Republika Hrvatska Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda
mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A.
M., iz U., J. 32, zastupane po punomoćniku
R. M. – B., odvjetniku iz P., A. 9/IV, protiv tuženika A.
B. d.d., Z., S. avenija 6, zastupan po
punomoćniku I. Š., odvjetnici iz Z., radi isplate, nakon javne rasprave
zaključene dana 13. veljače 2023. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika
tužiteljice, dana 22. ožujka 2023. godine

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope
sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 356-67/2004 kojeg su tužitelj kao korisnik
kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.09.2004. godine, a koje glase:
"…sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A. A. B. d.d….Korisnik
kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća
primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.",
pa su navedene odredbe ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke koje su
obuhvaćene Aneksima i drugim dodacima ugovora ne proizvodne nikakve pravne
učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule
švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 356-67/2004 kojeg su tužitelj
kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.09.2004. godine kojima se
glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2.
koja glasi: "…prema srednjem tečaju za devize H. A. A. B. d.d. važećem
na dan korištenja kredita.", u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. koja glasi: "U kunskoj
protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF", u odredbi čl. 3. st. 2. t. 2. koja glasi:
"Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 427,98 CHF, a podmiruje se u kunama
obračunatim po srednjem tečaju H. A. A. B. d.d. za devize na dan
dospijeća, odnosno na dan plaćanja", u odredbi čl. 3. st. 2. t. 3. koja glasi : "(Kamata
se obračuna) u CHF, a (naplaćuje u kunama) po važećem srednjem tečaju za devize

2

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

H. A. A. B. d.d. na dan dospijeća.", u odredbi čl. 11. st. 1. koja glasi:
"…kunske protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF…" pa stoga navedene odredbe
ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke koje su obuhvaćene Aneksima i drugim
dodacima ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 10.349,64 EUR1 / 77.979,87 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,77 EUR / 13,32 kn od 2.11.2004. godine do isplate
- na iznos od 8,49 EUR / 63,95 kn od 2.12.2004. godine do isplate
- na iznos od 6,17 EUR / 46,50 kn od 04.01.2005. godine do isplate
- na iznos od 1,14 EUR / 8,56 kn od 02.02.2005. godine do isplate
- na iznos od 0,63 EUR / 4,73 kn od 02.03.2005. godine do isplate
- na iznos od 7,94 EUR / 59,79 kn od 16.04.2008. godine do isplate
- na iznos od 0,94 EUR / 7,08 kn od 16.05.2008. godine do isplate
- na iznos od 1,58 EUR / 11,91 kn od 15.07.2008. godine do isplate
- na iznos od 35,53 EUR / 267,67 kn od 17.11.2008. godine do isplate
- na iznos od 19,80 EUR / 149,18 kn od 15.12.2008. godine do isplate
- na iznos od 39,78 EUR / 299,76 kn od 09.01.2009. godine do isplate
- na iznos od 42,86 EUR / 322,90 kn od 13.02.2009. godine do isplate
- na iznos od 44,24 EUR 333,36 kn od 13.03.2009. godine do isplate
- na iznos od 40,42 EUR / 304,53 kn od 15.04.2009. godine do isplate
- na iznos od 41,15 EUR / 310,04 kn od 22.05.2009. godine do isplate
- na iznos od 35,30 EUR / 265,98 kn od 19.06.2009. godine do isplate
- na iznos od 30,99 EUR / 233,53 kn od 01.07.2009. godine do isplate
- na iznos od 32,14 EUR / 242,15 kn od 06.08.2009. godine do isplate
- na iznos od 34,41 EUR / 259,26 kn od 07.09.2009. godine do isplate
- na iznos od 34,21 EUR / 257,77 kn od 18.01.2010. godine do isplate
- na iznos od 31,92 EUR / 240,47 kn od 18.01.2010. godine do isplate
- na iznos od 36,22 EUR / 272,92 kn od 18.01.2010. godine do isplate
- na iznos od 39,68 EUR / 298,94 kn od 24.05.2010. godine do isplate
- na iznos od 44,59 EUR / 335,96 kn od 24.05.2010. godine do isplate
- na iznos od 43,46 EUR / 327,47 kn od 24.05.2010. godine do isplate
- na iznos od 50,13 EUR / 377,70 kn od 24.05.2010. godine do isplate
- na iznos od 48,86 EUR / 368,17 kn od 24.05.2010. godine do isplate
- na iznos od 51,33 EUR / 386,73 kn od 06.08.2010. godine do isplate
- na iznos od 72,66 EUR / 547,47 kn od 06.08.2010. godine do isplate
- na iznos od 68,27 EUR / 514,38 kn od 06.08.2010. godine do isplate
- na iznos od 81,69 EUR / 615,48 kn od 31.08.2010. godine do isplate
- na iznos od 77,05 EUR / 580,55 kn od 30.09.2010. godine do isplate
- na iznos od 69,59 EUR/ 524,36 kn od 02.11.2010. godine do isplate
- na iznos od 85,33 EUR / 642,90 kn od 06.12.2010. godine do isplate
- na iznos od 98,53 EUR / 742,38 kn od 07.01.2011. godine do isplate
- na iznos od 84,61 EUR / 637,51 kn od 08.02.2011. godine do isplate
- na iznos od 89,97 EUR / 677,86 kn od 28.02.2011. godine do isplate

1 fiksni tečaj konverzije 7,53450

3

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

- na iznos od 83,75 EUR / 631,02 kn od 31.03.2011. godine do isplate - na iznos od 84,88 EUR / 639,55 kn od 30.04.2011. godine do isplate - na iznos od 111,19 EUR / 837,75 kn od 31.05.2011. godine do

isplate

- na iznos od 113,75 EUR / 857,07 kn od 30.06.2011. godine do

isplate

- na iznos od 135,73 EUR/1.022,66 kn od 01.08.2011. godine do

isplate

- na iznos od 124,44 EUR / 937,60 kn od 31.08.2011. godine do

isplate

- na iznos od 112,08 EUR / 844,48 kn od 30.09.2011. godine do

isplate

- na iznos od 105,38 EUR / 794,01 kn od 31.10.2011. godine do

isplate

- na iznos od 104,44 EUR / 786,94 kn od 30.11.2011. godine do

isplate

- na iznos od 110,26 EUR / 830,74 kn od 31.12.2011. godine do

isplate

- na iznos od 115,33 EUR / 868,92 kn od 31.01.2012. godine do

isplate

- na iznos od 116,00 EUR / 874,03 kn od 29.02.2012. godine do

isplate

- na iznos od 112,50 EUR / 847,62 kn od 31.03.2012. godine do

isplate

- na iznos od 114,86 EUR / 865,45 kn od 30.04.2012. godine do

isplate

- na iznos od 116,48 EUR / 877,65 kn od 31.05.2012. godine do

isplate

- na iznos od 113,76 EUR / 857,13 kn od 30.06.2012. godine do

isplate

- na iznos od 114,48 EUR / 862,53 kn od 31.07.2012. godine do

isplate

- na iznos od 112,43 EUR / 847,13 kn od 31.08.2012. godine do

isplate

- na iznos od 108,08 EUR / 814,35 kn od 1.10.2012. godine do isplate - na iznos od 112,79 EUR / 849,80 kn od 31.10.2012. godine do

