Poslovni broj: I Kž-102/2022-10

 

                           

Poslovni broj: I Kž-102/2022-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te dr.sc. Tanje Pavelin i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. H. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženog M. H., optužene M. Ć. i optuženog Ž. B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 23. studenoga 2021., broj: K-14/2019-64., u sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog Ž. B. i braniteljice optuženika, odvjetnice M. P.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe optuženog M. H., optužene M. Ć. i optuženog Ž. B. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Šibeniku od 23. studenoga 2021., broj: K-14/2019-64. optuženi M. H., optužena M. Ć. i optuženi Ž. B. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude, te su optuženi M. H. i optuženi Ž. B. osuđeni na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine, dok je optužena M. Ć. osuđena na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine.

 

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom M. H. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. prosinca 2018. do 31. prosinca 2018., optuženom Ž. B. u izrečenu kaznu zatvora je uračunato vrijeme lišenja slobode od 27. prosinca 2018. do 29. prosinca 2018. Optuženoj M. Ć. u izrečenu kaznu zatvora je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. prosinca 2018. do 31. prosinca 2018., te od 10. rujna 2021. do 23. studenog 2021. te vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 4. kolovoza 2021., do 10. rujna 2021.

 

1.2. Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. u svezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) utvrđeno je da iznos od 20.000,00 eura predstavlja imovinsku korist koju su optuženi M. H., optužena M. Ć. i optuženi Ž. B. ostvarili kaznenim djelom iz članka 230. stavak 2. u svezi st. 1. KZ/11. te je utvrđeno da taj novčani iznos postaje imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženicima da u jednakim dijelovima, svaki po 1/3 tog novčanog iznosa, isplate Republici Hrvatskoj i to novčanu protuvrijednost u kunskoj protuvrijednosti 20.000,00 eura prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, u roku od 15 dana računajući od dana pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. u svezi stavka 1. ZKP/08. optuženi M. H., optuženi M. Ć. i optuženi Ž. B. u cijelosti su oslobođeni obveze naknade troškova ovog kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08., kao i nagrade i nužnih izdataka branitelja postavljenih po službenoj dužnosti.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženi M. H., optužena M. Ć. i optuženi Ž. B..

 

3. Odgovor na žalbe optuženika podnio je državni odvjetnik.

 

4. Optuženi M. H. podnio je žalbu po braniteljici, odvjetnici B. B. N., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da preinači presudu u odluci o kazni.

 

4.1. Žali se i optužena M. Ć., po branitelju, odvjetniku Đ. M., pobijajući presudu „iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga“, s prijedlogom da se prihvati žalba i presuda preinači na način da se optužena M. Ć. osudi za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavak 1. KZ/11., a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

4.2. Optuženi Ž. B. u žalbi podnesenoj po branitelju, odvjetniku T. B. prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni. Predlaže prihvatiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu, a podredno ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

5. Državni odvjetnik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbe optuženika kao neosnovane.

 

6. O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su, na njihovo traženje, optuženi Ž. B. i njegovi branitelji, odvjetnik T. B. i odvjetnik K. Š., optužena M. Ć. i njezin branitelj, odvjetnik Đ. M. te državni odvjetnik. Sjednici vijeća prisustvovali su braniteljica optuženog Ž. B., odvjetnica M. P.i optuženi Ž. B., dok nisu pristupili zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, optužena M. Ć. i njezin branitelj, odvjetnik Đ. M., koji su o održavanju sjednice uredno obaviješteni, pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti u smislu članka 475. stavka 3. ZKP/08.

 

7. U skladu s člankom 474. stavku 1. ZKP/08. spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8. Žalbe optuženika nisu osnovane.

 

9. Optuženi M. H. ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ne navodeći oblik te povrede, a niti ju sadržajno obrazlaže.

