- 1 -              III Kž 2/2023-12

 

 

 

 

 

Broj: III Kž 2/2023-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećestupanjskom vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića, Melite Božičević Grbić, Renate Šantek i Igora Periše kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. O. G. zbog kaznenog djela iz čl. 91. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 113/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05 – dalje: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbi opt. O. G., podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. studenog 2022., I Kž-Us 2/2022-14, u sjednici održanoj 23. ožujka 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. O. G. i branitelja optuženika, odvjetnika Igora Žurića,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se žalba opt. O. G. kao neosnovana te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom ostavljena je na snazi u odnosu na opt. O. G. presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. prosinca 2009., broj I Kž-Us-103/09-12. Naime, pobijana je presuda donesena u postupku obnove koja je sukladno odredbi čl. 502. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 - dalje: ZKP/08-19) dopuštena samo u odnosu na žalbeni postupak rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj Kž-Us-65/2021. od 13. siječnja 2022., a nakon što je Presudom Europskog suda za ljudska prava broj 22602/17 od 18. ožujka 2021. (dalje: ESLJP) po zahtjevu optuženika u pravomoćnoj presudi utvrđena povreda čl. 6. st. 1. i st. 3. toč. (c) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija). Citiranim je rješenjem Visokog kaznenog suda preinačeno prvostupanjsko rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 10. lipnja 2021., broj Kv-I-Us-63/2021 te je dopuštena obnova u žalbenoj fazi kaznenog postupka dovršenim presudom Županijskog suda u Zagrebu od 21. travnja 2009., broj K-Us-19/07 kojom je opt. O. G. osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora od 30 godina zbog počinjenja kaznenih djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 4. KZ/97 i razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ97. Prije dopuštene obnove citirana drugostupanjska presuda, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, bila je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. rujna 2010., broj III Kž-5/10-5.

 

2. Protiv pobijane drugostupanjske presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja I. Ž., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o oduzimanju imovinske koristi te troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se stavi izvan snage presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. prosinca 2009., broj Kž-Us-103/09 te ukine prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu od 21. travnja 2009., podredno ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Optuženik je u žalbi zahtijevao da se on i branitelj obavijeste o sjednici vijeća na kojoj će se odlučivati o njegovoj žalbi.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je sukladno odredbi čl. čl. 474. st. 1. u vezi čl. 490. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22 - dalje: ZKP/08-22) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženika, dok je nazočnost optuženika koji se nalazi u Zatvoru u Zagrebu, sukladno odredbi čl. 475. st. 7. ZKP/08-22, osigurana putem zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu. Sjednici nije pristupio uredno obaviješten zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te je sjednica na temelju a članku 475. stavku 4. ZKP/08-22 održana u njegovoj odsutnosti.

 

6. Žalba optuženika nije osnovana.

 

7. Optuženik u žalbi (toč. 11. obrazloženja) u odnosu na postupovne povrede navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su izneseni razlozi potpuno nejasni u mjeri da se presuda ne da ispitati, zatim da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. jer je teško povrijeđeno optuženikovo pravo na pošteno suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom (na str. 17. obrazloženja žalbe ti se prigovori, izneseni sumarno na str. 5., konkretiziraju na način da se tvrdi da su u drugostupanjskoj odluci počinjene povrede iz čl. 3., čl. 18. st. 1. i čl. 29. Ustava te odredbe čl. 6. i čl. 15. Konvencije) te da je počinio i bitnu povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 jer da mu je povrijeđeno pravo na obranu. Obrazloženje ovih prigovora optuženika se, u skraćenom, svodi na slijedeće.

 

7.1. Optuženik tvrdi da je on na sjednici drugostupanjskog vijeća ukazao na to da u spisu postoje novi dokazi koji su dostavljeni uz njegov zahtjev za obnovu ovog kaznenog postupka koji je podnesen 11. prosinca 2020. na temelju čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP/08, dakle prije nego što je donesena presuda ESLJP od 18. ožujka 2021., a temeljem koje je dopuštena obnova žalbenog postupka, međutim, o kojem, da neshvatljivim propustom sudova, još nije odlučeno. Radi se o novim činjenicama i dokazima za koje je optuženik saznao nakon zaključenja rasprave; nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za balistiku, mehanoskopiju, kemijsko fizikalna vještačenja, forenzičnu 3D rekonstrukciju te biometrijska vještačenja V. M. od 14. listopada 2020., nalazu i mišljenju tog vještaka od 26. studenog 2020. s DVD-om s forenzičnom 3D rekonstrukcijom događaja i Potvrdi o posvjedočenju činjenica od 9. travnja 2013. Ističe da se tim novim činjenicama i dokazima dovodi u pitanje pravilnosti utvrđenja o dinamici spornog događaja utvrđenoj po prvostupanjskom sudu prema kojoj je ošt. D. G. prvim ispaljenim hicem iz pištolja ozlijedio s pozicije vozača „Fiata Uno“ opt. O. G.. Žalitelj tvrdi da je drugostupanjski sud, bez obzira što o njegovom prvom zahtjevu za obnovu nezakonito nije odlučeno, nije mogao ove nove dokaze koji postoje u spisu, te su faktički priloženi uz žalbu, ignorirati („sud pere ruke“), s obrazloženjem da, bez obzira na nove činjenice i nove dokaze, sud u ovom kaznenom postupku obnovljenog žalbenog postupka može odlučivati samo u okviru žalbe koja je podnesena 21. rujna 2009. po braniteljici D. L., a da optuženik nove činjenice i nove dokaze može iznijeti u postupku povodom zahtjeva za obnovu na temelju čl. 501. ZKP/08 koji je već podnesen, ali o kojem još nije rješavano. Ističe da je takav stav pogrešan i da je drugostupanjski sud trebao ispraviti propuste nižih sudova te u smislu odredbe čl. 466. st. 4. ZKP/08 uzeti u obzir nove činjenice i nove dokaze za koje je žalitelj saznao nakon zaključenja rasprave, uz eventualnu provjeru od strane suca izvjestitelja tih novih dokaza i novih činjenica iznesenih u žalbi, u smislu odredbe čl. 474. st. 2. ZKP/08.

