1                            Poslovni broj: 12 Povrv-752/2021-23

 

            

  Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

  Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 12 Povrv-752/2021-23

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

I

 

RJEŠENJE

 

              Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja L. d.d. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica G. Z., odvjetnica u Z., protiv tuženika G. S. d.o.o. S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici T. L. i M. Lj., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. & p. d.o.o. S., radi isplate iznosa od 2.922,51 EUR / 22.019,67 kn, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 13. prosinca 2022. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja G. Š., odvjetnika u Z. te punomoćnice tuženika odvjetnice M. Lj., 23. ožujka 2023.

 

presudio je

             

              I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. R. iz S. poslovni broj Ovrv-1381/2021 od 7. lipnja 2021. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 862,19 EUR / 6.496,17 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

              - na iznos od 749,18 EUR / 5.644,67 kn od 11. siječnja 2020. do isplate,

              - na iznos od 113,01 EUR / 851,50 kn od 11. siječnja 2020. do isplate,

po stopi koja se obračunava po odredbi iz članka 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, kao i u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 7,34 EUR / 55,31 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. lipnja 2021. do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

              II Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. R. iz S. poslovni broj Ovrv- 1381/2021 od 7. lipnja 2021. u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 2.060,32 EUR / 15.523,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

              - na iznos od 648,62 EUR / 4.887,05 kn od 13. siječnja 2020. do isplate,

              - na iznos od 114,51 EUR / 862,74 kn od 11. veljače 2020. do isplate,

              - na iznos od 647,70 EUR / 4.880,10 kn od 14. veljače 2020. do isplate,

              - na iznos od 649,49 EUR / 4.893,61 kn od 13. ožujka 2020. do isplate,

              kao i u dijelu kojim se nalaže tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 25,84 EUR / 194,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. lipnja 2021. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

riješio je

 

              I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. R. iz S. poslovni broj Ovrv- 1381/2021 od 7. lipnja 2021. u dijelu kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje teku:

              - na iznos od 749,18 EUR / 5.644,67 kn na dan 10. siječnja 2020.,

              - na iznos od 113,01 EUR / 851,50 kn na dan 10. siječnja 2020.,

              - na iznos od 648,62 EUR / 4.887,05 kn na dan 12. siječnja 2020.,

              - na iznos od 114,51 EUR / 862,74 kn na dan 10. veljače 2020.,

              - na iznos od 647,70 EUR / 4.880,10 kn na dan 13. veljače 2020.,

              - na iznos od 649,49 EUR / 4.893,61 kn na dan 12. ožujka 2020.,

              te se utvrđuje da je tužba u tom dijelu povučena.

 

              II Nalaže se tužitelju da u roku od petnaest dana naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 592,19 EUR / 4.461,83 kn.

 

              III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.225,45 EUR / 9.233,17 kn.

 

Obrazloženje

 

              1. Na prijedlog tužitelja kao ovrhovoditelja javni bilježnik M. R. iz S. donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv- 1381/2021 od 7. lipnja 2021., a kojim rješenjem je naloženo tuženiku kao ovršeniku da u roku od osam dana isplati tužitelju iznos od 22.019,67 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate, kao i da mu naknadi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 250,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate te je radi prisilnog ostvarenja te tražbine određena predložena ovrha.

 

              2. Protiv donesenog rješenja o ovrsi tuženik je pravovremeno podnio prigovor, a povodom kojeg prigovora je rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-752/2021-6 od 26. siječnja 2022. naprijed navedeno rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

              3. Tuženik je prigovoru naveo da u cijelosti osporava predmetnu tražbinu, jer da prema tužitelju nema nikakvih obveza. Iz utuženih računa tužitelja da proizlazi kako se isti odnose na korištenje otvorenog skladišta za 11. i 12. mjesec 2019. te 1., 2. i 3. mjesec 2020., kao i za trošak Hep opskrbe i Hep distribucije. Međutim, tužitelj da je tuženiku dostavio Obavijest o raskidu ugovora od 9. rujna 2019. te Obavijest o isteku otkaznog roka od 23. listopada 2019., nakon čega da mu je onemogućio korištenje predmetnog prostora. Dakle, tužitelj da je, nakon što je po njemu istekao otkazni rok, tuženiku onemogućio korištenje predmetnog prostora, zbog čega mu tuženik nije u obvezi platiti bilo koje iznose koji se odnose na korištenje tog prostora, a koji su predmet ovoga postupka.

 

              4. Podneskom od 14. veljače 2022. tužitelj se očitovao na navode iz prigovora tuženika, ističući da su ti navodi u cijelosti neosnovani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Tužitelj navodi kako je nesporno da su stranke bile u dugotrajnom poslovnom odnosu pa da stoga nije logičan navod tuženika da ne zna na što se predmetno potraživanje tužitelja odnosi, tim više što se radi o računima koji se izdaju svaki mjesec za isti predmet. Računi broj 1899 i broj 141 da se odnose na potrošnju električne energije u prosincu 2019. odnosno siječnju 2020. Nadalje, tužitelj je naveo i da nije sporno da je tuženiku otkazao ugovor o poslovnoj suradnji te da je tuženik zaključno do 9. studenog 2019. trebao tužitelju predati otvoreni skladišni prostor slobodan od osoba i stvari, no tuženik da to nije učinio. Namjera tuženika da nastavi koristiti predmetno skladište, unatoč otkazivanju ugovora o poslovnoj suradnji, da je razvidna i iz e-mail poruka punomoćnika tuženika od 25. rujna 2019. i 7. studenog 2019. Stoga, tuženik da je i nakon dospijeća obveze na predaju u posjed nastavio koristiti otvoreno skladište, no sada bez valjane pravne osnove, pa da je zbog toga za tuženika nastala i obveza podmirenja naknade za korištenje skladišta, kao i svih troškova vezanih uz korištenje (potrošnja električne energije), a budući da tuženik nije pravovremeno uklonio strojeve i materijal iz skladišta. Upravo za to vrijeme korištenja, tužitelj da je tuženiku izdao predmetne račune i to u iznosu kako je ugovoreno u članku 6. stavak 1. Ugovora o poslovnoj suradnji broj 8 SZ/17.

