1                     Poslovni broj: 27 Pr-1007/21-12

              

      Republika Hrvatska

  Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17                                  

        32100 Vinkovci

       OIB: 77561654785                                                                                                                                               

Poslovni broj: 27 Pr-1007/21-12

                                      

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785,   po sucu Ivani Božić Pišćak,   kao sucu pojedincu,  u pravnoj stvari tužitelja J. M., iz P., OIB:…, zastupan po punomoćniku M. C., odvjetniku iz V. protiv tuženika O.Š. M., M., OIB:…,  zastupana po ravnatelju i zakonskom zastupniku D. P., nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 28.veljače 2023.g. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja P. I.ć, odvj. iz V., te ravnatelja i zakonskog zastupnika D. P., potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 22.ožujka 2023.godine, radi isplate razlike plaće, dana 22.ožujka 2023.godine

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Nalaže se tuženiku O. š. M., M., OIB:…, da tužitelju J.M., iz P., OIB … isplati iznos od 812,58 EUR-a / 6.122,38 kn[1] (slovima: osamstodvanaest eura i pedesetosam centi /šestisućastodvadesetdvije kune i tridesetosam lipa), kao i zakonske zatezne kamate kako slijedi:

 

- na iznos od 92,53 € / 697,17 kn1 od 16. lipnja 2016. godine do isplate

- na iznos od 93,44 € / 703,99 kn1 od 16. srpnja 2016. godine do isplate

- na iznos od 93,62 € / 705,37 kn1 od 16. kolovoza 2016. godine do isplate

- na iznos od 93,31 € / 703,01 kn1 od 16. rujna 2016. godine do isplate

- na iznos od 94,13 € / 709,23 kn1 od 16. listopada 2016. godine do isplate

- na iznos od 94,55 € / 712,35 kn1 od 16. studenoga 2016. godine do isplate

- na iznos od 94,83 € / 714,47 kn1 od 16. prosinca 2016. godine do isplate

- na iznos od 94,13 € / 709,23 kn1 od 16. siječnja 2017. godine do isplate

- na iznos od 62,06 € / 467,57 kn1 od 16. veljače 2017. godine do isplate,

 

u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju e Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 812,58 EUR-a / 6.122,38 kn1.             

 

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 839,89 eura /6.328,12 kuna[2] (slovima: osamstotridesetdevet eura i osamdesetdevet centi/ šesttisućatristodvadesetosam kuna i dvanaest lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju e Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika, radi

isplate razlike plaće za razdoblje od mjeseca svibnja 2016. do konca siječnja 2017. u ukupnom iznosu od 812,58 EUR-a / 6.122,38 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose razlike plaće.

 

1.1. U tužbi navodi kako je zaposlenik tuženika koji predstavlja javnu službu u smislu odredbe članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama, te kako je dana 23. studenog 2006. između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata javnih službi sklopljen Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, kojim je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama za 6% u 2007., 2008. i 2009. godini. Međutim, zbog nastupa recesije dana 13. svibnja 2009. Vlada RH i sindikati javnih službi sklopili su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (dalje Dodatak Sporazumu) kojim je osnovica privremeno zamrznuta na razini iz 2008. na iznos od 5.108,84 kuna, dok je povećanje osnovice za preostalih 6% iz 2009. sporazumno odgođeno sukladno članku 3. Dodatka Sporazuma. Odredbom članka 4. i članka 5. Dodatka Sporazuma ugovoreno je daljnje postupno povećanje osnovice radi usklađenja plaća u javnim službama s prosječnim plaćama u Republici Hrvatskoj. Dana 26. listopada 2011. između Vlade RH i sindikata javnih službi sklopljene su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, koji predstavlja osnovu ove tužbe, a Izmjene Dodatka Sporazumu usvojene su i u obliku arbitražne odluke od dana 7. prosinca 2011.

 

1.2. Sukladno članku XI. stavak 4. Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno trajanje istog je pet godina. Zbog pravila o produženoj primjeni Kolektivnih ugovora iz članka 199. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14) primjena Izmjena Dodatka Sporazumu istekla je dana 26. siječnja 2017. Vlada RH i sindikati javnih službi su dana 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja primjene članka 4. stavak 5. u vezi s člankom 7. stavak 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. U podnesenoj tužbi tužitelj dalje navodi da je člankom III. Izmjene Dodatka Sporazumu ugovorena osnovica za obračun plaća u javnim službama u iznosu od 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto i primjenjivat će se iza toga do prve slijedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.

