- 1 -              Rev 3645/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3645/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. M., D., OIB ..., 2. P. M., OIB ..., T., OIB ..., 3. Z. M., T., OIB ..., 4. R. M., T., OIB ... i 5. J. M., T., OIB  ..., koje zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik u R., protiv tuženika H. - O. d. s. d.o.o. Z., E. R., R., OIB  ..., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica B. Š., odvjetnica u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1227/18-2 od 8. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-401/15-47 od 23. ožujka 2018., u sjednici održanoj dana 22. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci u poslovni broj Gž-1227/18-2 od 8. svibnja 2019. i presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-401/2015-47 od 23. ožujka 2018. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice pod 1. za naknadu štete preko iznosa od 28.248,76 € / 212.840,31 kuna do iznosa od 39.548,27 € / 297.976,42 kuna (za iznos od 11.299,50 € / 85.136,11 kuna) i kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice pod 5. za naknadu štete preko iznosa od 27.006,39 € / 203.479,63 kuna do iznosa od 37.808,94 € / 284.871,47 kuna (za iznos od 10.802,55 € / 81.391,84 kuna) sve s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

 

              1. Odbija se zahtjev tužiteljice pod 1. za isplatu iznosa od 11.299,50 € / 85.136,11 kuna sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2018. do isplate, kao neosnovan.

 

              2. Odbija se zahtjev tužiteljice pod 5. za isplatu iznosa od 10.802,55 € / 81.391,84 kuna sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2018. do isplate, kao neosnovan.

 

              II. Revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1227/18-2 od 8. svibnja 2019. i presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-401/2015-47 od 23. ožujka 2018. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice pod 1. za naknadu štete u iznosu od 28.248,76 € / 212.840,31 kuna i tužiteljice pod 5. za naknadu štete u iznosu od 27.006,39 € / 203.479,63 kuna sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2018. do isplate, odbija se kao djelomično neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1227/18-2 od 8. svibnja 2019. i presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-401/2015-47 od 23. ožujka 2018. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja pod 2., 3. i 4. za naknadu štete i naknadu troškova parničnog postupka, odbacuje se kao nedopuštena.

 

              II. Preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1227/18-2 od 8. svibnja 2019. i presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-401/2015-47 od 23. ožujka 2018. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice pod 1. i 5. za nadoknadu troškova parničnog postupka i sudi:

 

              Svaka stranka je dužna snositi svoje troškove parničnog postupka.

 

              III. Nalaže se tužiteljici pod 1. M. M. i tužiteljici pod 5. J. M. nadoknaditi tuženiku H.-O. d. s. d.o.o. Z. trošak sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 349,59 € / 2.634,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

              „1. Nalaže se tuženiku H.-O. d. s. d.o.o., E. R. da 1-tužiteljici M. M. isplati iznos od 297.976,42 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 23. ožujka 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

2.Nalaže se tuženiku da 2-tužitelju P. M. isplati iznos od 17.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 23. ožujka 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

3. Nalaže se tuženiku da 3-tužitelju Z. M. isplati iznos od 16.625,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 23. ožujka 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

4. Nalaže se tuženiku da 4-tužitelju R. M. isplati iznos od 15.181,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 23. ožujka 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

5. Nalaže se tuženiku da 5-tužiteljici J. M. isplati iznos od 284.871,47 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 23. ožujka 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

6. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva 1-tužiteljice M. M. do zahtijevanog iznosa od 423.297,41 kn, preostali dio tužbenog zahtjeva 2-tužitelja P. M. do zahtijevanog iznosa od 71.738,95 kn, preostali dio tužbenog zahtjeva 3-tužitelja Z. M. do zahtijevanog iznosa od 23.750,00 kn, preostali dio tužbenog zahtjeva 4-tužitelja R. M. do zahtijevanog iznosa od 21.687,50 kn, preostali dio tužbenog zahtjeva 5-tužiteljice J. M. do zahtijevanog iznosa od 537.661,67 kn te se kao neosnovani odbijaju zahtjevi 1, 2, 3, 4 i 5-tužitelja u dijelu u kojem zahtijevaju isplatu zakonske zatezne kamate po stopi većoj od stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

7. Nalaže se tuženiku nadoknaditi 1-tužiteljici parnični trošak u iznosu od 64.939,02 kn, 2-tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.878,96 kn, 3-tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.317,06 kn, 4-tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.317,06 kn te 5-tužiteljici parnični trošak u iznosu od 116.560,31 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja 23. ožujka 2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

8. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva 1-5-tužitelja za naknadu im parničnog troška.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

              „1. Odbijaju se žalbe tuženika i umješača na strani tuženika te potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pn-401/2015-47 od 23. ožujka 2018. u točkama 1, 2, 3, 4 i 5 izreke presude te u dijelu točke 7 izreke kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljima parnični trošak i to 1.-tužiteljici M. M. iznos od 64.939,02, 2.-tužitelju P. M. iznos od 18.879,96 kn, 3.-tužitelju Z. M. iznos od 4.317,06 kn, 4.-tužitelju R. M. iznos od 4.317,06 kn te 5.-tužiteljici J. M. iznos od 75.395,19 kn sve s pripadajućim zateznim kamatama.

