Poslovni broj: Gž-40/2023-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik iz OD K. Š. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika A. o. d.d. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa Ć. S., odvjetnik u OD G. & P. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 10 Pn-3112/2014-95 od 25. studenog 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.) Žalba tužiteljice i žalba tuženika djelomično se uvažavaju kao osnovane a djelomično se odbijaju kao neosnovane pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 10 Pn-3112/2014-95 od 25. studenog 2022. godine:

 

- potvrđuje u točki I. izreke:

 

a) za dosuđenu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 7.538,65 EUR / 56.800,00 kuna[1], zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 29. prosinca 2014. godine pa do isplate;

 

b) za dosuđenu naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 722,01 EUR / 5.440,00 kuna, zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 29. prosinca 2014. godine pa do isplate;

 

c) za dosuđenu osigurninu u iznosu od 955,60 EUR / 7.200,00 kuna, zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 29. prosinca 2014. godine pa do isplate;

 

- preinačuje u točki I. izreke za preostali dio dosuđene naknade neimovinske štete pa se sudi:

 

Odbija se tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

"Nalaže se je tuženiku A. o. d.d. Z., da tužiteljici M. G. iz Z., isplati iznos od 3.376,46 EUR / 25.440,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. prosinca 2014. godine pa do isplate po stopi koja se utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana."

 

-potvrđuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 2.882,74 EUR / 21.720,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos;

 

-preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke pa se sudi:

 

Nalaže se je tuženiku A. o. d.d. Z., da tužiteljici M. G. iz Z., na dosuđeni iznos od 7.538,65 EUR / 56.800,00 kuna, na dosuđeni iznos od 722,01 EUR / 5.440,00 kuna, i na dosuđeni iznos od 955,60 EUR / 7.200,00 kuna isplati zateznu kamatu i za vremensko razdoblje od 08. srpnja 2014. godine pa do 28. prosinca 2014. godine, po stopi koja se utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana.

 

-preinačuje u točki I. izreke glede odluke o troškovima postupka pa se sudi:

 

Nalaže se je tuženiku A. o. d.d. Z., da tužiteljici M. G. iz Z., na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 2.386,24 EUR / 19.279,09 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana.

 

II.) Ni tužiteljici niti tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 10 Pn-3112/2014-95 od 25. studenog 2022. godine naloženo je tuženiku A. o. d.d. Z., da tužiteljici M. G. iz Z., s osnova neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje 82.240,00 kuna, i s osnova imovinske štete iznos od 5.440,00 kuna te iznos od 7.200,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. prosinca 2014. godine pa do isplate po stopi koja se utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka I. izreke), a sa preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 21.720,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos, i sa dijelom zahtjeva za plaćanje zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice  u razdoblju od 08. srpnja 2014. godine pa do 28. prosinca 2014. godine, tužiteljica je odbijena kao s neosnovanim (točka II. izreke).

 

1.1.) O troškovima parničnog postupka odlučeno je tako da je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 21.720,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka I. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude, u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud prihvati tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz dosudu mu parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

3.) Navedenu presudu žalbom pobija i tužiteljica, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev i u dijelu odluke o troškovima postupka, također zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. ZPP-a, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, uz dosudu tužiteljici cjelokupnog parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

4.) Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5.) Žalbe stranaka djelomično su osnovane.

 

6.) Predmet spora u ovoj parnici je tražbina naknade neimovinske (povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje) te imovinske (tuđa pomoć i njega) štete, koju je tužiteljica pretrpjela u prometnoj nezgodi koja se je dogodila dana 31. svibnja 2013. godine, kao i tražbina ugovorene svote osiguranja zbog nastanka trajnog invaliditeta kao posljedice ozljeđivanja u istom štetnom događaju.

 

6.1.) U ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno, niti je to bilo u postupku pred prvostupanjskim sudom, da je tužiteljica u navedenoj prometnoj nezgodi sudjelovala kao putnik u osobnom vozilu kojim je upravljao njen suprug – osiguranik tuženika.

 

6.2.) Bilo je sporno da li je tužiteljica u momentu prometne nezgode bila vezana sigurnosnim pojasom te da li je zbog navedenog sama prouzročila nastanak vlastite štete ili barem doprinijela njenom nastanku, a bila je sporna i visina nastale štete, da li je utužena tražbina zastarjela, te da li je kod tužiteljice zbog pretrpljenih ozljeda zaostao trajni invaliditet te u kojem postotku.