 

1.3. Dana 28. kolovoza 2015. Državni zavod za statistiku objavio je prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015. u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 1,2% u drugom tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014. Isti statistički pokazatelji potvrđeni su i procjenom DZS-a od dana 4. rujna 2015. S obzirom da aritmetička sredina navedene dvije stope realnog rasta BDP-a iznosi upravo 2% krajem studenog 2015. ispunjen je uvjet iz članka 3. Izmjena Dodatka Sporazumu jer su u tom mjesecu objavljeni relevantni podaci DZS-a.

 

1.4. Tužitelj smatra da se od prosinca 2015. osnovica povećala na iznos od 5.415,37 kuna, a kako je tuženik nastavio u utuženom razdoblju obračunavati tužitelju plaću po osnovici od 5.108,84 kuna to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku plaće sukladno dostavljenom obračunu.

 

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje da je tužitelj zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu, zatim da nije sporno da bi 25. studenoga 2006. između Vlade Republike Hrvatske s jedne strane te Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja i Sindikata hrvatskih učitelja s druge strane bio sklopljen Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti, te da je 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama kao i da su 26. listopada 2011. sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama. Smatra, međutim, da je pogrešna tvrdnja da bi 13. svibnja 2009. bio sklopljen Dodatak Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama, te 26. listopada 2011. da su sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovci plaće u javnim službama bili sklopljeni kao dodaci, izmjene i dopune, aneksi ili bilo što slično u odnosu na Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanje i znanosti, a što je vidljivo i iz naslova istih. Nadalje tuženik ističe kako je sporna pravna valjanost, pravna narav, obvezatnost, a potom i sadržaj navedenog, a prije svega da je sporna pravna valjanost navedenih pravnih izvora, odnosno da treba utvrditi jesu li Izmjene i dopune Dodatku Sporazumu o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 26. listopada 2011. pravno valjane i mogu li proizvoditi pravne učinke, napose u smislu da bi utjecale na to da osnovica za obračun plaća iznosi 5.415,37 kuna.

 

2.1. Nadalje, u pogledu sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. navodi kako je isti potpisan od sedam potpisnika, dok su prethodni Sporazumi o osnovici plaće u javnim službama i Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama potpisani od osam potpisnika. Odnosno da iste jest parafirao, ali nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi, pa smatra kako se sve izmjene i dopune, a da bi bile pravno valjane, imaju sačiniti i sklopiti od svih stranaka ugovornog odnosa, te tvrdi da to Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. čini pravno nevaljanim, odnosno da zbog navedenoga ne postoji nikakva utuživa obveza temeljem istih, pa niti ona na uvećanje iznosa osnovice za plaće u javnim službama.

 

2.2. U odnosu na pravnu narav, a podredno i pravnu valjanost Sporazuma, Dodatka Sporazumu te Izmjena i dopuna Dodatka sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, tuženik ističe da isti nisu bili na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovor, stoga što sklapanju kolektivnog ugovora (i svih njegovih potonjih dodataka te izmjena i dopuna) nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u smislu Zakona o radu, što poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata – nego samo s predstavnicima određenih, pojedinačnih i nekih sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa te da ti predstavnici sindikata nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom Gospodarsko – socijalnog vijeća, a što je izravno protivno pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore iz odredbi članka 186. Zakona o radu, odnosno članka 254. Zakona o radu.

 

2.3. Dakle, tuženik smatra da se radi o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi predstavlja običan ugovor, sporazum obveznog prava, ne i kolektivni ugovor kao ugovor radnog prava, odnosno je kao potonji ništetan.