 

              5. U podnesku od 16. ožujka 2022. tuženik je osporio naprijed iznesene navode tužitelja kao neosnovane. Tuženik je pri tom istakao da bez obzira što je punomoćnik tuženika, a nakon primitka tužiteljevih obavijesti o raskidu ugovora i isteku otkaznog roka, e-mail porukama izvijestio tužitelja da tuženik ne prihvaća raskid ugovora, tužitelj fizički onemogućio tuženiku korištenje predmetnog skladišnog prostora, a potom da je i promijenio lokot na vratima, što da potvrđuje Izvješće PU Splitsko – dalmatinske od 8. siječnja 2020. Dakle, tužitelj da je tuženiku fizički onemogućio korištenje predmetnog prostora, zbog čega mu tuženik nije u obvezi podmiriti naknadu za korištenje skladišta, kao ni troškove vezane uz korištenje, jer isti ništa od navedenog nije ni koristio. Tuženik je naveo i da je, zbog jednostranog otkaza predmetnog ugovora i onemogućavanja korištenja predmetnog prostora, protiv tužitelja pokrenuo spor radi isplate, koji se predmet vodi kod ovog suda pod brojem P-425/2020 i u kojem da je donesena prvostupanjska presuda u korist tuženika iz ove parnice. Isto tako, a prije pokretanja navedenog spora, tuženik da je kod ovog suda pokrenuo i postupak osiguranja dokaza, koji se vodio pod brojem R1-102/2019. Slijedom iznesenog, tuženik je predložio sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz obvezu tužitelja da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

 

              6. Podneskom od 14. veljače 2022., kojim se očitovao na navode iz prigovora tuženika, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev kojim isti sada potražuje plaćanje zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice tražbine za po jedan dan kasnije u odnosu na zahtjev za plaćanje zateznih kamata koji je sadržan u platnom nalogu iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika. Na takav način, tužitelj je smanjio svoj tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje s osnova zateznih kamata na glavnicu tražbine i to za po jedan dan u odnosu na svaki od pojedinačno navedenih iznosa glavnice tražbine, a kojim smanjenjem tužbenog zahtjeva je tužitelj zapravo djelomično povukao tužbu u tom dijelu. Budući da se tuženik tako djelomičnom povlačenju tužbe nije protivio, to je stoga sud, a sukladno odredbama članka 193. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) u vezi s člankom 451. stavak 3. i člankom 456. stavak 1. ZPP-a, odlučio kao u točki I. izreke rješenja.

 

              7. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu i to: račune tužitelja broj 1894/PJ10101/1 od 31.12.2019., broj 1899/PJ10101/1 od 31.12.2019., broj 49/PJ10101/1 od 2.1.2020., broj 141/PJ10101/1 od 31.1.2020., broj 117/PJ10101/1 od 3.2.2020., broj 254/PJ10101/1 od 2.3.2020. (stranice 8-13 spisa), Obavijest o raskidu ugovora od 9.9.2019. i Obavijest o isteku otkaznog roka od 23.10.2019. (stranice 24-25 spisa), Izvješće MUP RH, PU Splitsko-dalmatinske od 8.1.2020. (stranice 26-27 spisa), e-mail korespondenciju stranaka (stranice 45-46, 57 i 61-62 spisa), Ugovor o poslovnoj suradnji br. 8 SZ/17 od 1. siječnja 2017. (stranice 47-49 spisa), Obavijest i poziv za preuzimanje pokretnina od 27.12.2019. (stranica 56 spisa), tužiteljev prijedlog sporazuma o uređenju međusobnih odnosa od 7.1.2020. (stranice 58-60 spisa), izvatke iz poslovnih knjiga tuženika – konto kartice za razdoblje 2019., 2020., 2021. i 2022. (stranice 74-77 spisa). Isto tako, pregledani su spisi ovog suda pod poslovnim brojevima R1-102/2019 i P-425/2020, te su izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka A. V., M. K. i J. B. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga za saslušanjem zz tuženika P. K., kao i od prijedloga za izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem.

 

              8. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

 

              9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 22.019,67 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos tužitelj potražuje od tuženika, po šest utuženih računa, na ime naknade za korištenje tužiteljevog otvorenog skladišta za razdoblje od 11. mjeseca 2019. do 3. mjeseca 2020., kao i trošak potrošnje električne energije za 12. mjesec 2019. i 1. mjesec 2020.

 

              10. U konkretnom slučaju nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji br. 8 SZ/17 od 1. siječnja 2017., koji je sklopljen na određeno vrijeme, a kojim ugovorom je ugovoren i zakup tužiteljevog skladišnog prostora od strane tuženika. Isto tako, nije sporno da je tužitelj dopisom od 9. rujna 2019. obavijestio tuženika da raskida predmetni ugovor, kao i da ga je naknadnim dopisom obavijestio o isteku otkaznog roka od 60 dana s danom 9. studenog 2019., pozivajući ga da iz prostora preuzme svoje stvari, opremu i materijal.

 

              11. Tužitelj svoj zahtjev za isplatu utuženog iznosa temelji na tvrdnji da tuženik nije do isteka otkaznog roka predao tužitelju predmetni skladišni prostor slobodan od osoba i stvari te da je tuženik i nakon 9. studenog 2019., kada je po tužitelju istekao otkazni rok, nastavio koristiti otvoreno skladište, no sada bez valjane pravne osnove, te da je stoga za tuženika nastala obveza podmirenja naknade za korištenje tog skladišta, kao i svih troškova vezanih uz korištenje (potrošnja električne energije), a sve to za razdoblje od 11. mjeseca 2019. do 3. mjeseca 2020.