 

7.) Raspravljajući navedena sporna pitanja sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio slijedeće važne činjenice:

 

-da je za izazivanje prometne nezgode 31. svibnja 2013. godine, u kojoj je tužiteljica kao putnik u vozilu zadobila teške tjelesne ozljede, osiguranik tuženika T. S. (suprug tužiteljice), u spisu predmeta Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-888/2015, presudom koja je postala pravomoćna dana 11. veljače 2016. godine, proglašen kazneno odgovornim za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće;

 

-da je do prometne nezgode došlo uslijed brze i neprilagođene brzine vožnje vozača uvjetima na kolniku što je dovelo do gubitka kontrole nad vozilom i do bočnog naleta vozilom na zaštitnu betonsku ogradu na kolniku;

 

-da je tužiteljica u navedenoj prometnoj nezgodi zadobila teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma krajnjeg dijela desne ključne kosti, u vidu prijeloma lijeve podlaktice te u vidu prijeloma trupa donje čeljusti (vilice desno);

 

-da je uslijed bočnog naleta na betonsku zaštitnu ogradu vozilo bilo izloženo promjeni brzine od 33 km/h, u kojoj situaciji osobe u vozilu imaju tendenciju pomaka ravno prema naprijed i nešto u desno;

 

-da se je tužiteljica u momentu prometne nezgode nalazila na sredini stražnje klupe vozila između dviju dječjih sjedalica, i da nije bila vezana sigurnosnim pojasom, što je u momentu naleta na betonsku ogradu dovelo do polijetanja prema naprijed i malo udesno te do udarca u naslon sjedala suvozača;

 

-da su ozljede koje je zadobila tužiteljica tipične u situacijama kada se ne koristi sigurnosni pojas, a da ga je tužiteljica koristila tada ne bi zadobila ozljede ključne kosti (prijelom) te donje čeljusti (prijelom), dok se ne može isključiti nastanak ozljede u vidu prijeloma lijeve podlaktice.

 

7.1.) Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je tužiteljica, time što nije koristila sigurnosni pojas, a čime bi izbjegla ozljedu ključne kosti i čeljusti, doprinijela nastanku vlastite štete i to sa 20 %, sve to u skladu sa odredbom čl.1067.st.3. u svezi sa čl.1092. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – dalje: ZOO/05).

 

8.) Nadalje, sud prvog stupnja u provedenom postupku nalazi utvrđenim i slijedeće važne činjenice:

 

-da je tužiteljica pri liječenju ozljeda prijeloma podlaktice, ključne kosti i čeljusti bila podvrgnuta operativnim zahvatima, a nakon toga kontrolnim kirurškim pregledima;

 

-da je tužiteljica uslijed zadobivenih ozljeda trpjela fizičke bolove  jakog intenziteta u trajanju od 4 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana, i slabog intenziteta u trajanju od 60 dana;

 

-da je tužiteljica pretrpjela primarni strah jaki ali kratkog trajanja, i sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju 4 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana i slabog intenziteta u trajanju od 30 dana;

 

-da zaostale posljedice prijeloma lijeve podlaktice dovode do umanjenja životnih aktivnosti 10 %, da zaostale posljedice prijeloma ključne kosti dovode do umanjenja životne aktivnosti 5 %, da zaostale posljedice prijeloma čeljusti sa gubitkom jednog zuba dovode do smanjenja životnih aktivnosti 11 %, i da navedene posljedice u svojoj ukupnosti dovode do trajnog smanjenja životnih aktivnosti od 20 %;

 

-da se navedeno umanjenje životnih aktivnosti ogleda u ograničenoj pokretljivosti desnog ramena u lakom stupnju te u bolovima pri dužem radu u položaju ruku u visini i iznad ramena, u ograničenoj pokretljivosti u lakom stupnju lijevog lakta i lijevog ručnog zgloba uz bolove u području lijeve podlaktice prilikom dužeg rada lijevom rukom, u zaostalim smetnjama u vidu bolova na mjestu prijeloma čeljusti;

 

-da je prema tuženikovim tablicama invaliditeta kod tužiteljice, uslijed prijeloma donje čeljusti s defektom na čeljusnim kostima, jeziku i nepcu te uslijed gubitka jednog zuba, nastupio trajni invaliditet od 11 %;

 

-da je kod tužiteljice zbog zaostalih ožiljaka na lijevoj podlaktici te na području lijevog ramena i zbog izbočenja ključne kosti nastala naruženost na granici između lakog i srednjeg stupnja, koja je samo povremeno vidljiva trećim osobama;

 

-da je tužiteljici bila potrebna pomoć druge osobe 30 dana po 6 sati, 10 dana po 4 sata, 45 dana po 2 sata te 30 dana po 1 sat, i to pri održavanju higijene, oblačenju i uobičajenim kućanskim poslovima te odlasku u kupovinu;

 

-da je liječenje tužiteljice završeno ekstrakcijom slomljenog zuba 29. prosinca 2014. godine.