 

2.4. U tu svrhu navodi i kako Temeljni kolektivni ugovori za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. u članku 51. stavak 4. navode kako "Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009., te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze, te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006., važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima", a što je različito u odnosu na odredbu članku 49. stavak 4. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2007. prema kojem "Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, zaključen između sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske 23. studenoga 2006. i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni dio ovog ugovora". Sukladno tome, tuženik smatra kako se i zbog pravnog propusta kolektivnog pregovaranja po Odboru sindikata za kolektivne pregovore, što sporazume kao kolektivni ugovor čini ništetnim, a i prema pravnom statusu i kvalifikaciji iz Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. ne bi moglo raditi o kolektivnim ugovorima, to tada ne bi postojala subjektivno utuživa obveza vraćanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama i drugih usklađivanja plaće iz navedenog razloga. U odnosu na pozivanje tužitelja na čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, tuženik ističe da se plaće u javnim službama uređuju, prije svega, Zakonom o plaćama o javnim službama i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama, te nadalje citira odredbe članka 4. odnosno članka 2. navedenih Zakona i ističe da iste predstavljaju strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. Navodi da je nesporno kako je na sjednici održanoj 29. prosinca 2016. Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojom je ista utvrđena u iznosu od 5.211,02 kuna bruto, te se primjenjuje od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za siječanj 2017. koja je isplaćena u veljači 2017. Prethodno nije bilo drugačijeg kolektivnog ugovora niti odluke Vlade, te se primjenjivala osnovica plaća utvrđena Dodatkom sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. od 5.108,84 kuna bruto. Tuženik tvrdi i da tužitelj pogrešno cijeni da bi nastupile pretpostavke za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.415,37 kuna bruto jer da tužitelj previđa da u članku 7. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. stoje navedeni uvjeti nužni za ostvarivanje istog tako da se u točci 1. istog članka navodi kako: "Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III do V Izmjena i dopuna, uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Ova odredba se primjenjuje od dana stupanja na snagu ovih Izmjena i dopuna.". Kako je, nakon sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, BDP Republike Hrvatske promatran na tromjesečnoj razini – "realni tromjesečni BDP" – u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine, zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počev od četvrtog tromjesečja 2011., a zaključno s trećim tromjesečjem 2014., to iz gore navedenog, tvrdi tuženik, nesporno proizlazi da se uskladba prema člancima III do V Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počev od siječnja 2016. pa nadalje. To znači kako okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama u iznosu i na način kako to navodi tužitelj nisu nastupile, a kako Izmjene i dopune Dodatka sporazumu od 26. listopada 2011. imaju ugovoreno vremensko važenje od 5 godina, čije trajanje je isteklo 25. listopada 2016., to implicira kako do "uskladbe" osnovice plaća u javnim službama ne bi došlo u razdoblju važenje i primjene istih.

 

2.5. Osim toga, ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. Sukladno navedenom, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

 

3. Tužitelj se svojim podneskom od 7.srpnja 2022. u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika, te je istaknuo kronološki tijek sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, pa tako navodi da je 23. studenog 2006. između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi sklopljen Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, da je 13. svibnja 2009. između istih stranaka sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, da su 26. studenog 2011. sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a da je 12. prosinca 2012. sklopljen Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama objavljen u Narodnim novinama broj 141/2012. S tim što su 28. prosinca 2012. iste stranke usvojile Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama. Posebno tužitelj navodi da se tuženik u svom odgovoru na tužbu pogrešno poziva na Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti koji je sindikat tužitelja sklopio sa Vladom Republike Hrvatske 25. studenog 2006. i to iz razloga jer taj Sporazum nije predmet ovoga spora, budući se njime samo utvrđuju dodaci na plaću, dok se Sporazumom iz 2006. utvrđuje visina osnovice za izračun plaće u javnim službama.

 

3.1. Tužitelj posebno osporava tvrdnju tuženika o pravnoj nevaljanosti Dodatka Sporazumu iz 2011. Potvrđuje da Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske nije potpisao Dodatak Sporazumu iz 2011., ali navodi da je nejasno iz čega tuženik donosi zaključak da navedena okolnost utječe na obveze koje je Vlada Republike Hrvatske preuzela prema ostalim sindikatima javnih službi koji su Dodatak potpisali. Ističe i kako je 12. prosinca 2012. sklopljen Temeljni kolektivni ugovor iz 2012., čiji je jedan od potpisnika sa strane sindikata Sindikat javnih službi i Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske koji nije bio potpisnik Dodatka Sporazumu iz 2011., a člankom 51. stavkom 4. Temeljnog kolektivnog ugovora iz 2012. propisano je da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu iz 2009., te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima pa se pita zašto bi Vlada Republike Hrvatske pristupila sklapanju Dodatka Sporazumu iz 2011., te zajedno sa sindikatima javnih službi izradi Vjerodostojnog tumačenja iz 2012., ako bi ih smatrala pravno nevaljanim, a zbog čega su irelevantni navodi tuženika da se radi o običnom ugovoru, a ne kolektivnom ugovoru.