isplate

- na iznos od 115,05 EUR / 866,82 kn od 30.11.2012. godine do

isplate

- na iznos od 113,40 EUR / 854,42 kn od 31.12.2012. godine do

isplate

- na iznos od 104,52 EUR / 787,53 kn od 31.01.2013. godine do

isplate

- na iznos od 112,06 EUR / 844,35 kn od 12.03.2013. godine do

isplate

- na iznos od 112,72 EUR / 849,32 kn od 15.04.2013. godine do
isplate

4

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

- na iznos od 109,77 EUR / 827,05 kn od 27.05.2013. godine do
isplate

- na iznos od 100,57 EUR / 757,78 kn od 21.06.2013. godine do
isplate

- na iznos od 100,34 EUR / 756,02 kn od 09.07.2013. godine do
isplate

- na iznos od 102,60 EUR / 773,04 kn od 07.08.2013. godine do
isplate

- na iznos od 106,22 EUR / 800,31 kn od 02.09.2013. godine do
isplate

- na iznos od 111,23 EUR / 838,08 kn od 01.10.2013. godine do
isplate

- na iznos od 108,65 EUR / 818,59 kn od 31.10.2013. godine do
isplate

- na iznos od 110,48 EUR / 832,40 kn od 06.12.2013. godine do
isplate

- na iznos od 112,56 EUR / 848,05 kn od 08.01.2014. godine do
isplate

- na iznos od 42,92 EUR / 323, 38 kn od 17.02.2014. godine do
isplate

- na iznos od 45,15 EUR / 340,21 kn od 21.03.2014. godine do isplate
- na iznos od 44,42 EUR / 334,70 kn od 02.04.2014. godine do isplate
- na iznos od 41,95 EUR / 316,08 kn od 19.05.2014. godine do isplate
- na iznos od 41,16 EUR / 310,11 kn od 20.06.2014. godine do isplate
- na iznos od 41,52 EUR / 312,81 kn od 09.07.2014. godine do isplate
- na iznos od 44,32 EUR / 333,93 kn od 01.08.2014. godine do isplate
- na iznos od 46,68 EUR / 351,74 kn od 01.09.2014. godine do isplate
- na iznos od 46,19 EUR / 348,04 kn od 03.10.2014. godine do isplate
- na iznos od 48,24 EUR / 363,43 kn od 05.11.2014. godine do isplate
- na iznos od 49,62 EUR / 373,62 kn od 01.12.2014. godine do isplate
- na iznos od 48,80 EUR / 367,72 kn od 07.01.2015. godine do isplate
- na iznos od 49,03 EUR / 369,44 kn od 06.02.2015. godine do isplate
- na iznos od 49,03 EUR / 369,43 kn od 04.03.2015. godine do isplate
- na iznos od 49,03 EUR / 369,44 kn od 16.04.2015. godine do isplate
- na iznos od 49,03 EUR / 369,43 kn od 15.05.2015. godine do isplate
- na iznos od 49,03 EUR / 369,43 kn od 17.06.2015. godine do isplate
- na iznos od 49,03 EUR / 369,44 kn od 14.07.2015. godine do isplate
- na iznos od 49,03 EUR / 369,44 kn od 14.08.2015. godine do isplate
- na iznos od 49,03 EUR / 369,44 kn od 18.09.2015. godine do isplate

pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, a on

1. siječnja 2008. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet
postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do

31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja

5

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem
kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.063,81 eur / 15.550,00 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 10. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi
utvrđenja i isplate iznosa čija će se visina odrediti nakon što tuženik dostavi potrebne
podatke i nakon što se provede vještačenje, sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona
o parničnom postupku (Narodne novine, SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82,
69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,
70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP). U tužbi navodi da je dana 23. rujna 2004. godine s
tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 356-67/2004, za iznos od 70.000,00 CHF, u
kunskoj protuvrijednosti, što je i potvrđeno kasnijim aneksima navedenog Ugovora.
Predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj
tužitelj i tuženik nisu posebno pregovarali, te nisu utvrđeni precizni parametri i
metode izračuna spomenutih parametra koji imaju utjecaj na odluku o promjeni
kamatne stope. Ugovorna kamatna stopa se od početka otplate kredita u nekoliko
navrata povećala, što je posljedično uzrokovalo povećanje mjesečnih anuiteta.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom
Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, u dijelu
koji se tiče promjenjive ugovorene kamatne stope, pravomoćno je utvrđeno da je
tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača, korisnika kredita, stvarajući
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, najviše na štetu potrošača, a
upravo na način što se u ugovorima u kreditu ugrađivala redovna kamatna stopa koja
je tijekom postojanja obveze, sukladno ugovorima o kreditu, promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke, a da se o navedenoj odredbi nije prije ni tijekom
zaključenja ugovora, pojedinačno raspravljalo kao što se nisu ni odredili precizni
parametri i metode izračuna tih parametra koji utječu na odluku o promjeni
ugovorene kamatne stope. Tužitelj ističe da ništetnost odredbe ima ex tunc učinak
što bi značilo da nije samo navedena odredba bez pravnog učinka nego i sve odluke
tuženika donesene tijekom trajanja kredita kojima se mijenjala kamatna stopa.
Predmetnim je Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima
u kunskoj protuvrijednosti iznosa 427,98 CHF obračunatim po srednjem tečaju Hypo
Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća. Tužitelj tvrdi da tijekom zaključenja
ugovora i prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je u
potpunosti propustio informirati i obavijestiti tužitelja o svim bitnim parametrima za
donošenje odluke kao i o mogućim posljedicama ukoliko dođe do promjene tečaja
valute za koju je predmetni Ugovor o kreditu vezan, što je dovelo do neravnoteže u
pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan kad je Ugovor o kreditu sklopljen, 23.
rujna 2004. godine, srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi H. A.-A.-B.

6

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

d.d. iznosio je 4,793844. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-
1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od

14. lipnja 2019. godine, pravomoćno je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne
interese i prava potrošača, korisnika kredita, pošto su ugovori o kreditu sadržavali
ništetnu odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a nisu
obuhvatno informirali korisnike kredita o mogućim rizicima i posljedicama koje dolaze
uz njih. Tužitelj predlaže da se i u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim
odredbe kojima se glavnica kredita veže za tečaj valute švicarskog franka. Tužitelj
ističe da ništetnost odredbi koje su predmet gore citiranih presuda, ništetnost
odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope, odnosno ništetnost
odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu
švicarskog franka, u suprotnosti s kogentnim odredbama i to s člankom 81. i 82.
Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme
sklapanja predmetnog Ugovora. Tužitelj, nadalje, smatra da je s obzirom na
navedene ništetne odredbe, znatno pretplatio predmetni kredit, no ne može točno
odrediti visinu tužbenog zahtjeva s obzirom da mu tuženik nije dostavio potrebnu
dokumentaciju. I prije pokretanja ovog parničnog postupka, tužitelj se obratio
tuženiku u cilju mirnog rješavanja spora, te je pokušao pribaviti potrebnu
dokumentaciju koju tuženik nije dostavio u primjerenom roku, koju je tuženik, na
temelju građanskopravnog odnosa, dužan dati. Tužitelj predlaže sudu da sukladno
članku 186.b stavak 3. ZPP-a donese rješenje kojim nalaže tuženiku dostavu
spomenute dokumentacije. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2868/2018 od
dana 12. veljače 2019. godine, kojim je utvrđeno da iako su korisnici kredita,
temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, 102/2015), zaključili
dodatak ugovoru o kreditu kojim se mijenjaju obveze valutne obveze, kamatne stope
i iznosa preostale neotplaćene glavnice, to ne dovodi do gubitka pravnog interesa za
utvrđenjem određenih ugovornih odredbi ništetnim, već i povlači sa sobom i pravo na
povrat novčanog iznosa, što propisuje i članak 323. Zakona o obveznim odnosima
(Narodne novine, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje:
ZOO), gdje ništetnost ugovornih odredbi dovodi do posljedice da je jedna ugovorna
strana dužna vrati drugoj ugovornoj strani sve što je primila na temelju spomenutih
ništetnih odredbi.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog
zahtjeva, osporava i sve činjenične navode, te se protivi svim dokaznim prijedlozima
tužitelja. Tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare tvrdeći da je za sva
potraživanja na temelju stjecanja bez osnove nastala prije 12. lipnja 2014. godine
nastupila zastara potraživanja. Tuženik, nadalje, tvrdi da je tužba radi zaštite
kolektivnih interesa traženje deklaratorne odluke kojom se utvrđuje je li došlo do
povrede prava potrošača, te udruga potrošača nije vjerovnik, niti su tužene banke
dužnik, pa se stranke u takvom postupku ne mogu smatrati vjerovnikom, odnosno
dužnikom. Tuženik ističe da je ovo prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po tom
pitanju i nema mjesta govora o prekidu zastare prije podnošenja tužbe. Tuženik
iznosi i svoje mišljenje tumačenja Vrhovnog suda smatrajući da sud ne može sam
odrediti kada nastupa zastara s obrazloženjem da pravna norma koja bi to uređivala
ne postoji. Tuženik također tvrdi da osnova tužbe može biti institut stjecanja bez
osnove ili institut naknade štete, čiji su rokovi zastare pet, odnosno tri godine
sukladno ZOO-u, odnosno ZPP-u, te da sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih

7

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

interesa potrošača niti jednim zakonskim propisom nije navedena kao razlog prekida
trajanja roka zastare. Nadalje, tužitelj je 28. svibnja 2019. godine podnio zahtjev za
dostavu potrebne dokumentacije, a tužba je podnesena 12. lipnja 2019., te tuženik
smatra neosnovanim navode tužitelja da mu tuženik nije dostavio dokumentaciju, s
obzirom da se radi o kratkom vremenskom roku između podnošenja zahtjeva i
predaje tužbe. Tuženik isto tako upućuje da su potpisnici predmetnog Ugovora bili i
I. R. iz U., Z. 2, S. K. iz U., K. 6 i
M. R. iz U., Z. 2, smatrajući da bi i navedeni trebali biti
obuhvaćeni kao tužitelji predmetnom tužbom, te predlaže saslušanje istih s obzirom
da utječe na vrijednost predmeta spora. Nadalje, tuženik ističe da ne postoje
pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja kojim traži od suda donošenje rješenja
kojim se nalaže dostava potrebne dokumentacije za utvrđenje visine tužbenog
zahtjeva, pozivajući se na članak 186.b ZPP-a, tvrdeći da tužitelj mora dokazati da
se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik dužan polagati račun, dati pregled
imovine i obveza, te da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini. Prema poslovnoj
praksi i uobičajenim trgovačkim običajima, sva dokumentacija koja se odnosi na
Ugovor o kreditu dostavljena je i predana osobno tužitelju, te je on bio informiran i
obaviješten o promjenama kamatne stope kao i o otplatnim planovima nakon svake
izmjene odredaba Ugovora kojima se mijenjao anuitet. Kako je tužitelj mjesečno vršio
uplate novčanih sredstava, tuženik upućuje da tužitelj raspolaže traženom
dokumentacijom, te sam ima pravo odlučiti hoće li je priložiti u spis. Tuženik
osporava činjenicu da tužitelj ima pravni interes utvrđenja ništetnosti pojedinih
ugovornih odredbi predmetnog Ugovora, te ističe da se tužitelj neosnovano poziva na
primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13, za koju naglašava
da se ona odnosi na naknadu štete, a ne na stjecanje bez osnove što je ovdje
predmet, i Pž-6632/2017, potkrjepljujući to člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača
(Narodne novine,79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) te
člankom 502.c ZPP-a. Tuženik naglašava da citirane odredbe omogućavaju
potrošačima pozivanje na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih prava i
interesa u posebnim parnicama za naknadu štete, a ne za isplate na temelju
stjecanja bez osnove što je ovdje predmetni slučaj. Tuženik tvrdi da posjeduje
dokaze da se o spornim odredbama, za koje tužitelj traži utvrđenje ništetnosti,
pojedinačno pregovaralo, te posljedično one ne bi bile nepoštene temeljem članka

81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, tuženik ističe da su sporne
ugovorne odredbe „jasne, lako uočljive i razumljive“, te za to prilaže dokaze. Tuženik
ukazuje da tužitelj nije spomenuo ni obrazložio koje konkretne radnje su dovele do
ništetnosti pojedinih odredbi, te smatra da pozivanje na presude Visokog trgovačkog
suda RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može zamijeniti činjenične navode
tužbe o kojima sud odlučuje primjenom materijalnog prava. Tuženik smatra da
dokazni prijedlozi tužitelja nisu adekvatni, te se iz istih ne može utvrditi osnovanost i
visina tužbenog zahtjeva. Nadalje, tvrdi da su tužitelj i tuženik pojedinačno
pregovarali o spornim ugovornim odredbama predmetnog Ugovora ukazujući na to
da je tužitelj imao opciju odabira kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatom, kao
što je mogao i birati valutnu klauzulu, te se na kraju on sam odlučio za promjenjivu
kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF smatrajući istu najprihvatljiviju. Sva su prava
tužitelja prije, tijekom i nakon sklapanja Ugovora o kreditu bila poštovana. Tužitelj se
prije sklapanja Ugovora obratio tuženiku te se tijekom razgovora i pregovora, tužitelj

8

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

upoznao sa svim mogućnostima kreditiranja, tuženik mu je vrlo jasno objasnio sve
značajke Ugovora, između ostalog i promjenjivost kamatne stope kao i valutnu
klauzulu u CHF. Predmetni je ugovor imao vrlo jasan i uočljiv tekst u kojem je stajalo
da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u CHF, što je tužitelj sam
prihvatio. Tuženik je prije sklapanja, ali i tijekom trajanja Ugovora poštivao u cijelosti
sve odredbe o pravima potrošača, imajući na umu i pazeći da tužitelj jasno izrazi
svoju ugovornu volju, te također tužitelju predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete
Ugovora o kreditu, gdje su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, a sve to
sukladno članku 3. i 305. stavku 4. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine,
159/13, 19/15, 102/15, 15/18). Osim toga, tuženik je izradio i „Metodologiju promjene
kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A.-
A.-B. d.d.“ kojom su jasno definirani i detaljno obrazloženi parametri koji utječu
na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Sukladno važećim
zakonskim odredbama, tuženik tvrdi da je dopušteno ugovaranje promjenjive
kamatne stope, pa tako predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve pretpostavke
predviđene zakonom sukladno kojima se godišnja kamatna stopa u Ugovoru mogla
promijeniti. Tužitelj je potpisivanjem i sklapanjem Ugovora o kreditu iskazao svoju
pravu volju, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu određenih
ugovornih odredbi, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu
je dostavio tuženik. Opcija ugovaranja promjene kamatne stope sukladna je Zakonu
o potrošačkom kreditiranju, kao i njezinim izmjenama od 01. siječnja 2014. godine
kojima je uvedena obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u
postojećim ugovorima, uvođenjem preciznih, egzaktnih parametra za promjenu
kamatne stope. Radi utvrđenja radi li se o dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj
klauzuli potrebno je ustanoviti procjenu uzrokuje li određena ugovorna odredba
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te
uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, temeljem članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ, radi li se o uvjetu dobre
vjere. Navedeni uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o ništetnoj
odredbi, što tuženik smatra da ovdje nije slučaj. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli
je dopuštena, te ona sama ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, pošto ni sam tuženik nije imao
kontrolu nad promjenom tečaja CHF, te bi shodno s time, obveza tužitelja mogla biti
veća ili manja od one ugovorene. Tuženik se poziva na članak 22. stavak 1. ZOO-a,
ukazujući da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u skladu s kogentnim
propisima, potkrjepljujući to i presudom Vrhovnog suda posl.br. Revt-249/14-2 od 9.
travnja 2015. godine. Sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, sukladno
tuženiku, nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, obzirom da tuženik kamatnu
stopu nije mijenjao arbitrarno, već temeljem vanjskih uvjeta, kao što su stanje na
tržištu, rizik posla i troškova poslovanja, te štoviše, u djelatnosti tuženika ne može ni
doći do arbitrarnosti određivanja naknade koja ne bi bila sukladna uvjetima na tržištu
i koja bi uzrokovala neravnotežu na štetu tužitelja, pošto je djelatnost tuženika pod
kontrolom regulatora. Tuženik ističe da je oglasima upozoravao svoje klijente o
rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te putem njihovog
glasila „HYPO Times“ iz 2005. godine koje je bilo javno dostupno u poslovnicama
tuženika i putem interneta, a također je bilo dostavljeno klijentima na njihove adrese.
Tuženik naglašava da procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli znatnu