 

8.1.) Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja, primjenom odredbe čl.1100.st.2. ZOO/05, zaključuje kako tužiteljici pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 96.000,00 kuna, pri čemu tu naknadu odmjerava prema kriteriju fizičkih bolova iznosom od 15.000,00 kuna, prema kriteriju pretrpljenog straha iznosom od 11.000,00 kuna, prema kriteriju duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti iznosom od 40.000,00 kuna, i prema kriteriju naruženosti iznosom od 30.000,00 kuna, pa kada navedeni iznos umanji za 20 % doprinosa nastanku štete zbog nekorištenja pojasa za vezivanje, dosuđuje tužiteljici iznos od 76.800,00 kuna, na koji iznos, temeljem odredbe čl.1103. ZOO/05, dosuđuje tužiteljici zakonsku zateznu kamatu od 29. prosinca 2014. godine, kao dana završetka liječenja, a sa preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 19.200,00 kuna, kao i sa dijelom zahtjeva za plaćanje zakonske zatezne kamate u razdoblju od 08. srpnja 2014. pa do 28. prosinca 2014. godine, odbija tužiteljicu kao s neosnovanim.

 

8.2.) Isto tako, polazeći od naprijed navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da bi tužiteljici, temeljem odredbe čl.1095. ZOO/05, pripadalo i pravo na naknadu tuđe pomoći u iznosu od 6.800,00 kuna. Naime, tu naknadu za ukupno 340 sati pomoći druge osobe sud odmjerava, primjenom odredbe čl.223 ZPP-a, prema cijeni od 20,00 kuna za jedan sat tuđe pomoći, a kada navedeni iznos od 6.800,00 kuna umanji za 20 % doprinosa nastanku vlastite štete, dosuđuje tužiteljici iznos od 5.440,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. prosinca 2014. godine, a sa preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 1.360,00 kuna ju odbija kao s neosnovanim.

 

8.3.) Konačno s osnova nastalog invaliditeta od 11 % sud dosuđuje tužiteljici iznos od 7.200,00 kuna, i to temeljem odredbe čl.943. ZOO/05, a sa dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 1.600,00 kuna ga odbija kao s neosnovanim.

 

8.4.) Istaknuti prigovor zastare glede dijela (31.000,00 kuna) povećanog zahtjeva dopuštenom preinakom tužbe sud ocjenjuje neosnovanim, jer dopuštenom preinakom nije utužena nova tražbina, već je riječ o tražbini iz iste činjenične i pravne osnove.

 

9.) Obje parnične stranke žalbe izjavljuju i zbog bitne povrede postupka, i to one iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, no takve žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao osnovane, jer presuda sadrži razlog o svim važnim činjenicama, na temelju kojih je moguće na valjan način preispitati i njenu pravilnost i pravilnost u primjeni materijalnog prava, kako pri donošenju odluke glede utvrđenog doprinosa tužiteljice nastanku štete, tako i glede odluke o prigovoru zastare te glede odluke o visini utvrđene naknade neimovinske i imovinske štete.

 

9.1.) Isto tako, ovaj drugostupanjski sud nalazi da sud prvog stupnja nije učinio niti bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se uvijek pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.

 

10.) Obje parnične stranke, pozivom na postojanje žalbenih razloga iz odredbe čl.355. i čl.356. ZPP-a,  žalbama pobijaju, prije svega, odluku kojom je utvrđen doprinos (20 %) tužiteljice nastanku štete zbog ne korištenja sigurnosnog pojasa.

 

10.1.) Pri navedenom tužiteljica ističe da je osnovni uzrok njenog ozljeđivanja skrivljeno postupanje tuženikova osiguranika zbog kojeg je i došlo do prometne nezgode, i da stoga ne postoji njen doprinos nastanku štete, a ukoliko i postoji, imajući u vidu postojeću sudsku praksu u sličnim situacijama, njen doprinos nikako ne može biti veći od 7 – 10 %, slijedom čega smatra da je sud prvog stupnja, kada je utvrdio njen doprinos od 20 %, donio nezakonitu i nepravičnu odluku. 