 

3.2. Osporava i da bi se zbog odredbi čl. VII Dodatka Sporazumu iz 2011. morala odgoditi primjena odredbi članka III istog Sporazuma, jer člankom III Dodatka Sporazumu iz 2011. predstavlja polazišnu točku za primjenu svih slijedećih članka Sporazuma, a odredbu članka VII moguće je primijeniti samo na kasnije odredbe Dodatka Sporazumu iz 2011., ali to nije predmet ovog spora.

 

4. U dokaznom postupku, izvršen je uvid u Ugovor o radu za tužitelja, presliku Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006., presliku Dodatka Sporazumu od 13. svibnja 2009., u presliku Izmjena i dopuna Dodatku sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. i arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., uvid u presliku vjerodostojnog tumačenja Izmjena i dopuna Dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama usvojenog dana 28. prosinca 2012.

 

4.1. Također je izvršen uvid u priopćenje za javnost DZS-a od 28. kolovoza 2015. o objavi prve procjene tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje za 2015., te objavu procjene DZS-a od 4. rujna 2015., uvid u priopćenje za javnost DZS-a od 27. studenog 2015. o objavi prve procjene tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje za 2015. te objavi procjene DZS-a od 4. prosinca 2015., uvid priložene obračune plaće za tužitelja, uvid u priloženi obračun plaće po osnovici 5.415,37 kuna. Nadalje, izvršen je uvid priložene preslike zapisnika od 08. veljače 2018. i 18. prosinca 2017. u predmetu Pr-36/17 Općinskog suda u Zlataru.

 

5. Prije upuštanja u ocjenu provedenih dokaza, sud je utvrdio kako je neosnovan prigovor zastare potraživanja tužitelja. Naime, sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO) tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a nastupa, sukladno članku 216. ZOO-a, kad istekne posljednji dana zakonom određenog vremena.

 

5.1. Člankom 215. stavak 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, osim ako zakonom za pojedine slučajeve što drugo propisano.

 

5.2. Kako je tužitelj razliku plaće za mjesec svibanj 2016. mogao zahtijevati 16. lipnja 2016., potraživanje za svibanj 2016. bi zastarjelo 17. lipnja 2021.

 

5.3. S obzirom da se zastara prekida podnošenjem tužbe, sukladno članku 241. ZOO-a, a tužba je podnesena 16.lipnja 2021., dakle, prije nastupanja zastare najstarijeg utuženog obroka, niti dio potraživanja nije zastario.

 

6. Na temelju provedenih dokaza i navoda stranaka sud je utvrdio slijedeće:

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u iznosu od 812,58 EUR-a / 6.122,38 kn1 za razdoblje od mjeseca svibnja 2016. do konca siječnja 2017. uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće.

Između stranaka su nesporne slijedeće činjenice:

- tužitelj je u razdoblju za koje potražuje razliku plaće bio u radnom odnosu kod tuženika

- Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara – medicinskih tehničara te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili su 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008. te u 2009. i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine

- Vlada Republike Hrvatske i isti Sindikati javnih službi su 13.5.2009. zaključili Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kuna bruto time da su u članku 3. utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u članku 4. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj

- Vlada Republike Hrvatske te Sindikati javnih službi su 26.10.2011. zaključili Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. 3. Dodatka te čl. 4. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a

promijenjen je i čl. 7. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u čl. 3. do 5. ovih Izmjena i dopuna uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao.

- 7.12.2011. arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je to prethodno opisano, da su Vlada RH te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26.10.2011. donijeli 28.12.2012. Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, a to u odnosu na čl. 4. u vezi s čl. 7. Dodatka Sporazumu, da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014. tj. 12 tromjesečja uzastopno, da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a u 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0% time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen dana 4.12.2015.

- Vlada Republike Hrvatske je 29.12.2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1.1.2017. tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017., te da razlika plaće temeljem odredbe iz čl. 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. za razdoblje od svibnja 2016. do zaključno siječnja 2017. iznosi bruto 812,58 EUR-a / 6.122,38 kn.1

 

7. Sporno je da li je tuženik tužitelju trebao u predmetnom razdoblju plaću obračunati i isplatiti po osnovici od 5.415,37 kn, na temelju odredbe članka III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, odnosno sporna je sama pravna valjanost navedenih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma, te podredno, jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu te odredbe (pod uvjetom da je valjana) ili je pak ista odgođena te i prestala važiti budući je primjena Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu istekla 26. siječnja 2017.