 

              12. Takvom zahtjevu tužitelja tuženik se usprotivio, navodeći prije svega da mu je tužitelj u utuženom razdoblju onemogućio korištenje predmetnog prostora, a zbog čega tuženik nije u obvezi platiti bilo koje iznose koji se odnose na korištenje tog prostora.

 

              13. Između stranka je dakale sporno je li tuženik u utuženom razdoblju koristio predmetni skladišni prostor tužitelja, i to kako tužitelj navodi bez valjane pravne osnove, te postoji li stoga obveza tuženika na plaćanje utuženog iznosa tužitelju.

 

              14. Iz spisu priloženog Ugovora o poslovnoj suradnji br. 8 SZ/17 iz siječnja 2017. razvidno je da su istim stranke, između ostalog, ugovorile tuženikov zakup tužiteljevog skladišnog prostora (sa stražnje strane skl. M.) ukupne površine 350 m2 natkrivenog prostora sa pripadajućim okolnim terenom, a što proizlazi iz članka 5. Ugovora. Prema članku 6. ugovora, za korištenje tog prostora tuženik se obvezao plaćati tužitelju mjesečni iznos od 525,00 EUR u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan ispostave računa i to u roku od deset dana od ispostave računa. Člankom 9. ugovora određeno je da Ugovor o poslovnoj suradnji prestaje: sporazumom stranaka; ako za to nastupe okolnosti koje se smatraju višom silom; temeljem odustanka prema članku 10. ugovora. U članku 10. ugovora određeno je da tužitelj, kao prva ugovorna strana, ima pravo otkazati ugovor u slučaju da: tuženik koristi prostor iz članka 5. ugovora protivno ugovoru, uz otkazni rok od 60 dana ili ako tuženik ne plati dvije uzastopne mjesečne naknade iz članka 6. ugovora ni u roku od 30 dana od dana kada je pismenim putem pozvan na plaćanje. Također, u članku 10. ugovora je navedeno i da se po isteku tog ugovora ili njegovom prestanku zbog bilo kojeg razloga prije isteka roka na koji je ugovor zaključen, tužitelj obvezuje tuženiku isplatiti vrijednost uloženih sredstava u predmetni prostor, a po procjeni ovlaštenog sudskog vještaka. Predmetni ugovor je zaključen na određeno vrijeme i to za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2026. (članka 4. ugovora).

 

              15. Iz utuženih računa tužitelja je razvidno da je tužitelj te račune izdao tuženiku i to: račun br.1894/PJ10101/1 od 31.12.2019. na iznos od 9.768,40 kn, s osnova korištenja otvorenog skladišta za 11. i 12. mjesec 2019.; račun br.1899/PJ10101/1 od 31.12.2019. na iznos od 851,50 kn, s osnova potrošnje električne energije za 12. mjesec 2019.; račun br.49/PJ10101/1 od 2.1.2020. na iznos od 4.887,05 kn, s osnova korištenja otvorenog skladišta za 1. mjesec 2020.; račun br.141/PJ10101/1 od 31.1.2020. na iznos od 862,74 kn, s osnova potrošnje električne energije za 1. mjesec 2020.; račun br.117/PJ10101/1 od 3.2.2020. na iznos od 4.880,10 kn, s osnova korištenja otvorenog skladišta za 2. mjesec 2020. te račun br. br.254/PJ10101/1 od 2.3.2020. na iznos od 4.893,61 kn, s osnova korištenja otvorenog skladišta za 3. mjesec 2020. Pritom se napominje da je tužitelj u prijedlogu za ovrhu naveo da po prvom utuženom računu, koji je izdan na ukupan iznos od 9.768,40 kn, potražuje neplaćeni dio tog računa u iznosu od 5.644,67 kn, a sve obzirom da je preostali dio tog računa u iznosu od 4.123,73 kn podmiren. U odnosu na preostale utužene račune, tužitelj potražuje plaćanje tih računa u cijelosti, obzirom da isti nisu niti djelomično plaćeni. Također, razvidno je da su iznosi naknade za korištenje prostora (otvorenog skladišta) iz utuženih računa tužitelja obračunati za količinu od 350 m2 i to po jediničnoj cijeni od 1,50 EUR po m2, dakle upravo u visini ugovorene mjesečne zakupnine iz članka 6. Ugovora. Naime, ugovorom je određeno plaćanje mjesečnog iznosa u protuvrijednosti od 525,00 EUR za korištenje prostora površine 350 m2, a što dakle po m2 iznosi 1,50 EUR.

 

              16. Uvidom u Obavijest o raskidu ugovora od 9. rujna 2019. utvrđeno je da istom tužitelj obavještava tuženika da sa 9. rujna 2019. raskida predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji te da tuženik ima pravo na otkazni rok koji ističe zaključno s 9. studenog 2019., a zbog čega se tuženik poziva da u tom roku oslobodi prostor koji je predmet ugovora od osoba i svojih stvari. U toj Obavijesti, a kao razlog za raskid ugovora, tuženik se poziva na članak 10. Ugovora, navodeći da je tim člankom sporazumno utvrđeno da tužitelj ima pravo otkazati ugovor u svako doba, pisanim putem, uz otkazni rok od 60 dana i bez navođenja razloga.

 

              17. Iz dostavljene Obavijesti o isteku otkaznog roka od 23. listopada 2019. razvidno je da istom tužitelj obavještava tuženika da otkazni rok, a sukladno obavijesti o raskidu ugovora od 9. rujna 2019., ističe 9. studenog 2019. te da se stoga tuženik poziva najkasnije do tog datuma osloboditi prostor koji je predmet ugovora.