 

10.2.) Tuženik pak smatra da je doprinos tužiteljice trebalo utvrditi u znatno većem obimu, tj. sa 50 %, jer da je koristila sigurnosni pojas tada, od ukupno tri teške ozljede, dvije (prijelom ključne kosti i prijelom donje čeljusti) ozljede ne bi zadobila, iz čega sasvim izvjesno proizlazi da bi posljedice ozljeđivanja bile bitno blaže od onih koje su za tužiteljicu nastale; da navedeno sud prvog stupnja nije na valjan način cijenio slijedom čega da je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl.1067.st.3 u svezi čl.163. Zakon o sigurnosti prometa na cestama (NN broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13. – dalje: ZSPC) važećeg u vrijeme nastanka prometne nezgode.

 

10.3.) Ovaj sud drugog stupnja ne prihvaća kao osnovane niti žalbene navode tužiteljice, a niti žalbene navode tuženika, jer je sud prvog stupnja na temelju pravilno utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak da je tužiteljica, nekorištenjem pojasa za vezivanje samo doprinijela nastanku vlastite štete, pri čemu je taj doprinos pravilno ocijenio sa 20 %.

 

11.) Prije svega, a imajući u vidu odredbu čl.1067.st.2. ZOO/05, kojom je propisano da se štetnik može osloboditi odgovornosti ako je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog koju nije mogao predvidjeti, spriječiti niti izbjeći njene posljedice, u konkretnom slučaju nekorištenje pojasa za vezivanje zasigurno ne predstavlja okolnost koja bi isključivala tuženikovu odgovornost, već je riječ o okolnosti koju treba cijeniti samo kao doprinos tužiteljice nastanku štete, za koji doprinos se u smislu odredbe st.3. navedenog članka umanjuje odgovornost tuženika. To sve stoga što ni iz jednog izvedenog dokaza te ni iz jedne u postupku utvrđene činjenice ne može se izvoditi zaključak da vozač vozila (tuženikov osiguranik), koji je ujedno bio i suprug tužiteljice (oštećene), nije mogao radnju oštećene (ne vezivanje sigurnosnim pojasom) predvidjeti ili da nije mogao izbjeći njene posljedice.

 

12.) Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, okolnosti u kojima se je zbio štetni događaj kao i obim te težinu posljedica ozljeđivanja tužiteljice, suprotno žalbenim navodima obje stranke utvrđeni doprinos tužiteljice od 20 % je pravilan.

 

12.1.) Naime, predmetna šteta nastala je u vezi s opasnom stvari, pa se odgovornost tuženika za štetu prosuđuje po strožem kauzalnom principu, a iz kaznenom spisa u kojem je osiguranik tuženika (vozač vozila u kojem je ozlijeđena tužiteljica) proglašen krivim, izvjesno proizlazi da je do nastanka prometne nezgode došlo zbog njegove prebrze voženje i zbog neprilagođene vožnje stanju kolnika. Dakle, osiguranik tuženika je isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja, zbog čega je proglašen i kazneno odgovornim. S druge pak strane, tužiteljica kao putnik na stražnjem sjedalu vozila, time što nije koristila sigurnosni pojas, povrijedila je odredbu čl.163. ZSPC, a iz provedenih dokaza proizlazi da je to imalo utjecaja na ukupnost pretrpljenih ozljeda te na težinu njihovih posljedica. To stoga što iz provedenog kombiniranog prometno-tehničkog i medicinskog vještačenja proizlazi da je tužiteljica pretrpjela tri ozljede – prijelom lijeve podlaktice, prijelom desne ključne kosti i prijelom donje čeljusti, s tim da od tih ozljeda, da je koristila sigurnosni pojas, ne bi zadobila dvije – prijelom desne ključne kosti i prijelom donje čeljusti. Međutim, iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka, a na koji se poziva i tuženik u žalbi, izvjesno proizlazi da među pretrpljenim ozljedama, prema težini i posljedicama, prevladavajuća je ozljeda prijeloma lijeve podlaktice, čije postojanje nije isključeno ni u situaciji korištenja sigurnosnog pojasa. To je vidljivo i  iz onog dijela mišljenja vještaka u kojem on ističe da bi, samo uslijed zadobivanja navedene ozljede prijeloma lijeve podlaktice, fizički bolovi trajali 55 dana što čini ¾ ukupno pretrpljenih fizičkih bolova (74 dana), da bi strah trpjela 36 dana što čini 4/5 ukupno pretrpljenog straha, da bi smanjenje životnih aktivnosti iznosilo 10 % što čini polovicu ili 50 % ukupno utvrđenog smanjenja životnih aktivnosti, da bi naruženost bila, umjesto na granici između lakog i srednje stupnja, bila lakog stupnja, i da bi joj bilo potrebno oko 270 sati tuđe pomoći što čini oko 4/5 ukupno potrebne pomoći.