 

8. Uz suglasnost stranaka pročitani su iskazi svjedoka M. M., B. M. i P.Č., saslušani pred Općinskim sudom u Zlataru u predmetu poslovni broj Pr-36/17.

 

8.1. Iz iskaza svjedoka M. M. koji je kao ministar rada i mirovinskog sustava i predsjednik pregovaračkog odbora Vlade Republike Hrvatske potpisao Vjerodostojno tumačenje od 28. prosinca 2012., ali i Temeljni Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. proizlazi da se pitanje prave valjanosti Sporazuma o osnovici za plaću u javnim službama te njegovih Dopuna i izmjena uopće nije postavljalo prilikom sklapanja TKU-a niti prilikom donošenja Vjerodostojnog tumačenja, niti u razdoblju dok je obnašao dužnost u Vladi RH. Također proizlazi da se prilikom donošenja Vjerodostojnog tumačenja nije raspravljalo o odgodi primjene članka III u vezi članka VII Izmjena Dodatka Sporazumu. Svjedok P.Č., u spornom razdoblju ministar u Vladi Republike Hrvatske, također je iskazao da mu se čini da nitko nije postavljao pitanje niti dovodio u pitanje pravnu valjanost Dodatka Sporazumu.

 

8.2. Svjedok B. M. je bio zastupnik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Republike Hrvatske i sudjelovao je u predmetnim pregovorima, pa i u vezi povećanja osnovice za plaće u javnim službama. Dodatkom Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama regulirano je povećanje iste do kojega treba doći automatski, nakon što u dva uzastopna tromjesečja dođe do realnog tromjesečnog rasta BDP-a prosječno 2% ili više, a regulirani su i uvjeti za usklađivanje pariteta s ostalim plaćama u zemlji. Svjedok je iskazao da je bila ugovorena mogućnost eventualnog sniženja osnovice, odnosno revizije Sporazuma ukoliko se gospodarski pokazatelji pogoršaju, ali ne jednostrano, već kroz kolektivno pregovaranje. Ništa nije bilo dogovoreno u vezi odgode primjene povećanja osnovice. Bilo je pregovarano da nakon što DZS objavi službene podatke o rastu BDP-a i kad ti uvjeti budu ispunjeni, Vlada je trebala donijeti odluku u povećanju osnovice u skladu sa Sporazumom. No, to u Sporazumu i u Izmjenama i dopunama nije napisano. Svjedok je sudjelovao i pri donošenju Vjerodostojnog tumačenja prilikom kojeg se nije dovodila u pitanje pravna valjanost Sporazuma o osnovici plaća, kao ni njegovih Izmjena i dopuna. Vjerodostojnom tumačenju pristupilo se upravo zato da se jasno regulira povećanje osnovice, neovisno o usklađivanju pariteta, a to što se povećanje osnovice nije spominjalo u Vjerodostojnom tumačenju bilo je stoga što je to bilo nesporno. Svjedok je sudjelovao u pregovorima oko sklapanja Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i poznato mu je da Vlada RH na nikoji način nije osporavala valjanost Sporazuma i njegove kasnije dopune i izmjene i dopune.

 

9. Sud je prihvatio iskaze naprijed navedenih svjedoka kao uvjerljive i istinite, budući su na strani Vlade ili sindikata sudjelovali u pregovorima pri sklapanju Sporazuma i njegovih Dodataka i Izmjena, te Temeljenog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, pri čemu su ti iskazi u bitnome međusobno suglasni. Iskaz svjedoka B.M. potvrđuje iskaze svjedoka M. M. i P.Č. da se pravna valjanost Sporazuma i njegovih Izmjena i dopuna nije osporavala niti od strane Vlade Republike Hrvatske, te potvrđuje da je Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici plaće od 26. listopada 2011. bilo utvrđeno da će doći do povećanja osnovice koja će iznositi 5.415,37 kn bruto kada bude ispunjen uvjet, odnosno kada službeni pokazatelji DZS Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDPa za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja).

