljišne knjige, a niti je bio u poziciji da omogući upis vlasništva na I. D. jer su prije toga u zemljišne knjige položene isprave za uknjižbu prava vlasništva i to dioba od 3. srpnja 1989. koja je sastavni dio skica od 29. lipnja 1989. izrađena od G. i Prijavni list, a  sve to je znao I. D., budući da su u Ugovoru o prodaji nekretnina od 14. travnja 1996. kojeg je sam potpisao ugovorne strane izričito upisale da je sastavni dio Ugovora Skica diobe od 29. lipnja 1989. izrađena od poduzeća G. P., a u navedenoj skici Diobe nesporno stoji upisano da D. B. pripada dio označen sa A i to 2/5 dijela - 700 m2, a D. I. iz F. dio označen sa B i to 3/5 dijela - 1050 m2. Iz provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da su tuženici u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju znali odnosno morali znati da I. D. nije kupio od B. D. upravo spornu nekretninu, a s obzirom i na utvrđenje da su tuženici o tome upoznati i u odvjetničkom uredu odvjetnika I. P. u smislu da se radi o  pogrešci, a prije nego je I. D. položio isprave (Ugovor o prodaji od 14. travnja 1996., pod brojem Zp-41/1997) u zemljišnoknjižnom odjelu već je bila položena isprava i to dioba između D. I. i D. B. od 3. srpnja 1989. pod brojem Zp-70/1989 pa je prilikom osnivanja zemljišne knjige za k.o. L. trebalo provesti položene isprave redoslijedom kako su i položene.

9. S obzirom na takva utvrđenja prvostupanjski sud smatra da se u konkretnoj  pravnoj stvari ne radi o brisanju upisa u smislu kako to tuženici iznose u odgovoru na  tužbu pozivajući se na odredbe članka 123. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 52/14.; dalje: ZOV-a) jer zemljišna knjiga za k.o. L. u vrijeme izvršene diobe, a potom i sklapanja Ugovora, nije postojala pa je zato valjalo cijeniti redoslijed polaganja isprava za uknjižbu prava vlasništva. Zbog toga prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor tuženika da su tužitelji prekludirani u podnošenju predmetne tužbe, jer da su davno istekli rokovi iz članka 123. stavak 2. ZV-a. Također prvostupanjski sud utvrđuje da tuženici tvrde da su zajedno sa svojim pravnim prednicima u samostalnom, mirnom, poštenom, zakonitom i istinitom posjedu predmetne nekretnine više od 20 godina, pa da su stekli vlasništvo predmetne nekretnine i  redovnom i izvanrednom dosjelošću sukladno članku 159. ZV-a. Međutim, na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da se tuženici ne mogu  smatrati savjesnim posjednicima predmetne nekretnine budući da su znali ili morali znati da predmetna nekretnina nije i stvarno vlasništvo njih odnosno njihovog pravnog prednika I. D. koji je predmetnu nekretninu stekao od nevlasnika. Zbog toga prvostupanjski sud smatra da posjed tuženika na predmetnoj nekretnini nije ni savjestan, ni zakonit zbog čega tuženici nisu dokazali da su predmetnu nekretninu stekli dosjelošću jer su tužitelji dokazali da tuženici nisu savjesni posjednici. Radi navedenog prvostupanjski sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Međutim, ovakva primjena materijalnog prava na činjenice koje je prvostupanjski sud utvrdio tijekom postupka nije pravilna.