 

12.2.) Upravo navedeno u prethodnoj točki ukazuje na to da utvrđeni doprinos tužiteljice od 20 % nastanku štete zbog njenog nevezivanja sigurnosnim pojasom je u korelaciji sa okolnostima konkretnog slučaja, osobito sa težinom nastalih posljedica ozljeđivanja, pa su neosnovane i žalbene tvrdnje prema kojima je doprinos tužiteljice trebalo utvrditi maksimalno sa 10 %, kao i žalbene tvrdnje tuženika da je doprinos tužiteljice trebalo utvrditi sa 50 %. Dakle, suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl.1067.st.3. ZOO/05, pa u navedenom dijelu žalbe stranaka nisu uvažene.

 

13.) Visini odmjerene pravične naknade neimovinske štete žalbom prigovara samo tuženik, ističući da je tužiteljici, protivno odredbi čl.1100. ZOO/05, utvrđena neprimjereno visoka naknada, i žalba tuženika u tom dijelu je djelomično osnovana.

 

13.1.) Naime žalbene tvrdnje, u dijelu u kojem se prigovara iznosu utvrđenom prema kriteriju fizičkih bolova (15.000,00 kuna) te iznosu utvrđenom prema kriteriju straha (11.000,00 kuna), nisu pravno utemeljene. To stoga što je sud prvog stupnja prilikom vrednovanja navedenih kriterija vodio računa, ne samo o intenzitetu te duljini trajanja trpljenih fizičkih bolova i straha, već i o ostalim okolnostima vezano za liječenje tužiteljice, o duljini i načinu liječenja, o svim neugodnostima tijekom liječenja, osobito s obzirom na činjenicu da je liječena i operativno, te bila podvrgnuta i većem broju liječničkih pregleda. Slijedom toga, navedeni iznosi su i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjereni i u skladu su sa odredbom čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05.

 

13.2.) Međutim djelomično osnovano tuženik prigovara visini utvrđene pravične naknade neimovinske štete prema kriteriju smanjenja životnih aktivnosti (40.000,00 kuna) i prema kriteriju naruženosti (30.000,00 kuna).

 

13.2.1.) Naprijed navedeno stoga što je u postupku provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno da kod tužiteljice, zbog zaostalih posljedica ozljeđivanja u štetnom događaju, postoji trajno smanjenje životnih aktivnosti od 20 %. Uvažavajući karakter i opseg smanjenja tih životnih aktivnosti, način njihova manifestiranja (ograničena pokretljivosti desnog ramena u lakom stupnju te bolovi pri dužem radu u položaju ruku u visini i iznad ramena, ograničena pokretljivosti u lakom stupnju lijevog lakta i lijevog ručnog zgloba uz bolove u području lijeve podlaktice prilikom dužeg rada lijevom rukom, smetnje u vidu bolova na mjestu prijeloma čeljusti), ali i činjenicu životne dobi tužiteljice – tj. da je rođena 1977. godine što znači da je u vrijeme ozljeđivanja bila stara 36 godine, dakle da je riječ o mladoj i uz to ženskoj osobi, i uvažavajući njeno zanimanje (ekonomist), prema ocjeni ovog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05, kriterij duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti valjalo je vrednovati iznosom od 30.000,00 kuna.

 

13.2.2.) Isto tako, polazeći od utvrđenog da je kod tužiteljice zaostala naruženost na granici između lakog i srednjeg stupnja, da se ne radi o naruženosti koja je stalno vidljiva drugim osobama jer je riječ o ožiljcima pokrivenim odjećom, kao i uvažavaju spol i životnu dob tužiteljice, prema ocjeni ovog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05, kriterij duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti valjalo je vrednovati iznosom od 15.000,00 kuna.

 

13.3.) Uvažavajući sve naprijed izloženo, pravilnom primjenom odredbe čl.1100. ZOO/05 tužiteljici je valjalo odmjeriti pravičnu naknadu u iznosu 71.000,00 kuna, no kada se taj iznos umanji za njen doprinos nastanku štete od 20 %, tj. za iznos od 14.200,00 kuna, tada proizlazi da bi tužiteljici pripadalo pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 56.800,00 kuna, a ne u iznosu od 82.240 kuna koliko joj je dosuđeno točkom I. izreke, zbog čega je u ovom dijelu žalba tuženika djelomično uvažena kao osnovana.