9

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača, mora biti učinjena u
vrijeme sklapanja Ugovora, a sam porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora nije
relevantan za ocjenu valjanosti ugovorne odredbe, pozivajući se na presudu Sud
Europske Unije u Presudi od 20. rujna 2017. godine, Ruxandra Paula Andriciuc i dr.
protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16. Tuženik tvrdi da nije mogao predvidjeti rast
tečaja švicarskog franka, obzirom da ga ni Centralna banka Švicarske nije mogla
predvidjeti, te da se ne može od tuženika zahtijevati da snosi valutni rizik kao ni da
predvidi mogući rast švicarskog franka. Tužitelj u tužbi nije naveo što potražuje ni po
kojoj osnovi, kao da nije predložio financijsko vještačenje, te tuženik smatra da bi
sud, sukladno članku 219. ZPP-a, tužbu trebao odbiti, budući da tužitelj nije predložio
dokaze kojima bi utvrdio činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev. Tuženik se
posebice protivi usvajanju dokaza financijskog vještačenja, bez prethodne obavijesti
tužitelja na koji način predlaže obaviti financijsko vještačenje. Tuženik naglašava da
mu se mora omogućiti raspravljanje o dokazima, imajući na umu posljedice koje
proizlaze iz propuštanja sukladno članku 7. stavku 4. ZPP-a, te predlaže odbijanje
dokaznog prijedloga financijskog vještačenja, ukoliko tužitelj ne predloži zadatak za
financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka. Također se snažno
protivi davanju zadatka financijskom vještaku koji se temelji na izračunavanju razlike
fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja na dan sklapanja predmetnog Ugovora.
Utvrđivanjem ništetnom odredbe koja s tiče visine kamate, nastaje pravna praznina
koja se dopunjava dopunskim tumačenjem Ugovora, budući da ne postoje
dispozitivne zakonske norme koje bi uređivale navedeni problem. Dopunska
tumačenja ugovora temelje se na članku 319. stavka 2. ZOO-a gdje se naglasak
stavlja na pitanje što bi se ugovorne strane dogovorile kao pošteni ugovorni partneri
imajući u vidu da međusobni interesi budu skladni s načelima obveznog prava i
svrhom ugovora. Tuženik još jednom ukazuje da su valutna klauzula i promjenjivost
kamatne stope dopušteni u ugovorima o kreditu u Republici Hrvatskoj, te se protivi
uzimanju navedenih instrumenata kao parametara za bilo koji izračun, oslanjajući se
na presudu Županijskog suda u Puli, pod posl.br. Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.
godine, kao i na izjavu udruge „Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu
potrošača“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ukoliko bi se
odredilo financijsko vještačenje i to na način da se zahtijevaju izračuni po fiksnoj
kamati, tuženik smatra da bi se tada tužitelj stavio u povlašteni položaj u odnosu na
ostale potrošače i u odnosu na tuženika, jer bi tada tužitelj stekao veću korist od one
koja mu uistinu pripada. Tuženik tvrdi da je tijekom cijelog trajanja predmetnog
Ugovora postupao sukladno zakonskim propisima i u skladu s dobrom poslovnom
praksom. Tuženik osporava kamatni tijek koje tužitelj zahtijeva, posebice kamate
zahtijevane prije podnošenja tužbenog zahtjeva, ukazujući da nije pao u zakašnjenje
izvršenja obveze prema tužitelju, za koju tvrdi da mu nije poznata niti izvjesna.

3. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ
4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989,
20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199,
129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008,
57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP), u sporovima u kojima se ne može
postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje tuženik nije
dostavio tužitelju premda njima raspolaže, a koje mu prema sadržaju građanskog

10

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

pravnog odnosa je dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje
stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika
osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu,
odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke,
odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima
koje tuženik izbjegava dati.

3.1.Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva
stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno
davanje podataka koje tuženik nije dao tužitelju premda njima raspolaže, a zatim u
vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

3.2. Tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe dana 28. svibnja 2019.
godine obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije (otplatni plan za
sve buduće uplate, obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznim
kamatama i troškovi, specifikaciju uplata po partiji kredita, obavijest o promjenama
kamatnih stopa po kreditu (povijest kamatnih stopa)), koja bi bila temelj za tužbu kao
i specifikaciju tužbenog zahtjeva, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio. Zato je
tužitelj opravdano podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b. ZPP-a.
3.3. Sud je utvrdio da je manifestacijski zahtjev tužitelja osnovan, te je
Rješenjem posl.br. 31 P-1997/2019-10 od 17. svibnja 2021. godine naloženo
tuženiku da za sud i tužitelja u roku od 30 dana dostavi dokumentaciju vezanu za
Ugovor o kreditu broj 356-67/2004 od 23. rujna 2004. godine (čl. 325.a ZPP-a).

4. Tuženik je uz podnesak od 27. svibnja 2021. godine dostavio potrebnu dokumentaciju.

5. Tužitelj je dokazao da je zahtijevana dokumentacija zajednička za obje
stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskog pravnog odnosa, koji je
proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, te su bili ispunjeni uvjeti u smislu
odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

6. Tužitelj je nakon toga podneskom od 13. rujna 2021. godine uredio tužbeni
zahtjev za isplatu kojim ukupno potražuje iznos od 66.470,19 kn zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama kako je to pojedinačno prikazano mjesečno od 02.
prosinca 2004. godine do 18. rujna 2015. godine.

7. U postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je tužitelj nakon
provedenog financijskog vještačenja, postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu i
to tužbeni zahtjev kako je opisano u točki III izreke Presude. Tužitelj nije izvršio
preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, već je tužba uređena (a tužba
se može urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka, što proizlazi iz odredbe čl.

312. st. 1. ZPP-a) nakon provedenog financijskog vještačenja.

8. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, protivio se povišenju
tužbenog zahtjeva jer da je prilikom podnošenja tužbe s neodređenog iznosa u tužbi
i naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 11.000,00 kn, nakon
provedenog financijskog vještačenja postavio tužbeni zahtjev na iznos od 77.979,87
kn.

11

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

9. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja uređenom nakon
provođenja financijskog vještačenja podneskom od 09. listopada 2022. godine jer
se isto ne smatra preinakom u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a već je sud uzeo
u obzir Zaključak Vrhovnog suda RH sa sastanka predsjednika Građanskih odjela
Županijskih odjela i Građanskih odjela Vrhovnog suda RH posl.br. Su IV-162/2021 od

26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u
švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza
financijskim vještačenjem.". Naime, sud je dopustio preinaku jer je do preinake došlo
zbog provedenog financijskog vještačenja, a što predstavlja okolnost koja je nastala
nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu po nekoj drugoj osnovi,
osim one koja je navedena u tužbi, pa sukladno tome sud smatra da se tuženik
takvoj preinaci ne može protiviti.

10. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: zahtjev za izdavanje
dokumentacije (9), Ugovor o kreditu broj 356-67/2004 (10-17), novinske članke (41-
49), metodologiju promjene kamatnih stopa (50), tablicu kamatne stope (118-122),
obavijest (135, 138, 141, 146, 172), otplatni plan (136-137, 139-140, 142-145, 147-
153), specifikaciju uplata (154-157), pregled prometa (158-171), saslušani su
svjedoci S. P., I. R., S. K. i tužiteljica kao
parnična stranka, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku,
te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (221-252).

11. Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužiteljica kao korisnica kredita, te
I. R. kao sudužnik i založni dužnik, te S. K. kao sudužnik i
M. R. kao založni dužnik i pravni prednik tuženika H. A. A. B.
d.d. Zagreb dana 23. rujna 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 356-67/2004
sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na
nekretnini, kojim je tuženik (pravni prednik tuženika) odobrio tužiteljici kredit u iznosu

70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate do 30. rujna 2028. godine,
u svrhu dovršenja kuće tj. odobren joj je stambeni kredit. Člankom 3. Ugovora
propisano je da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF
zaračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje, da se korisniku kredita
odobrava rok korištenja kredita, uz plaćanja kamata do 30. rujna 2004. godine, da se
kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog
anuiteta da iznosi 427,98 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem
tečaju Hypo Alpe Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan
plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke,
počevši od 31. listopada 2004. godine, a dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je
svakog posljednjeg dana u mjesecu. U razdoblju korištenja kredita do stavljanja
kredita u otplatu Banka zaračunava interkalarnu kamatu na kredit u visini redovne
kamatne stope iz st. 1. čl. 3. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama
po važećem srednjem tečaju za devize H. A. A. B. d.d. na dan dospijeća.
Interkalarna kamata dospijeva na naplatu istekom roka korištenja kredita, a o
njezinom iznosu će banka pisano obavijestiti korisnika kredita. Kamate se
obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se sukladno st. 2. čl. 3.
Ugovora. Propisano je da korisnik kredita potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je

12

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

upoznat sa efektivnom kamatnom stopom, te da mu je uručena otplatna tablica. Čl. 6.
propisana je promjenjivost kamatne stope, te da je banka ovlaštena u slučaju
promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o
kamatnim stopama H. A. A. B. d.d., a korisnik kredita svojim potpisom
na Ugovoru da izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim
stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Čl. 10. Ugovora ugovorne strane
su zasnovale založno pravo u korist banke dok je čl. 11. Ugovora propisano da
založni dužnici dozvoljavaju da banka može bez njihovog posebnog odobrenja ili
naknadne suglasnosti u zemljišnim knjigama na nekretnini koja je u vlasništvu I.
R. i M. R. na jednake dijelove zasnuje založno pravo u svoju
korist u visini od kunske protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF uvećano za
pripadajuću kamatu, zateznu kamatu, naknade i sve ostale troškove radi osiguranja
tražbine iz Ugovora, uz zabilježbu ovršivosti tražbine.

12. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zatim
sporno je da li tužiteljica ima pravni interes podnošenja tužbe, da li je nastupila
zastara, da li su kao tužitelji trebali biti označeni i I. R., S. K. i
M. R. (koji su u Ugovoru bili sudužnici i založni dužnici), te konačno da li
su odredbe Ugovora na koje se tužiteljica u tužbenom zahtjevu poziva ništetne ili
ne.

13. Tužiteljica je potrošač prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača,
koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora (NN 96/2003 i 46/2007, dalje:
ZZP/03). Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe
koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti, niti
poduzetničkoj djelatnosti. Ugovorom o kreditu ugovorena je namjena kredita i to kao
stambeni kredit. Iz navedenog proizlazi nespornim zaključak da namjena kredita nije
bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička aktivnost, niti zanimanje tužiteljice, već
stambeni kredit koji je utrošen isključivo za privatne svrhe. Zato se ima smatrati da
je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, a slijedom toga da je
tužiteljici odobren potrošački kredit.

14. Odredba čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ
4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989,
20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199,
129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008,
57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) propisuje da je svaka stranka
dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim
pobija navode i dokaze protivnika. A prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju
izvedenih dokaza (čl. 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju
činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu
dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost
stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti
sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

15. Neosnovani su navodi tuženika da su tužbom, u svojstvu tužitelja trebali biti obuhvaćeni i sudužnici i založni dužnici. Naime, točno je da je Ugovor o

13

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

namjenskom kreditu s pravnim prednikom tuženika, osim tužiteljice, sklopio i I.
R. (sudužnik i založni dužnik), S. K. (sudužnik) i M. R.
(založni dužnik), te da su založni dužnici dopustili zasnivanje založnog prava u korist
banke radi osiguranja naplate tražbine kreditora (čl.10. Ugovora) i da su se suglasili
da kreditor može neposredno provesti ovrhu na založenoj nekretnini radi prisilne
naplate odmah po njezinoj dospjelosti (čl. 11. i 12. Ugovora). Pravomoćnost
Presude kojom su utvrđeni ništetnim ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu
reflektirala bi se na založne dužnike samo u situaciji kada bi tuženica namirivala
dospjelu tražbinu na nekretnini založnog dužnika, a koja bi uključivala tražbinu
obračunatu primjenom ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
Međutim, u konkretnom slučaju tuženik ne namiruje dospjelu tražbinu. Založni
dužnici nisu nužni suparničari u parnici za utvrđenje ništetnosti i za isplatu temeljem
stečenog bez osnova. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u
presudi broj Revt-299/12-2 od 19. ožujka 2014. godine, a isto vrijedi i kada treća
osoba zahtijeva utvrđenje ništetnosti pravnog posla o čemu se Vrhovni sud RH
izjasnio kroz više odluka (npr. Rev-x 985/2013-2 od 05. prosinca 2019.).

16. Tuženik se podnescima od 06. veljače 2023. i 10. veljače 2023.
očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 07. rujna 2022. godine, međutim sud nije
prihvatio navedene podneske tuženika koji se odnose na očitovanje na nalaz i
mišljenje sudskog vještaka, kao ni prijedlog tuženika da se vještak usmeno sasluša,
a to sve iz razloga jer je tuženik uredno upozoren da se naknadna očitovanja, izvan
roka kojeg mu je odredio sud za očitovanje, neće uzeti u obzir. Tuženik je primio
dopis kojim mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka na očitovanje u roku od 15
dana, dana 09. rujna 2022. godine, a Rješenjem je tuženiku produljen rok radi
očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka za daljnjih 45 dana i tuženik je to Rješenje
primio 12. rujna 2022. godine. Tuženik se u određenom roku za očitovanje nije
očitovao, a upozoren je da se naknadna očitovanja neće uzeti u obzir i zbog toga
podneske tuženika od 06. veljače 2023. i 10. veljače 2023. sud nije uzeo u obzir.