10. Iz provedenih dokaza i činjenica koje je prvostupanjski sud utvrdio, proizlazi da za predmetnu nekretninu i to čkbr. 4689 k.o. L. u vrijeme zaključenja pravnih poslova između prednika stranaka i to Ugovora o diobi od 3. srpnja 1989. kojeg su zaključili prednik tužitelja pok. D. I. i njegov brat sada pokojni D. B. te Ugovora o prodaji od 14. travnja 1996., a kojeg su zaključili sada pokojni D. B. kao prodavatelj i prednik tuženika D. I. kao kupac, nije postojala zemljišna knjiga za katastarsku općinu L.. U takvoj situaciji primjenjuje se odredba članka 120. stavak 4. ZOV-a koja propisuje da se na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige vlasništvo na temelju pravnog posla stječe polaganjem u sud ovjerovljene isprave sposobne za uknjižbu prava u zemljišnu knjigu, kojom dotadašnji vlasnik dopušta uknjižbu tuđega vlasništva, na što se na odgovarajući način primjenjuju pravila o stjecanju uknjižbom. Prvostupanjski sud pri tome pogrešno smatra da je prvenstveni red u odnosu na stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine polaganjem isprava stekao prednik tužitelja polaganjem Ugovora o diobi. Naime, iz Ugovora o diobi proizlazi da su prednik tužitelja i sada pokojni D. B. kao jedan od predmeta tog ugovora naveli i čkbr. 4698 k.o. L., a ne predmetnu nekretninu. Pri tome ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da se je najvjerojatnije radilo o pogrešci u pisanju, no međutim bez obzira na to prva isprava koja je položena u odnosu na predmetnu nekretninu je Ugovor o prodaji od 14. travnja 1996., a kojeg su zaključili sada pokojni D. B. kao prodavatelj i prednik tuženika D. I. kao kupac. Zbog toga je po ocjeni ovoga suda primjenom odredbe članka 120. stavak 4. ZOV-a polaganjem isprave podobne za upis prava vlasništva vlasništvo na predmetnoj nekretnini stekao prednik tuženika uz uvjet da je pri tome postupao u dobroj vjeri kako to propisuje odredba članka 122. ZOV-a. Međutim, pogrešno prvostupanjski sud smatra da je upravo kod toga izostala dobra vjera prednika tuženika jer da je on znao da pok. D. B. nije vlasnik predmetne nekretnine. Točno je da je sastavni dio tog ugovora bila skica diobe od 29. lipnja 1989., a na kojoj je predmetna nekretnina označena slovom B, ali po ocjeni ovoga suda time je samo označena ta nekretnina i zbog toga ne može se pritom stavljati na teret predniku tuženika da nije bio u dobroj vjeri. Naime, u tom trenutku u odnosu na tu nekretninu nije bila položena nikakva druga isprava iz koje bi se moglo zaključiti da ne postoji pravo vlasništva D. B. na toj nekretnini, a prednik tuženika je od strane D. B. i uveden u posjed predmetne nekretnine. Taj posjed prednik tuženika zajedno sa tuženicima vrši sve do danas što nije sporno među predmetnim strankama. S druge strane iz iskaza tužitelja G. D. proizlazi da je on redovno dolazio u roditeljsku kuću od 1988.e, a da je od 1995., nakon smrti svog oca D. I. zajedno s ostalim tužiteljima  postao njegov nasljednik. Međutim, kroz cijelo to vrijeme sve do ove parnice tužitelji nikada nisu putem suda pokušali štititi eventualno svoje vlasništvo na predmetnoj nekretnini iako su kroz cijelo to vrijeme morali vidjeti da posjed predmetne nekretnine vrši prednik tuženika odnosno sada tuženici. Pri tome tužitelj G. D. svoje tvrdnje da je još od 2007. godine pokušavao sa prednikom tuženika riješiti sporno pitanje oko predmetne nekretnine na drugi način nije pokušavao dokazati iako iz njegovog iskaza proizlazi da se sve to odigravalo kod njegovog punomoćnika koji ga zastupa i tijekom ovog postupka, a koji nije predložen kao svjedok na te okolnosti dok s druge strane tuženik M. D. osporava ove navode tužitelja i to na vrlo argumentiran način. Prema tome, po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je na temelju utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak da prednik tužitelja nije bio u dobroj vjeri kada je stjecao vlasništvo predmetne nekretnine temeljem Ugovora o prodaji sa pokojnim D. B.. Osim toga, iz uvida u isprave koje se nalaze u spisu može se utvrditi da je predmetna nekretnina u trenutku kada je prednik tuženika zaključivao ugovor o prodaji sporne nekretnine sa D. B. ta nekretnina bila upisana u posjedovni list upravo D. B. i to posjedovni list broj 41 što također govori u prilog ocjeni ovoga suda da je prednik tuženika postupao u dobroj vjeri kada je sklopio pravni posao u pogledu predmetne nekretnine sa pokojnim D. B.. Zbog toga, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, ovaj sud smatra da je prednik tuženika vlasništvo predmetne nekretnine stekao temeljem odredbe članka 120. stavak 4. ZOV-a polaganjem u sud ovjerovljene isprave sposobne za uknjižbu prava u zemljišnu knjigu, kojom dotadašnji vlasnik dopušta uknjižbu tuđega vlasništva, na što se na odgovarajući način primjenjuju pravila o stjecanju uknjižbom.

11. Osim naprijed navedenih razloga po ocjeni ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan i iz slijedećih razloga. Iz samog navoda prvostupanjskog suda vidljivo je da je za k.o. L. vođen postupak osnivanja zemljišne knjige koji se počeo voditi 2004. pod brojem Z-1756/2004, a koji je završen u 28. travnja 2005. kada je ministar pravosuđa donio odluku o otvaranju zemljišne knjige za k.o. L. sa danom 28. travnja 2005. S obzirom na vrijeme kada je vođen postupak osnivanja zemljišne knjige za k.o. L. u primjeni je bio Zakon o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96., 68/08., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13. i 108/17.; dalje: ZZK). Prema odredbi članka 188. ZZK-a prijave da u zemljišnu knjigu treba upisati nešto što u nju nije upisano, kao i prigovori da bi neki upis ili njegov prvenstveni red trebalo izmijeniti, nadopuniti ili izbrisati podnose se pisano zemljišnoknjižnom sudu. Prijave i prigovori moraju biti utemeljeni na javnim ili privatnim ispravama kojima se čini vjerojatnim postojanje knjižnog prava čiji se upis zahtijeva. Prema odredbi članka 191. stavak 1. ZZK-a prijave i prigovori koji se odnose na istu česticu raspravit će se na raspravi pred zemljišnoknjižnim sudom u istom prvenstvenom redu. Nadalje, prema odredbi članka 194. stavak 1. ZZK-a raspravu za ispravak zaključit će zemljišnoknjižni sud kad ocijeni da su sva pitanja dovoljno raspravljena te će donijeti i proglasiti svoju odluku kojom će, u potpunosti ili djelomično usvojiti, odbiti ili odbaciti prijavu upisa odnosno prigovor na upise ili njihov prvenstveni red. Prema odredbi članka 196. stavak 1. ZZK-a na osnovi odluke zemljišnoknjižnoga suda donesene na raspravi za ispravak kojom je sud prihvatio prijavu za upis ili usvojio prigovor o upisu ili njegovu prvenstvenom redu, provest će se njime naređeni upisi u zemljišnoj knjizi. Konačno, sukladno odredbi članka 197. ZZK-a zahtijevati ispravak upisa u zemljišnu knjigu pokretanjem parnice ili drugoga postupka pred nadležnim tijelom (tužba za ispravak) imaju pravo:

