Baza je ažurirana 09.07.2025. 

zaključno sa NN 77/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

                            Poslovni broj R-1/2020-

 

 

Republika Hrvatska

  Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

 

 

Poslovni broj R-1/2020-

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Lj. I. t., L., OIB  zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda P., G. i dr., odvjetnicima u R., protiv tuženika V. V. iz P., OIB , zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. K. i N. Š., odvjetnicima u P., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-190/2017-27 od 25. rujna 2019., na sjednici vijeća 22. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o  j e

             

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-190/2017-27 od 25. rujna 2019. u točkama I., III. i IV. izreke.

 

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

             

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 223.656,68 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno dospjele mjesečne iznose pobliže opisane u toj točki izreke. Točkom II. izreke je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 23.368,49 kn sa zateznim kamatama. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 26.029,26 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 33.750,00 kn.

 

2. Tuženik je podnio žalbu protiv citirane presude suda prvog stupnja sadržajno pobijajući toč. I., III. i IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.  353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači na  način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno ukine i  predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 223.656,68 kn s kamatama. Taj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je tuženik kao ravnatelj tužitelja u razdoblju od prosinca 2013. do svibnja 2017., protivno Ugovoru o namještenju, primio na ime bruto dodataka iznos od 82.916,68 kn i putni trošak u iznosu od 138.950,00 kn te da je neosnovano teretio tužitelja za usluge rent-a-cara u iznosu od 1.790,00 kn.

 

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

 

- da je tuženik obnašao funkciju  ravnatelja Lj. I. t. od 14. kolovoza 2012. do 27. lipnja 2017. godine, temeljem Ugovora o namještenju od 24. rujna 2012. sklopljenim između tužitelja i tuženika, te da je Odlukom Upravnog vijeća ustanove tužitelja od 14. kolovoza 2012.  imenovan ravnateljem ustanove,

 

- da je prema čl. 2 Ugovora o namještenju određeno da je radno mjesto ravnatelja radno mjesto sa posebnim ovlaštenjem i odgovornostima u skladu s općim aktima ustanove te zakona o trgovačkim društvima i ustanovama, da je prema čl. 4. Ugovora tuženik po pitanju koja su mu povjerena samostalan uz obvezu poštivanja zakona i akata te odluka ustanove, te je određeno da tuženik kao ravnatelj, između ostalog, odlučuje o financijskom poslovanju ustanove, ima odgovornost za zakonit i pravilan rad društva i ustanove, uspješnost poslovanja, kao i za istinitost i pravilnost dokumentacije ustanove, da je u čl.  10. ugovorena plaća tuženika i to bruto nagrada od 18.100,00 kn, te da je ugovoreno da osnovna bruto plaća obuhvaća pored naknade za rad u radno vrijeme i naknadu za rad u dane godišnjeg odmora, plaćenog dopusta, državnih i vjerskih praznika, kao i da namještenik ima pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u slučaju privremene nesposobnosti za rad pravo na naknadu sukladno kolektivnom ugovoru,

 

-da je tužitelj zaključio s tvrtkom I. l. d.o.o. ugovor o menadžmentu  od 10. srpnja 2012. kojim je u čl. 2 ta tvrtka preuzela vođenje poslovanja tužitelja,

 

- da je tuženik kao ravnatelj  odlučivao o predmetnim isplatama iz sredstava tužitelja te da je osobno potpisivao obračune plaća,

 

-  da je tuženik izvršio plaćanje iz sredstava tužitelja naknade za rent-a-car usluga obrta B., P. od 6. rujna 2016. u iznosu od ukupno 1.790,00 kuna koji glasi za korištenje usluge N. V. i koji nije ni u kakvom ugovornom, poslovnom ili radnom odnosu s tužiteljem,

 

- da je tuženiku obračun plaće vršen suprotno odredbama njegova ugovora o namještenju u pogledu naknade za prijevoz te dodataka na plaću odnosno dodataka za rad nedjeljom, praznikom te za smjenski rad, da su ti dodaci tuženiku obračunati i isplaćeni iako je ugovorom o namještenju tuženika ugovorena bruto plaća od 18.000,00 kn, bez navođenja bilo kakvih naknada, osim naknade za bolovanje, te da se takav obračun plaće vršio prema usmenom nalogu tuženika,

 

- da je prema tim obračunima plaće tuženiku obračunavana plaća u bruto iznosu od oko 25.000,00 do 36.000,00 kn mjesečno, što je iznosilo neto od oko 13.000,00 kuna do 17.000,00 kn, te da mu je svaki mjesec isplaćivana veća plaća od ugovorene, na način da su mu na osnovnu plaću isplaćivani i dodaci za rad praznikom, slobodni sati, rad na državni praznik, dodatak za dvokratni rad i smjenski rad,

 

- da tuženik prema Ugovoru o namještenju nije imao pravo na dodatke na plaću i naknadu za prijevoz, osim naknade u slučaju bolovanja,

 

- da je tuženik imao na raspolaganju službeno vozilo i da je prema obračunu plaća tuženiku mjesečno isplaćivan iznos od 3.000,00 kn do 3.500,00 kn na ime naknade za prijevoz, prema njegovom usmenom nalogu.