 

8. Međutim, suprotno prigovorima optuženika drugostupanjski sud nije počinio niti jednu od istaknutih postupovnih povreda na koje žalba ukazuje. Naime, iako s pravom optuženik ukazuje na propust nižih sudova da donesu odluku o njegovom prvom zahtjevu za obnovu kaznenog postupka koji je podnesen na temelju čl. 501. toč. 3. ZKP/08, ta okolnost, da je podnesen izvanredni pravni lijek obnove, u svjetlu činjenice da više ne egzistira pravomoćna presuda, je sama po sebi neodlučna, te se razlozi iz obrazloženja u vezi mogućnosti podnošenja zahtjeva za obnovu, ukoliko bi u ovom kaznenom postupku osuđujuća presuda postala pravomoćna, ne odnose na odlučne činjenice o kojima u ovom postupku ovisi neposredna primjena materijalnog ili procesnog prava. Ono što je bitno je da je drugostupanjski sud u odnosu na sve žalbene osnove te sve relevantne žalbene razloge kojima se pobijala prvostupanjska presuda u obrazloženju pobijane presude iznio razloge te nije počinio niti jednu od navedenih postupovnih povreda na koje žalba optuženika neosnovano ukazuje.

 

8.1. Dakle, optuženik pogrešno smatra da se drugostupanjski sud nije očitovao na njegove tvrdnje koji se odnose na dinamiku spornog događaja u kojem je smrtno ranjen ošt. D. G., a na što da je ukazao na sjednici drugostupanjskog vijeća i koji se nalaz u spisu priloženi uz zahtjev za obnovu kojeg je podnio 11. prosinca 2020. (u priloženom predmetu Županijskog suda u Zagrebu broj Kv-I-Us-134/2022) jer se drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude sadržajno i na te, kao i sve ostale bitne prigovore žalbe optuženika očitovao. Naime, kada se ima u vidu sadržaj citiranog zahtjeva za obnovu i sadržaj žalbe optuženika od 21. rujna 2009. proizlazi da se u stvari radi o problematiziranju jednih te istih okolnosti vezanih za dinamiku događaja. Optuženik, naime, i u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude i u zahtjevu za obnovu, pozivom na dio nalaza vještaka M., nastoji dovesti u pitanje isto utvrđenje suda prvog stupnja, koje je kao ispravno prihvatio i drugostupanjski sud, da je sporni hitac od kojeg je smrtno stradao oštećenik ispalio opt. O. G. s pozicije vozača.

 

8.2. Iz sadržaja citiranog zahtjeva za obnovu, a što se detaljno reproducira i u žalbi podnesenoj protiv pobijane presude u toč. 4.-10. (str. 8.-17.), u sažetom, proizlazi da optuženik smatra, pozivom da nalaze V. M. od 14. listopada 2020. i 26. studenog 2020., uključivo s DVD-om s forenzičnom 3D rekonstrukcijom (koji su sačinjeni nakon pravomoćnosti presude na zahtjev optuženikovog brata I. G.), da je stvarna dinamika događaja kojom prilikom je došlo do ozljeđivanja ošt. D. G., različita od one koja je utvrđena u prvostupanjskom postupku. Ističe se da je vještak M. u tom naknadnom vještačenju na temelju ponovne analize snimki kamera video nadzora „Z. banke“, D. ..., uz upotrebu metode 3D forenzične rekonstrukcije, a imajući u vidu u materijalne tragove opisane u zapisniku o očevidu kao i iskaze očevidaca R. I., P. M. i D. B., utvrdio da oštećenik najvjerojatnije nije ozlijeđen, kako je to utvrđeno na temelju kombiniranog vještačenja koje su tijekom prvostupanjskog postupka proveli vještaci J. Š. i V. M., prvim hicem koji je propucano stražnje staklo automobila „Fiat Uno“ kojim je upravljao optuženik, već je najverojatnije oštećenik ozlijeđen tim hicem kroz stražnje staklo, ali koji je bio drugi po redoslijedu ispaljivanja, budući da je prvi hitac razbijeno lijevo prednje staklo na vozačkoj strani (kojim ozljeda oštećenika nesporno nije mogla biti nanesena). Ističe se i da je vještak M. u skladu s pravilima svoje struke naveo da je navedeno oštećenje stražnjeg stakla nastalo na način da je hitac ispaljen s pozicije suvozača ili sa stražnje klupe vozila, što znači da ga nije mogao ispaliti on kao vozač već jedino druga osoba koja se nalazila i putnik u vozilu, a to je bio B. Ž.. Napominje da je vještak svoje mišljenje utemeljio ne samo na činjenici da je na snimkama kamera vidljivo da je stražnje staklo cijelo vrijeme bez oštećenja (od 09:19:32,41 kada oštećenik leži na ulici kod stupa sve do 09:19:34,35 kada se oštećenik pridiže, a druga osoba pokušava ući u auto) već i na temelju iskaza svjedoka koji su bili ispitani u tijeku postupka P. M. (koji je rekao da je G. pogođen drugim hicem jer je vidio da ovaj još trči nakon prvog hica), R. I. koji je u pokušaju zaustavljanja krvarenja G. skida donji dio trenirke i na taj je način izmijenio tragove slijevanja krvi duž desne nogavice (što je dovelo do pogrešnog zaključka vještaka Š. o tome da je ozljeda nastala prvim hicem) te na činjenici da se na poziciji na kojoj se G. prvi put srušio (u blizini betonskog stupa-PTM) nema tragova krvi sve do pozicije 6 koja je udaljena desetak metara dalje, a morali bi biti jer je u pitanju opsežno krvarenje. Uz navedeno se ističe i da se u spisu nalazi i ovjerena izjavu svjedoka iz koje proizlazi da je u ošt. D. G. pucao B. Ž..