17. Nadalje, obzirom na isticanje tuženika o protivljenju tužbenog zahtjeva
tužitelja preciziranog 09. listopada 2022. godine, jer da je tužitelj povisio tužbeni
zahtjev s neodređenog iznosa u tužbi na iznos od 77.979,87 kn, sud smatra da
tužbeni zahtjev nije prekoračen već je tužitelj tužbeni zahtjev mogao konačno
precizirati tek po provedenom financijskom vještačenju. Zato sud nije prekoračio
tužbeni zahtjev već je odlučio u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku u
smislu odredbe čl. 2. ZPP-a.

18. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da se utvrde
ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i ugovaranju valutne
klauzule sadržane u ugovoru o kreditu broj 356-67/2004 sa sporazumom o
osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojeg su
tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor zaključili 23. rujna 2004. godine,
kao i da se naloži tuženiku da s osnova preplaćene kamate i valutne klauzule isplati
tužiteljici iznos od 10.349,64 eura / 77.979,87 kn, sve sa zakonskim zateznim
kamatama na pojedine iznose, kako je to specificirano postavljenim tužbenim

14

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

zahtjevom, nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 09. listopada

2022. godine. Zatim predmet spora su svi naprijed istaknuti prigovori tuženika.

19. Svjedokinja S. P. iskazala je da se sjeća da se tužiteljica
obratila banci, u kojoj je bila službenica, sa zahtjevom za kredit. Tužiteljici da je
objasnila uvjete kredita i značenje promjena kamatnih stopa. Objasnila joj je da je
prvih 6 mjeseci kamatna stopa fiksna. Ne sjeća se točno kada je tužiteljica podigla
kredit, tj. ne sjeća se točno koja akcija je bila u vrijeme kada je tužiteljica podigla
kredit. Ali sjeća se da je bila akcija kada je kamatna stopa iznosila 3,88. Zatim da
je akcija bila kada je kamatna stopa bila 3,99 i 4,60. Ponavlja da se ne sjeća
točno za vrijeme koje akcije je tužiteljica podigla kredit. Pojasnila je da zapravo ne
zna točno kada je tužiteljica podigla kredit u CHF, ali sigurna je da je u početku
postojanja akcija za kredit u CHF prvih 6 mjeseci kamatna stopa bila fiksna, a
kasnije je kamatna stopa bila promjenjiva. Tako ne može sa sigurnošću reći da li je
tužiteljica sklopila ugovor o kreditu kada je kamata bila fiksna ili kada je kamata već
od početka bila promjenjiva. Sa sigurnošću može reći da prvi kredit sa CHF je
isplaćen u svibnju mjesecu 2004. godine. Sjeća se da je bila radila u banci kada je
imala kancelariju u prizemlju. Kasnije tijekom vremena ona je kancelariju imala na
katu i sjeća se kada se tužiteljica obratila za kredit ona je tada bila na katu i
tužiteljica je došla kod nje na kat u banci u kojoj je radila. U to vrijeme bila je
financijski savjetnik i kako je već iskazala tužiteljici je objasnila uvjete kredita. U to
vrijeme kada je tužiteljica bila kod nje ugovor o kreditu još nije bio sastavljen, pa joj
tada nije objašnjavala odredbe ugovora o kreditu. Nije bila prisutna kod solemnizacije
ugovora o kreditu koji je izvršen kod javnog bilježnika, pa ne može odgovoriti na
pitanje da li je to javni bilježnik učinio, ali pretpostavlja da je. Pretpostavlja da je, iz
njezinog iskustva, jer i ona ima kredit i kada je otišla na ovjeru kod javnog bilježnika,
javni bilježnik joj je svaki članak ugovora protumačio. Tužiteljica nije dolazila uvijek
sama, nekad je dolazila i sa gospodinom Ivanom Rukavina. Tužiteljica je mogla
pitati sve što joj nije bilo jasno. Ne sjeća se da li ju je tužiteljica ili gospodin
Rukavina nešto pitao. Vezano za odredbe ugovora ju nisu pitali jer u to vrijeme
ugovor nije bio sastavljen, jer se kredit tek trebao odobriti. Ne sjeća se da li su ju
pitali što znači "promjenjiva kamatna stopa" ili "valutna klauzula". Sjeća se da je u
tom razdoblju kamatna stopa za eure bila fiksna i da je iznosila 7,5%, a da je
kamatna stopa za CHF bila znatno niža i vjerojatno zbog toga su se ljudi odlučili na
kredit u CHF jer je tada kamatna stopa bila znatno niža od druge valute. Tužiteljici
nije ukazala na utvrđivanje parametara i metoda promjenjive kamatne stope jer to
od nje tužiteljica nije ni tražila. Nije objašnjavala metode i parametre utvrđivanja
promjenjive kamatne stope, nego promjenjivost rate kredita odnosno anuiteta kredita
vezano za tečaj CHF. U iskazu tvrdi da je konkretno za njezin slučaj, javni bilježnik
njoj objasnio odredbe ugovora i koje su posljedice u slučaju neplaćanja.

19.1. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da je ona objašnjavala tužiteljici sve
vezano za kredit, ali da u to vrijeme ugovor o kreditu još nije ni bio sastavljen, pa o
konkretnom ugovoru o kreditu nisu raspravljali. Svjedokinja je također iskazala da
tužiteljici nije ukazala na način utvrđivanja parametara i metodu promjenjive
kamatne stope već da je govorila o promjenjivosti rate kredita odnosno anuiteta
kredita vezano za tečaj CHF.

15

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

20. Svjedok I. R., bivši suprug tužiteljice iskazao je da su u
početku kredit otplaćivali tužiteljica i on zajedno, a nakon razvoda braka kredit
otplaćuje on sam. Kredit da je utrošen za dovršetak izgradnje kuće.

21. Svjedokinja S. K. iskazala je da su predmetni kredit u početku
otplaćivali tužiteljica i njezin tadašnji suprug I. R., a kasnije prema njihovom
dogovoru da je kredit nastavio otplaćivati samo I. R., ali ne sjeća se od
kada kredit otplaćuje samo I. R.. Predmetni kredit da je iskorišten za
renoviranje kuće.

22. Tužiteljica je iskazala da su ona i I. R. bili u braku, u vrijeme
podizanja kredita da su trebali dovršiti kuću koja je bila u izgradnji. I. R.
da je bio kreditno nesposoban, a budući da je ona radila da je ona podigla kredit. U
početku su oboje otplaćivali rate kredita, a nakon razvoda braka, kojeg datuma se
ne sjeća, prema dogovoru kredit da je nastavio otplaćivati I. R., budući da
je nekretnina ostala u suvlasništvu njega i njegove kćerke M.. I. R.
da sam otplaćuje kredit posljednjih cca 10 godina. Dalje u iskazu tvrdi da joj
djelatnica banke nije objašnjavala koji su parametri i metode utvrđivanja tih
parametara kretanja i utvrđivanja promjenjive kamatne stope, kao i značaj valutne
klauzule. Banka joj je jako brzo odobrila kredit koji je bio najpovoljniji. U iskazu dalje
tvrdi da joj niti javni bilježnik nije objašnjavao parametre i metode promjenjive
kamatne stope i valutne klauzule. Ne zna kod kojeg javnog bilježnika je izvršena
ovjera ugovora, ali postupak kod javnog bilježnika da je trajao kratko.

23. Iz iskaza svjedoka I. R., S. K. i tužiteljice nesporno
proizlazi da su tužiteljica i njezin bivši bračni drug sporazumjeli se o načinu isplate
predmetnog kredita tj. da tužiteljica ostvaruje pravo po predmetnoj tužbi, a da I.
R. nastavlja otplaćivati rate kredita budući da je nakon razvoda predmetna
nekretnina njemu pripala u suvlasništvo, a suvlasništvo dijeli sa svojom kćerkom
M. R..

24. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka i tužiteljice, jer su iskazivali razumljivo i logično.

25. U odnosu na spornu osnovu tužbenog zahtjeva tj. da li je promjenjiva
kamatna stopa i valutna klauzula dopuštena ili pak nedopuštena i nepoštena, tužitelj
se pozvao na Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14.
lipnja 2018. godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu
posl.br. P-1401/2012 od 14. srpnja 2013. godine) kojom je pravomoćno utvrđena
ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i Presudu Visokog
trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je
potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja

2013. godine kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u

16

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene
odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima. Presuda u odnosu na valutnu klauzulu
postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, a Presuda u odnosu na kamatnu
stopu postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine.

26. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.
srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio
petotuženik pravomoćno je utvrđeno da je isti u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine
do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o
kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica
švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije
potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, a što je za posljedicu
imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je petotužena
postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima. Također da je
u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna
stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u
skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije
zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima
kreditnih usluga, kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio
egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika
o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju
kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženik u razdoblju od 10. rujna

2003. do 06. kolovoza 2007. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 07.
kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti
potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno
odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,
75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda
donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog
Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale
sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je
uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Također, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe
mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu
kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, a pri čemu će sud biti vezan za
ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

29. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje

17

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl.

502.c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i
prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim
parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti
prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem,
uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni
kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud
biti vezan za ta utvrđenja u parnici, u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a u
konkretnom slučaju tužitelj se na njih pozvao.

30. Ugovor o kreditu od 23. rujna 2004. godine predstavlja potrošački ugovor
i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato
se na predmetni Ugovor odnose Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-
1401/12 od 04. srpnja 2013. te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

31. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorenoj
promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno
pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zato su na
temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.

31.1. Odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma
sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) nije isključena od ocjene nepoštenosti u
smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom
kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji
mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1.
ZOO-a niti je nužan odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je
odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH
izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj
valuti.". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela
biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni
ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud RH u Rješenju
broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. godine izjasnio kako je ta odredba po
svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim
adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih
strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila
isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

18

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

32. Vrhovni sud RH je u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.
godine potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o
promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca

2008. godine, te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca

2008. godine.

33. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN
41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite
potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene
ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama
Vrhovni sud RH posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev-
18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača
odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u
smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika. Zato sud je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed
navedenih sudskih odluka koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih
interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za
zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke i pravne osobe mogu podnijeti posebne
tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača obvezuje sudove u postupku.

34. Srž u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda RH broj Revt
249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom
riziku je da su banke mijenjale u ugovoru kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom
odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, kao što je u ovom slučaju, neovisno o navedenim parametrima koji nisu
ni stipulirani, te Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III-2922/2018 i U-III-
4150/2019 i dr. od 03. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive
kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i
tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, niti jasne, zbog čega je došlo do
neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu
potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo
ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i
zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su
takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

34.1. Vrhovni sud RH pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bankama je stavio ne teret nedostatak
pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne
odredbe imaju na potrošače. Vrhovni sud RH uzeo je u obzir da su takvi ugovori,
iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom
prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima tj.
korisnicima kredita prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu
objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja
ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli

19

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih
ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU iz presude posl.br.
C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2.
Direktive 93/13/EEZ prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način
"Da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u
ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način
potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope,
kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno Općih uvjeta poslovanja koje se
na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može
predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."

34.2. U konkretnom slučaju nije sporno da su odredbe koje su se odnosile na
ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio
standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama
se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na
njihov sadržaj, a o kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja
potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u
vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i
obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na
banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima
obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima
te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

35. Zato sud smatra da tužiteljica u ovom postupku ne mora dokazivati
ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u
kolektivnom sporu, već je dovoljno da se samo pozove na utvrđenja iz kolektivne
presude. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi broj Rev
3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine prema kojemu se fizičke i pravne osobe
mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i
prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili
općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno
ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i čl. 502.c
ZPP-a), te da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom,
s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citiranje zakonske odredbe,
drugačije postupanje bilo nesvrsihodno, neekonomično i previše tegotno za
potrošača. Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda U-III-2233/19 od 10. lipnja

2020. godine kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnog suda RH iz presude Rev-
3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.

36. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je dokazana ništetnost u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu.

20

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

37. Tuženik je osporio i visinu i izračun tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev
u odnosu na isplatu, a koji je predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, uređen je
nakon provedenog financijskog vještačenja. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj
stvari bilo je nužno provođenje financijskog vještačenja, te je tužitelj tek po
provedenom financijskom vještačenju mogao urediti tužbeni zahtjev, a to uređenje
nije preinaka u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a, o čemu je već ranije rečeno u
točki 9. obrazloženja.

38. Vezano za prigovor zastare istaknut po tuženiku ističe se da prema
pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja

2020. godine, na koje se poziva i ovaj sud, a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz
čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti
ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na
drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Također, prema pravnom stajalištu
Vrhovnog suda RH izraženom u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.
godine da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača
dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05, te zastara individualnih
restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke
donesene u povodu te tužbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare u smislu čl. 388. ZOO-
a/91 (čl. 241. ZOO-a/05), te zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu
tužitelja počela je teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene
u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012,
zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme
prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

39. Tužba u predmetu P-1401/2012 podnijeta je 04. travnja 2012. godine, a
presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi kojima se glavnica kredita
veže uz valutnu klauzulu u švicarskim francima postala je pravomoćna 14. lipnja

2018. godine (presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od

14. lipnja 2018. godine), dok je presuda u odnosu na kamatnu stopu postala
pravomoćna 13. lipnja 2014. godine. Zbog svega navedenog, a s obzirom da je
tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 10. lipnja 2019. godine, prigovor tuženika da je
nastupila zastara, nije osnovan.

40. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.

41. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom
vještaku za računovodstvo i financije T. P.. Na temelju nalaza i mišljenja
vještaka od 07. rujna 2022. godine, koji je analizirao svu potrebnu dokumentaciju
(ugovor o kreditu, obavijest o parametrima kamatne stope od 30. prosinca 2013.,
obavijesti o promjeni kamatne stope od 20. ožujka 2008., 27. listopada 2008., 13.
rujna 2009., 05. studenog 2010., realizirani otplatni plan, inicijalni otplatni plan od

21

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

30. rujna 2007., specifikacija uplata, pregled prometa za klijenta od 22. siječnja

2021. – knjigovodstvena kartica, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu
od 22. siječnja 2021. godine, metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i
depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HAAB, tablica G1: kamatne stope
banaka na kunske kredite bez valutne klauzule) utvrđeno je da je vještak izradio
nalaz i mišljenje glede: 1. izračuna visine potraživanja (početni otplatni plan u CHF
prema ugovoru o kreditu, 2. otplatni plan u CHF prema obračunu banke i razliku
plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule). Tako je vještak
dao mišljenje da u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila
primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu,
te isplatni tečaj kredita, u tom slučaju da je tužiteljica preplatila po anuitetima iznos
od 77.979,87 HRK (10.349,64 eura). A negativne razlike ukupne stvarne uplate po
potraživanju svakog pojedinog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta sa
primjenjivim tečajem na dan puštanja kredita, datumima kada je u potpunosti
zatvarana pojedina dospjela obveza odnosno datum dospijeća ako je plaćeno
prijevremeno, u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila primijenjena
kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te isplatni
tečaj kredita, tužiteljica da je manje platila po anuitetima iznos od 3.715,08 HRK
(493,08 eura). Te pod 3. izračun visine potraživanja sa primjenom prosječne
kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule na inicijalni otplatni
plan, u razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna
stopa jednaka prosječnoj kamatnoj stopi banaka na kunske kredite bez valutne
klauzule, tužiteljica je manje platila na ime kamate iznos od 230.551,64 HRK.
Zaključno mišljenje vještaka je: 1. pod pretpostavkom da je tijekom razdoblja otplate
kredita do dana do kojeg je u spisu bila dostupna dokumentacija o otplati, odnosno
dana dospijeća anuiteta 31. prosinca 2020., bila primijenjena kamatna stopa u visini
kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te
primijenjen tečaj CHF jednak tečaju na dan isplate kredita (dakle, jedinstveni efekt
promjene anuiteta temeljem oba parametra) tužiteljica je više platila iznos od

77.979,87 HRK (10.349,64 eura). 2. Kada bi usporedili ukupne stvarne uplate u
odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom fiksne kamatne stope
jednake prosječnoj kamatnoj stopi banaka na kunske kredite bez valutne klauzule
(11,43%) sa primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita, tužiteljica ne bi bila u
preplati.

42. Nakon što je strankama dostavljen nalaz i mišljenje financijskog vještaka
na očitovanje u roku od 15 dana, uz napomenu da se naknadna očitovanja neće
uzeti u obzir, tuženik je podneskom od 09. rujna 2022. godine predložio produljenje
roka za očitovanje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka za daljnjih 60 dana.
42.1. Rješenjem od 12. rujna 2022. godine tuženiku je produljen rok radi
očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka za daljnjih 45 dana od dana primitka
Rješenja. Tuženik je Rješenje od 12. rujna 2022. godine primio istog dana.

43. Tužitelj se podneskom od 09. listopada 2022. godine očitovao na nalaz i
mišljenje vještaka navodeći da je suglasan sa nalazom i mišljenjem te da na istog
nema primjedbe, te je uskladio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka,
kojim potražuje isplatu iznosa od 77.979,87 kn / 10.349,64 eura zajedno sa

22

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

zakonskim zateznim kamatama koje teku pojedinačno na određene iznose kako je
to opisano u točki III izreke ove Presude.

44. Tuženik se protivio povišenju tužbenog zahtjeva s neodređenog iznosa u
tužbi na iznos od 77.979,87 kn. Tuženik se tek podneskom od 06. veljače 2023.
godine i podneskom od 10. veljače 2023. godine očitovao na nalaz i mišljenje
sudskog vještaka, međutim sud nije prihvatio navedene podneske tuženika jer su
nepravovremeni, a tuženik je upozoren da se naknadna očitovanja stranaka na
nalaz i mišljenje vještaka, izvan određenih im rokova, neće uzeti u obzir.

45. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je isti izrađen po stalnom
sudskom vještaku za računovodstvo i financije, isti je razumljiv i u skladu s
pravilima struke, te je sud istog prihvatio kao stručan, vjerodostojan i točan.

46. U ukupnosti svih provedenih dokaza sud je nesporno utvrdio:
- da su parnične stranke dana 23. rujna 2004. godine sklopile Ugovor o kreditu
broj 356-67/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem
založnog prava na nekretnini, za iznos od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti
prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika važećem na dan
korištenja kredita,

- da se radi o potrošačkom kreditu čija namjena je bila dovršenje kuće,
- da se tužiteljica pozvala na pravomoćne presude donijete u postupku zaštite
kolektivnih prava i interesa sukladno čl. 502. c ZPP-a i čl. 138.a ZZP/07,
- da pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa
obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete,

- da odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi podliježu testu poštenosti, a koji
postupak je proveden u postupku za zaštitu pojedinih prava i interesa potrošača,
- da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo,

- da je tužiteljica aktivno legitimirana podnijeti tužbu i da drugi sudionici ugovora nisu trebali biti suparničari na strani tužiteljice,

- da je tužiteljica preplatila iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu, kako je to
navedeno u točki III izreke Presude.

47. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj
klauzuli, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a postoji obveza tuženika na vraćanje
tužiteljici iznosa kojeg je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i
povećanje tečaja švicarskog franka.

48. Tuženik, je sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a /91, obvezan tužiteljici isplatiti i
zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog
anuiteta, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

49. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj
klauzuli u švicarskom franku (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je u skladu s čl.

323. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužiteljici iznose

23

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

koje je platila zbog povećanja tečaja švicarskog franka, tj. iznose koji predstavljaju
razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da
nije došlo do njihovog povećanja.

50. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti
ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na
temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je
ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema
cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim
da prema st. 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora
odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako
ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

51. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji
način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom
poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan
vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

52. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez
osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj
nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

53. U konkretnoj pravnoj stvari do tuženičinog stjecanja došlo je na temelju po
njoj sastavljenih, nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj
nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, prema čl. 1115. ZOO-a,
dužna tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana
isplate anuiteta kako je to utvrđeno u nalazu financijskog vještaka.

54. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini
stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do

31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja

2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl.

29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine
eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa
uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a
ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015.
godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim
je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata
određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za
tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca
i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 01.
siječnja 2023. godine zakonska zatezna kamata obračunava se po stopi zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska

24

Posl.br. 31 P-1997/2019-39

središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena,
u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

55. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Tužiteljica je uspjela u ovom postupku, pa joj je tuženik dužan naknaditi trošak.
Tužiteljici su priznati troškovi za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 13. rujna

2021. i 09. listopada 2022., te za zastupanje na ročištima 06. travnja 2022., 02.
lipnja 2022. i 13. veljače 2023. godine za svaku radnju po 199,08 eur, to sve plus
PDV (25%) koji iznosi 298,62 eura, trošak vještačenja 464,53 eura i trošak sudske
pristojbe na tužbu i presudu ukupno 106,18 eura, a što sveukupno iznosi 2.063,81
eur. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 03. prosinca 2019. godine
jer se isti ne odnosi na meritum spora, kao ni za sastav podneska od 01. travnja

2021. godine, jer navedeni podnesak nije niti dostavljen u spis. Visina priznatog i
obračunatog troška temelji se na tbr. 7., 8., 9., 42. i 50. Tarife o nagradi i naknadi
troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,
107/2015, 37/22, 126/22). Vrijednost boda je 1,99 eur / 15,00 kn.

56. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao izreci ove Presude.

U Poreču - Parenzo, dana 22. ožujka 2023. godine.

S u d a c:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a
podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove
Presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.