 

7. Prvostupanjski sud ne prihvaća prigovor tuženika da je cjelokupno vođenje poslovanja tužitelja vodilo treće društvo I. l. d.o.o. i da je izvršavao sve naloge menadžera, društva I. l. d.o.o., cijeneći da je sukladno Ugovoru o namještenju i čl. 37. Zakona o ustanovama („Narodne novine“ br. 76/93, 29/97, 47/99, 35/08) tuženik kao ravnatelj ustanove bio odgovoran za zakonitost poslovanja i financijsko poslovanje tužitelja kao ustanove, te kraj utvrđenja da je tuženik odlučivao o predmetnim isplatama iz sredstava tužitelja te da je osobno potpisivao obračune plaća, zaključuje da je tuženik odgovoran za te isplate. U odnosu na isplate naknade za rent-a-car usluge, prvostupanjski sud zaključuje da za uslugu renta-cara koju je koristila osoba koja nije u radnom odnosu kod tužitelja nije bilo osnove da se taj trošak plaća iz sredstava tužitelja i da je tuženik vršenjem tog plaćanja  postupio suprotno pravilima dobrog i savjesnog gospodarstvenika, te da je time tužitelju nanio štetu u visini isplaćenih računa u iznosu od ukupno 1.790,00 kn (680,00kn i 1.110,00 ukupno 1.790,00kn) slijedom čega je obvezan naknaditi štetu tužitelju sa zateznom kamatom od dana plaćanja računa pozivom na odredbu čl. 107 st. 1 Zakona o radu. Nadalje, u odnosu na isplate dodataka na plaću i putnog troška, prvostupanjski sud zaključuje da takve isplate nisu bile utemeljene na Ugovoru o namještenju te da su nezakonito isplaćivane tuženiku na štetu tužitelja, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu. Pritom je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku u primjeni odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) utvrđujući da u odnosu na predmetne tražbine nije protekao petogodišnji rok za zastaru tih tražbina s obzirom da najstarija tražbina datira od prosinca 2013., a tužba je podnesena 13. listopada 2017.

 

8. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima tuženika presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Neosnovano naime tuženik prigovara da je s obzirom na način utvrđivanja činjenica u postupku pobijana presuda nejasna i nerazumljiva. S tim u vezi neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio nespornom činjenicu da je tuženik obnašao funkciju ravnatelja tuženika od 14. kolovoza 2012. do 27. lipnja 2017. ukazujući da je tuženik ugovor o namještenju s tužiteljem sklopio 24. rujna 2012. budući da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud temeljem sadržaja predmetnog Ugovora od 24. rujna 2012. utvrdio da je tužitelj temeljem Odluke Upravnog vijeća tuženika od 14. kolovoza 2012. imenovan ravnateljem, pri čemu okolnost da je ugovor o namještenju sklopljen naknadno te da je tuženik od tada započeo s radom ne otklanja činjenicu da je tuženik prethodno već bio imenovan na funkciju ravnatelja. Daljnji prigovor u odnosu na ovu bitnu povredu postupka svodi se na tvrdnju da je presuda proturječna u dijelu obrazloženja u odnosu na zaključke prvostupanjskog suda glede ovlasti upravnog vijeća ustanove i tužitelja kao ravnatelja primjenom odredbi Zakona o ustanovama jer je prvostupanjski sud, protivno shvaćanju žalitelja, temeljem relevantnih odredbi Zakona o ustanovama u odnosu na ustrojstvo i tijela ustanove jasno razgraničio ovlasti upravnog vijeća kao tijela koje upravlja ustanovom i ravnatelja kao voditelja ustanove.

9. Ostali žalbeni prigovori koji se odnose na naznačenu procesnu povredu sadržajno su prigovori činjenične naravi kojima tuženik iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana presuda.