 

8.3. Iako optuženik tvrdi da se radi o novim činjenicama i dokazima na koje mu drugostupanjski sud nije odgovorio, sve su te okolnosti u bitnim dijelovima zapravo već bile isticane u okviru u optuženikovoj žalbi podnesenoj 21. rujna 2009., a na koje se drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude uredno očitovao. Naime, iako se u to vrijeme kada je bila podnesena žalba protiv prvostupanjske presude opt. O. G. branio alibijem, on je pitanje provođenja 3D rekonstrukcije radi pravilnog utvrđenja je li oštećenik ranjen prvim ili drugim hicem već bio isticao u navedenoj žalbi iz 2009. (str. 34.-35. obrazloženja) kao što je i problematizirao pitanje je li pucao vozač i u kom trenutku, je pucano s pozicije stražnjeg sica ili s prostora iznad poklopca prtljažnika (str. 36.-41.obrazloženja). Optuženik je već tada detaljno ukazivao na ove sporne okolnosti pozivajući se na materijalne tragove opisane u zapisniku o očevidu, na nalaz i mišljenje vještaka M. iz kojeg slijedi da se radilo o mehaničkom oštećenju stražnjeg stakla koje nije tipično jer se ne radi o okomitom, već tangencijalnom hicu, te na iskaze navedenih očevidaca. Na taj se način žalbom optuženika sugeriralo da iz svih navedenih dokaza proizlazi da je pogrešno prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka Š. i M. utvrdio da je oštećenik pogođen prvim hicem kojeg ispljuje optuženik kao vozač kroz stražnje staklo, već proizlazi da je oštećenik pogođen drugim metkom koji nije bio ispaljen kroz vjetrobransko staklo s pozicije vozača već s pozicije stražnjeg sica i to u trenutku kada su u autu bila već najmanje dva počinitelja, ako ne i sva trojica jer nakon toga dolazi do prekida snimke u 09:19:35:17 te se nastavlja u 09:19:55:02 kada oštećenik već leži na kolniku.

 

8.4. Na ove je prigovore drugostupanjski sud u pobijanoj presudi žalitelju odgovorio (toč. 9.11.-9.17. i toč. 9.22-9.23. obrazloženja) ukazujući da nalaz i mišljenje vještaka Š. i M., o tome da je ošt. D. G. bio pogođen prvim hicem kroz stražnje staklo, navedenim žalbenim prigovorima nije doveden u sumnju, kao niti utvrđenje da je i taj hitac ispalio optuženik s mjesta vozača bez obzira što je vještak M. za to oštećenje naveo da je vjerojatno nastalo tangencijalnim hicem. Drugostupanjski je sud ukazao da je vještak M. u vezi pozicije pucanja naveo da se radi o mogućnosti, a ne o izvjesnom načinu pozicije pucanja, pri čemu je drugostupanjski sud ukazao da treba imati u na umu i na male dimenzije predmetnog automobila „… u kojemu bi se usta cijevi vatrenog oružja koje drži osoba koja sjedi na prednjem sjedištu, kada se okrene prema stražnjem dijelu i ispruži ruku s oružjem, izvjesno nalazila iznad stražnjeg sjedala, a moguće i iznad poklopca prtljažnika odnosno blizu stražnjeg stakla.“ Drugostupanjski je sud u pogledu predložene trodimenzionalne rekonstrukcije verzije događaja, u kontekstu događaja kako su ga opisali očevidci R. I. i P. M., istaknuo da se žalbom ne ukazuje na neke nove odlučne činjenice koje bi im dokazom mogle biti utvrđene te je taj dokazni prijedlog ocijenjen neosnovanim.

 

9. Prema tome, imajući u vidu sve naprijed navedeno, proizlazi da je drugostupanjski sud u suštini optuženiku odgovorio na sve bitne prigovore koje je on isticao u žalbi podnesene protiv prvostupanjske presude i koji su gotovo istovjetni njegovim tvrdnjama koje je isticao pozivom na nove dokaze i nove činjenice iz zahtjeva za obnovu. To što optuženik nije zadovoljan s navedenom argumentacijom te ju osporava, nije pitanje postupovnih povreda, već je pitanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu obrazloženje slijedi u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.1. Stoga optuženik neosnovano žalbi tvrdi da je drugostupanjski sud počinio postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/08-22 te citirane povrede ustavnog i konvencijskog prava.