 

              18. Iz dopisa tužitelja od 27. prosinca 2019. upućenog tuženiku, a koji je naslovljen kao "Obavijest i poziv za preuzimanje pokretnina", razvidno je da tužitelj obavještava tuženika, a obzirom da po isteku otkaznog roka nije preuzeo svoje stvari iz predmetnog prostora, da su zatečene pokretnine tuženika u tom prostoru izmještene iz prostora te da se stoga tuženik poziva iste preuzeti u roku od osam dana, obraćanjem na portu društva tužitelja, jer će u protivnom tužitelj naplatiti tuženiku naknadu za čuvanje tih pokretnina sukladno važećem cjeniku tužitelja.

 

              19. Iz e-mail poruka punomoćnika tuženika upućenih tužitelju od 25. rujna 2019. i 7. prosinca 2019. razvidno je da tuženik obavještava tužitelja da ne prihvaća raskid predmetnog ugovora, jer da za raskid istog nije ispunjena niti jedna zakonom ili ugovorom predviđena pretpostavka, a zbog čega obavijest o isteku otkaznog roka da nema nikakvog učinka. Isto tako, e-mail porukom od 19. veljače 2020. tuženik je predložio tužitelju da mu odmah omogući normalno korištenje skladišta i opreme koja se nalazi u istom, a sve obzirom da je tužitelj poduzeo niz samovoljnih i protupravnih radnji kojima je tuženiku onemogućeno korištenje skladišta i opreme, a zbog čega da tuženik trpi značajnu štetu.

 

              20. Iz spisu priloženog Izvješća o događaju MUP RH, PU Splitsko-dalmatinske, I. policijske postaje S. od 8. siječnja 2020. razvidno je da su policijski službenici te policijske postaje 27. i 30.12.2019. upućeni u S. l., po dojavi M. K. da je promijenjen lokot na ulaznim vratima skladišta. U izvješću se nadalje navodi se da su policijski službenici dolaskom na adresu tog skladišta došli do saznanja da su najvjerojatnije zaposlenici tužitelja, s kojim tuženik ima ugovor o zakupu, promijenili katanac na ulaznim vratima te na taj način onemogućili ulaz u otvoreno skladište u kojem se nalaze radni strojevi i materijal, a što da je utvrđeno i razgovorom s prisutnim M. K., zaposlenikom poduzeća G. S. U tom izvješću je zaključeno i da su stranke, a obzirom da se radi o imovinskom sporu, upućene da spor riješe putem nadležnih institucija.

 

              21. Pregledom spisa ovog suda poslovni broj R1-102/2019 utvrđeno je da se radi o postupku osiguranja dokaza kojeg je tuženik kao predlagatelj osiguranja pokrenuo protiv tužitelja kao protivnika osiguranja, a radi utvrđenja vrijednosti uloženih sredstava koje je tuženik uložio u prostor tužitelja koji je predmet Ugovor o poslovnoj suradnji br. 8 S7/17, a sve to za slučaj prestanka predmetnog ugovora i u smislu odredbi članka 10. istog. Razvidno je da je osiguranje dokaza provedeno te da je sudski vještak J. Š. iz C. P., u svom pisanom nalazu i mišljenju od 26. ožujka 2020., utvrdio da bi vrijednost izvršenih ulaganja tuženika u predmetni prostor tužitelja iznosila sveukupno 550.239,53 kn.

 

              22. Uvidom u parnični predmet ovog suda poslovni broj P-425/2020 utvrđeno je da je taj postupak pokrenuo ovdje tuženik G. S. d.o.o. protiv ovdje tužitelja L. d.d. S. radi isplate novčane naknade za izvršena ulaganja u tužiteljev predmetni skladišni prostor. U tom parničnom predmetu donesena je presuda pod poslovnim brojem P-425/2020-15 od 8. travnja 2021., a kojom je ovdje tužitelju naloženo da ovdje tuženiku isplati iznos od 550.239,53 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu i to za iznos od 27.898,75 kn odbijen kao neosnovan. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2703/2021-3 od 17. kolovoza 2022. u najvećem dijelu je potvrđena naprijed navedena presuda ovog suda od 8. travnja 2021., odnosno ista je preinačena samo u odnosu na stopu zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu tražbine u iznosu od 550.239,53 kn.

 

              23. Na prijedlog tužitelja, a sukladno odredbama članka 221.b ZPP-a, sud je tijekom ovog postupka od tuženika zatražio dostavu isprava na temelju kojih se može utvrditi je li tuženik utužene račune tužitelja knjižio u svojim poslovnim knjigama te je li po istima koristio pravo na odbitak pretporeza. Tuženik je po nalogu suda postupio te se podneskom od 9. rujna 2022. očitovao da je u svojim poslovnim knjigama knjižio račune i koristio odbitak pretporeza za utuženi iznos od 6.496,17 kn, dok za preostali utuženi iznos od 15.523,50 kn da račune tužitelja nije knjižio niti po istima koristio pravo na odbitak pretporeza. U privitku tog podneska, tuženik je dostavio svoje konto kartice koje se odnose na tužitelja kao dobavljača i to za razdoblje 2019., 2020., 2021. i 2022., a iz kojih konto kartica je razvidno da je tuženik prva dva utužena računa tužitelja, koji su izdani na iznose od 9.768,40 kn i 851,50 kn, knjižio u svojim poslovnim knjigama, dok ostala četiri utužena računa nije knjižio. Iz tih konto kartica je razvidno i da je u poslovnim knjigama tuženika, na kraju svake od navedenih godina, evidentirano postojanje dugovanja tuženika prema tužitelju u iznosu od 6.496,17 kn, dakle upravo u iznosu koji tužitelj potražuje od tuženika u ovom postupku po prva dva utužena računa.

 

              24. Na ročištu održanom kod ovog suda 11. studenog 2022. saslušani su svjedoci A. V. i M. K., dok je na ročištu od 13. prosinca 2022. saslušan svjedok J. B.