 

9.1. Imajući u vidu kronologiju i sadržaj naprijed navedenog, ovaj sud utvrđuje da ne bi bile pravno nevaljane Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., to stoga jer je Vlada Republike Hrvatske kao potpisnik istih izrijekom potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., TKU od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem, te niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti u ijednom sudskom postupku tražila utvrđenje njihove ništavosti, pri čemu je irelevantno što te Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Naime, da bi to utjecalo na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik to nije dokazao.

 

10. Ovo pravno stajalište proizlazi iz odluka Vrhovnog suda RH (Revr-408/12 od 3. travnja 2013., Revr-847/10 od 7. prosinca 2011., Revr-1797/09 od 7. veljače 2012.) te Odluke Ustavnog suda RH broj U-III-3535/13 od 5. ožujka 2015. Osim toga, navedene Izmjene i dopune su unesene i u TKU za službenike i namještenike u javnim službama/2012, a koji TKU je potpisan, između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune. Stoga, po mišljenju ovog suda, navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće su u svakom slučaju postale i dio kolektivnog ugovora čiji su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali. Činjenica je da su doista plaće zaposlenih u javnim službama regulirane Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ br. 27/01, 39/09), međutim, prema odredbi čl. 192. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, dalje u tekstu: Zakona o radu) kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa te druga pitanja iz radnog odnosa, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se upravo u članku 51. TKU/12 uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama.

Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od 5 godina, a kako to proizlazi iz odredbe čl. IX navedenih Izmjena, što znači da bi istekle s danom 25. listopada 2016., ali sukladno odredbi čl. 199. st. 1. Zakona o radu na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, a što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, po ocjeni suda, rok važenja navedenih Izmjena je istekao s danom 26. siječnja 2017.

 

10.1. Sukladno navedenom, Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ime i za čiji račun je Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi i sklopila isti.

 

10.2. Nadalje, što se tiče odgode primjene čl. III Izmjena i dopuna, ovaj sud ocjenjuje da se odredbe čl. VII na njega ne odnose, budući iz teksta i smisla čl. VII, kako u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., te Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., proizlazi da se odgoda odnosi samo na uskladbu, odnosno, način usklađivanja pariteta određen čl. IV dok članci III do V samo u smislu određivanja razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a, pa sukladno navedenom nije došlo do odgode primjene čl. III kojim je uređen način povrata osnovice.

 

10.3. U vezi ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, valja navesti da je iz službenih pokazatelja DZS Republike Hrvatske, a na koje se čl. III i poziva, vidljivo da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a u trećem tromjesečju 2015. da je bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014., pa stoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno došlo do rasta međugodišnjeg realnog tromjesečja prosječno 2 posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2%+2,8%=4%:2=2%) tako da su krajem 2015. ispunjeni uvjeti iz čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.414,37 kuna bruto.

 

11. Što se tiče samog načina primjene osnovice, a s obzirom da se plaće u javnim službama isplaćuju iz državnog proračuna, te da ih tuženik sam niti ne obračunava, već to čini preko Centralnog obračuna plaća, do primjene navedene osnovice plaća nije moglo doći "automatizmom", ali propust Vlade RH da donese Odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama po mišljenju ovog suda ne može ići na štetu tužitelja, to stoga što je Vlada Republike Hrvatske sklopila sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, pa je trebala i osigurati sve materijalne i formalne pretpostavke da poslodavci, pa tako i tuženik, mogu ispuniti svoje obveze pri tome uključujući i povećanje osnovice kada su se za to ispunili uvjeti, a što je u konkretnom i bio slučaj. Naposljetku valja istaći da je stajalište ovog suda izneseno u brojnim presudama prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, a u konačnici, isto stajalište je potvrđeno i detaljno argumentirano u revizijskoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1111/2020 od 1. prosinca 2020. koje u bitnom glasi: „Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast, od listopada 2011. do rujna 2014., (za 12. tromjesečja). Ispunjenje uvjeta iz čl. III nije preduvjet primjene čl. IV, a ispunjenje uvjeta iz čl. III i IV nije preduvjet primjene čl. V, a čl. VII, na čl. III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječanj 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji).