 

9.2. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti ovaj je trećestupanjski sud utvrdio da drugostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-22 na koje u smislu odredbe čl. 490. st. 2. ZKP/08-22 pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Optuženikova žalba se u suštini svodi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer optuženik kroz tvrdnje o novim dokazima i novim činjenicama priloženim uz citirani zahtjev za obnovu od 11. prosinca 2020., kao i prigovorima o uzroku smrti oštećenika i prigovorima o nedokazanosti izravne namjere u odnosu na počinjenje kaznenog djela teškog ubojstva i koristoljublja kao motiva (koji se u predmetnoj žalbi posebno ne argumentiraju već se žalitelj u toč. 13. str. 22. obrazloženja žalbe poziva na žalbene tvrdnje iz njegovih prethodnih žalbi od 21. rujna 2009., 24. lipnja 2020. i 20. lipnja 2020. kao sastavnih dijelova žalbe podnesene protiv pobijane presude) nastoji osporiti pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.1. Međutim, svim tim brojnim činjeničnim prigovorima optuženik nije s uspjehom doveo u pitanje ispravnost činjeničnog stanja utvrđenog u pobijanoj presudi. Naime, kao što je to i rečeno u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke u dijelu koji se odnosi na postupovne povrede (toč. 7.3.-7.4.) prigovori koje optuženik ističe kroz nove činjenice i nove dokaze su u najvažnijim dijelovima već bili razmatrani tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka i nisu prihvaćeni kao osnovani. Radilo se o problematiziranju dinamike spornog događaja u svjetlu redoslijeda ispaljivanja hitaca iz automobila kojim bježe počinitelji kaznenog djela razbojništva koje je 7. listopada 2005. počinjeno u poslovnici Z. banke u Z., D. ..., pitanja pozicije u kojoj se nalazio ošt. D. G. u trenutku kada je pogođen, te pitanja pravca pucanja iz automobila s obzirom na tangencijalno oštećenje stražnjeg stakla. U žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude optuženik u biti ponavlja sve ove prigovore u pogledu dinamike događaja, s tim da najviše ističe okolnost na koju je u novim nalazima i 3D rekonstrukciji ukazao vještak M., da se iz snimke nadzornih kamera vidi da je stražnje staklo na automobilu cijelo vrijeme trajanja snimke, sve dok ne dolazi do prekida snimke u 09:19:35:17, neoštećeno.

 

10.2. Međutim, jednako kao što je to već ukazao i drugostupanjski sud u citiranoj toč. 9.16. obrazloženja pobijane presude u odnosu na te tvrdnje iz žalbe iz 2009., i u svojim novim nalazima vještak M. se u pogledu spornih okolnosti očituje na način da smatra da su se one „najvjerojatnije“ odigrale na način kako on to naknadno iznosi. Tako vještak M. u oba svoja nova nalaza od 14. listopada 2020.(podnesenim uz zahtjev za obnovu) i od 26. studenog 2020. (spis, na str. 3564.-3577.) na više mjesta koristi izraze poput „...da je oštećenje na stražnjem staklu nastalo najvjerojatnije na način da je hitac ispaljen sa pozicije suvozača ili sa stražnje klupe vozila“ i „.. da je oštećenik najvjerojatnije pogođen drugim hicem koji je ispaljen kroz stražnje staklo...“. U toč. 9. mišljenja od 26. studenog 2020. (list 3577. ) vještak M. navodi „...[p]ouzdani zaključak baziran na podacima iz spisa nije moguć jer nedostaje ključni dio snimke video nadzora, međutim, budući da su ispaljena samo dva hica, a isključuje se mogućnost ranjavanja ošt. prvo ispaljenim hicem, onda se primjenom logičke metode eliminacije zaključuje da je ošt. D. G. POUZDANO (istaknuo vještak) pogođen drugim hicem koji je ispaljen kroz stražnje staklo predmetnog vozila marke „Fiat-Uno“.

 

10.3. Iz izloženog slijedi da je vještak M., upuštajući se pri donošenju novih nalaza i mišljenja sam u ocjenu iskaza svjedoka i u zaključivanje o mogućnosti kontaminiranja tragova krvi na trenirci oštećenika (što je bilo predmetom medicinskog vještačenja jer se radi o problematici iz te struke) iznosi navedene varijante pozicije pucanja samo kao moguće jer se u nalazu i mišljenju nigdje ne govori o njihovoj potpunoj izvjesnosti. Treba primijetiti da vještak do svojih zaključaka ne dolazi isključivo na temelju pravila svoje tehničke struke već svojom ocjenom dokaza koje je izveo na raspravi sud te koristeći pravila logike i iskustva. Tako vještak npr. iznosi i svoje viđenje u vezi moguće pozicije pucanja spornog hica kojim je ranjen oštećenik, a koje je u krajnjoj liniji upitno „... da nije vjerojatno da bi taj hitac bio ispaljen s pozicije vozača niti dok vozač upravlja vozilom jer bi u tom slučaju vozač morao zauzeti krajnje neprirodan položaj i stav tijela pri čemu mu je jedna ruka na volanu automobila, druga ruka s pištoljem je uperena u suprotnom smjeru od smjera kretanja vozila a gornji dio tijela je krajnje zarotiran oko uzdužne osi tijela na način da gledajući unatrag može vidjeti gdje puca, kako ne bi pogodio nekog na stražnjoj klupi automobila“. Iz izloženog je evidentno da se radi o osobnom stavu vještaka koji nije utemeljen na egzaktnim okolnostima već na logičkim i iskustvenim pravilima, koje je dvojbeno, a i u izravnoj je suprotnosti s naprijed citiranim stavom drugostupanjskog suda, koje je i ovom trećestupanjskom sudu prihvatljivije, o mogućnosti da vozač u takvim skučenim uvjetima može tijekom vožnje unatoč tome pucati kroz stražnje staklo.