 

9.1. Optužena M. Ć. pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., tvrdeći da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te da je obrazloženje presude nejasno i u znatnoj mjeri proturječno. No, protivno tvrdnji ove žaliteljice, prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama bez proturječja, slijedom čega nije ostvarena ova žalbena osnova. Drugo je pitanje, slaže li se žaliteljica sa zaključcima prvostupanjskog suda što predstavlja žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.2. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. ističe i optuženi Ž. B., međutim ne navodi u čemu se taj oblik bitne povrede sastoji. Neslaganje ovog optuženika s ocjenom vjerodostojnosti iskaza žrtve predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom da je prvostupanjski sud iznio jasne i dostatne razloge zbog kojih prihvaća iskaz žrtve M. K.. Nadalje, optuženi Ž. B. tvrdi da prvostupanjski sud nije izveo niti jedan dokaz koji je predložila obrana, čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., jer je optuženiku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

9.2.1. U odnosu na potonju tvrdnju treba naglasiti da se pravo na pravično suđenje prvenstveno ostvaruje u omogućavanju optuženiku da predloži i izvede dokaze koji mu idu u prilog, a koji se, dakako, odnose na bitne činjenice. Međutim, neprihvatljivo je rezoniranje da provedba načela pravičnog suđenja znači da je sud dužan prihvatiti barem jedan od  dokaznih prijedloga obrane, budući da bi to podrazumijevalo potpuno formalistički pristup, a pravično suđenje se ogleda u njegovom sadržaju, a ne formi. Dakle, pravu optuženika da predlaže dokaze ne korespondira dužnost suda da izvede takve dokaze, jer to ovisi o nizu okolnosti, a prvenstveno o obrazloženju dokaznog prijedloga i relevantnim činjenicama u određenom kaznenom predmetu. Drugim riječima, utvrdi li sud da su baš svi dokazni prijedlozi obrane nevažni, neprikladni ili nedopušteni, opravdano će ih odbiti i to obrazložiti čime nije povrijeđeno načelo pravičnog suđenja, posebice kada se ima na umu da optuženik u takvom slučaju ima u žalbenom postupku pravo pobijati ispravnost rezoniranja prvostupanjskog suda u pogledu odluke o odbijanju dokaznih prijedloga. U konkretnom slučaju upravo je o tome riječ. Naime, prvostupanjski sud je, razmotrivši konkretne dokazne prijedloge obrane kako u svjetlu obrazloženja tih prijedloga, tako i u kontekstu činjeničnog opisa inkriminacije i zbog toga odlučnih činjenica, te dokazne prijedloge odbio kao nevažne, što je obrazložio u točkama 5.1 i 6. pobijane presude, čime je optuženiku pružio mogućnost pobijanja ispravnosti takve odluke. Uostalom, žalbeni navodi kojima optuženik obrazlaže tu žalbenu osnovu predstavljaju u suštini polemiziranje žalitelja s ocjenom vjerodostojnosti iskaza žrtve M. K., što zapravo predstavlja žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Pobijajući zaključak prvostupanjskog suda da su upravo optuženi H., optužena Ć. i optuženi B. počinili kazneno djelo razbojništva, optuženici osporavaju vjerodostojnost iskaza žrtve M. K.. Tako optuženi H. navodi da je riječ o nepouzdanoj, labilnoj i manipulativnoj osobi, optužena Ć. da je iskaz svjedoka M. K. nelogičan, neživotan i apsolutno neistinit, dok optuženi B. smatra da je taj iskaz neuvjerljiv, neprihvatljiv i neživotan.

 