 

14.) Tuženik u žalbi ispravno ukazuje i na to da je sud prvog stupnja, prihvaćajući i dio (preko iznosa od 68.000 kuna)  povećanog zahtjeva neimovinske štete pogrešno ocijenio prigovor zastare. Međutim, s obzirom da je, uslijed uvažavanja žalbe tuženika u dijelu u kojem je prigovorio visini utvrđene i dosuđene naknade neimovinske štete, preinačena prvostupanjska presude tako da je tužiteljici, kao pripadajuća, dosuđena naknada neimovinske štete u iznosu od 56.800,00 kuna, dakle dosuđena joj je iznos naknade koji ne prelazi prvotno utuženi iznos (68.000,00 kuna), to su onda navedene žalbene tvrdnje o pogrešnoj ocjeni prigovora zastare bespredmetne. Iz istih razloge – tj. zbog toga što preinačenom odlukom tužiteljici nije suđen dio zahtjeva iz povećanog zahtjeva, već je riječ o dosudi iznosa postavljenog već u zahtjevu za mirno rješenje spora te u tužbi, bespredmetne su i žalbene tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava vezano za dosudu zatezne kamate.

 

15.) Na dosuđene iznose i naknade neimovinske štete i imovinske štete, ali i na dosuđeni iznos osigurane svote za nastalu invalidnost, sud prvog stupnja je je tužiteljici dosudio zateznu kamatu od dana završenog liječenja, a ne od dana podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora odnosno podnošenja tužbe, i pri tome se je pozvao na primjenu odredbi čl.1103. i čl.943.st.2. ZOO/05.

 

15.1.) Tužiteljica žalbom pobija i odluku kojom je ona djelomično odbijena sa zahtjevom za plaćanje zatezne kamate na dosuđene iznose za vremensko razdoblje od podnošenja odštetnog zahtjeva, i njena žalba je u tom dijelu osnovana, jer je sud prvog stupnja odbivši navedeni dio zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

16.) Naime, nije sporno da je tužiteljica prije pokretanja predmetne parnice, i to dana 08. srpnja 2014. godine podnijela tuženik odštetni zahtjev (list 17-18) i za neimovinsku štetu i za imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege, odnosno prijavu štetnog događaja (list 73-75) vezano za ostvarivanje prava na isplatu osigurane svote zbog nastanka invaliditeta.

 

16.1.) S obzirom na naprijed navedeno, kada je riječ o pravu na zateznu kamatu na naknadu pretrpljene neimovinske i imovinske štete, valjalo je primijeniti odredbe čl.12.st.4. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN broj 151/05., 36/09., 75/09., 67/13. i 152/14. – dalje: ZOOP), kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

16.2.) Dakle, u situaciji kada je tužiteljica podnijela tuženiku odštetni zahtjev, u kojem je postavila zahtjev i za isplatu neimovinske i za isplatu imovinske štete (tuđa pomoć i njega), i s obzirom da nije sporno da tužitelj po tom zahtjevu nije postupio u skladu sa odredbom st.1. istog članka, odnosno nije ništa isplatio tužiteljici, to joj onda na iznose dosuđene naknade štete, kako neimovinske tako i imovinske, temeljem citirane odredbe pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu neovisno od toga kada je završeno njeno liječenje. Zbog toga je u tom dijelu prihvaćena kao osnovana žalba tužiteljice u navedenom dijelu, tj. priznata joj je i dosuđena i zakonska zatezna kamata za razdoblje od 08. srpnja pa do 28. prosinca 2014. godine.

 

16.3.) Nadalje, na pitanje prava na zateznu kamatu na pripadajući iznos osigurane svote s osnova invalidnosti po ugovoru o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, ima se primijeniti odredba čl.943. ZOO/05. Tom je odredbom propisano da kad se dogodi osigurani slučaj, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući otkad je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio (st.1.); da ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, osiguratelj je dužan isplatiti osigurninu određenu ugovorom u roku od trideset dana od dana primitka odštetnog zahtjeva ili ga u istom roku obavijestiti da njegov zahtjev nije osnovan (st.2.); da ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u rokovima određenim u stavku 1. i 2. ovoga članka, osiguratelj je dužan bez odgađanja isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma (st.3.); i ne ispuni li osiguratelj svoju obvezu u rokovima iz ovoga članka, da duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.