 

10.4. Prema tome, kraj okolnosti da se u žalbi u pogledu dinamike događanja iznose tvrdnje koje su u biti već bile predmetom razmatranja u prethodnom postupku, da se kao novi dokazi ističe mišljenje vještaka M. u kojem se iznose varijante koje su po vještaku najvjerojatnije, ali u kojem vještak niti na jednom mjestu kategorički ne isključuje mogućnost da je moguće i da je pucao opt. O. G. s pozicije vozača, a imajući s druge strane u vidu brojnost i kvalitetu ostalih dokaza na temelju kojih je utemeljen zaključak da je upravo optuženik teško ozlijedio oštećenika hicem iz automobila, žalitelj nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.5. Naime, da je u oštećenika pucao G., sud je prvog stupnja, a te je razloge kao pravilne prihvatio drugostupanjski sud, utemeljio na iskazima opt. N. F. (sada pok.) i Svjedoka 1 (pok. S. R.), Svjedoka 2, Svjedoka 3 i svjedokinje A. D.. Prvostupanjski je sud reproducirao najvažnije dijelove iskaza navedenih osoba kojima oni terete opt. O. G. kao počinitelja te je u obrazloženju svoje presude ukazao (str. 33., 3. odlomak) da svjedoci Svjedok 1 i Svjedok 2 nedvojbeno terete O. G. kao osobu koja je pucala iz automobila na oštećenog G. i koja je prije taj automobil i vozila. Ističe se da je sud imao u vidu da ovi svjedoci nemaju neposrednih saznanja o tome, ali da apostrofiraju da je to okrivljeni F. prigovarao okrivljenom G. radi pucanja pri čemu je Svjedok 3 naveo i da mu je sam G. priznao da je pucao s mjesta vozača. Sud prvog stupnja je detaljno analizirao sadržaj i iskaza Svjedoka 3 koji se odnosi na opis dinamike događaja te je ukazao da sve te detalje u opisivanju načina kretanja aktera spornog događaja načina pucanja i ranjavanja oštećenika svjedok nije mogao saznati na drugi način osim kroz kazivanje osobe koja je to neposredno vidjela, a to je upravo bio opt. G. koji je svjedoku sve to i ispričao. Povezujući ovaj iskaz s iskazima Svjedoka 1, koji je čuo kako je pok. F. u svađi prigovarao opt. G. radi pucanja u oštećenika govoreći mu da je tog čovjeka trebao udariti pištoljem, s iskazom Svjedoka 2 kojemu je opt. G. kao poznaniku iz zatvora u L. jednom prilikom nakon spornog događaja pri susretu rekao „Pusti me, u frci sam, samo molim Boga da ovaj preživi“, te s iskazom svjedokinje A. D. kojoj je njen tadašnji dečko N. F. rekao da će se obračunati s G. i da ga ima u šaci je da je ranio čovjeka u banci na D., sud prvog stupnja ispravno ukazuje da se radi o vjerodostojnim iskazima osoba koje nisu bile u dogovoru niti imaju zajednički interes da bi opt. G. neistinito teretile, a u pogledu odlučnih okolnosti iskazuju gotovo identično. Osim toga, iskazi navedenih svjedoka su dovedeni u vezu s obranom opt. N. F. koji je naveo da je iz svojih izvora saznao da je kritične zgode automobilom „Fiat-Uno“ upravljao upravo opt. G. i da je upravo on pucao u oštećenika.

 

10.6. U pobijanoj se presudi drugostupanjski sud (toč. 9.3.-9.8.) detaljno očitovao na žalbene prigovore opt. O. G. koji su se odnosili na ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti ovih svjedoka te iskaza opt. F., ne prihvaćajući tvrdnje da se radi o proturječnim iskazima osoba iz kriminalnog miljea koji su imali interesa lažno ga teretiti. Optuženik u žalbi, podnesenoj protiv pobijane presude, osim što se paušalno poziva na prigovore koje je isticao u svojim prethodnim žalbama, posebno ne osporava pravilnost ovih utvrđenja iz pobijane presude koji se temelje na navedenim personalnim dokazima.

 

