Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 691/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate
Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja,
Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana
vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Benz d.o.o., Zagreb, Ilica 26, OIB 05262930577,
kojeg zastupa punomoćnik Leno Ivančić, odvjetnik u Zagrebu, Heinzelova 7, protiv
tuženika Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, Avenija Dubrovnik 17, OIB
78352024822, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Arlović i Kukilo,
odvjetnici u Zagrebu, Vodnikova 9, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika
Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, kojeg zastupa
punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 57 i
umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, Zagreb, koju zastupa Županijsko
državno odvjetništvo u Zagrebu, radi ispražnjenja i isplate, odlučujući o reviziji
tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Pž-2169/2019-2 od 30. kolovoza 2021., kojom je preinačena presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-1632/16 od 23. siječnja 2019., u sjednici održanoj 22.
ožujka 2023.,
p r e s u d i o j e
Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2169/2019-2 od 30. kolovoza 2021. u toč. I.1.
izreke i sudi:
„Odbija se žalba tuženika i umješača na strani tuženika Grada Zagreba i
Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj P-1632/16 od 23. siječnja 2019. u toč. I. 1. izreke.“.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni
broj Pž-2169/2019-2 od 30. kolovoza 2021. u toč. I.2., I.3., II., III. i IV. izreke i
predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku u roku od osam dana
ispražnjenje poslovnog prostora koji se nalazi u Zagrebu na adresi Ilica 17 te predaja
predmetnog poslovnog prostora slobodnog od stvari i osoba u posjed tužitelju i
Republici Hrvatskoj (toč. I. izreke). Toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je
tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.482.200,00 kn sa zateznim kamatama na
pojedinačno određene iznose s dospijećem tih iznosa od 15. siječnja 2005. do 15.
travnja 2017. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od
120.237,50 (toč. III. izreke), dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadom
parničnog troška u iznosu od 99.537,50 kn (toč. IV. izreke).
2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:
„I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1632/2016 od 23. siječnja 2019. u točkama I., II. i III. njezine izreke i sudi:
1. Odbija se tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku ispražnjenje poslovnog
prostora u zgradi u Zagrebu, Ilica 17, sagrađenoj na k.č.br. 3258/1 upisanoj u
zk.ul.br. 3421 ko. Grad Zagreb, i to 17. etaža (E-17) – poslovni prostor koji se sastoji
od devet prostorija u polukatu ulične zgrade, površine 177,96 m2, koji posebni dio je
neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelovima cijele nekretnine, koji su jednako
veliki kao i ostali suvlasnički dijelovi, te predaja istog poslovnog prostora slobodnog
od stvari i osoba u posjed tužitelja i Republike Hrvatske.
2. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.482.200,00 kn sa
zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose s dospijećem tih iznosa od 15.
siječnja 2005. do 15. travnja 2017., do isplate.
3. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od
120.237,50 kn (stodvadesettisućadvejstotridesetsedam kuna i pedeset lipa).
II. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana platiti tuženiku trošak parničnog i
trošak žalbenog postupka u iznosu od 78.500,00 kn (sedamdesetosamtisućapetsto
kuna).
III. Nalaže se tužitelju naknaditi u roku od osam dana umješaču na strani
tuženika Gradu Zagrebu trošak parničnog i žalbenog postupka u iznosu od 59.350,00
kn (pedesetdevettisućatristopetdeset kuna).
IV. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi umješaču na strani
tuženika Republici Hrvatskoj trošak parničnog i žalbenog postupka u iznosu od
46.380,00 kn (četrdesetšesttisućatristoosamdeset kuna).“.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 4957/2021-3 od 12. siječnja 2022.
tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2169/2019-2 od 30. kolovoza 2021. radi
sljedećeg pravnog pitanja:
„Može li suvlasnik koji podnosi tužbu radi predaje u posjed protiv osobe koja
bez pravnog temelja posjeduje isti prostor zakonito tražiti predaju u posjed
isključivo sebi, ili treba tražiti predaju u suposjed sebi i ostalim suvlasnicima“
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl.
382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP)
radi gore navedenog pravnog pitanja. Predlaže da revizijski sud preinači
drugostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da ju ukine i
predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio odbaciti reviziju, odnosno podredno odbiti reviziju kao neosnovanu.
6. Revizija tužitelja je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za ispražnjenje predmetnog poslovnog prostora i
predaja poslovnog prostora slobodnog od osoba i stvari u posjed tužitelju i Republici
Hrvatskoj i zahtjev radi isplate iznosa od 1.482.200,00 kn na ime naknade koristi koju
je tuženik ostvario korištenjem predmetnog poslovnog prostora u razdoblju od 15.
siječnja 2005. do 15. travnja 2017.