- osobe čijim prijavama ili prigovorima zemljišnoknjižni sud nije u cijelosti ili   djelomično udovoljio u ispravnom postupku;

- osobe čiji je upis ili prvenstveni red upisa odlukom donesenom u ispravnom postupku zemljišnoknjižni sud naredio izmijeniti, nadopuniti ili izbrisati. Pravo tužbom zahtijevati ispravak prestaje protekom rokova određenih ovim Zakonom za podizanje brisovne tužbe, s tim da trogodišnji rok počinje teći od časa provedbe spornoga upisa, odnosno otkad je dostavljeno rješenje o odbijanju prijave ili prigovora. Na tužbu za ispravak na odgovarajući se način primjenjuju pravila po kojima se u slučaju brisovne tužbe štite osobe koje su postupale s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga. U tom postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o. L. tužitelji nisu isticali nikakve prigovore u odnosu na predmetnu nekretninu i utvrđeno vlasništvo prednika tuženika. Polazeći od tako utvrđenih činjenica ovaj sud zaključuje da su tužitelji izgubili pravo osporavati upis prava vlasništva tuženika odnosno njihovog prednika na predmetnoj nekretnini. Naime, u smislu članka 197. stavak 2. ZZK-a tužitelji su tužbom za ispravak mogli osporavati upis prava vlasništva prednika tuženika koji je izvršen u postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o. L. u roku od 3 godine računajući od provedbe spornog upisa tj. od 28. travnja 2005. kada je donesena odluka o otvaranju zemljišne knjige za k.o. L.. U situaciji kada su tužitelji tužbom od 1. rujna 2020. osporili upis  vlasništva predmetne nekretnine izvršen u postupku osnivanja zemljišne knjige za k.o. L. oni su tu tužbu podnijeli nakon isteka roka od 3 godine iz članka 197. stavak 2. ZZK-a zbog čega su prekludirani u svom zahtjevu za brisanje spornog upisa. Identičan pravni stav zauzela je i sudska praksa kao naprimjer u odluci Županijskog suda u Bjelovaru od 27. kolovoza 2015. broj Gž-2932/2013-2, a koji pravni stav je potvrđen i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 9. studenoga 2017. broj U-III-4152/2015, a u kojem predmetu je Ustavni sud odbio ustavnu tužbu podnositelja upravo protiv navedene odluke Županijskog suda u Bjelovaru smatrajući da je izneseni pravni stav u toj odluci donesen sukladno mjerodavnom pravu. Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan i zbog razloga što tužitelji, koji su u tom trenutku već bili nasljednici pokojnog D. I., nisu u postupku osnivanja zemljišne knjige podnosili nikakve prigovore u odnosu na predmetnu nekretninu niti su u smislu odredbe članka 197. stavak 2. ZZK-a podnijeli, u roku od 3 godine od 28. travnja 2005. kada su zaključene zemljišne knjige za k.o. L.,  tužbu za ispravak zbog čega su istekom tog roka prekludirani u svom pravu da traže brisanje upisa prednika tuženika na predmetnoj nekretnini.

12. Zbog naprijed navedenih razloga valjalo je uvažiti žalbu tuženika i temeljem odredbe članka 373.a stavak 1. i 2. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu na način da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen.

13. Kako je ovom presudom izmijenjen uspjeh stranaka u parnici na način da su tužitelji u cijelosti izgubili ovaj postupak valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku i temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a dosuditi parnični trošak tuženicima. Pri tome je tuženicima dosuđen trošak u iznosu od 1.659,04 EUR-a, a koji predstavlja protuvrijednost za 12.500,00 kn s obzirom da je ova presuda donesena nakon što je u Republici Hrvatskoj kao službena valuta uveden EURO, a koji trošak je određen  prema troškovniku njihovog odvjetnika koji je u cijelosti sačinjen sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/114., 118/14. i 107/15.) i to kako s obzirom na vrijednost predmeta spora tako i s obzirom na zatraženu nagradu za pojedine radnje u postupku.

Koprivnica, 16. ožujka 2023.