10.7. Prema tome, kada se prvostupanjska i drugostupanjska presuda temelji na nizu dokaza koji optuženika terete, a ocijenjeni su vjerodostojnim, dokazi za koje optuženik tvrdi da su novi, iako to u biti nisu, a koji se na koncu svode na krajnje neuvjerljivu i neživotnu verziju da je drugi hitac iz njegovog pištolja ispalio B. Ž., te na verziju događaja koju iznosi vještak M. i koja je samo moguća, ali nije izvjesna i koja ne isključuje varijantu prema kojoj oba puta puca optuženik, žalbom optuženika niti u najmanjoj mjeri nije dovedeno u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske i drugostupanjske presude. Da je takva verzija obrane optuženika, koju je prvi put iznio u citiranoj žalbi od 24. lipnja 2010. potpuno neuvjerljiva vidljivo je iz takvog opisa događaja u kojem je oštećenik pogođen. Naime, optuženik tvrdi da on ispali sam prvi hitac kroz bočno staklo, koji nedvojbeno nije ranio oštećenika, a nakon što su u automobil ušli najprije I. M., a zatim i B. Ž., potonji je, iako je imao svoj pištolj, uzeo optuženikov pištolj i s mjesta suvozača pucao u oštećenika kroz stražnje staklo. Nelogično je zašto optuženik u tako kratkom vremenu od svega desetak sekundi od prvog pucanja ostavlja pištolj na suvozačko sjedalo i zašto Ž. koji najprije sjeda na taj pištolj, a potom ga uzima i puca u oštećenika iako je imao svoj pištolj. Nelogično je i zašto optuženik, kojega se tereti za tako teško kazneno djelo za koje je zapriječena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju i do 40 godina, od početka ne iznosi takvu obranu (samo paušalno kaže da je bio u strahu i da mu se prijetilo) i ne tereti stvarnog počinitelja, već se promašeno branio neuvjerljivim alibijem. Optuženik je kao svjedok, u kaznenom postupku Županijskog suda u Zagrebu pod brojem K-131/10 protiv G. C., B. Ž. i I. M., koji su se teretili kao ostali supočinitelja predmetnog kaznenog djela razbojništva za koje je optuženik proglašen krivim (jer je u odnosu na njih prvotna oslobađajuća presuda od 21. travnja 2009. broj K-Us-19/07 bila ukinuta odlukom ovoga suda od I Kž-Us-103/09 od 16. prosinca 2009.) takvim iskazom teretio opt. Ž. i M. kao supočinitelje u počinjenju kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ/97. Međutim, presudom od 25. svibnja 2017., broj K-131/10 navedeni su optuženici ponovno bili oslobođeni optužbe zbog nedostatka dokaza, a iskaz svjedoka O. G. je nakon detaljne analize ocijenjen kao nevjerodostojan.

 

10.8. Prema tome, sve odlučne činjenice u ovom kaznenom postupku u odnosu na predmetno kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. KZ/97 utvrđene su s potpunom izvjesnošću, a pitanje kojim je hicem oštećenik pogođen, od dva koja su nedvojbeno ispaljena iz automobila od strane optuženika iz njegovog pištolja, nema taj značaj koji mu optuženik pridaje. Uopće se ne radi o odlučnoj činjenici koja bi morala biti izvjesno utvrđena u smislu materijalnog ili procesnopravnog aspekta, niti se tezom žalbe o tome da je oštećenik pogođen drugim hicem „...u cijelosti urušava činjenična konstrukcija na kojoj se temelju prvostupanjska presuda“. Bez obzira na to što se u žalbi velika pozornost usmjeruje na pitanje neoštećenog stakla, u kontekstu pitanja kojim je hicem po redoslijedu ranjen oštećenik, suštinski se kroz sve navedene žalbene prigovore nastoji dovesti u sumnju ključno utvrđenje da je hitac kojim je ranjen oštećenik ispalio optuženik s pozicije vozača. Stoga se žalbom posebno želi istaknuti okolnosti tangencijalnog propucavanja stražnjeg stakla automobila i mišljenje vještaka M. u vezi te okolnosti, da je najvjerojatnije taj hitac ispaljen s pozicije suvozača ili sa stražnje klupe vozila, čime se u biti sugerira da je pucao B. Ž., a u potpunosti otklanja odgovornost optuženika za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 4. KZ/97. Tvrdnja da je sporni hitac ispaljen kao drugi po redoslijedu, a ne prvi kako je to utvrđeno u prvostupanjskoj presudi, i koje je utvrđenje kao ispravno prihvatio drugostupanjski sud, značajne su s aspekta žalbe samo stoga jer se na taj način ukazuje da su u vrijeme ispaljenja tog drugog hica u automobil mogla ući i preostala dva supočinitelja kaznenog djela razbojništva, te se time osnažuje ključna tvrdnja žalbe da je pucao B. Ž., a ne optuženik. Međutim, u kontekstu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja da je pucao opt. G., ova okolnost nije odlučna činjenica te je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da se dokaznim prijedlogom obrane o potrebi provođenja 3 D rekonstrukcije verzije događaja koju su iznijeli svjedoci R. I. i P. M. ne bi utvrdile neke nove odlučne činjenice.

 

10.9. Neosnovano optuženik u žalbi (toč. 12.) ustrajava i na prijedlogu da se na okolnost točnog uzroka smrti ošt. D. G. provede interdisciplinarno kardio-vaskularno i sudsko-medicinsko vještačenje. To stoga jer je pitanje o uzročno-posljedičnoj vezi između ranjavanja oštećenika i njegove smrti detaljno raspravljano tijekom prethodnog postupka budući je medicinski vještak dr. J. Š., a imajući pri tome u vidu sve sporne okolnosti na koje žalba ukazuje, sepsu kao neposredni uzrok smrti i veliki vremenski razmak između ranjavanja i smrti oštećenika, decidirano naveo da je smrt nasilna i da je ona posljedica uzroka koji je doveo do budne kome te je smrt bila neminovna. I ovaj treće stupanjski sud smatra da nema nikakve dvojbe da je uzročna veza između ranjavanja oštećenika i njegove smrti na temelju navedenog vještačenja pravilno utvrđena jer je, bez obzira na neke druge suuzroke, u kaznenopravnom smislu, ta uzročnost očuvana budući da do smrti oštećenika izvjesno ne bi došlo da nije zadobio tešku prostrijelnu ranu desne natkoljenice uz ozljede vena i arterije koja ozljeda je bila teška i opasnu po život.

 

10.10. Utvrđenje drugostupanjskog suda o postojanju izravne namjere da iz koristoljublja usmrti oštećenika optuženik u žalbi posebno ne pobija već na paušalan način ističe da je činjenično stanje i u tom pravcu pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Međutim, drugostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude iznio pravilnu argumentaciju koju kao pravilnu prihvaća i ovaj trećestupanjski sud i nije ju potrebno posebno ponavljati, a žalitelj se u odnosu na ove odlučne činjenice upućuje na obrazloženje presude drugostupanjskog suda (toč. 9.24 i 9.25.).