              2. Djelomičnim uvažavanjem žalbi tuženika i umješača preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pn-401/2015-47 od 23. ožujka 2018. u dijelu točke 7 izreke kojim se nalaže tuženiku isplatiti 5.-tužiteljici J. M. parnični trošak iznad iznosa od 75.395,19 kn te sudi:

              Odbija se zahtjev 5.-tužiteljice J. M. za naknadu parničnog troška u iznosu od 41.165,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

              3. Odbijaju se zahtjevi tuženika i umješača za naknadu troškova žalbe.“.

 

3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, reviziju iz čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude u pobijanom dijelu preinače i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija u odnosu na tužiteljice pod 1. i 5.  je djelomično osnovana, dok je revizija u odnosu na tužitelje pod 2., 3. i 4. nedopuštena.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

              1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela odluke prelazi 200.000,00 kuna,

              2) ako je presuda donesena u sporovima o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenju postojanja radnog odnosa,

              3) ako je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b toga Zakona.

6.1. U ovom slučaju vrijednost predmeta spora u odnosu na tužiteljicu pod 1. i 5. prelazi 200.000,00 kuna pa je u tom dijelu dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

7. Prema odredbi čl. 392.a ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, budući da su sudovi donijeli odluku o naknadi materijalne štete tužiteljici pod 1. za uništene stvari u okviru postavljenog zahtjeva.

 

9. Na temelju odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može osnovano podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema tome, u reviziji stranka nije ovlaštena isticati da sud nije pravilno odnosno da nije potpuno utvrdio sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva pa revizijski navodi tuženika izneseni u tom pravcu nisu mogli biti razmatrani.

 

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete pretrpljene u štetnom događaju koji se dogodio 4. travnja 2004. na način da je u požaru nastalom na dijelu elektroinstalacija izgorio dvojni objekt u vlasništvu tužiteljica pod 1. i 5.

 

11. Nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev navodeći da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu propisane odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), ali i da su tužitelji, u smislu odredbe čl. 192. ZOO-a, doprinijeli nastanku štete u omjeru od 30%, sve na temelju sljedećih utvrđenja i zaključaka:

              - da je konkretni objekt priključen na mrežu tuženika oko 1975.,

              - da je prije priključenja predmetnog objekta na mrežu tuženika i prije početka opskrbljivanja istog električnom energijom unutar tog drvenog objekta tužitelja izveden unutrašnji kućni priključak koji je postavio privatni električar angažiran od strane supruga tužiteljice pod 5.,

              - da tuženik ne raspolaže dokumentacijom vezano za priključenje objekta,

              - da se prva neispravnost primarnog unutrašnjeg kućnog priključka sastojala u tome što bakreni vodiči unutrašnjeg kućnog priključka nisu bili postavljeni u vatrootpornu cijev, a bili su postavljeni na drvenu krovnu konstrukciju što se sve da utvrditi i vizualnim neposrednim opažanjem,

              - da se druga neispravnost sastojala u tome što ispod kutije koja je bila postavljena na drvenu krovnu konstrukciju nije bila stavljena vatrootporna podloga što je trebalo biti stavljeno u trenutku kada se izvodio unutrašnji kućni priključak,

              - da s obzirom na nepravilnosti u izvedbi primarnog kućnog priključka, koje da su bile očite, tuženik nije smio priključiti tako nepropisno izvedenu instalaciju na svoju električnu mrežu,

              - da je uzrok požara kratki spoj na dijelu električnih instalacija između krovnog priključka i kutije glavnih osigurača,

              - da nije moguće utvrditi što je uzrok nastanka kratkog spoja na unutrašnjem dijelu kućnog priključka koji je uzrok požara, međutim, da do požara da ne bi došlo da su vodiči priključka bili postavljeni u vatrootporne metalne cijevi,

              - da je tuženik početkom 90-ih godina izvršavao radove na zamjeni vanjskih kućnih priključaka na svim objektima pa tako i na objektu tužiteljice pod 1. i 5.,  a kako je i tada priključivao objekt na svoju mrežu, bio je u obvezi provjeriti stanje primarnog unutarnjeg kućnog priključka te za slučaj neispravnosti ili manjkavosti, ne priključiti objekt na svoju mrežu, a vlasnika objekta upozoriti na neispravnosti odnosno manjkavosti te ga uputiti da neispravnosti otkloni,