8. U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:
- da se u predmetnom poslovnom prostoru u stambenoj zgradi na adresi Ilica 17 u
Zagrebu od 1940. nalazi Arhiv Tošo Dabac kao zaštićeno kulturno dobro čiji je
vlasnik Grad Zagreb, a kojim u ime Grada Zagreba upravlja tuženik,
- da je tuženik koristio predmetni poslovni prostor u ime i za račun Grada Zagreba te uz znanje i suglasnost suvlasnika Republike Hrvatske i da je u posjedu od 2005.,
- da je taj poslovni prostor u postupku naknade za oduzetu imovinu vraćen ranijim
vlasnicima u idealnom suvlasničkom dijelu od 1/3, a preostale 2/3 idealnog
suvlasničkog dijela postalo je vlasništvo Republike Hrvatske (rješenje Grada
Zagreba, gradskog ureda za imovinsko pravne poslove od 9. siječnja 2002., koje je
postalo pravomoćno 1. siječnja 2003.),
- da je uslijed donošenja gore navedenog rješenja ugovor o zakupu od 15. studenog
1984., sklopljen između prednika Grada Zagreba (SIZ Općine Centar) i zakupca
Petra Dabca i "CIO" Zagreb, a kojim je Grad Zagreb dao u zakup taj poslovni prostor,
raskinut po sili zakona,
- da je tužitelj suvlasnik u idealnom suvlasničkom dijelu od 1/3 navedenog poslovnog
prostora, a da je suvlasnik preostale 2/3 idealnog suvlasničkog dijela Republika
Hrvatska,
- da je 26. rujna 2016. na temelju Odluke o zaključenju Ugovora o zakupu navedenog
poslovnog prostora Republika Hrvatska s tuženikom sklopila Ugovor o zakupu
predmetnog poslovnog prostora na razdoblje od pet godina.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud ocijenio je tužbeni
zahtjev osnovanim u cijelosti. Obrazložio je da prema odredbi čl. 161., st. 1. Zakona
o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99,
22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14,
- dalje: ZV) tužitelj kao suvlasnik prostora ima pravo zahtijevati od osobe koja
posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. S obzirom na to da
tužitelj nije dao suglasnost za sklapanje Ugovora o zakupu od 26. rujna 2016. te da
se u odnosu na njegov suvlasnički dio tuženik nalazi u predmetnom prostoru bez
pravne osnove, prvostupanjski sud ocijenio je osnovanim zahtjev tužitelja za
ispražnjenje i predaju polovnog prostora slobodnog od osoba i stvari u posjed
tužitelju i Republici Hrvatskoj kao suvlasnicima na predmetnoj nekretnini. Također,
prvostupanjski sud utvrdio je da je tuženik nakon isteka ugovora o zakupu, odnosno
nakon prestanka tog ugovora nastavio koristiti predmetni poslovni prostor, da nije bio
pošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora jer je znao da nakon prestanka
ugovora o zakupu nema pravo na posjed tog poslovnog prostora te da je tuženik u
spornom razdoblju ostvario korist od predmetnog poslovnog prostora tužitelja u
utuženim mjesečnim iznosima. Slijedom navedenog, obveza je tuženika kao
nesavjesnog posjednika da vlasniku plati naknadu za korištenje stvari, a kako je
tuženik nepošteni posjednik najkasnije od 2005., tuženik je dužan nadoknaditi koristi
koje je imao od stvari i to u visini zakupnine za razdoblje od kada je tužitelj i zatražio,
odnosno od 2005 do 2017.
10. Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu i ocijenio tužbeni
zahtjev neosnovanim u cijelosti. Naime, drugostupanjski sud u pobijanoj odluci
navodi kako tuženik u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZV nije nepošteni posjednik
predmetnog poslovnog prostora s obzirom na to da svoja prava koristi iz prava
suvlasnika (Republike Hrvatske), pa kako tužitelj kao drugi suvlasnik poslovnog
prostora nije pobijao pravovaljanost Ugovora o zakupu sklopljenog između Republike
Hrvatske s tuženikom, zaključuje da je predmetni Ugovor o zakupu na snazi i
pravovaljan te da tuženik nije bespravno u posjedu predmetnog prostora. Uz gore
navedeno, u pobijanoj odluci navodi se kako je prvostupanjski sud trebao uzeti u
obzir i to da je tužitelj tražio predaju u posjed ne samo sebi, nego i umješaču
Republici Hrvatskoj, koja nije tuženica nego umješač koji se u ovoj parnici pridružio
tuženiku, a ne tužitelju. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud zaključuje da je
tuženik pošteni posjednik poslovnog prostora u smislu odredbe čl. 164. ZV. S
obzirom na to da zahtjev za isplatu iznosa od 1.482.200,00 kn ovisi od valjanosti
zahtjeva za predaju i ispražnjenje prostora, drugostupanjski sud ocijenio je i navedeni
zahtjev tužitelja neosnovanim.