 

11. Optuženik se neosnovano žali i zbog odluke o kazni koje su mu utvrđena zbog kaznenog djela iz čl. 281. st. 2. KZ/97 u trajanju od pet godina i kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 27 godina zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 4. KZ/97, kao i zbog jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina jer su pojedinačne kazne, s obzirom na pravilno utvrđene otegotne (osuđivanost, počinjenje predmetnih kaznenih djela neposredno nakon izdržavanja prethodne zatvorske kazne, sudjelovanje u planiranju i organiziranju tih kaznenih djela, počinjenje novih težih kaznenih djela unatoč podršci obitelji, najviši stupanj krivnje), a u nedostatku olakotnih okolnosti, pravilno odmjerene u skladu s odredbom čl. 56. KZ/97. Isto se odnosi i na izrečenu jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora koja je pravilno odmjerena u skladu s odredbom čl. 60. KZ/97. S obzirom na očito organiziran način počinjenja predmetnih kaznenih djela koja se čine u Zagrebu, u prijepodnevnim satima, kada je izvršenje kaznenog djela razbojništva u poslovnici banke koja ima video nadzor rizično za počinitelje jer je mogućnost da budu uhvaćeni velika, samo po sebi je razumljivo da su se počinitelji o svemu morali prethodno dogovarati te isplanirati i organizirati, kako u vezi oduzimanja novca iz banke tako i u vezi bijega. Zato počinitelji razbojništva na mjesto događaja dolaze prethodno otuđenim automobilom, maskiraju se vunenim kapama s prorezima za oči i naoružavaju vatrenim oružjem te podjeljuju uloge na način da dvojica ulaze u prostorije banke, a u automobilu ih naoružan čeka optuženik spreman na upotrebu tog oružja kako bi se omogućio bijeg ukoliko bi ih netko u tome pokušao spriječiti. Ova utvrđena o prethodno isplaniranosti i organiziranosti počinjenja kaznenih djela od strane svih počinitelja su, u kontekstu otegotne okolnosti visokog stupnja bezobzirnosti i upornosti, pravilna tako da optuženik neosnovano ustrajava u tvrdnji da se samo njemu nije mogla ta okolnost stavljati na teret kao otegotna jer da nema dokaza, niti ga se tereti i nije suđen da bi on pomno isplanirao i organizirao izvršenje predmetnih kaznenih djela.

 

11.1. Nadalje, ovakvo obrazloženje drugostupanjskog suda (toč. 10.4.) o zajedničkom planiranju, protivno tvrdnjama žalbe, nije ni u kakvoj proturječnosti s obrazloženjem tog suda (toč. 7.5.) u kojem je otklonjena žalbena tvrdnja optuženika da je on bio samo pomagač. Naime, to što drugostupanjski sud kod obrazlaganja navedene otegotne okolnosti uzima u obzir sudjelovanje optuženika u prethodnom planiranju i organiziranju nije u koliziji s prethodnim dijelom obrazloženja u kojem je iznosio razloge zašto se u odnosu na optuženika radi u supočiniteljstvu, a ne samo u pomaganju u počinjenju kaznenog djela razbojništva. Naime, zajednička odluka više osoba da počine kazneno djelo, kao element instituta supočiniteljstva iz čl. 35. st. 3. KZ/97, ne podrazumijeva i pomnu isplaniranost i organiziranost. To stoga što su u pitanju dodatne aktivnosti takvih supočinitelja (ne mora svaki dogovor biti tako pomno isplaniran) jer te dodatne okolnosti, u kaznenopravnom smislu, nedvojbenom ukazuju na višu pogibeljnost takvih supočinitelja. Stoga je neosnovana tvrdnja optuženika da se radi o dvostrukom vrednovanju istih okolnosti.

 

11.2. Isto se odnosi na tvrdnju žalitelja da mu je u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva dvostruko vrednovana činjenica da je to kazneno djelo počinio s izravnom namjerom i okolnost da je to djelo počinio s najvišim stupnjem krivnje. U konkretnom slučaju pravilno je utvrđeno da je optuženik kazneno djelo počinio s izravnom namjerom kao oblikom krivnje (čl. 44. st. 2. KZ/97) dok je utvrdio da je optuženikov stupanj krivnje (čl. 56. st. 1. KZ/97), kao mjera kazne u navedenim okolnostima i činjenicu da je bio ubrojiv, najviši, tako da i u ovom dijelu žalba nije osnovna.

 

11.3. Optuženik u odnosu na kaznu zatvora u trajanju od pet godina koja mu je utvrđena za kazneno djelo razbojništva potpuno paušalno ističe da mu je previsoko odmjerena jer da je sud pri tom uzeo u obzir i da je počinio i kazneno djelo teškog ubojstva, a koje on nije počinio. Sud prvog stupnja je, a drugostupanjski s pravom prihvatio, u odnosu na ovo kazneno djelo ukazao da se radi o teškom kaznenom djelu za koje je bila zapriječena kazna zatvora u trajanju od 3-12 godina, što u kontekstu navedenih otegotnih okolnosti, opravdava izricanje te mjere kazne kao primjerene. Optuženik i u odnosu na ovo kazneno djelo promašeno ističe prigovore o pogrešnom utvrđenju da je on pomno planirao počinjenje tog kaznenog djela, o čemu je već bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke.