 

16.4.) Budući da tuženik nije ispunio svoju obvezu koja je propisana odredbom st.1. i st.2. navedenog članka, odnosno nije isplatio tužiteljici pripadajući iznos svote osiguranja, a budući da je o osiguranom slučaju obaviješten dana 08. srpnja 2014. godine, to onda tužiteljici i na navedenu tražbinu pripada pravo na zateznu kamatu od navedenog dana, sve to temeljem citirane odredbe čl.943.st.4. ZOO/05. Stoga je i u ovom dijelu prihvaćena žalba tužiteljice kao osnovana, tj. priznata joj je i dosuđena i zakonska zatezna kamata za razdoblje od 08. srpnja pa do 28. prosinca 2014. godine.

 

17.) Uvažavajući sve naprijed izloženo valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. i temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, žalbe i tužiteljice i tuženika djelomično prihvatiti kao osnovane a djelomično odbiti kao neosnovane te pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. i točki II. izreke dijelom potvrditi a dijelom preinačiti  te presuditi kao u izreci ove presude.

 

18.) Budući da je ovom presudom, uslijed djelomičnog prihvaćanja žalbi i tuženika i tužiteljice, prvostupanjska presuda djelomično preinačena, to je onda valjalo odlučiti i o troškovima cijelog parničnog postupka, sve to u skladu sa odredbom čl.166.st.2. ZPP-a, kojom je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

 

19.) U pravu je tuženik kada u žalbi prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio uspjeh stranaka u sporu. Naime, polazeći od toga da je utvrđen doprinos tužiteljice nastanku štete, to je onda pogrešan zaključak suda da je tužiteljica po osnovi uspjela u sporu sa 100 %. Kako je u postupku utvrđen njen doprinos nastanku štete sa 20 %, to onda i njen uspjeh u sporu s obzirom na osnovu iznosi 80 %.  Nadalje, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je ukupno potraživala isplatu iznosa od 111.600,00 kuna (96.000,00 + 6.800,00 + 8.800,00), a nakon djelomičnog uvažavanja žalbe tuženika dosuđeno joj je ukupno 69.440,00 kuna (56.800,00 + 5.440,00 + 7.200,00), pa kada se navedeni iznosi stave u razmjer (69.440,00 / 111.600,0) tada proizlazi da je tužiteljica kvantitativno uspjela u sporu 62,2 %. Iz navedeno proizlazi da konačni ukupni uspjeh tužiteljice u sporu iznosi 71,1 % (80 + 62,2 / 2), što nadalje znači da uspjeh tuženika u sporu iznosi 28,9 %.

 

19.1.) Odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, primjenom koje u predmetnom slučaju valja odlučiti o troškovima postupka, propisano je da se uspjeh stranaka u postupku treba prebiti, pa kada se od uspjeha tužiteljice koji je veći (71,1 %) odbije uspjeh tuženika (28,9 %), tada proizlazi da je tuženik u obvezi naknadi tužiteljici 42,2 % njenog troška potrebnog za vođenje predmetne parnice.

 

20.) Sud prvog stupnja je tužiteljičin trošak potreban za vođenje parnice utvrdio u ukupnom iznosu od 52.967,00 kuna, pri čemu se iznos od 1.300,00 kuna odnosi na trošak plaćenog vještačenja, iznos od 3.542,00 kuna na plaćene sudske pristojbe na tužbu odnosno presudu, a iznos od 48.125,00 kuna na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika.

 

21.) Tuženik u žalbi utemeljeno prigovara priznatom trošku za zastupanje na ukupno šest rasprava u vrijednosti od 1500 bodova (po 250 bodova za svaku), a to stoga što se na ročištu održanom dana 17.09.2020. godine nije raspravljalo o predmetu spora, odnosno na istom se je raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa je za isto tužiteljici valjalo priznati 125 bodova, primjenom Tbr.9.t.2. Tarife o nagradama o naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. i dr. – dalje: Odvjetnička tarifa). Za ostala ročišta navedena u obrazloženju presude sud je pravilno tužiteljici priznao trošak u vrijednosti od po 250 bodova jer se je na njima raspravljalo o predmetu spora te su se na njima izvodili dokazi. Dakle, na ime zastupanja na raspravama, tužiteljici je valjalo priznati trošak u vrijednosti od 1375 bodova.

 

22.) Osnovano tuženik prigovara žalbom i visini priznatog troška tužitelji za sastav ukupno 9 podnesaka u vrijednosti od 1650 bodova.

