- 1 -              I Kž 62/2021-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 62/2021-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. V. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak,  dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 6. studenog 2020. broj K-18/2015-151, u sjednici održanoj 22. ožujka 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženog J. V., odvjetnice Đ. L.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog J. V. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 6. studenog 2020. broj K-18/2015-151 proglašen je krivim optuženi J. V. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11., te je, na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu članka 48. stavka 1. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

 

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. kolovoza 2014. do 2. rujna 2014.

 

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) oštećeni M. A. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. do 8. ZKP/08.-19. optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka koji će biti određeni posebnim rješenjem po pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak odnosno podredno da istu preinači na način da optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

2.1. Žalbu je podnio i optuženi J. V. po braniteljici, odvjetnici Đ. L. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi od optužbe, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-19., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća je u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), održana u nazočnosti braniteljice optuženog J. V., odvjetnice Đ. L., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog J. V. koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici bili uredno obaviješteni.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Optuženi J. V. bitnu povredu odredaba kaznenog postupka nalazi u činjenici što u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja iskaze ispitanih svjedoka samo selektivno komentira i obrazlaže, pri čemu niti u jednom dijelu ne obrazlaže vrlo bitna odstupanja u iskazima koje su dali oštećeni M. A. i njegov otac J. U., pri čemu oni, po mišljenju ovog žalitelja, različito i kontradiktorno iskazuju u odnosu na odlučne činjenice u istrazi i na raspravi, ali i međusobno, ističući na taj način ostvarenje bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19.

 

7.1. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi, nakon što je reproducirao obranu optuženika, detaljno i opširno reproducirao iskaze svih ispitanih svjedoka (stranica 3., 4. odlomak odozgo do stranice 6., 4. odlomak odozgo obrazloženja), da bi potom dao detaljnu, jasnu i dostatnu analizu tako danih iskaza, dovodeći ih u međusobnu vezu te u vezu s obranom optuženika, na temelju koje analize je potom dao ocjenu uvjerljivosti i vjerodostojnosti danih iskaza, osobito iskaza svjedoka G. V., M. A., J. U. te S. T. i B. T. (stranica 6., 5. odlomak odozgo do stranice 7., 1. odlomak odozgo obrazloženje), nakon čega je, imajući u vidu utvrđenja koja proizlaze iz ovako provedenog dokaznog postupka, u nastavku obrazloženja dao i svoje zaključke koji se odnose na sve odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu.

 

7.2. U odnosu na tvrdnje da prvostupanjski sud samo selektivno komentira i obrazlaže iskaze svjedoka te da ne obrazlaže različitosti i kontradikcije u iskazima svjedoka M. A. i J. U., valja napomenuti kako su ovakvi prigovori, po ocjeni drugostupanjskog suda, u cijelosti neosnovani jer je sud prvog stupnja i u odnosu na ove okolnosti dao detaljne, jasne i argumentirane razloge u pobijanoj presudi te je istovremeno dao ocjenu vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza svih ispitanih svjedoka, osobito oštećenog M. A. te njegovog oca J. U., no druga je stvar što se ovaj žalitelj s danom analizom, utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja ne slaže i što smatra da je na temelju tih dokaza i tako utvrđenog činjeničnog stanja trebalo donijeti drugačije zaključke, a to onda ne predstavlja ovu žalbenu osnovu, već žalbenu osnovu koja se odnosi na pravilnost utvrđenih činjenica, a o čemu će biti više govora u nastavku obrazloženja kada će se razmatrati upravo ta žalbena osnova.

 

7.3. Prema tome, pobijanom presudom nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupaka na koju ukazuje optuženik, a niti je njezinim ispitivanjem, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., utvrđeno da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Ističući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženik tvrdi da je kazneni zakon povrijeđen na njegovu štetu iz razloga što je u konkretnom slučaju, na temelju provedenih dokaza, utvrđeno da je postupao u nužnoj obrani ili u najgorem slučaju u prekoračenju nužne obrane s obzirom da je on najprije postupao kako bi od drugoga, svoga sina, odbio istodobni, a potom i od sebe izravno predstojeći protupravni napad, što, po njegovoj ocjeni, proizlazi ne samo iz njegove obrane, već i iz drugih izvedenih dokaza, pri čemu ne precizira o kojoj konkretnoj povredi iz članka 469. točaka 1. do 6. ZKP/08.-19. bi se u ovom slučaju radilo, iako sadržajno sugerira da bi se ustvari radilo o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP/08.-19.

 

8.1. Dakle, iz ovakvog sadržaja žalbe optuženika proizlazi da on prvenstveno smatra da je prvostupanjski sud u odnosu na ove okolnosti pogrešno utvrdio činjenično stanje te da bi, da je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, njegovo postupanje trebao kvalificirati kao postupanje u nužnoj obrani ili u najgorem slučaju kao postupanje u prekoračenju nužne obrane. Na taj način ovaj žalitelj, u biti, ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona jer smatra da je prvostupanjski sud na ono činjenično stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza, a ne na ono koje je utvrdio sud, trebao primijeniti odredbe koje se odnose na institut nužne obrane odnosno prekoračenja nužne obrane. Međutim, suprotno ovakvim navodima optuženika, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP/08.-19. ocjenjuju se samo i isključivo u okvirima onog i onakvog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je kao takvo opisano u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni ovog žalitelja, proizlaze iz provedenog dokaznog postupka. Stoga se, po ocjeni ovog suda, ovako izneseni žalbeni navodi u svojoj biti odnose isključivo na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na povredu kaznenog zakona, pa će i o njima biti više govora u nastavku ove odluke kada će se razmatrati ta žalbena osnova.

 

8.2. Slijedom svega naprijed navedenog, sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona na koju ukazuje optuženik u ovom dijelu izjavljene žalbe, a nije počinjena niti neka druga povreda kaznenog zakona na koju sud drugog stupnja, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-22., pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik tvrdi kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je optuženik u odnosu na zabranjenu posljedicu postupao u neizravnoj, a ne u izravnoj namjeri. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu državni odvjetnik navodi kako je  prvostupanjski sud neosnovano izmijenio činjenični opis utuženog kaznenog djela navodeći da je optuženik postupao u neizravnoj namjeri (...pristajući da usmrti M. A....), iako iz provedenih dokaza (zapisnika o očevidu, fotodokumentacije, provedene rekonstrukcije, nalaz i mišljenja vještaka za balistiku te sudsko-medicinskog vještaka) proizlazi da je optuženik oružje (automatsku pušku) usmjerio u pravcu tijela oštećenika, a koji se u tom trenutku nalazio na pravcu pucanja optuženika, pri čemu je rafalnom paljbom ispalio najmanje šest metaka.

 

9.1. Međutim, po ocjeni drugostupanjskog suda, nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je u tom dijelu činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je prvostupanjski sud pravilnom analizom svih provedenih dokaza, kao i njihovom ispravnom ocjenom, na nedvojbeni način utvrdio one bitne okolnosti predmetnog događaja i njegovu dinamiku, na temelju kojih je s valjanim razlozima, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, zaključio da je optuženik počinio ovo kazneno djelo upravo na način kako je to i opisano u izreci pobijane presude.

 

9.2. Prije svega treba istaći da je sud prvog stupnja s pravom prihvatio obranu optuženika u dijelu u kojem je on, opisujući inkriminirani događaj, decidirano naveo kako je u jednom trenutku sukoba ''rafalno opalio pod noge J. U. i M. A., pri čemu nije imao namjeru nikoga ubiti i da ne zna kako je došlo do toga da je M. A. pogođen, već je samo vidio da je pao''., iako su na ove iste okolnosti oštećeni M. A. i svjedok J. U. iskazivali na potpuno drugačiji način navodeći kako je optuženik, ''držeći automatsku pušku u ruci i krećući se prema njima rafalno pucao u visini njihovog tijela''. Naime, iz iskaza svjedoka G. V., sina optuženika, proizlazi kako je on u jednom trenutku sukoba začuo rafalni pucanj te je osjetio da ga nešto ''pika'' po potkoljenicama. Identično iskazuje i svjedokinja S. T. navodeći kako je i ona u jednom trenutku čula malo dulju rafalnu paljbu te je vidjela da se ''praši'' zemlja u blizini jedne kosilice, a gdje su stajale dvije muške osobe. Također i svjedok B. T., opisujući sam način pucanja optuženika, nedvosmisleno navodi kako je puška koju je držao optuženik bila okrenuta prema zemlji te da je optuženik počeo pucati u tlo. Kada se uz navedene okolnosti imaju u vidu i rezultati provedenog kombiniranog vještačenja po vještaku za balistiku i sudsko-medicinskom vještaku, a koji su sačinjeni ne samo na temelju podataka koji se nalaze u spisu predmeta, već i na temelju podataka koji su pribavljeni tijekom provedene rekonstrukcije i nadopune rekonstrukcije, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik kritične zgode doista pucao u tlo odnosno u šljunčanu podlogu, a ne izravno u pravcu tijela oštećenog M. A., kako se to navodi u optužnom aktu. Naime, iz provedenih vještačenja nije sporno da je oštećenik tom prigodom zadobio dvije ozljede i to u predjelu trbuha te u predjelu desne natkoljenice. Iz provedenog kombiniranog vještačenja nedvojbeno je utvrđeno da je projektil ili dio projektila koji je uzrokovao ozljedu u predjelu trbuha, prije ozljeđivanja, izvjesno bio u kontaktu s nekom tvrdom podlogom ili preprekom te se od nje odbio i završio u tijelu oštećenika. Iako u odnosu na ozljedu desne natkoljenice vještaci nisu mogli na decidirani način utvrditi radi li se o izravnom pogotku ili o prethodnom odbijanju projektila ili djela projektila o tvrdu podlogu ili prepreku, kada se imaju u vidu obrana optuženika i iskazi naprijed navedenih svjedoka (G. V., B. T. i S. T.), koji potvrđuju navode optuženika da je pucao prema zemlji, a ne u pravcu tijela oštećenika, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako svi ovi dokazi, kako pojedinačno, tako i u međusobnom odnosu, nedvojbeno ukazuju na to da je optuženik, kako to i sam navodi u svojoj obrani, ''pucao pod noge J. U. i M. A. odnosno u tlo, tj., šljunčanu podlogu. U tom pogledu prvostupanjski sud također pravilno primjećuje kako je nedvojbeno utvrđeno da je optuženik, prije inkriminiranog događaja, služio vojsku pa je, kao takav, zasigurno bio obučen i u rukovanju s automatskom puškom i s obzirom na tu okolnost i na malu udaljenost između njega i oštećenika, na prostoru na kojem nije bilo nekih prepreka, ukoliko je to doista htio mogao je i direktno pucati u oštećenika bez bilo kakvih problema, a što je još jedan od dokaza da je tom zgodom optuženik doista pucao u tlo, a ne izravno u oštećenika. Kada se sve ove utvrđene okolnosti imaju u vidu tada je, i po ocjeni ovog suda, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik, pucajući u šljunčano tlo, a s obzirom na prethodno iskustvo u rukovanju automatskom puškom, znao da se od takvog tla meci mogu odbiti i usmrtiti oštećenog M. A., a koji je stajao u neposrednoj blizini mjesta gdje su ti hici ispaljeni, međutim unatoč tome on ne odustaje od takve namjere, pokazujući na taj način da pristaje i na nastanak smrtne posljedice, čime je, i po ocjeni ovog suda, u odnosu na zabranjenu posljedicu postupao s neizravnom, a ne izravnom namjerom. Stoga je, imajući u vidu sve naprijed navedeno, a u odnosu na ove odlučne činjenice, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, činjenično stanje pravilno utvrđeno pa je u tom dijelu žalba državnog odvjetnika neosnovana.

 

9.3. S druge strane, kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi ne navodi koje je to odlučne činjenice sud prvog stupnja u provedenom dokaznom postupku propustio utvrditi pa će se stoga svi istaknuti žalbeni prigovori podneseni iz obje ove osnove cijeniti samo u okviru žalbene osnove pogrešno, a ne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.4. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik tvrdi kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da oštećeni M. A. i njegov otac J. U. nisu najprije fizički nasrnuli na njegovog sina G. V., a potom i na njega te da on nije postupao kako bi sina, pa onda i sebe, obranio od njihovog protupravnog napada. Ističe da mu nije jasno zbog čega sud prvog stupnja nije prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka S. i B. T. koji su u ovom kaznenom predmetu nepristrani i objektivni svjedoci i koji su u potpunosti potvrdili njegove navode iz obrane i iskaz njegovog sina G. V. da su obojica bili prethodno fizički napadnuti od oštećenika i njegovog oca.

 

9.5. Međutim, navedenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, optuženik nije s uspjehom doveo u sumnju pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda, a koja se odnose upravo na ove okolnosti. Naime, prvostupanjski je sud temeljito i savjesno analizirao cjelokupni dokazni postupak te je vrlo ozbiljno i s posebnom kritičnošću pristupio, s jedne strane, ocjeni iskaza oštećenog M. A. i njegovog oca J. U. te, s druge strane, obrani optuženika i iskazu njegovog sina G. V., a koji su svi bili neposredni sudionici predmetnog događaja. Naime, za razliku od optuženika i svjedoka G. V., oštećenik i svjedok J. U. su u bitnome, u pogledu dinamike inkriminiranog događaja, iskazivali identično, kako u istrazi, tako i na raspravi, ali isto tako i međusobno, decidirano tvrdeći kako tijekom inkriminiranog događaja ništa od predmeta koje su spominjali optuženik i njegov sin nisu imali u rukama. S druge strane, u odnosu na ovu odlučnu činjenicu, optuženik i njegov sin G. V. iskazivali su međusobno proturječno te isto tako u suprotnosti s drugim dokazima izvedenim tijekom ovog postupka. Tako optuženik u svojoj obrani tvrdi kako je kroz prozor kancelarije vidio da ''M. A. i J. U., noseći sjekiru, idu prema G. V., a kada je on izašao van da je tada J. U. dignuo sjekiru i krenuo prema njemu''. Za razliku od optuženika svjedok G. V. sam početak sukoba opisuje na potpuno drugačiji način navodeći da je ''vidio J. U. kako zamahuje metalnom šipkom prema njemu i potom s istom udara u ručku kosilice, da bi nakon toga primijetio i M. A., kako trčeći drži u rukama sjekiru iznad svoje glave, zamahujući s njome prema njegovom ocu, a ne prema njemu, iz čega bi proizlazilo da je sjekiru držao oštećenik, a ne njegov otac J. U., a kako je to u obrani decidirano tvrdio sam optuženik. Iako svjedoci S. T. i B. T. u svojim iskazima potvrđuju navode svjedoka G. V. da je mlađa osoba (M. A.) u ruci imala sjekiru, a da je starija osoba (J. U.) u ruci imala neku šipku ili cijev, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, imajući u vidu prvenstveno proturječne navode optuženika i svjedoka G. V., ali isto tako i iskaze ispitanih policajaca koji su se na mjestu događaja zatekli neposredno nakon što je sukob završio (S. P., D. G. i D. B.) te okolnost da su njihovi iskazi potkrijepljeni i materijalnom dokumentacijom koja se nalazi u spisu predmeta, da iz provedenih dokaza i tako utvrđenih činjenica ne proizlazi da su oštećenik i J. U. prilikom ovog sukoba koristili bilo kakve predmete, a osobito da bi koristili metalnu šipku odnosno sjekiru. Naime, iz iskaza ovih svjedoka-policijskih službenika S. P., D. G. i D. B. nedvojbeno proizlazi kako su oni na mjesto inkriminiranog događaja došli vrlo brzo nakon što je sukob završio ranjavanjem oštećenika i tom prigodom tamo nisu uočili nikakve predmete kao što su metalna šipka, sjekira ili tome slično. Da je tome doista bilo tako proizlazi i iz pročitanog zapisnika o očevidu (list 75-79 spisa predmeta), a koji je sačinjen neposredno nakon inkriminiranog događaja i gdje također nije konstatirano da su tom prigodom na mjestu sukoba pronađeni navedeni predmeti, a koje u svojim iskazima spominju optuženik i njegov sin G. V.. Pri tome također treba naglasiti kako je u pravu prvostupanjski sud kada u pobijanoj presudi primjećuje i konstatira da bi, s obzirom na situaciju u kojoj je oštećeni M. A. bio ranjen, bilo doista nelogično i životno neuvjerljivo da u tom trenutku bilo tko od obitelji oštećenika uklanja te predmete (sjekiru i željeznu šipku), kada je njegov život u znatnoj mjeri ugrožen i kada je primarni cilj upravo spašavanje njegovog života i pružanje prve pomoći, u čemu se u konačnosti pridružio i sam optuženik. Stoga je, a imajući u vidu sve prethodno navedeno, i po ocjeni drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja na temelju brižljive i kritičke analize izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te dovodeći iste u vezu s obranom optuženika, pravilno zaključio da optuženi J. V. i njegov sin G. V., nisu bili fizički napadnuti od M. A. i J. U., već da se tom prigodom radilo isključivo o verbalnom sukobu između G. V., s jedne strane, te oštećenog M. A. i J. U., s druge strane, u koji sukob se naknadno uključio i optuženik uzevši automatsku pušku, pri čemu je, ostvarujući svojim radnjama objektivni element inkriminiranog mu kaznenog djela na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, postupao s neizravnom namjerom da ubije oštećenog M. A.. Isto tako, slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako iz prethodno navedenih dokaza i tako utvrđenih odlučnih činjenica ne proizlazi da bi optuženik, pucajući na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, postupao u nužnoj obrani odnosno eventualno u prekoračenju nužne obrane, a kako to neosnovano ovaj žalitelj tvrdi u ovom dijelu izjavljene žalbe.

 

9.6. Također nije u pravu ovaj žalitelj kada, ističući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da je tijekom dokaznog postupka ostalo nerazjašnjeno gdje je nestala puška iz koje je pucao optuženik, gdje su nestali ''štanga'' i sjekira s kojima su oštećenik i njegov otac protupravno napali  sina optuženika G. V., a potom i njega te tko je s mjesta događaja pomaknuo kosilicu i odvezao bijeli kombi, vlasništvo optuženika, uslijed čega je, po mišljenju ovog žalitelja, mjesto događaja u potpunosti promijenjeno prije poduzimanja očevida, a činjenično stanje zbog toga pogrešno utvrđeno.

 

9.7. Naime, nije sporno da u ovom kaznenom predmetu nakon inkriminiranog događaja nije pronađeno oružje iz kojeg je optuženik tom prigodom nedvojbeno pucao. Međutim, iz kombiniranog vještačenja po vještaku za balistiku i sudsko-medicinskom vještaku, na temelju pronađenih čahura i zadobivenih ozljeda, na nedvosmisleni način je utvrđeno da je tom prigodom ispaljeno najmanje šest komada streljiva kalibra 7,62 x 39 mm te da je te zgode, po mišljenju vještaka za balistiku, najvjerojatnije pucano iz automatske puške tipa ''kalašnjikov''. Stoga je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, bez obzira na to što nije pronađen predmet izvršenja ovog kaznenog djela, na nedvojbeni način utvrđena vrsta oružja odnosno sredstvo izvršenja ovog kaznenog djela. U odnosu na tvrdnju ovog žalitelja da tijekom dokaznog postupka nije utvrđeno gdje su nestali ''štanga'' i sjekira, treba napomenuti da su u odnosu na ove predmete dati razlozi u točki 9.5. ovog obrazloženja odnosno u tom dijelu obrazloženo je zbog čega je, i po ocjeni ovog suda, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se ovi predmeti nisu niti koristili tijekom ovog sukoba pa se, shodno navedenom, optuženik, radi nepotrebnog ponavljanja, u ovom dijelu upućuje na taj dio obrazloženja ove odluke. I na koncu, što se tiče tvrdnje ovog žalitelja da tijekom dokaznog postupka nije utvrđeno tko je s mjesta događaja pomaknuo kosilicu i tko je odvezao bijeli kombi, vlasništvo optuženika, treba napomenuti kako se radi o potpuno nebitnim i irelevantnim činjenicama koje, imajući u vidu inkriminaciju koja se stavlja na teret optuženiku, ne predstavljaju odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu i koje, stoga, nije niti trebalo utvrđivati.

 

9.8. Slijedom svega navedenog, nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra kako je izrečena kazna preblaga. Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, kao što su životna dob optuženika te da je djelo ostalo u pokušaju, pri čemu je istovremeno propustio utvrditi i cijeniti otegotne okolnosti koje se ogledaju u činjenici da optuženik ni na koji način nije nadoknadio štetu oštećeniku, da je oštećenik bio izložen dugotrajnom i bolnom liječenju te da od zadobivenih rana još uvijek trpi posljedice, zbog čega je njegova životna aktivnost, kao mlade osobe, znatno umanjena.

 

10.1. Nasuprot tome, žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik u žalbi ističe kako je kazna prestroga i da su u konkretnoj situaciji utvrđene olakotne okolnosti trebale dovesti do daleko blaže kazne od one koja mu je dosuđena. Osim toga, navodi kako je nakon inkriminiranog događaja bio na vrlo riskantnoj i opsežnoj operaciji srca zbog čega mu je zdravlje bitno i trajno narušeno, a u vrijeme donošenja pobijane presude napunio je gotovo 71 godinu, pa su i ovo okolnosti koje bi, po njegovom mišljenju, trebale dovesti do bitno manje kazne.

 

10.2. Međutim, žalbe državnog odvjetnika i optuženika niti u tom dijelu nisu osnovane.

 

10.3. Naime, prilikom odmjeravanja kazne, prvostupanjski je sud optuženiku pravilno utvrdio i cijenio  okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne. Tako je olakotnom okolnosti, suprotno tvrdnjama optuženika, cijenio i njegovu razmjerno stariju životnu dob te njegovu dosadašnju neosuđivanost, dok otegotnih okolnosti prvostupanjski sud nije našao.

 

10.4. Kada se pored iznesenih okolnosti koje su optuženiku cijenjene kao olakotne okolnosti, ima na umu i to da sam zakon izričito propisuje da se počinitelj ovog kaznenog djela može i blaže kazniti jer je djelo ostao u pokušaju, prvostupanjski je sud optuženika s pravom osudio na kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci, primjenjujući članak 48. stavak 1. i članak 49. stavak 1. točku 2. KZ/11., smatrajući da će se svrhe kažnjavanja, kako ih je zakon propisao u članku 41. KZ/11., u cijelosti ostvariti izricanjem upravo ovakve kazne zatvora. Pri tome je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključio da će se ovako dosuđenom kaznom u dostatnoj mjeri izraziti društveni prijekor zbog počinjenog kaznenog djela te će se prvenstveno utjecati na optuženika da shvati neprihvatljivost i nedopustivost vlastitog postupka, a istovremeno će se njome upozoriti i druge građane da se klone ovakvih i sličnih ponašanja, čime će se istovremeno i kod njih utjecati na jačanje svijesti da je činjenje kaznenih djela nedopustivo i društveno neprihvatljivo, a da je kažnjavanje njihovih počinitelja društveno opravdano.

 

10.5. Slijedom navedenog, strožom kaznom koju predlaže državni odvjetnik ne bi se ostvarile sve svrhe kažnjavanja propisane zakonom jer okolnosti koje ovaj žalitelj ističe u žalbi kao dodatne otegotne okolnosti na strani optuženika nisu od takvog značaja i utjecaja da bi doista zahtijevale njegovo strože kažnjavanje. Međutim, isto tako niti blažom kaznom od izrečene, za koju se zalaže optuženik, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne bi se u konkretnom slučaju mogle postići sve svrhe kažnjavanja, a kako je to propisano člankom 41. KZ/11. Stoga, a zbog svega prethodno navedenog, izjavljene žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni također nisu osnovane.

 

11. Optuženi J. V. u žalbi ističe da se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik navodi kako je ta odluka nepravilna jer ne može glasiti na način kako je to precizirano u pobijanoj odluci odnosno da se optuženik obvezuje podmiriti troškove kaznenog postupka, ali da će se o njima odlučiti posebnim rješenjem po pravomoćnosti presude.

 

11.1. Međutim, niti u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana.

 

11.2. Naime, budući da je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim to je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom odredbe članka 148. stavka 1. ZKP/08.-19., istog obvezao na naknadu troškova kaznenog postupka, pri čemu nije odredio koliko točno iznose troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 8. ZKP/08.-19., istovremeno navodeći kako će oni biti određeni naknadno posebnim rješenjem po pravomoćnosti presude, a što je u skladu s odredbom članka 148. stavka 4. ZKP/08.-19., koja omogućava sudu da o visini troškova kaznenog postupka odluči i naknadno, ukoliko u trenutku donošenja pobijane presude nedostaju podaci o visini tih troškova, a što je ovdje bio slučaj.

 

 

12. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 22. ožujka 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

              Dražen Tripalo, v.r.