1

Poslovni broj Gž-1753/2021-4

 

Poslovni broj Gž-1753/2021-4

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz K., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku iz R., protiv tuženika R. A. d. d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku iz R., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-493/19-16 od 23. travnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-493/19-16 od 23. travnja 2021. godine.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđena je ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj ... od 23. svibnja 2007. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, potvrđenog od strane javnog bilježnika M. G.-D. poslovni broj OU-12601/2007 dana 26. svibnja 2007. godine, u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika i shodno tome povećati ugovoreni anuitet, pa je utvrđeno da tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 01. studenoga 2007. godine do 31. svibnja 2014. godine.

 

2.              U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 11.020,74 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

 

3.              U točki III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju prouzročene troškove postupka u iznosu od 6.800,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. travnja 2021. godine do isplate, u roku od 15 dana.

 

4.              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP).

 

5.              U žalbi u glavnome navodi da u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače, odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već da su samo na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene, te posljedično tome ništetne, pa da je tužitelj u ovom postupku trebao dokazati da su sporne ugovorne odredbe ništetne.

 

6.              Nadalje ističe da je točka I. izreke pobijane presude nerazumljiva, jer da je nejasno koji točno dio odredbi predmetnog ugovora je utvrđen ništetnim, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

7.              Tuženik navodi da je sporna odredba predmetnog ugovora jasna, lako razumljiva i uočljiva, na što da ukazuju dokazi predloženi po istome, i to Opći uvjeti, Pravilnici o obračunu kamata i naknada, te Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa, te da navedena ugovorna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

 

8.              U vezi toga navodi kako volja ugovornih stranaka nije bila zaključenje ugovora s fiksnom, već s promjenjivom kamatnom stopom, a da je takav način ugovaranja promjenjivosti kamatne stope dopušten zakonom, te da u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji nalaže da se u ugovorima o kreditu ili Općim uvjetima točno definiraju parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope, pri čemu ističe da su sve izmjene kamatnih stopa po predmetnom kreditu bile manje od najviše dopuštene kamatne stope, u smislu odredbe članka 26. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, u nastavku teksta: ZOO).

 

9.              Nadalje ističe da sud prvog stupnja nije cijenio ostale okolnosti zaključenja spornog ugovora o kreditu, koje je bio dužan cijeniti u skladu s odredbom članka 98. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07), pa tako i okolnost da se radi o ugovoru koji je zaključen u svrhu kupnje automobila koji tužitelju nije bio nužno neophodan, slijedom čega da u konkretnom slučaju nije zakonito i pravilno proveden test (ne)poštenosti.

 

10.              Tuženik smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326. ZOO-a prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je njezin uzrok bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen.

 

11.              Nastavno ističe da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, jer da je faktično zamijenio odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojoj su se stranke suglasile prilikom zaključenja ugovora o kreditu sa odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi, a osporava i utvrđenje suda o početku tijeka zateznih kamata na dosuđene iznose glavnice, u vezi čega navodi da je sud propustio navesti razloge za utvrđenje da je isti bio nepošten, pri čemu navodi činjenice koje po njegovom mišljenju ukazuju na njegovo poštenje, a osporava i utvrđenje suda o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare.

 

12.              Iz navedenih razloga osporava i odluku o parničnim troškovim, u vezi čega navodi da su ti troškovi previsoko odmjereni, te da je sud prvog stupnja propustio utvrditi koji troškovi su bili potrebni za vođenje ovog postupka, u smislu odredbe članka 155. ZPP-a.

 

13.              Iz navedenih razloga predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

14.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

15.              Žalba nije osnovana.

 

16.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja, te nalaza i mišljenja vještaka financijske struke D. T. B., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja radi povrata razlike između novčanog iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, sve kao posljedice ništetnosti ugovorne odredbe iz članka 2. ugovora o kreditu kojeg je zaključio s tuženikom, a koja odredba se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

 

17.              U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja i tuženika dana 23. svibnja 2007. godine zaključen Ugovor o kreditu broj .... (u nastavku teksta: Ugovor), kojim je u članku 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti od 30.009,08 švicarskih franaka (u nastavku teksta: CHF), prema srednjem tečaju na dan korištenja kredita, i to u svrhu kupnje novog vozila, te da je u članku 2. Ugovora ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti tuženiku redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, koja kamata je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, pri čemu se tužitelj u članku 4. i 7. obvezao predmetni kredit otplatiti u 84 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope, kao i da je tužitelj u cijelosti otplatio dobiveni kredit.

 

18.              Nadalje utvrđuje da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te da je taj postupak pravomoćno okončan tako što je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-249/14 od 09. travnja 2015. godine utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

 

19.              Prvostupanjski sud utvrđuje da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojima je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa, ali da su s obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07, u nastavku teksta: ZZP/07), te da je odredbom članka 84. ZZP/03, kao i odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

 

20.               U vezi toga utvrđuje kako iz sadržaja predmetnog Ugovora proizlazi da je odredba članka 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, kao i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, pa da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari bilo potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču, a posljedično tome da li je ista poštena u smislu potonjih odredaba ZZP/03 i ZZP/07.

 

21.              U tom smislu utvrđuje kako je ta Ugovorna odredba posve nerazumljiva za prosječnog potrošača, jer da je njome općenito promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, nisu mogle biti razumljive tužitelju kao prosječnom potrošaču.

 

22.              Sud prvog stupnja utvrđuje da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, pa da takva kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredaba članaka 269. stavak 2. i 272. ZOO-a, a da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava, pa da se unošenje u Ugovor potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, na način kako je to u konkretnom slučaju učinio tuženik, može ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer da je time tužitelj kao korisnik kredita i potrošač od samog početka tog ugovornog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku (tuženika) kao trgovca.

 

23.              Naime, u vezi toga utvrđuje kako je odredbom članka 2. Ugovora određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (5,20 % godišnje), iz čega da proizlazi da su tužitelju u trenutku sklapanja Ugovora bili poznati samo ti podaci, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,20 % godišnje mijenjati nisu bili određeni, niti odredivi, već da je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, te da Ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa da u takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tome utvrđuje kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja Ugovora, na valjan i njemu razumljiv način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih Ugovornih odredaba o promjenljivoj kamatnoj stopi, te da tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

 

24.              Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje (obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), ali da je isti u sklapanju takvih pravnih poslova dužan postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik, što podrazumijeva da je nudeći svoje proizvode dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora bio dužan ozbiljno informirati tužitelja kao potrošača o smislu i sadržaju odredaba o promjenljivoj kamatnoj stopi, te skrenuti istome pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

 

25.              Pri tome utvrđuje da je Ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, te da stranke nisu međusobno pregovarale o sadržaju Ugovornih odredbi, niti je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač imao utjecaj na sadržaj Ugovora, pa utvrđuje da je istome kao potrošaču odredbom članka 2. Ugovora, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora glede promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, slijedom čega utvrđuje da ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što da je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava.

 

26.              U vezi toga utvrđuje da je Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, ali da u konkretnom slučaju isti nije imao razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 16/07 i 75/09 ), u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice Ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, niti takvo upozorenje unijeti u javnobilježnički akt.

 

27.              Stoga utvrđuje da je predmetna odredba članka 2. Ugovora nepoštena u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu, pa da je ista u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 i odredbe članka 102. ZZP/07 ništetna, a da u preostalom dijelu ta odredba kojom je naznačeno da na dan sklapanja Ugovora kamatna stopa iznosi 5,20 % nije ništetna, pa da zbog toga njezina valjanost i primjena, a time i učinak, nije doveden u pitanje.

 

28.              Pri tome utvrđuje da je zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne na način kako je to u konkretnom slučaju učinio tuženik, odnosno bez da je tužitelju skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi.

 

29.              Nastavno utvrđuje kako naznačena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku, jer da se odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u vezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju da je zaključen i predmetni Ugovor, a da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je propisano odredbom članka 138.a ZZP/07 i odredbom članka 118. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14).

 

30.              Sud prvog stupnja utvrđuje kako činjenica da je predmetni Ugovor otplaćen nije od utjecaja za odluku o tužbenom zahtjevu, jer da je odredbom članka 327. ZOO-a izričito propisano da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, te da tuženik koji je isplatio kredit po Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje tog Ugovora ništetnim, jer da se njegova ništetnost sukladno odredbama članaka 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc, odnosno u trenutku zaključenja Ugovora, a da je odredbom članka 326. ZOO-a propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Osim toga, utvrđuje kako nemogućnost konvalidacije ništetnih ugovora ima svrhu upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a da je razina zaštite javnih interesa izražena kroz odredbu članka 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

 

31.              Utvrđujući kako ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja Ugovora, utvrđuje da tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je isti koristio ništetnu Ugovornu odredbu, odnosno u razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom, pri čemu utvrđuje kako za presuđenje nije odlučno to što je tužitelj predmetnim kreditom kupio osobno vozilo.

 

32.              Iz navedenih razloga odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

 

33.              Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke D. T. B., kojeg prihvaća kao objektivnog i sačinjenog u skladu s pravilima struke, te utvrđujući da je tuženik u odnosu na provedeno vještačenje jedino iznio paušalnu primjedbu koja se odnosi na zadatak kojeg je sud dao vještaku, utvrđuje da razlika koju je tužitelj stvarno platio tuženiku u utuženom razdoblju u odnosu na visinu kamatne stope u trenutku realizacije kredita iznosi 2.085,63 CHF, odnosno 11.020,74 kuna, pa pozivom na odredbe članaka 323. stavak 1., 1111. i 1115. ZOO-a obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa tužitelju, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja do isplate, jer utvrđuje da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

 

34.              Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da se prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na ništetnost ne gasi, odnosno ne zastarijeva, a da je osim toga smisao i domet odredbe članka 138.a ZZP/07 da odluka u sporu o utvrđenju ništavosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju, kako je propisano i odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa utvrđuje da novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništave Ugovorne odredbe i da ga treba promatrati zajedno sa zahtjevom za ništavost takve odredbe, slijedom čega da takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari, jer da bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništavosti koji je bezvremenski.

 

35.              Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

36.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može ispitati.

 

37.              Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, jer iz cjeline obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je sud prvog stupnja cijenio sve provedene dokaze, i to na način propisan potonjom odredbom ZPP-a.

 

38.              Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je naznačeni dio odredbe članka 2. predmetnog Ugovora koji je opisan u točki I. izreke pobijane presude ništetan, pa je posljedično tome osnovano udovoljio tom dijelu tužbenog zahtjeva, kao i zahtjevu tužitelja radi isplate novčanog iznosa od ukupno 11.020,74 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od dana stjecanja tih iznosa po tuženiku kao nepoštenom stjecatelju pa do isplate, a na temelju razlike koju je tužitelj stvarno platio tuženiku u utuženom razdoblju u odnosu na visinu kamatne stope u trenutku realizacije predmetnog Ugovora, u skladu s naznačenim odredbama ZZP/03, ZZP/07, ZOO-a i ZPP-a, sve to iz jasnih, detaljnih i pravno utemeljenih razloga koje kao takve prihvaća i ovaj sud i u kojima je sadržan odgovor na žalbene navode, a na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, slijedom čega su neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava, jer je navedeno izraz i posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.

 

39.              Pogrešno tuženik smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od od 13. lipnja 2014. godine, a to stoga jer protivno proizlazi iz odredbe članka 502.c ZPP-a, te odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15), pri čemu se učinak te odluke proteže i na predmetni Ugovor, i to neovisno o tome što se ne radi o stambenom kreditu, već o kreditu za kupnju novih vozila.

 

40.              Na navode tuženika kako volja ugovornih stranaka nije bila zaključenje ugovora s fiksnom, već s promjenjivom kamatnom stopom, valja odgovoriti da u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 5,20 % godišnje.

 

41.              Neosnovano je i pozivanje tuženika na odredbu članka 326. stavak 2. ZOO-a prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je njezin uzrok bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, jer u konkretnom slučaju taj uvjet (manjeg značaja) nije ispunjen.

 

42.              Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost utvrđenja suda o tome da je isti prilikom primitka utuženih novčanih iznosa od strane tužitelja po predmetnom Ugovoru bio nepošten, pa da bi u pogledu početka tijeka zatezne kamate na dosuđene iznose koji čine glavnicu bila pogrešno primijenjena odredba članka 1115. ZOO-a, jer na pravilnost takvog utvrđenja suda ukazuje ponašanje tuženika kao banke uslijed kojeg je i utvrđena ništetnost spomenutog dijela odredbe članka 2. Ugovora.

 

43.              Pri tome na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 28. ožujka 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je predmetna tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.

 

44.              Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i na (u pogledu dosuđene zatezne kamate na parnični trošak) pravilnoj primjeni odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

 

45.              S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi, jer se njima ne dovodi u dvojbu pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

46.              Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

47.              Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

 

U Rijeci 22. ožujka 2023.

 

Predsjednica vijeća:

                 Brankica Malnar, v.r.