              - dakle je već sredinom 70-tih godina, kada je po djelatnicima tuženika plombirano brojilo, vizualnim pregledom bilo lako utvrditi opisane nedostatke, a svakako ako tada tuženik nije odbio priključiti objekt na mrežu, trebao odbiti ponovno priključiti objekt na mrežu 1992., kada su vršeni radovi na vanjskom kućnom priključku radi promjene na mreži, poglavito stoga je tada bio na snazi Pravilnik o tehničkim normativima za električne instalacije niskog napona („Službeni list“, SFRJ broj: 53/88), a kojim je, sve sa ciljem zaštite od požara, bilo određeno da se u prostorijama zgrada od drvene građe moraju poduzeti mjere da električna oprema ne izazove paljenje zidova, podova ili stropova,

              - da u konkretnom slučaju postoji uzročna veza između propusta te ponašanja tuženika s nastankom požara.

 

12. Odluku nižestupanjskih sudova o odgovornosti tuženika za štetu prihvaća i ovaj sud. Naime, za priključenje potrošača na mrežu (koje obavlja tuženik kao isporučitelj) potrebna je suglasnost tuženika (elektroenergetska suglasnost) koja sadrži energetske, tehničke uvjete i ekonomske obveze za priključenje, a sastavni dio koje su i uvjeti načina izvedbe priključka i dopušteno vršno opterećenje (čl. 15. Općih uvjeta za isporuku električne energije, „Narodne novine“, broj 8/91 - dalje: Opći uvjeti, donesenih na temelju odredbe čl. 23. Zakona o elektroprivredi, „Narodne novine“, broj 31/90). Prema odredbama čl. 42. st. 1. i 2. Općih uvjeta potrošač je dužan omogućiti osobama ovlaštenim od isporučitelja pristup do priključnih vodova, mjernih uređaja, priključaka, instalacija i trošila, radi provjeravanja njihove ispravnosti te ako isporučitelj utvrdi da su postrojenja potrošača neispravna, a njihovo bi korištenje moglo dovesti do opasnosti za život i zdravlje ljudi ili oštećenja bilo čije imovine, obavijestit će potrošača o svom nalazu i dati mu primjereni rok za otklanjanje utvrđenih neispravnosti. Nadalje, odredbom čl. 41. st. 3. Općih uvjeta propisano je da su se isporučitelj i potrošač dužni međusobno obavještavati o neispravnostima koje primijete na njihovim elektroenergetskim objektima odnosno postrojenjima, a koje mogu utjecati na normalan pogon elektroenergetskih objekata isporučitelja ili potrošača. Identično je bilo propisano odredbama čl. 46. st. 1. i 2. i čl. 45. st. 3. Općih uvjeta za isporuku električne energije („Narodne novine“, broj 35/83 i 53/89) i Općih uvjeta za isporuku električne energije („Narodne novine“, broj 3/77 i 27/83).

 

13. Suprotno revizijskim navodima, propust tuženika, kao isporučitelja električne energije (koji je ovlašten izdavati elektroenergetske suglasnosti i priključiti potrošače na mrežu, kao i zahtijevati i uvjetovati priključivanje otklanjanjem nedostataka na unutrašnjem priključku neovisno o tome je li postavljao elektroinstalacije unutar predmetnog objekata te, u konačnici, i odbiti priključivanje na mrežu), a koji nije upozorio vlasnika na neispravnost primarnog unutarnjeg kućnog priključka koja se mogla utvrditi vizualnim pregledom, odnosno uputio ga da neispravnost ispravi, već je takav, drveni objekt unutar kojeg instalacije nisu bile izvedene na pravilan način, priključio na svoju mrežu (oko 1975. i 1992., nakon stupanja na snagu Općih uvjeta) te takvom objektu isporučivao električnu energiju, proizlazi iz citiranih odredbi Općih uvjeta, ali i odredbe čl. 10. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

 

14. Stoga, u utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja, tuženik se ne može osloboditi odgovornosti za štetu koja je nastala u situaciji kada djelatnik tuženika nije u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupao prema pravilima struke i običajima, dakle pažnjom dobrog stručnjaka te prije priključenja predmetnog objekta na elektroenergetsku mrežu izvršio provjeru pravilnosti unutrašnjeg priključka, a kojim pregledom bi djelatnik tuženika, uočio neispravnost izvedenog priključka odnosno uputio potrošače da isprave tu neispravnost.