 

22.1.) Naime, navedeni trošak sud je priznato tužiteljici temeljem Tbr.8.t.1. i t.3. Odvjetnička tarife, s tim da u samom obrazloženju odluke nije navedeno za koje podneske trošak odmjerava primjenom jedne a za koje primjenom druge odredbe. Međutim, kada sa pođe od sadržaja tužiteljičinog zahtjeva (list 373) za naknadu troškova, tada bi proizlazio da je sud navedeni trošak odmjerio na slijedeći način: za podnesak od 08.12.2014. – 50 bodova (tbr.8.t.3.), za podnesak od 30.12.2014 – 100 bodova (tbr.8.t.1.), za podnesak od 24.03.2015. – 100 bodova (tbr.8.t.1.), za podnesak 19.04.2017. – 250 bodova (tbr.8.t.1.), za podnesak od 30.11.2017. – 250 bodova (tbr.8.t.1.), za podnesak 04.03.2019. – 250 bodova (tbr.8.t.1.), za podnesak od 17.09.2020. – 250 bodova (tbr.8.t.1.) i za podnesak od 01.02.2021. – 250 bodova (tbr.8.t.1.), što sve u zbroju bi davalo i više od priznatih 1650 bodova.

 

22.1.1.) Pri naprijed navedenom valja reći da podnesci od 24.03.2015., od 04.03.2019, od 17.09.2020. i od 01.02.2021. godine, niti nisu podnesci iz odredbe Tbr.8.t.1., već je riječ o običnim obrazloženim podnescima iz Tbr.8.t.3. Odvjetničke tarife, slijedom čega je za sastav svakog od navedenih valjalo tužiteljici priznati po 50 bodova, ili ukupno 200 bodova.

 

22.1.2.) Podnesci od 30.12.2014., 19.04.2017., 30.11.2017. i od 04.03.2020. godine jesu podnesci iz Tbr.8.t.1., pa je za sastav istih sud prvog stupnja pravilno priznao tužiteljici trošak u vrijednosti od 850 bodova (100 + 250 + 250 + 250), kao što je pravilno za podnesak od 08.12.204 godine priznao tužiteljici trošak u vrijednosti od 50 bodova primjenom Tbr.8.t.3. Odvjetničke tarife.

 

22.1.3.) Iz naprijed navedenog proizlazi da je tužiteljici za sastav podnesaka valjalo priznati trošak u vrijednosti od 1.050 bodova a ne u vrijednosti od 1650 bodova.

 

23. Dakle, pravilnom primjenom odredbi Odvjetničke tarife tužiteljici je valjalo priznati, kao potreban trošak za vođenje parnice, trošak u vrijednosti od 3125 bodova a ne 3850 bodova, kako je to učinio sud prvog stupnja. Kada se iznos od 3125 bodova pomnoži sa vrijednošću boda (10 kuna) tada proizlazi da je tužiteljici po navedenom osnovu valjalo priznati trošak u iznosu od 31.250,00 kuna, i na navedeni iznos trošak obračunatog PDV-a od 7.812,50 kuna, pa ukupan trošak zastupanja tužiteljice iznosi 39.062,50 kuna.

 

24.) Trošku iz navedene točke valja pribrojati i trošak plaćenih pristojbi u iznosu od 3.542,00 kuna, čime se dolazi do iznosa troška od 42.604,50 kuna, na koji trošak tužiteljica ima pravo razmjerno uspjehu u sporu, tj. pripada joj pravo na 42,2 % tog troška, što čini iznos od 17.979,09 kuna. Tom iznosu troškova treba u cijelosti pribrojati trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 1.300,00 kuna, čime se dolazi do ukupnog troška od 19.279,09 kuna ili 2.386,24 EUR, koji je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a.

 

25.) Tužiteljica je djelomično uspjela sa izjavljenom žalbom, no u neznatno malom dijelu, samo u pogledu tražbine za zateznu kamatu, pa joj slijedom toga nisu priznati niti dosuđeni troškovi ovog žalbenog postupka. Isto tako, niti tuženiku nisu dosuđeni troškovi izjavljivanja žalbe iako je on uspio djelomično sa žalbom, a to sve s obzirom na izričitu odredbu čl.166.st.2. ZPP-a, i s obzirom da je tuženik i nadalje, tj. i nakon što je njegova žalba djelomično uvažena, u obvezi podmiriti trošak tužiteljici. 

 

26.) Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki I. izreke te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Bjelovar, 23. ožujka 2023.

 

 

                                                                                                     Predsjednik vijeća

 

                                                                                                          Vladimir Šestak v. r.