10.1. Međutim, ocjena je drugostupanjskog suda da žalitelji svojim tvrdnjama nisu s uspjehom doveli u pitanje istinitost iskaza žrtve M. K.. Naime, činjenica da svjedok ne tereti optuženu M. Ć. i ne postavlja imovinskopravni zahtjev ne znači da takav iskaz nije prihvatljiv. Naime, svjedok očito ne može prihvatiti činjenicu da je optužena M. Ć. iskoristila njegovu naklonost i povjerenje i počinila kazneno djelo razbojništva na njegovu štetu. S tim u vezi razlike u iskazu svjedoka o tome tko je prvi ušao u njegov stan nisu od odlučujućeg značaja, jer je očito riječ o tome da svjedok i na taj način pokušava umanjiti doprinos optužene M. Ć. počinjenju kaznenog djela. U odnosu na boju sefa u kojem se nalazio otuđeni novac i tvrdnje optuženog M. H. da je svjedok različito iskazivao o toj činjenici valja istaknuti da iz njegovog iskaza uopće ne proizlazi da je spominjao boju sefa, slijedom čega ta činjenica ne može služiti ocjeni vjerodostojnosti iskaza ovog svjedoka, pri čemu i da je boju sefa spomenuo, ta okolnost nije u ovom kaznenom predmetu uopće odlučna pored svih ostalih utvrđenih činjenica koje idu u prilog zaključku prvostupanjskog suda da su počinitelji ovog kaznenog djela upravo optuženici. Jednako tako žaliteljeva ocjena moralnosti postupanja žrtve M. K. i sumnje u njegovo psihičko stanje nisu ni od kakvog utjecaja na istinitost njegovog iskaza, jer je njegov iskaz životan i logičan te u opisu dinamike događaja suglasan u bitnim dijelovima s obranama optuženika. S tim u vezi činjenica da je oštećenik tijekom kaznenog postupka u svojim iskazima različito opisivao tko je prvi ušao u njegovu kuću, da li dvojica muškaraca ili žena, nije od utjecaja za zaključak da su optuženi H., optuženi B. i optužena Ć. sudjelovali u počinjenju ovog kaznenog djela kao supočinitelji na način da su na temelju zajedničke odluke počinili kazneno djelo razbojništva na štetu M. K., jer ionako nijedan optuženik ne osporava da su ušli u kuću žrtve. U odnosu na visinu otuđenog novca s pravom je prvostupanjski sud prihvatio iskaz žrtve Mirka Kramarića, i utvrdio da je u metalnoj kutiji bio iznos od najmanje 20.000,00 eura. Naime, žrtva ovog kaznenog djela M. K. tijekom cijelog postupka spominje isti iznos novca, neovisno o promjeni odluke o postavljanju odnosno nepostavljanu imovinskopravnog zahtjeva i izražavanju zaštitničkog stava prema optuženoj M. Ć. na raspravi. Stoga, nijedan od optuženika svojim žalbenim navodima nije s uspjehom doveo u pitanje visinu otuđenog iznosa, pa ni tvrdnjama o neutvrđenom podrijetlu novca i stanju na njegovim računima. K tome iz nijednog dijela iskaza oštećenika ne proizlazi da isti nije siguran u visinu otuđenog iznosa. Nasuprot tome, optužena M. Ć. u svojoj obrani tvrdi da se u metalnoj kutiji nalazio iznos od 7.000,00 eura, pri čemu je očito da je taj iznos prilagodila visini imovinske koristi koja isključuje ostvarenje zakonskog obilježja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavak 2. ZKP/08., slijedom čega taj dio obrane optužene M. Ć. i prema ocjeni drugostupanjskog suda nije prihvatljiv. S tim u vezi nije ni od kakvog značaja navod optuženog B. da nije životno i logično da optužena M. Ć. nije odmah otuđila sav iznos novca koji se nalazio u sefu, s obzirom da oštećenik tvrdi da mu je prethodno otuđila iznos od 4-5 tisuća eura, već se vraćala po ostatak, jer ta okolnost ne utječe na utvrđenje da su optuženici bili u kući oštećenika te uz primjenu sile i prijetnje otuđili sef s novcem. Nadalje, u odnosu na tvrdnju optuženog M. H. da je u metalnoj kasi nađen papirić na kojem je pisalo „SITNO 2.300“, smatrajući da je moguće da je se upravo taj iznos nalazio u sefu, ocjena je drugostupanjskog suda da ta tvrdnja nije niti životna niti logična, jer, upravo suprotno, ako se u sefu nalazi papirić na kojem piše iznos sitnih apoena, to je očito da su pored sitnijeg novca nalazio i krupniji novac, što konačno i potvrđuje optužena M. Ć.. Nije bez značaja i činjenica da su od optuženog Ž. B. uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta oduzete i novčanice eura u apoenima i to od 500, 200, 100 i 50 eura. Konačno i tvrdnja optuženog M. H. da je optužena M. Ć. u automobilu lupala po sefu jer je bila razočarana iznosom novca koji se u njemu nalazi, prema ocjeni ovog suda predstavlja pokušaj umanjena kaznene odgovornosti optuženog M. H., koji nije prihvatljiv, jer i optužena M. Ć. navodi u svojoj obrani da je u sefu ipak bio značajni iznos novca, i to čak tri puta veći od iznosa sitnih apoena za koje je optuženi H. smatra da je bio u sefu i iznosa koji je bio napisan na papiriću nađenom u sefu.