 

15. Sukladno odredbi čl. 192. st. 1. ZOO-a oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na  razmjerno smanjenu naknadu. Nadalje, potrošač odgovara za neispravnost svog elektroenergetskog objekta, kao i za štete koje bi nastale uslijed njegove neispravnosti na objektima isporučitelja i drugih potrošača (čl. 41. st. 1. Općih uvjeta). S obzirom na to da je do požara došlo zbog kratkog spoja na dijelu primarnog unutrašnjeg priključka koji je bio neispravan jer bakreni vodiči unutrašnjeg kućnog priključka, postavljeni na drvenu konstrukciju, nisu bili postavljeni u vatrootpornu cijev i jer nije bila stavljena vatrootporna podloga ispod kutije koja je bila postavljena na drvenu krovnu konstrukciju, ovaj sud ocjenjuje da su tužiteljice pod 1. i 5. doprinijele nastanku štete u omjeru od 50%.

 

16. Tužiteljici pod 1. je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nastala materijalna šteta na objektu u njezinom vlasništvu u iznosu od 53.179,46 € / 400.680,61 kuna, uz uništene stvari u iznosu od 3.318,07 € / 25.000,00 kuna. Tužiteljici pod 5. je nastala materijalna šteta na objektu u njezinom vlasništvu u iznosu od 42.333,17 € / 318.959,25 kuna, uz uništene stvari u iznosu od 7.963,37 € / 60.000,00 kuna, kao i nematerijalna šteta u iznosu od 3.716,24 € / 28.000,00 kuna. Međutim, uzimajući u obzir doprinos tužiteljica po 1. i 5. nastanku štetnog događaja u omjeru od 50%, tužiteljici pod 1. je valjalo dosuditi iznos od 28.248,76 € / 212.840,31 kuna, a tužiteljici pod 5. iznos od 27.006,39 € / 203.479,63 kuna.

 

17. Budući da su nižestupanjski sudovi u navedenom dijelu pogrešno primijenili materijalno pravo, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a preinačiti nižestupanjske presude u pobijanom dosuđujućem dijelu i djelomično odbiti tužbeni zahtjev kako je to pobliže naznačeno pod toč. I. izreke ove presude.

 

18. U preostalom dijelu zahtjeva tužiteljice pod 1. i 5. za naknadu nematerijalne i materijalne štete nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom odredbi čl. 154. ZOO-a, čl. 200. ZOO-a i čl. 223. ZPP-a prihvatili njihov tužbeni zahtjev, uz razloge koje prihvaća i ovaj sud pa su suprotni navodi tuženika izneseni u reviziji neosnovani. Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao djelomično neosnovanu i odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

 

19. Odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a propisano je da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka. Prema odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ZPP-a. Ovaj sud je ocijenio primjerenim da, s obzirom na uspjeh stranaka u sporu u približno jednakim dijelovima te vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka shodno odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a. Stoga je valjalo preinačiti nižestupanjsku odluku o parničnim troškovima na temelju odredbe čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a i odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog rješenja.

 

20. Tuženik je zatražio trošak plaćene sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 1.327,23 € / 10.000,00 kuna. Shodno njegovom uspjehu u ovoj fazi postupka (26,34 %), tuženiku je, na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, valjalo priznati trošak sudske pristojbe u iznosu od 349,59 € / 2.634,00 kuna, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III. izreke ovog rješenja.

 

21. Tuženik u odnosu na odluku sudova o zahtjevu tužitelja pod 2.,3. i 4. podnosi izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a navodeći da je riječ o pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana jer je revizijski sud o tim pitanjima zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, kao i da je riječ o pitanju o kojem postoji različito shvaćanje drugostupanjskih sudova. U odnosu na prvo, drugo i treće pitanje valja reći da odluke na koje se revident poziva nisu donesene u istovrsnoj činjeničnoj odnosno pravnoj situaciji, imajući u vidu činjenične okolnosti o kojima je riječ u ovom postupku. Drugo i četvrto pitanje nije važno budući da u nižestupanjski sudovi u razlozima odluka ne navode da je do požara došlo uslijed neodržavanja unutrašnjeg kućnog priključka od strane tužitelja, već da,  neovisno o tome što je uzrok nastanka kratkog spoja (vještak navodi tri moguća uzroka), do požara ne bi došlo da su vodiči unutarnjeg priključka bili postavljeni u vatrootporne metalne cijevi.

 

22. Odlučujući o dopuštenosti revizije protiv odluke o troškovima parničnog postupka u odnosu na tužitelje pod 2., 3. i 4. ovaj sud ocjenjuje da je revizija nedopuštena. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno je pravno shvaćanje, kojim je ovaj sud vezan, da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

23. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

24. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a, kao i odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a, odlučiti kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

 

25. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao iznose, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kuna).

 

Zagreb, 22. ožujka 2023.

 

                                                                                                          Predsjednica vijeća:

                                                                                                             Renata Šantek              , v.r.