10. Naime, neosnovano tuženik osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda utemeljeno na suglasnim iskazima svjedoka S. B. i M. B. te z.z. tužitelja da je tuženiku u utuženom razdoblju isplaćivan veći iznos plaće (temeljem njegovog usmenog naloga) od onog koji je ugovoren čl. 10. Ugovora o namještenju, pri čemu je protivno tvrdnji žalitelja prvostupanjski sud naveo opravdane razloge neprihvaćanja iskaza tuženika, ni njegove supruge o suprotnom, uz pravilnu ocjenu da su suprotni sadržaju samog Ugovora o namještenju i iskazima navedenih svjedoka. S obzirom na jasne i logične razloge prvostupanjskog suda o tome, neprihvatljive su žalbene tvrdnje tuženika da bi mu bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Pritom tuženik neosnovano izdvaja dijelove iskaza svjedoka D. V., brata tuženika, u prilog svojim tvrdnjama da bi imao pravo na dodatke na plaću, odnosno kao i njegova prethodnica Z. K., neosnovano prigovarajući da je prvostupanjski sud zanemario taj iskaz jer iz prednjih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da sud sadržajno nije prihvatio ni taj iskaz, kao niti iskaze tuženika i njegove supruge o tim okolnostima. Treba navesti da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a) i tuženiku nije povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje time što provedene dokaze prvostupanjski sud nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika.

11. Daljnjim žalbenim navodima, tuženik neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda utemeljeno na pravilnoj ocjeni sadržaja iskaza svjedoka M. B., S. B. i z.z. tužitelja da je tuženiku, također prema njegovom usmenom nalogu, suprotno Ugovoru o namještenju isplaćivan i putni trošak. S tim u vezi tuženik u žalbi posebno analizira iskaz z.z. tužitelja M. K. u nastojanju da ospori njegovu vjerodostojnost, ukazujući na suprotnost u iskazivanju na način da je z.z. tužitelja najprije naveo da tuženik nije isplaćivao putni trošak jer na to nije imao pravo, a potom da je naveo da je tuženiku isplaćen putni trošak na koji nije imao pravo. Suprotno prednje iznesenom, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo opravdane razloge prihvaćanja iskaza z.z. tužitelja u odnosu na okolnost da je tuženiku isplaćivan putni trošak, što tuženik konkretno i ne spori, a što je sud utvrdio i iz podataka iz platnih lista tuženika, pri čemu treba navesti da u odnosu na spornu okolnost o tome jesu li stranke ugovorile naknadu tuženiku za putni trošak, z.z tužitelja je već uvodno naveo da tužitelj nije imao pravo na nikakve dodatke i naknade osim bruto plaće temeljem Ugovora o namještenju (list 432 spisa), što je prvostupanjski sud opravdano prihvatio cijeneći ostale rezultate raspravljanja i sadržaj procesne građe kojima je to potkrijepljeno. Neosnovano tuženik nastavno u žalbi osporava ocjenu prvostupanjskog suda kojom nije prihvatio vjerodostojnim sadržaj koji se odnosi na rukom dopisani tekst u isplatnoj listi Z. K.P.T. 2650 kn“ (list 250 spisa) uz tvrdnju da takav sadržaj isprave dokazuje istinitost onoga što je u njoj navedeno u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a te da je stoga na tužitelju bio teret dokaza o suprotnom u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a. Imajući u vidu da je predmetni obračun ispisan i sadrži već unesene podatke s parametrima za obračun plaće u smislu Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“ br. 37/11), tada ručno dopisivanje eventualno nekog drugog iznosa, kraj činjenice da taj sadržaj nije ovjeren bilo potpisom ili pečatom, ne znači samo po sebi da isto predstavlja dio takve isprave, niti da bi samim time predstavljao temelj za isplatu putnog troška „na ruke“ kako to tuženik tvrdi.

12. Neosnovano nadalje tuženik osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je plaćanjem usluge rent-a-cara na teret tužitelja, a koja glasi na ime druge osobe, N. V., tuženik kao ravnatelj ustanove postupio suprotno postupanju dobrog i savjesnog gospodarstvenika. S obzirom na podatke o korisniku te usluge, prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz tuženika u dijelu u kojem tvrdi da je on koristio te usluge, što tuženik neosnovano spori. Naime, tuženik smatra da je prvostupanjski sud i u ovom dijelu pogrešno primijenio procesna pravila koja normiraju način utvrđivanja činjenica, međutim, suprotno shvaćanju žalitelja, razlozi prvostupanjskog suda o pravno odlučnim činjenicama za odlučivanje o dijelu zahtjeva tužitelja u vezi naplate ovih troškova su jasni i potpuni te prihvatljivi ovome sudu.

13. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženiku protivno Ugovoru o namještenju izvršena isplata predmetnih dodataka na plaću i putnog troška te da je na teret tužitelja neosnovano plaćen predmetni iznos usluga rent-a-cara i da je tuženik svjesno time nanio štetu tužitelju zbog čega je u primjeni čl. 99. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09., 61/11., 82/12., 73/13.-dalje:ZR/09), te potom čl. 107. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14.-dalje:ZR/14) obvezan naknaditi nastalu štetu tužitelju. Pritom je, protivno shvaćanju tuženika, prvostupanjski pravilno utvrdio da je tuženik kao ravnatelj ustanove i po čijem nalogu su vršena predmetna plaćanja, odgovoran za takvo nepravilno postupanje kojim je tužitelju nanesena šteta, te je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor tuženika kojim otklanja svoju odgovornost na način da bi u utuženom razdoblju cjelokupno poslovanje tužitelja bilo povjereno trećoj pravnoj osobi temeljem Ugovora o menadžmentu od 10. srpnja 2012. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijeneći sadržaj tog ugovora zaključio da se predmetni ugovor odnosi na poslovanje tužitelja, odnosno na vođenje poslovne politike i razvoja tužitelja, dok je tuženiku prepušteno vođenje ustanove u smislu odredbe čl. 37. Zakona o ustanovama, te da je između ostalog i sukladno Ugovoru o namještenju tuženik odgovoran za financijsko poslovanje ustanove, kao i imajući u vidu da su predmetne isplate vršene po nalogu samog tuženika.

14. Visinu zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio temeljem sadržaja obračunskih isplata o plaći tužitelja i računa usluga rent-a-cara i izvoda prometa po računu tužitelja, te rekapitulacije isplaćenih bruto dodataka i naknada tuženiku (list 5-7 spisa), a na temelju kojih isprava je utvrđeno i dospijeće tražbine tužitelja slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno sadržajnom primjenom odredbe čl. 1086. ZOO-a dosudio tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete.

15. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da predmetna tražbina tužitelja nije u zastari, s time da za ocjenu osnovanosti prigovora zastare u konkretnom slučaju dolaze u primjenu odredbe čl. 135. ZR/09, čl. 139. ZR/14 i u povezanosti s tom odredbom prijelazna odredba čl. 232. st. 2. ZR/14. U odnosu na tražbine dospjele u razdoblju od 29. siječnja 2014. do 1. kolovoza 2014., u primjeni je bio ZR/09 kojim je u odredbi čl. 135. reguliran trogodišnji rok zastare za potraživanja iz radnog odnosa. ZR/14 stupio je na snagu 7. kolovoza 2014. a prijelaznom odredbom čl. 232. st. 2. ZR/14 regulirano je da se odredbe ZR/14 o zastari potraživanja neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ZR/14. Kako u konkretnom slučaju trogodišnji rok zastare iz čl. 135. ZR/09 do 7. kolovoza 2014. kao dana stupanja na snagu ZR/14 nije istekao, navedeno potraživanje tužitelja zastarijeva u roku od pet godina u smislu odredbe čl. 232. st. 2. ZR/14, a isto tako i za nastavno razdoblje za tražbine dospjele od 30. kolovoza 2014. pa nadalje u primjeni čl. 139. ZR/14, pa budući da je tužba podnesena 13. listopada 2017., predmetna tražbina nije u zastari. Treba napomenuti da se čl. 232. st. 2. ZR/14 odnosi i na zastaru potraživanja koja poslodavac ima prema radniku, koje pitanje je bilo razmatrano u ustavnosudskom postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske u predmetu pod brojem U-I/6267/2014 u kojem Ustavni sud odlukom od 7. srpnja 2020. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom čl. 232. st. 2. ZR/14, a iz obrazloženja te odluke proizlazi da je nadležno Ministarstvo u dostavljenom očitovanju navelo da se novi zastarni rok (od pet godina) primjenjuje na sva nezastarjela potraživanja iz radnog odnosa, kako radnika prema poslodavcu, tako i poslodavca prema radniku te je Ustavni sud prihvatio opisano očitovanje Ministarstva.

16. Pravilna je i odluka o troškovima postupka donesena u primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

17. Slijedom navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer nije uspio u ovom stadiju postupka.

19. Presuda suda prvog stupnja kao nepobijana u toč. II. izreke. ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 22. ožujka 2023.

 

Predsjednik vijeća

 

Duško Abramović v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu