Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-629/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Z. I. iz S., zastupanog po opunomoćenici M. P1. K1., odvjetnici u Z., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojno sigurnosno-obavještajne agencije, Z., radi prestanka djelatne vojne službe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-855/2022-8 od 10. studenoga 2022., na sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-855/2022-8 od 10. studenoga 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: OGR-811-01/22-01/1, urbroj: 512-10-010210/20105-22-51 od 23. veljače 2022. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 23. veljače 2022. tužitelju je prestala služba kod tuženika (Vojna sigurnosno-obavještajna agencija) po sili zakona s danom 15. veljače 2022.
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).
4. Dalje u žalbi tužitelj u bitnom navodi kronologiju događaja te opisuje slijed radnji poduzetih u postupku, a pri tome iscrpno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda nezakonita.
5. Prije svega tužitelj u žalbi prigovara stajalištu koje zauzima prvostupanjski sud u svezi izrečene kaznene sankcije tužitelju, što dovodi i do daljnjeg pogrešnog zaključka da su u predmetnom slučaju ostvareni zakonski uvjeti propisani za prestanak službe tužitelja.
6. Dalje u žalbi tužitelj daje osvrt na vrste kaznenih sankcija, a posebno svrhu instituta uvjetne osude, smatrajući da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir relevantne odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama RH („Narodne novine“ 73/13., 75/15., 50/16., 30/18. i 125/19. – dalje: Zakon o službi u OS), koje se smatra u konkretnom slučaju imaju primijeniti kao lex specialis.
7. Stoga, tužitelj smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da su ispunjeni uvjeti za prestanak službe tužitelja kao djelatne vojne osobe po sili zakona, jer je pravomoćno "osuđen" na kaznu zatvora, jer bi se smatra tužitelj, na opisani način dovela u pitanje svrha uvjetne osude kao pravnog instituta i uopće smisao njene primjene. Pri tome se tužitelj poziva na odredbu članka 205. stavak 1. točku 17. Zakona o službi u OS, a i odredbu članka 100. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske („Narodne novine“ 79/06. i 105/06. – dalje: ZSOS). Tužitelj posebno ukazuje i na primjenu članka 75. točku 6. Zakona o službi u OS; čija svrha je u kontekstu službe vojnih osoba upravo razlučiti institut bezuvjetne kazne zatvora kao posebne kaznenopravne sankcije, a koju je smatra prvostupanjski sud očito kod donošenja odluke zanemario. Tom zakonskom odredbom se izričito propisuje da "djelatnoj vojnoj osobi miruju sva prava iz službe u Oružanim snagama dok se nalazi na izdržavanju kazne u trajanju od šest mjeseci s danom početka izdržavanja kazne". Iz navedene zakonske odredbe u kontekstu utjecaja izrečene kazne zatvora prema djelatnim vojnim osobama, tužitelj smatra da treba procijeniti osnovanost i zakonitost zaključka suda, a prema kojem bi djelatne vojne osobe koje su upućene na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci bile u povoljnijem položaju u odnosu na osobu kojoj je izrečena uvjetna osuda.
8. Dalje u žalbi tužitelj ukazuje i na sadržaj presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-Us 48/2019 od 25. studenoga 2021., na koju se tuženik i poziva u osporenom rješenju, kao i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Dalje tužitelj u žalbi ukazuje i na odredbu članka 137. točku 4. Zakona o državnim službenicima, koja propisuje da državna služba po sili zakona državnom službeniku prestaje pod uvjetom da je isti osuđen na kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora, ili djelomičnu uvjetnu osudu za kazneno djelo – danom saznanja za pravomoćnost presude, osim ako mu je pravomoćnom presudom izrečena uvjetna osuda ili mu je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro.
9. Zbog navedenih razloga tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o opravdanom i zakonitom razlogu prestanka službe po sili zakona, osim u slučaju da je došlo do opoziva primjene uvjetne osude od strane suda u kaznenom postupku radi počinjenja novog kaznenog djela, a kada bi se, iz razloga izricanja bezuvjetne kazne zatvora mogla primijeniti zakonska odredba na koju se sud poziva kao temelj za donošenje pobijane presude.
10. Tužitelj u žalbi također prigovara i stajalištu prvostupanjskog suda iznesenom u pobijanoj presudi o tome tko je u konkretnom slučaju bio ovlašten donijeti rješenje o prestanku službe tužitelja, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (dalje: MORH) po ravnatelju VSOA-e ili MORH po Upravi za ljudske potencijale te kojim redoslijedom. S tim u vezi dodaje da sud pogrešno tumači i primjenjuje odredbe Zakona o službi u OS te iznosi pogrešne zaključke o nadležnosti i redoslijedu donošenja rješenja o prestanku službe tužitelja. Dodaje i da se pod pojmom službene osobe VSOA-e, u smislu odredbi mjerodavnih propisa, podrazumijeva djelatna vojna osoba i državni službenik, a u prilog svojih tvrdnji nadalje u žalbi tužitelj daje iscrpno obrazloženje. Napominje da je postupak prijama i prestanka službe u VSOA propisan odredbama ZSOS, a dodaje i da je status službene osobe VSOA imao od 16. svibnja 2007. do 15. veljače 2022.
11. Dalje u žalbi tužitelj daje svoje tumačenje pojma djelatne vojne osobe, a to je na temelju relevantnih zakonskih odredbi djelatni vojnik, djelatni dočasnik i djelatni časnik, odnosno osoba koja je na temelju rješenja o prijamu u djelatnu službu od strane ministra obrane ili osobe koju on ovlasti primljena u djelatnu vojnu službu. Daje osvrt i na način prestanka statusa djelatne vojne osobe, odnosno navodi tko o tome odlučuje i na temelju kojih propisa, ističući da je status djelatne vojne osobe imao od 18. prosinca 2000. do 15. svibnja 2007. Dodaje i da su radno mjesto tužitelja kao službene osobe VSOA-e, status službene osobe, položaj, prava, obveze i odgovornosti unutar VSOA-e regulirani odredbama ZSOS kao mjerodavnim propisom. Tužitelj napominje da je tijekom njegovog rada u VSOA-i ravnatelj VSOA-e na temelju članka 70. stavka 1. ZSOS donio sedam rješenja o rasporedu tužitelja na ustrojbena mjesta unutar ustrojstvenih cjelina VSOA, o čemu tuženik ima saznanje. Tužitelj posebno daje osvrt na pitanje autonomnosti VSOA-e u odnosu, ne samo na Ministarstvo obrane, nego i tijela u okviru Ministarstva pravosuđa i uprave, zaključujući da iz evidentiranih podataka o njegovom personalnom statusu proizlazi samo da je zaposlenik VSOA-e, bez podataka na koju funkciju je tužitelj raspoređen.
12. Dalje u žalbi tužitelj daje iscrpan osvrt u svezi propisanog ustrojstva VSOA-e, smatrajući da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je Uprava za ljudske potencijale mogla odlučivati o personalnom statusu tužitelja samo i jedino do njegovog imenovanja u službu VSOA-e kao službene osobe, ali ne i nakon toga. Tužitelj ukazuje na odredbu članka 24. ZSOS iz koje proizlazi da je VSOA ustrojstvena jedinica Ministarstva obrane RH, a dalje iscrpno obrazlaže unutarnje ustrojstvo i djelokrug rada VSOA-e, pozivajući se na relevantne odredbe propisa koji to uređuju, uključujući i Uredbu o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva obrane („Narodne novine“ 97/20.). Tužitelj zaključuje da prema mjerodavnim odredbama relevantnih propisa, o prestanku službe, kao i ostalim aspektima personalnog statusa koji se odnose na službene osobe u sustavu VSOA-e odlučuje isključivo ravnatelj VSOA-e, zbog čega smatra ne prihvatljivim, netočnim i nezakonitim stajalište suda prema kojem se na tužitelja kao djelatnu vojnu osobu primjenjuju odredbe Zakona o službi u OS u svim pitanjima koja nisu uređena u ZSOS.
13. Stoga tužitelj smatra da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi neutemeljeno poziva i na odredbu članka 68. stavka 1. ZSOS, pogrešno zaključujući da se na zaposlenike VSOA-e koji su djelatne vojne osobe primjenjuju odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske.
14. Dalje u žalbi tužitelj daje osvrt i na pravilnost provedenog postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude u svakom pojedinom aspektu, a s time u vezi razloge iz obrazloženja pobijane presude smatra pogrešnima i neutemeljenima, jer su protivni odredbama članka 99. i 100. ZSOS.
15. Dalje u žalbi tužitelj dodaje i da prvostupanjski sud pogrešno tumači relevantne odredbe propisa, a time ih i pogrešno primjenjuje. Pojašnjava i da se odredba članka 68. ZSOS-a, koja se odnosi na pitanja koja nisu uređena odredbama ZSOS-a, ne odnose na pitanje prestanka službe u VSOA-i, jer je to pitanje tim zakonom jasno propisano, već npr. pitanja dodjele vojnih činova odnosno promaknuća u činove i sl.
16. Zaključno, tužitelj navodi da je status u VSOA-e stekao na temelju rješenja ravnatelja VSOA-e, a da je Uprava za ljudske potencijale rješenje o prestanku djelatne službe u VSOA-i donijela protivno odredbama Zakona o službi u OS i odredbama ZSOS, napominjući da je postupak prestanka te službe (bez ikakvih izuzetaka, što pogrešno zaključuje prvostupanjski sud) detaljno i potpuno regulirano odredbama ZSOS. Također dodaje iscrpne razloge zbog kojih upire i na pogrešno te nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na kojem je utemeljena pobijana presuda. Prigovara i tome što je prvostupanjski sud bez osnove i obrazloženja odbio provesti daljnji dokazni postupak po prijedlogu tužitelja.
17. Na kraju, tužitelj u žalbi daje osvrt i na prirodu rješenja o prestanku službe, zaključujući da je ocjena suda da je riječ o konstitutivnom aktu nejasna i nelogična, a i proturječna izreci pobijane presude. Takvim stajalištem bi se smatra tužitelj, ukoliko navedeno rješenje ostane na snazi, formirala praksa miješenja u djelokrug rada VSOA-e i ravnatelja VSOA-e, što konkretno u praksi znači da bi Uprava za ljudske potencijale bez rješenja ravnatelja VSOA-e mogla službenim osobama VSOA-e izreći prestanak službe ili ih umiroviti bez suglasnosti ravnatelja VSOA-e što bi bilo nezakonito. Tužitelj s time u vezi svoja razmatranja i zaključke pobliže obrazlaže, uz zaključak da takvu ovlast nema niti Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost niti Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvatskog sabora. Dodaje i da je opisano postupanje Uprave za ljudske potencijale iznimka u dosadašnjem postupanju, jer to potvrđuju i pobliže navedeni slučajevi prestanka službe drugih službenih osoba VSOA-e (J. K2., L. P2., R. T., D. S., M2. R. i dr.) u kojim predmetima je osnova postupanja prema zaposlenicima VOSA-e rješenje ravnatelja VSOA o prestanku službe, a tek nakon toga je doneseno rješenje Uprave za ljudske potencijale. Tužitelj dodaje i da je Upravni sud u navedenim predmetima donio odluku kojim je imenovane osobe vratio na posao.
18. Tužitelj zaključuje da opisano postupanje u predmetnom slučaju predstavlja nezakonito i grubo kršenje odredbi mjerodavnih propisa na štetu tužitelja koji nije u praksi zabilježeno, a motivirano je isključivo nezakonitom i nedopustivom namjerom onemogućavanja povratka tužitelja na njegovo radno mjesto. Tužitelj navodi koje je sve dužnosti tijekom radnog vijeka obnašao, a i dužnosti u okviru VSOA-e, zbog čega dobro poznaje primijenjene zakonske propise, jer ih je u obavljanju svojih dužnosti i primjenjivao. Dodaje i da je bio aktivni sudionik donošenja zakonskih i podzakonskih akata koji reguliraju rad VSOA-e, kao i Ministarstva obrane RH i ima dugogodišnje iskustvo primjene navedenih propisa u praksi. Navodi i da konkretan predmet nadilazi okvire pravnog interesa tužitelja kao stranke osporavati zakonitost akta tuženika kojim se dira u njegova prava, smatrajući da se radi i o pitanju koje ulazi u sferu nacionalnog interesa RH vezano uz njezin vojno sigurno-obavještajni sustav.
19. Tužitelj predlaže da ovaj Sud pobijanu presudu ukine u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno da presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te tuženikovo rješenje od 23. veljače 2022. poništi.
20. Tužitelj u žalbi traži i naknadu troška upravnog spora, a i trošak žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.
21. Tuženik, iako uredno pozvan da se očituje o žalbenim navodima, nije dostavio odgovor na žalbu.
22. Žalba nije osnovana.
23. Ispitujući zakonitost osporene presude i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da nisu osnovani razlozi zbog kojih se presuda pobija.
24. Prije svega valja reći da prema ocjeni ovog Suda nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a te je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, postupajući time u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a.
25. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je rješenjem tuženika od 23. veljače 2022. tužitelju prestala služba u VSOA po sili zakona s danom 15. veljače 2022.
26. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a) te na temelju svih podataka prikupljenih tijekom upravnog postupka, kao i tijekom upravnog spora, prema ocjeni ovog Suda na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev.
27. Uvidom u spis predmeta koji je sudu dostavljen u tijeku upravnog spora prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: 3 K-Us-57/13 od 24. siječnja 2018. proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporaba položaja i ovlasti, opisanog u članku 291. stavku 2. u vezi s stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci i na temelju odredbe članka 58. KZ-a izrečena je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko tužitelj u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo. Navedena presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Kž-Us-48/2019-7 od 25. studenog 2021. Dalje proizlazi da je navedeno kazneno djelo zapreka za prijam u službu u Oružane snage (članak 35. Zakona o službi u OS).
28. Nadalje iz podataka upravnog spisa proizlazi da je MORH, Uprava za ljudske potencijale donijelo rješenje klasa: UP/I-112-01/22-03/65, urbroj: 512M2-010102-22-1 od 16. veljače 2022. kojim je odlučeno da tužitelju prestaje djelatna vojna služba po sili zakona s danom 15. veljače 2022. (dan saznanja za pravomoćnu presudu) zbog izrečene kazne zatvora za kazneno djelo koje je zapreka za prijam u djelatnu vojnu službu, uz častan otpust. Navedeno rješenje je doneseno na temelju odredbe članka 205. stavka 1. točke 17. Zakona o službi u OS.
29. Također proizlazi i da je tuženik donio rješenje klasa: OGR-811-01/22-01/1, urbroj: 512-10-010210/20105-22-51 od 23. veljače 2022., koje je predmet ocjene u ovom upravnom sporu, kojim je riješeno da tužitelju prestaje služba u VSOA-i po sili zakona s danom 15. veljače 2022., a to rješenje je doneseno na temelju odredbe članka 100. ZSOS.
30. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporno je li izrečena kaznena sankcija (uvjetna osuda kazne zatvora) propisani uvjet za prestanak službe tužitelja u VSOA-i, kao i tko je bio ovlašten donijeti navedeno rješenje o prestanku službe tužitelja, MORH po ravnatelju VSOA-e ili MORH po Upravi za ljudske potencijale i kojim redoslijedom.
31. Odredbom članka 105. stavka 1. točke 17. Zakona o službi u OS propisano je da djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje po sili zakona kada je tijekom službe osuđena na kaznu zatvora za kazneno djelo koje je zapreka za prijam, s danom saznanja.
32. Prema članku 100. ZSOS-a službenim osobama VSOA-e uz slučajeve prestanka službe po sili zakona propisane Zakonom o državnim službenicima, odnosno Zakonom o službi u Oružanim snagama služba po sili zakona prestaje i kada je osuđena za kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, osim za kaznena djela koje se odnose na sigurnost prometa, s danom pravomoćnosti presude.
33. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da uvjetna osuda nije vrsta kazne, pri čemu se poziva na članak 40. stavak 1. KZ-a, već da bi se navedeni pravni institut uopće mogao primijeniti nužan uvjet koji prethodi je izricanje kaznene sankcije, što u konkretnom slučaju znači da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko tužitelj u određenom razdoblju ne počini novo kazneno djelo. Sukladno tome je pravilno sud utvrdio da je tužitelj pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u navedenoj trajanju, a time da su ispunjeni uvjeti za prestanak službe tužitelja kao djelatne vojne osobe po sili zakona, primjenom navedenih zakonskih odredbi.