 

11.4. Neosnovano optuženik u žalbi smatra da mu se prethodna osuđivanost zbog kaznenog djela zlouporabe droga i ovisnost nije mogla uzimati kao otegotna okolnost jer i te okolnosti bez obzira što nije u pitanju istovrsno kazneno djelo ukazuju na neusklađenost njegovo ponašanja sa zakonom. Jednako tako, imajući u vidu veliku pogibeljnost predmetnih kaznenih djela, okolnost da optuženik više nije ovisnik o drogama, da se je 17 godina nalazi u zatvoru i da je priznao počinjenje kaznenog djela razbojništva, nije odlučno i ne utječe na odluku o izrečenoj kazni. U pogledu priznanja počinjenja kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ/97 treba istaknuti da se očito ne radi o iskrenom priznanju koje bi ukazivalo na samokritičnost već o konstrukciji koja je uslijedila tek naknadno u žalbi koju je osuđenik osobno podnio protiv citirane drugostupanjske odluke u prethodnom postupku, očito sračunatoj kako bi se dobila poveznica s novom verzijom prema kojoj je B. Ž. počinitelj kaznenog djela teškog ubojstva.

 

11.5. Kako i pojedinačne utvrđene kazne zatvora od pet godina zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ/97 i kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 27 godina zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 4. KZ/97 te jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina nisu prestroge, već su primjerene, i da će ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ/97, u smislu individualne i generalne prevencije, neosnovano optuženik u žalbi citira sudsku praksu i presude koje se odnose na kazneno djelo teškog ubojstva iz koristoljublja, sve kao dokaz da je predmetna kazna za to kazneno djelo prestroga. To stoga, jer se, bez obzira na identičnu pravnu kvalifikaciju iz tih presuda, ne radi o istom niti sličnom činjeničnom supstratu koji bi opravdavao takvu komparaciju kazni.

 

11.6. Optuženik i u žalbi protiv pobijane presude, kao što je to činio i u žalbi od 21. rujna 2009., pobija odluku o oduzimanju imovinske koristi, na što mu je drugostupanjski sud argumentirano odgovorio, kako u odnosu na postupovni aspekt (toč. 7.9.), aspekt povrede kaznenog zakona (toč. 8.6.-8.7.), činjeničnopravni aspekt (toč. 9.26.-9.27.) tako i kroz samu odluku o oduzimanju imovinske koristi (toč. 11.-11.-1.). U pitanju su isti prigovori, iako ih sada optuženik podvodi pod odredbe čl. 368. toč. 5. i čl. 466. ZKP/97 na koje mu je već odgovoreno. Optuženik i dalje ustrajava u pogrešnoj tezi da u slučaju kada je poznato koliko je osoba sudjelovalo u počinjenju kaznenog djela kojim je stečena imovinska korist tada se odluka o oduzimanju u odnosu na osobu koja je osuđena može odnositi samo u visini iznosa koji je razmjeran broju svih počinitelja, bez obzira što su neki od njih nepoznati, a ne može ga se osuditi na vraćanje cjelokupnog iznosa kao da ga je sam stekao. Međutim, drugostupanjski sud je pravilno naveo da oduzimanje cjelokupnog iznosa protupravne imovinske koristi stečene kaznenim djelom razbojništva od njega kao jedine osuđene osobe nije protivno čl. 82. KZ/97 te da bi tek u slučaju da se u pobijanom presudom utvrđeni i ostali supočinitelji bilo od značaja utvrđenje koliko je svaki od njih stekao podjelom dobiti i tek tada bi bilo mjesta oduzimanju od svakog od njih onog dijela koji mu je kasnije pripao.

 

12. Isto se odnosi i na žalbu optuženika o tome da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 359. st. 4. ZKP/97 u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka. Naime, optuženik polemizira sa stavom suda drugog stupnja prema kojem prvostupanjski sud prilikom donošenja odbijajuće presude, koja je u odnosu na opt. O. G. bila donesena vezano za kaznena djela iz čl. 91. toč. 4. KZ/97, čl. 311. st. 1. i 2. KZ/97, i čl. 263. st. 1. i 3. KZ/97, nije niti trebao donijeti o tome posebnu odluku o troškovima kaznenog postupka jer takvi posebni troškovi nisu niti utvrđeni. Razlozi suda drugog stupnja su pravilni jer u situaciji kada je optuženik u odnosu na osuđujući dio presude u cijelosti oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka, a u odnosu na odbijajući dio presude troškovi postupka nisu nastali posebni troškovi koji bi se mogli posebno izdvojiti i o njima donijeti odluka na temelju čl. 123. st. 1. uz primjenu čl. 122. st. 2. ZKP/97, tada odbijajući dio presude nije niti trebao sadržavati posebnu odluku o troškovima kaznenog postupka. Optuženik ovaj dio presude pobija zapravo samo zbog polemiziranja s obrazloženjem drugostupanjskog suda koji se odnosi na pitanja odlučivanja o novim dokazima (zašto po njemu u vezi tih novota nije primijenjena odredba čl. 466. st. 4. i 475. st. 4. ZKP/08) jer tvrdi da, u situaciji kada se nisu analogno primijenile te odredbe da nije bilo mjesta niti za analognom primjenom čl. 122. st. 2. ZKP/97. Stoga niti u ovom dijelu žalba nije osnovana.

 

13. Iz svih naprijed navedenih razloga, budući da žalba optuženika nije osnovana niti su ispitivanjem pobijane presude utvrđene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-22 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. u vezi čl. 490. st. 2. ZKP/08-22 presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 23. ožujka 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ranko Marijan, v.r.