 

              25. Svjedok A. V. u svom iskazu u bitnom je naveo da je zaposlenik tužitelja od 2008. te da u sam poslovni odnos između stranaka nije bio uključen, jer to nije bio dio poslova za koje je zadužen. Naveo je kako mu je poznato da je tuženik bio u posjedu odnosno zakupu predmetnog prostora više godina, a dolaskom nove uprave kod tužitelja da je došlo do raskida ugovora između stranaka te da je tuženik trebao napustiti prostor. Iskazao je da je tužitelj krajem 2019. ušao u predmetni prostor te je tuženiku onemogućeno daljnje korištenje istog, a u prostoru da je ostala oprema tuženika te da misli da se radilo o nekakvoj građevinskoj opremi, a o kojoj točno se nije mogao izjasniti. Naveo je da je ta oprema ostala u prostoru još nekoliko mjeseci, koliko se sjeća do 3. ili 4. mjeseca 2020., a što da mu je poznato jer je isto vidio dolaskom svaki dan na posao. Međutim, isto tako je naveo da mu nije poznato kada je točno ugovor između stranaka raskinut i kada je tuženik trebao napustiti prostor, niti kada je tuženik preuzeo svoje stvari iz prostora i je li tužitelj promijenio bravu na ulaznim vratima istog.

 

              26. Svjedok M. K. je iskazao da je zaposlenik tuženika već 7 godina te da mu je poznato da je tuženik bio u najmu odnosno zakupu predmetnog prostora, koji je u vlasništvu tužitelja, a koji zakup da je trajao više godina. Tuženik da je taj prostor koristio kao skladišni prostor u kojem su se nalazili materijali za rad tuženika, a radilo se o građevinskom materijalu, drvenariji, alatima i slično. Iskazao je i da tuženik inače koristi kolektivni godišnji odmor u periodu između Božića i Sveta tri kralja, a tako da je bilo i 2019. Nakon početka tog kolektivnog godišnjeg odmora krajem 2019., on da je nakon Božića pokušao ući u taj prostor, ali da je prostor bio zatvoren, katanac odnosno lokot da je promijenjen te da je uklonjena tuženikova reklama s ulaznih vrata, a postavljena reklama tužitelja. Dakle, tuženiku da je od kraja 2019. onemogućeno daljnje korištenje tog prostora te ga tuženik od tada više nije ni koristio. U prostoru da su ostale tuženikove stvari odnosno materijal još nekoliko mjeseci, a nakon čega da ih je tuženik preuzeo. Stvari da su bile složene u jednom manjem zatvorenom dijelu i to električni alat, a građevinski materijal da je bio na otvorenom dijelu, a dio ispod natkrivenog dijela otvorenog prostora. Iskazao je i da je krajem 2019. odnosno početkom 2020., a nakon što tuženik više nije mogao ući u prostor, primijetio da se skidaju zaštitne ograde s tog prostora kojeg je koristio tuženik. Razlozi zabrane ulaska tuženika u prostor te dogovor stranaka oko preuzimanja stvari, da mu nisu poznati.

 

              27. Svjedok J. B. je iskazao da je zaposlenik tužitelja od 2008. te da radi na radnom mjestu voditelja prodaje. Naveo je da između parničnih stranaka postoji poslovna suradnja koja da je trajala skoro 15 godina, a ista da se sastojala u tome da je tuženik od tužitelja uzeo u zakup otvoreni poslovni prostor u S. l. u S., a koji je tuženik koristio za skladištenje svog inventara, građevinskog materijala, strojeva i slično. Koliko mu je poznato, ugovor da se između stranaka obnavljao na godišnjoj bazi, a tužitelj da je tijekom 2019. zaključio da mu taj poslovni prostor treba za drugu namjenu, radi čega da je odlučio otkazati ugovor tuženiku, prije isteka tog ugovora, i to s danom 31.12.2019. Direktor tuženika P. K. da se nije slagao s upravom tužitelja vezano uz tumačenje uvjeta za otkaz ugovora. Također, a s obzirom da pokraj tog prostora prolazi svaki dan kad ide na posao, da se sjeća da su u predmetnom prostoru i nakon 31.12.2019. ostale stvari tuženika i to sve do kraja 3. mjeseca 2020., odnosno i dio 4. mjeseca 2020. Tuženik da je u tom periodu od kraja 2019. pa do izlaska iz prostora, koristio taj prostor te su se u istom nalazile njegove stvari. Naveo je da se sjeća da je naknada odnosno zakupnina za prostor iznosila oko 12.000,00 kn mjesečno plus režije, odnosno troškovi vode i struje, a visina zakupnine, kao i način obračuna iste, da kroz cijelu 2019. pa tako i za dio 2020. da nije mijenjan. Predmetni poslovni prostor da je imao svoje posebno mjerilo za vodu, a kako se radio obračun struje za taj prostor da mu nije poznato. Svjedok je napomenuo da nije sudjelovao u obračunu naknade odnosno zakupnine tuženiku niti u izradi računa koji su se ispostavljali tuženiku. Naveo je i da mu nije poznato da bi tuženiku nakon otkaza ugovora o zakupu bio zabranjen ulazak u predmetni prostor, a niti da su mu poznati bilo kakvi dogovori između stranaka vezano za preuzimanje stvari tuženika iz tog prostora, kao ni dogovori oko plaćanja zakupnine nakon otkaza ugovora. Isto tako, da ne zna je li tužitelj, nakon otkaza ugovora tuženiku, ušao u predmetni prostor te je li promijenio bravu odnosno lokot na ulaznim vratima predmetnog prostora.