 

11.1. Prema tome, odredbom čl. VII IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII IDDS-a odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl. IV i čl. V IDDS-a).“ Pored svega navedenog, ističe se i da su se prema čl. 6. st. 1. TKU od 12. prosinca 2012., a kojim je potvrđena valjanost Dodatka Sporazumu od 13. svibnja 2009., te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju, stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema st. 2. tog članka ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale, niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezuje se da neće jednostrano prekršiti ovaj Ugovor, nego će drugoj strani predložiti izmjenu, a osim toga, prema općoj odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima) o zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni se pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a s obzirom na izneseno Vlada Republike Hrvatske očito tako nije postupala, pa zbog navedenog tužitelj ima pravo da mu se u utuženom razdoblju plaća obračuna i isplati po osnovici od 5.415,37 kn bruto.

 

12. Iz navedenog proizlazi da je tuženik tužitelju počevši od 1. siječnja 2016. bio u obvezi obračunavati i isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kn, te je stoga tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u utuženom razdoblju pravno osnovan. Ispunjen je uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužitelju isplaćena plaća u utuženom razdoblju, budući da je došlo do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto). U pogledu visine tužbenog zahtjeva parnične stranke su se u ovom postupku suglasile da se ne provodi financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući je tužbeni zahtjev tužitelj uskladio sa obračunom tuženika.

 

12.1. Ovaj izračun sud je prihvatio kao pravilan, te ga je u cijelosti usvojio na način da je i odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude, te tužitelju dosudio konačno utuženi iznos od 812,58 EUR-a / 6.122,38 kn1 za razdoblje od svibnja 2016. do siječnja 2017. sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne bruto iznose, jer tuženik iste nije isplatio do 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec, a po stopi zatezne kamate određenoj po članku 29. stavak 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

 

12.2. Glede potraživanja zateznih kamata, sukladno odredbama čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15 – dalje ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istog Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Odredbama čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14 – dalje Pravilnik) propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračuna tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12 i 15. Pravilnika umanjenog za obračunane i uplaćene doprinose za obvezno osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenim za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12. st. 9. i čl. 16. st. 2. ZPD, te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36. st. 1. i 2. ZPD. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez u odbitku. S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose) dospijevaju tek s isplatom što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, te je obzirom na navedeno presuđeno u odnosu na potraživanje zateznih kamata kao pod točkom II izreke.

 

13. Potporu naprijed iznijetom stajalištu ovaj sud nalazi u zauzetom pravnom stajalištu i odlukama donesenih od strane viših sudova u identičnoj pravnoj stvari te tako u presudi Županijskog suda u Splitu broj: GžR-59/2019-2 od 2. svibnja 2019. i broj: GžR-755/2018-2 od 23. rujna 2019., Županijskog suda u Bjelovaru broj: GžR-233/2018-2 od 10. rujna 2019., Županijskog suda u Osijeku broj: GžR-427/2018 od 10. rujna 2019., Županijskog suda u Rijeci broj: GžR -343/2018-3 od 13. veljače 2020. i dr.

 

14. Tužitelju je odobren parnični trošak u ukupnom iznosu od 839,89 eura /6.328,12 kuna1 koji trošak se odnosi na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema vrijednosti predmeta spora i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Urednički pročišćeni tekst, „Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 - Ispravak i 107/15 – u daljnjem tekstu: Tarife) i to za: sastav tužbe u iznosu 75 bodova (Tbr. 7 toč. 1 Tarife), sastav podneska od 8.srpnja 2022. kojim se očituje na odgovor na tužbu, u iznosu od 75 bodova (Tbr. 8 toč. 1 Tarife), sastav podneska od 27.veljače 2023. u iznosu od 75 bodova, zastupanje na ročištu od 28.veljače 2023. u iznosu od 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1 Tarife), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 37,5 bodova što ukupno iznosi 337,50 bodova, pomnoženo sa vrijednošću boda od 1,99 eura/15,00 kuna1 po bodu, sukladno Tbr. 50 Tarife, iznosi 671,91 EUR/ 5.062,50 kuna1, na koji je iznos temeljem Tbr. 42.Tarife obračunat PDV od 25% odnosno 167.98 EUR /1.265,62 kuna, odnosno ukupno 839,89 eura /6.328,12 kuna1.

 

14.1. Tužitelju je odobrena zakonska zatezna kamata na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuća od presuđenja do isplate temeljem članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20). Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

 

U Vinkovcima, 22.ožujka 2023.godine.

                                                                                                                       Sudac

                                                                                                   Ivana Božić Pišćak v.r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti  može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19), osim povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

 

Dostaviti:

1. M. C., odvj. u V., – punomoćnik tužitelja

2. OŠ M., M.- tuženik