34. Dalje u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da u slučaju primjene odredbe članka 100. ZSOS, rješenje o prestanku službe donosi ovlaštena osoba MORH-a prema odredbi članka 215. stavka 1. Zakona o službi u OS, a dodaje i da je osporeno rješenje pravilno doneseno na temelju prethodno donesenog rješenja Uprave za ljudske potencijale, MORH od 16. veljače 2022., na temelju odredbe članka 100. ZSOS-a. S time u vezi pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da osporeno rješenje tuženika i rješenje Uprave za ljudske potencijale ne odlučuju o istoj upravnoj stvari, jer je rješenjem Uprave za ljudske potencijale tužitelju prestala djelatna vojna služba u MORH-u, a rješenjem tuženika mu je prestala službi u VSOA-i, kao ustrojstvenoj jedinici MORH-a u smislu članka 24. stavka 1. ZSOS-a.
35. Također se u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud pravilno poziva na primjenu članka 68. stavka 1. ZSOS-a koji propisuje da se u pitanjima koja nisu uređena tim zakonom na zaposlenike VSOA-e koji su djelatne vojne osobe primjenjuju odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, a zbog čega se na tužitelja, djelatnu vojnu osobu, u konkretnoj stvari primjenjuju odredbe Zakona o službi u OS; vezano uz sva pitanja koja izričito nisu uređena ZSOS-om. Pri tome prvostupanjski sud dodaje da se u konkretnom slučaju ne radi o prestanku službe iz razloga propisanih u članku 99. stavku 2. ZSOS-a, a iz stavaka 2., 4. i 6. te zakonske odredbe proizlazi da odluku o prestanku službe donosi ravnatelj VSOA-e za službene osobe koje su djelatne vojne osobe, ali samo u slučaju propisanom u toj zakonskoj odredbi (ako se utvrdi da su nesavjesnim obavljanjem poslova ili povredom propisa kojima se uređuje rad VSOA-e onemogućavale obavljanje poslova iz djelokruga VSOA-e), o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Ocjenjujući tužbene navode prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelj neosnovano ukazuje na primjenu te zakonske odredbe.
36. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj u žalbi nije uspio osporiti pravilnost zaključaka i stajališta prvostupanjskog suda, zbog čega je prihvatio utvrđeno činjenično stanje pravilnim. Tijekom žalbenog postupka je Sud ocijenio da je pobijana presuda donesena i uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava, tj. da je sud valjano odgovorio na sve prigovore odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a razloge na kojima je utemeljio presudu prihvaća u cijelosti i ovaj Sud.
37. Stoga, ocjenjujući osnovanost žalbenih razloga, ovaj Sud ocjenjuje da nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, jer nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost pobijane presude, odnosno da je presuda donesena u pravilno provedenom postupku te uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava. Dodaje se i da tijekom provedenog postupka sud nije počinio propuste koji bi u smislu članka 66. stavka 2. ZUS-a utjecali na donošenje pravilne i zakonite odluke.
38. U svezi prijedloga tužitelja za provođenje daljnjeg dokaznog postupka saslušanjem predloženih svjedoka, dodaje se da, s obzirom na pravilno i dostatno utvrđene činjenice i okolnosti od kojih ovisi donošenje zakonite odluke u ovoj stvari, i prema ocjeni ovog Suda provođenje daljnjih dokaza ne bi bilo odlučno za donošenje drugačije odluke i ishod upravnog spora. S time u vezi valja reći da prema članku 33. stavku 3. ZUS-a sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi, a niti dokaza kojima se one mogu utvrditi, ali je dužan u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka u kojima nije iznio razloge tijekom spora.
39. Slijedom iznesenog, ovaj Sud nalazi da drugačije tumačenje i interpretacija mjerodavnih odredbi primijenjenih propisa, koje iscrpno tužitelj u žalbi iznosi i obrazlaže, nisu odlučni za donošenje drukčije odluke u ovom postupku.
40. Kako je ovaj Sud ocijenio da žalbeni navodi nisu osnovani, a niti odlučni za ocjenu zakonitosti pobijane presude, niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.
41. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, a s obzirom da je žalba tužitelja odbijena, to je i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 22. ožujka 2023.
Predsjednik vijeća
Ante Galić, v.r.