 

              28. Prije svega, a vezano za sklopljeni Ugovor o poslovnoj suradnji iz siječnja 2017. potrebno je navesti da, neovisno o nazivu tog ugovora, iz sadržaja istog proizlazi da su stranke ugovorile i zakup tužiteljeve nekretnine odnosno natkrivenog skladišnog prostora s pripadajućim okolnim terenom ukupne površine 350 m2. U konkretnom slučaju ne radi se o ugovoru o zakupu poslovnog prostora, jer nije riječ o poslovnoj zgradi, poslovnoj prostoriji, garaži ili garažnom mjestu u smislu odredbe članka 2. stavak 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (Narodne novine broj 125/11, 64/15 i 112/18), već se radi o zakupu natkrivenog prostora s okolnim terenom pa se stoga na predmetni ugovorni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO) koje reguliraju ugovor o zakupu.

 

              29. Prema odredbi članka 519. ZOO-a, ugovorom o zakupu zakupodavac se obvezuje predati zakupniku određenu stvar na korištenje, a zakupnik se obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu.

 

              30. Člankom 545. stavak 1. ZOO-a propisano je da ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme prestaje protekom vremena na koje je sklopljen.

 

              31. Kao što je to već naprijed navedeno, tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik i nakon izjavljenog raskida ugovora i isteka otkaznog roka, nastavio koristiti predmetni prostor pa obzirom da ga je isti koristio bez valjane pravne osnove, jer je ugovor o poslovnoj suradnji odnosno zakupu tog prostora po tužitelju raskinut, tuženik da je dužan platiti tužitelju naknadu za korištenje tog prostora. Dakle, po tužitelju radilo bi se o plaćanju naknade za korištenje tuđe stvari bez pravne osnove, u smislu odredbi članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje ZV).

 

              32. Međutim, iz očitovanja tuženika tijekom ovog postupka, kao i sadržaja e-mail poruka koje je tuženik uputio tužitelju, a čiji sadržaj i primitak poruka tužitelj nije osporavao, razvidno je da se tuženik protivio jednostrano izjavljenom raskidu ugovora od strane tužitelja, navodeći da u konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna zakonom ili ugovorom predviđena pretpostavka za to.

 

              33. Po ocjeni ovog suda, tuženikova izjava o raskidu ugovora, a pozivom na odredbe članka 10. Ugovora o poslovnoj suradnji, nije valjana, jer člankom 10. ugovora nije određeno da tužitelj, kao prva ugovorna strana, ima pravo otkazati ugovor u svako doba i to bez navođenja razloga. Naime, u tom članku ugovora navedeni su razlozi zbog kojih bi tužitelj imao pravo na jednostrani raskid ugovora, prije isteka roka na koji je ugovor sklopljen, a na postojanje kojih ugovorenih razloga se u svojoj obavijesti o raskidu ugovora tužitelj uopće ne poziva, a niti se poziva na bilo koji drugi, ugovorom ili zakonom (čl. 519. - 549. ZOO-a) određeni razlog za raskid ugovora. Upravo stoga, u pravu je tuženik koji je u svojim e-mail porukama obavijestio tužitelja da navedeni raskid ugovora ne prihvaća, jer da za to nisu ispunjeni ni zakonom propisani, a niti ugovorom određeni razlozi. Stoga, u odnosu na dio utuženog razdoblja za koje je tijekom ovog postupka utvrđeno da je tuženik koristio predmetni prostor, ne stoje navodi tužitelja da je to bilo bez valjane pravne osnove.

 

              34. Ocjenom dokaza izvedenih tijekom ovog postupka, sud je zaključio da je tuženik u 11. i 12. mjesecu 2019. koristio predmetni prostor te da stoga postoji njegova obveza platiti tužitelju naknadu odnosno zakupninu za korištenje predmetnog prostora, kao i troškove električne energije za prostor, u tom razdoblju. Takav zaključak suda prije svega proizlazi iz dostavljenog izvješća MUP RH, PU Splitsko-dalmatinske od 8. siječnja 2020., kao i iskaza saslušanog svjedoka M. K., zaposlenika tuženika, a iz čijeg iskaza je razvidno da se kod tuženika u pravilu koristi kolektivni godišnji odmor u periodu između Božića i Sveta tri kralja, a kako je bilo i u 2019. Isti je nadalje naveo da je nakon početka tog kolektivnog godišnjeg odmora u 2019. pokušao ući u prostor te da u tome nije uspio jer je prostor bio zatvoren, a lokot na vratima promijenjen, što znači da je tužitelj tuženiku onemogućio daljnje korištenje prostora tek nakon što je kod tuženika započeo kolektivni godišnji odmor, dakle od kraja 12. mjeseca 2019. Nadalje, na takav zaključak suda upućuje i činjenica da je tuženik prva dva utužena računa tužitelja i to račun br.1894/PJ10101/1 od 31.12.2019. izdan na iznos od 9.768,40 kn i račun br. 1899/PJ10101/1 od 31.12.2019. izdan na iznos od 851,50 kn, a koji se dakle odnose na korištenje otvorenog skladišnog prostora za 11. i 12. mjesec 2019. te potrošnju električne energije za 12. mjesec 2019., uredno knjižio u svojim poslovnim knjigama te je, kako to i sam navodi, po istima koristio pravo na odbitak pretporeza, a što znači da je te račune tuženik prihvatio kao vjerodostojne i valjane. Stoga se i u smislu odredbi članka 221.b stavak 1. ZPP-a ima smatrati da utužena tražbina tužitelja, po ta prva dva računa, u iznosu od 6.496,17 kn postoji, jer tuženik nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao da u 11. i 12. mjesecu 2019. nije koristio predmetni prostor te da je u tome u navedenom razdoblju onemogućen od tužitelja, a niti to proizlazi iz dokaza izvedenih tijekom ovog postupka. Štoviše, iz dostavljenih konto kartica tuženika proizlazi da tuženik u svojim poslovnim knjigama ima evidentirano dugovanje prema tužitelju upravo u iznosu od 6.496,17 kn.