11. Tužitelj u reviziji u bitnom navodi kako je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci
zauzeo pravno neutemeljeno stajalište s obzirom na to da tuženik za razdoblje od
2005. do 1. rujna 2016. nema nikakav pravni temelj za posjed poslovnog prostora, a
u razdoblju od 1. rujna 2016. do 1. runa 2021. koristi cijeli poslovni prostor na temelju
ugovora o zakupu kojeg je sklopio samo s jednim suvlasnikom, a ne i ovdje
tužiteljem. Također, pogrešnim smatra pravno shvaćanje iz pobijane odluke kako je
tužitelj trebao pobijati predmetni ugovor o zakupu te da prema odredbi čl. 46. st. 2.
ZV svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one
zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može
od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim
obvezama, pa je samim time neodlučno što je drugi suvlasnik poslovnog prostora
umješač na strani tuženika jer je tužitelj bio dužan tražiti od tuženika da i njemu kao
suvlasniku preda u posjed predmetni poslovni prostor. Zaključno, tužitelj u reviziji
navodi da je predmetni ugovor o zakupu sklopljen između Republike Hrvatske i
tuženika ništetan jer je u suprotnosti s odredbom čl. 41. st.1. ZV s obzirom na to da je
tim ugovorom jedan suvlasnik bez suglasnosti ili naknadnog odobrenja drugog
suvlasnika dao u zakup svoj suvlasnički dio, a na temelju takvog ugovora zakupnik
koristi cijeli poslovni prostor na vrijeme dulje od godinu dana.
12. Ovaj sud ne može kao pravilno prihvatiti pravno shvaćanje iz pobijane odluke
kako tužitelj nije mogao tražiti predaju u posjed poslovnog prostora i Republici
Hrvatskoj. Naime, u skladu s odredbom čl. 46. st. 2. ZV svaki suvlasnik ima glede
cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik
stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo
prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama, tj. u skladu s odredbom čl.
64. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11,
78/15, 29/18, - dalje: ZOO), pa slijedom navedenog tužitelj u takvoj situaciji nije niti
mogao osnovano tražiti da se nekretnina preda samo njemu, već i Republici
Hrvatskoj kao drugom suvlasniku, neovisno o tome što je ona umješač na strani
tuženika u ovoj parnici. Također, valja reći i to da je davanje nekretnine u zakup na
dulje od godine dana posao koji premašuje okvir redovitog upravljanja i za koji posao
je potrebna suglasnost svih suvlasnika (čl. 41. st. 1. ZV), pa je pravno nevažno je li
tužitelj pobijao predmetni ugovor o zakupu s obzirom na to da je navedeni ugovor
sklopljen bez suglasnosti svih suvlasnika pa samim time nema pravni učinak te se na
taj način tuženik nalazio u nepoštenom posjedu i bez pravne osnove, kako je to
pravilno zaključio prvostupanjski sud. Slijedom navedenog, odgovor na pitanje radi
kojeg je dopuštena revizija je taj da suvlasnik koji podnosi tužbu radi predaje u
posjed, protiv osobe koja bez pravnog temelja posjeduje isti prostor, može osnovano
tražiti predaju u suposjed samo ako zahtijeva predaju predmetnog prostora svim
suvlasnicima, osim ako je ovlašten od ostalih vjerovnika da primi ispunjenje, u kojem
slučaju može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu samo njemu.
13. Slijedom navedenog, pobijanu presudu valjalo je u skladu s odredbom čl. 395. st.
1. ZPP preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti u dijelu u kojem tužitelj traži ispražnjenje i
predaju u posjed, pa je odlučeno kao u točki I. izreke presude.
14. S obzirom na to da drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nije
ocijenio ostale žalbene navode koji su od odlučnog značaja za pravilnu primjenu
materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu 1.482.200,00 kn, nije
bilo uvjeta za preinaku pobijane odluke. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju
odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuo pobijanu odluku u preostalom dijelu, pa će
drugostupanjski sud ocijeniti ostale žalbene navode tuženika koji su od odlučnog
značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na zahtjev za isplatu
utuženog iznosa, a koje zbog pogrešnog pravnog shvaćanja u odnosu na prvi
zahtjev, nije uzeo u obzir (toč. I. izreke rješenja).
15. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je također za konačnu
odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP te je odlučeno kao u toč. II izreke
rješenja.
Zagreb, 22. ožujka 2023.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
Kontrolni broj: 004df-172cb-09adf
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=RENATA ŠANTEK, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.