 

10.2. Nadalje, s pravom prvostupanjski nije prihvatio tvrdnju optuženog M. H. što tvrdi i optužena M. Ć. u svojoj obrani odnosno da su optuženici H. i optuženi B. mislisli da idu u P. po osobnu iskaznicu M. Ć.. Naime, takva tvrdnja nije prihvatljiva jer nije ni životno i logično da netko u ranim jutarnjim noćnim satima tijekom prosinca odlazi iz Z. u P., s isključivim ciljem uzimanja osobne iskaznice optužene M. Ć., već je takva tvrdnja isključivo usmjerena na isključivanje njihove kaznene odgovornosti.

 

10.3. Stoga je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice i zaključio da su optuženi M. H., optužena M. Ć. i optuženi Ž. B. zajedno i dogovorno počinili kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11.

 

14. Optuženici se žale i zbog odluke o kazni, pri čemu svi optuženici smatraju da im je ista previsoko odmjerena. Pritom optuženi M. H. smatra da mu je bez razloga izrečena viša kazna u odnosu na optuženu M. Ć., koja je „organizatorica djela“.

 

14.2. Međutim protivno tvrdnjama optuženika, ocjena je i drugostupanjskog suda da je sud prvog stupnja pravilno i u potpunosti utvrdio sve one okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za optuženog H. i optuženog B.. Tako je prvostupanjski sud s pravom otegotnim cijenio optuženom H. i optuženom B. njihovu raniju višekratnu pravomoćnu osuđivanost zbog raznih kaznenih djela, pri čemu nije utvrdio niti jednu olakotnu okolnost pa im je izrekao kaznu zatvora u trajanju 3 godine, što je ujedno i najmanja mjera kazne za kazneno djelo za koje su proglašeni krivim. Nadalje, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima, optuženoj M. Ć. u dovoljnoj mjeri cijenio njezinu dob u vrijeme počinjenje kaznenog djela, izrekavši joj kaznu ispod najmanje mjere kazne propisane za ovo kazneno djelo, primjenom odredbi o ublažavanju kazne, ocijenivši utvrđene olakotne okolnosti (životna dob, činjenicu da je majka dvoje maloljetne djece i priznanje kaznenog djela) naročito olakotnim. Pri tome, prvostupanjski sud pogrešno uzima kao olakotnu okolnost činjenicu da je majka dvoje djece jer optuženica o njima ne skrbi obzirom su, prema njezinom kazivanju posvojena. Stoga nije u pravu optužena M. Ć. da je prvostupanjski sud podcijenio utvrđene olakotne okolnosti, jer optužena M. Ć. ipak nije u cijelosti priznala kazneno djelo te činjenica da je riječ o maci dvoje djece ne predstavlja olakotnu okolnost iz razloga prethodno navedenih. Jednako tako ocjena je drugostupanjskog suda da je uloga svakog od optuženika u počinjenju ovog kaznenog djela imala svoj odraz u visini kazne, pri čemu nije u pravu optuženi M. H. da je jedino uloga svakog od optuženika jedina i odlučna okolnost u izboru vrste i mjere kazne. Stoga je prvostupanjski sud s pravom optuženoj M. Ć. izrekao manju kaznu u odnosu na optuženog M. H. i optuženog Ž. B., s obzirom na utvrđene otegotne okolnosti na njihovoj strani, čije je postojanje izostalo na strani optužene M. Ć.. Slijedom svega izloženoga, ocjena je i drugostupanjskog suda da su izrečene kazne zatvora primjerene za ostvarenje svrhe kažnjavanja, na način da se utječe na optuženike, ali i na sve ostale članove društvene zajednice da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela društveno neprihvatljivo i pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja opravdano i pravedno. Izrečena kazna sadrži i dostatnu moralnu i društvenu osudu za zlo koje su optuženici počinjenjem ovog kaznenog djela prouzročili, a njome će se istovremeno jačati povjerenje građana u pravni poredak koji je utemeljen na vladavini prava.

 

15. U odnosu na odluku suda o oduzimanju imovinske koristi, ispravno je prvostupanjski sud pobijanom presudom optuženicima oduzeo imovinsku korist jer nitko ne može zadržati korist ostvarenu počinjenjem kaznenih djela, utvrdivši da imovinska korist iznosi 20.000,00 eura, naloživši pritom svakom od optuženika da Republici Hrvatskoj isplati 1/3 tog iznosa.

 

16. Kako navodi podnesenih žalbi optuženika nisu osnovani, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odbiti žalbu optuženika te odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

 

Zagreb, 22. ožujka 2023.

 

Ivan Turudić,univ.spec.crim.,v.r.