 

              35. S druge strane, u odnosu na preostalo utuženo razdoblje, a koje se dakle odnosi na 1., 2. i 3. mjesec 2020., tužitelj nije dokazao da je tuženik u tom razdoblju koristio predmetni skladišni prostor. Na takav zaključak suda upućuje prije svega sadržaj dopisa tužitelja od 27. prosinca 2019., a kojim tužitelj obavještava tuženika da su njegove stvari izmještene iz navedenog prostora te da ih tuženik može preuzeti obraćanjem na portu društva tužitelja. Nadalje, iz sadržaja dopisa MUP-a, kao i iskaza svjedoka M. K., a čiji iskaz tužitelj nije osporio, proizlazi da je u periodu nakon 25. prosinca 2019. pa do kraja 2019. tužitelj promijenio lokot na ulaznim vratima skladišnog prostora te onemogućio tuženiku daljnje korištenje tog prostora. Također, i svjedok A. V., zaposlenik tužitelja, je u svom iskazu potvrdio da je tužitelj krajem 2019. ušao u prostor te da je tuženiku onemogućeno daljnje korištenje istog. Iskaze saslušanih svjedoka M. K. i A. V. ovaj sud prihvaća kao vjerodostojne, budući da isti nisu međusobno proturječni, a niti su proturječni pisanim ispravama dostavljenim u spis. S druge strane, iskaz svjedoka J. B. u dijelu u kojem isti navodi da je tuženik u periodu od kraja 2019. pa do izlaska iz prostora koristio taj prostor, a čijem iskazu je tuženik prigovorio, sud nije mogao prihvatiti kao vjerodostojan, jer je u tom dijelu iskaz tog svjedoka u suprotnosti s iskazima druge dvojice svjedoka te pisanim ispravama u spisu.

 

              36. Kako dakle iz naprijed navedenog proizlazi da tuženik u periodu od kraja 2019. pa na dalje nije koristio predmetni skladišni prostor tužitelja, jer mu je promjenom lokota odnosno brave na ulaznim vratima tužitelj to onemogućio, to stoga ne postoji ni obveza tuženika platiti tužitelju utuženu naknadu za korištenje prostora u razdoblju od 1. do 3. mjeseca 2020. te u svezi s tim zaračunate troškove potrošnje električne energije za 1. mjesec 2020., ni u smislu odredbi članka 519. ZOO-a, a niti eventualno u smislu odredbi članka 165. stavak 1. ZV-a. Sama činjenica da su tuženikove stvari ostale u prostoru i nakon kraja 2019., odnosno po iskazima saslušanih svjedoka još nekoliko mjeseci (3 ili 4 mjeseca u 2020.) ne ukazuje na obvezu tuženika na plaćanje naknade za korištenje tog prostora, jer tužitelj u ovom postupku ne potražuje naknadu (trošak) za čuvanje tuženikovih stvari prema svom cjeniku, a kao što je isti naveo da će učiniti u svom dopisu od 27. prosinca 2019., već isti potražuje naknadu za korištenje prostora upravo u visini ugovorene zakupnine iz članka 6. Ugovora o poslovnoj suradnji između stranaka, a kojeg tuženik u navedenom periodu u 2020. nije koristio, jer ga je u tome tužitelj onemogućio.

 

              37. Slijedom svega naprijed navedenog i kod takvog stanja raspravnog gradiva u ovom sporu male vrijednosti, sukladno odredbama članka 8. ZPP-a i primjenom pravila o teretu dokazivanja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje od tuženika isplatu iznosa od 6.496,17 kn osnovan, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, jer tužitelj nije dokazao da je tuženik u razdoblju 1., 2, i 3. mjeseca 2020. koristio predmetni prostor tužitelja te da bi zbog toga postojala njegova obveza na plaćanje naknade odnosno zakupnine tužitelju i za taj period.

 

              38. Budući da tuženik kao dužnik kasni s ispunjenjem novčane obveze, to je stoga isti dužan tužitelju na dosuđeni iznos glavnice tražbine od 6.496,17 kn, a koji se odnosi na prva dva utužena računa, platiti i zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća na plaćanje tih računa do isplate. Naime, odredbom članka 29. stavak 1. ZOO-a propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Isto tako i prema članku 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine", broj 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 71/15, 78/15, 114/22, dalje ZFPPN), dužnik novčane obveze koji zakasni s ispunjenjem duguje vjerovniku, pored glavnice i zakonske kamate za kašnjenje s plaćanjem, po stopi određenoj stavkom 2. tog članka, odnosno po stopi koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena, a koje odredbe se primjenjuju na poslovne transakcije između poduzetnika te između poduzetnika i osobe javnog prava kada je osoba javnog prava dužnik novčane obveze u poslovnim transakcijama koje rezultiraju dobavom robe ili pružanjem usluge.

 

              39. Radi navedenog, a temeljem odredbi članka 451. stavak 3. ZPP-a, sud je održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 6.496,17 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. siječnja 2020. do isplate, dok je u preostalom dijelu i to za iznos od 15.523,50 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika trebalo ukinuti i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

 

              40. Obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen za iznos od 6.496,17 kn, a što predstavlja 29,50 % od ukupno utuženog iznosa od 22.019,67 kn, to je stoga platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika trebalo održati na snazi i za dio nastalih troškova ovršnog postupka i to u visini od 29,50 % od osnovno zatraženih troškova ovršnog postupka.

 

              41. Sud je ocijenio osnovanim nastale troškove ovršnog postupka u ukupnom iznosu od 187,50 kn, a koji se odnose na trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 150,00 kn, s pripadajućim PDV-om po stopi od 25 % u iznosu od 37,50 kn, a sve sukladno odredbama članka 3. i 5. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku (Narodne novine broj 9/21, dalje: Pravilnik).

 

              42. U odnosu na preostali iznos troškova ovršnog postupka koji su određeni rješenjem o ovrsi, a koji se odnose na trošak dostave u iznosu od 50,00 kn s obračunatim PDV-om od 25 % u iznosu od 12,50 kn, dakle sveukupno 62,50 kn, sud je ocijenio da zahtjev za naknadu tih troškova nije osnovan budući da tužitelj nije dokazao da mu je taj trošak uistinu i nastao i to upravo u toj visini. Pritom se napominje da sukladno odredbama članka 3. u vezi s člankom 5. Pravilnika, javnom bilježniku u provođenju pojedinog ovršnog postupka za sve radnje u postupku pripada jedna naknada koja se određuje prema vrijednosti zahtjeva. Prema članku 6. Pravilnika, javni bilježnik ima pravo na naknadu troškova dostave drugog pokušaja te svake daljnje dostave rješenja u ovršnog postupku na adresu stranaka. Međutim, iz samog stanja u spisu nije razvidno da je takvog drugog pokušaja dostave rješenja tuženiku uopće bilo, pa i iz toga razloga zatraženi troškovi dostave ne bi bili osnovani.

 

              43. Sukladno navedenom, od opravdanih troškova ovršnog postupka u iznosu od 187,50 kn, platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika trebalo je održati na snazi u visini od 29,50 % od tog iznosa, odnosno za iznos od 55,31 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj nastali trošak teku od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, jer se radi o nastalim troškovima koji su bili potrebni za vođenje postupka i na čiju naknadu tužitelj ima pravo u smislu odredbi članka 14. stavak 4. i članka 30. stavak 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20). U preostalom dijelu troškova ovršnog postupka i to za iznos od 194,69 kn (62,50 kn neosnovano zatraženih troškova + 132,19 kn, a što čini 70,50 % od opravdanih troškova ovršnog postupka) platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika je trebalo ukinuti i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

 

              44. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama članka 451. stavak 3. ZPP-a, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

 

              45. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a, uz primjenu odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje OT) te odredbi Tarife sudskih pristojbi iz Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 53/19 i 92/21), a sve obzirom na vrijednost predmeta spora od 22.019,67 kn. Budući da je od ukupno utužene tražbine u iznosu od 22.019,67 kn tužbeni zahtjev tužitelj usvojen za iznos od 6.496,17 kn, a što čini 29,50 %, dok je njegov zahtjev za isplatu u preostalom dijelu i to za iznos od 15.523,50 kn, a što čini 70,50 %, odbijen, to stoga proizlazi da je tuženik uspio u većem dijelu u ovom sporu, jer njegov uspjeh iznosi 70,50 %, a tužiteljev uspjeh iznosi 29,50 %. Kada se od tuženikovog uspjeha, kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, oduzme postotak tužitelja kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, dobije se postotak od 41 %, a za koji postotak je tuženiku trebalo priznati pravo na naknadu opravdanih troškova parničnog postupka.

 

              46. Sud je ocijenio opravdanim zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnose na sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi u visini od 100 bodova, sukladno Tbr. 11. t. 1. u vezi s Tbr. 8. t. 1. OT-a, zatim za sastav podnesaka od 16.3.2022. i 9.9.2022. u visini od po 25 bodova za svaki od tih podnesaka, sukladno Tbr. 8. t. 3. OT-a, kao i za zastupanje na ročištima od 2.9.2022., 4.10.2022., 11.11.2022. i 13.12.2022. u visini od po 100 bodova za svako od tih ročišta, sukladno Tbr. 9. t. 1. OT-a, a što dakle ukupno iznosi 550 bodova. Budući da, sukladno Tbr. 50. u vezi s Tbr. 48. t. 3. OT-a, vrijednost jednog boda iznosi 15,00 kn, to dakle ukupno iznosi 8.250,00 kn, a na koji iznos je tuženiku, koji je zastupan po odvjetniku kao punomoćniku, trebalo priznati i pripadajući PDV po stopi od 25 % u iznosu od 2.062,50 kn. Tuženiku je također, a sukladno Tar. br. 1. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi, trebalo priznati i trošak sudske pristojbe za prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 570,00 kn. Dakle, sveukupno opravdani troškovi tuženika iznose 10.882,50 kn.

 

              47. Tuženiku nisu kao opravdani priznati više zatraženi troškovi za sastav podnesaka od 16.3.2022. i 9.9.2022. u visini od po 75 bodova za svaki od tih podnesaka, sve obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o podnescima iz Tbr. 8. t. 1. OT-a, a zbog čega tuženiku za te podneske pripada naknada troška po Tbr. 8. t. 3. OT-a (25 %), odnosno po 25 bodova koliko mu je i priznato, a ne po 100 bodova koliko je zatraženo za svaki od tih podnesaka. Dakle, zahtjev tuženika za naknadu troškova u visini od 150 bodova, odnosno za iznos od 2.500,00 kn je ocijenjen neosnovanim, a na koji iznos tuženika ne pripada ni obračunati PDV u iznosu od 562,00 kn, što dakle sveukupno iznosi 2.812,50 kn.

 

              48. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir tuženikov uspjeh u sporu, tuženiku je od opravdanih troškova u iznosu od 10.882,50 kn trebalo priznati 41 % od tog iznosa, odnosno iznos od 4.461,83 kn, dok je u preostalom dijelu i to za iznos od 9.233,17 kn zahtjev tuženika trebalo odbiti kao neosnovan (2.812,50 kn neopravdanih troškova + 6.420,67 kn, a što čini 59% od opravdanih troškova sukladno uspjehu u sporu), a radi čega je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točkama II. i III. izreke rješenja.

 

              49. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) novčani iznosi navedeni u uvodu i izreci ove presude i rješenja iskazani su dvojno, u eurima i u kunama, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,53450 kuna).

 

U Splitu 23. ožujka 2023.

                                                                                                  Sudac

                                                                                                  Paško Bačić,v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od petnaest dana od dana dostave ove presude i rješenja. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo pod uvjetima iz članka 467. ZPP-a.