Poslovni broj 14 Gž-1051/2022-10

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja,  u vijeću sastavljenom od sudaca Jasminke Pavković, predsjednika vijeća, Vesne Težak-Škrbina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Vesne Gašparuš - Horvat, člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja N. K., OIB: … iz V., V. G., zastupanog po punomoćnici K. A., odvjetnici iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka, protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-191/17-39 od 5. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2022,

 

presudio je

 

I. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-191/17-39 od 5. srpnja 2018. u dijelu pod točkom I. izreke.

 

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen preostali do tužbenog zahtjeva za isplatu glavnice sa zateznim kamatama i za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama (koji iznos parničnog troška nije naveden u izreci pobijane presude) te sudi:

 

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju N. K. isplati daljnji  iznos glavnice od 2.521,73 eur/19.000,00 kn[1], zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2012. do isplate te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 961,41 eur/7.243,75 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2018. do isplate

 

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju N. K. naknadi trošak nastao sastavom žalbe u iznosu od 165,90 eur /1.250,00 kn u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadu troška nastalog sastavom žalbe u iznosu od 165,90 eur/1.250,00 kn.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženoj Republici Hrvatskoj (dalje: tužena) da isplati tužitelju N. K. (dalje: tužitelj) iznos od 21.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2012. do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.006,25 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2018. do isplate (točka I. izreke), te je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu od 19.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od 7. ožujka 2012. do isplate (točka II. izreke).

 

2. Protiv ove presude žalbu su podnijele obje parnične stranke.

 

3. Tužitelj žalbom pobija presudu u dijelu kojim nije uspio u sporu tj. pod točkom II. izreke te ističe žalbene razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška nastalog sastavom žalbe u iznosu od 1.250,00 kn uz ''trošak sudske pristojbe''.

 

4. Tužena žalbom sadržajno pobija presudu u dijelu kojim ona nije uspjela u sporu tj. pod točkom I. izreke te ističe žalbene razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška nastalog sastavom žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

 

5. Žalba tužitelja je osnovana.

 

6. Žalba tužene nije osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tužene za naknadu neimovinske štete isplatom u iznosu od 40.000,00 kn za koju u tužbi tvrdi da mu je nastala zbog povrede prava osobnosti zajamčenih Ustavom, zakonom i konvencijskim pravom, jer da je za vrijeme izdržavanja kazne u Zatvoru u Z. bio smješten u ćelijama koje da ne odgovaraju minimalnim standardima kako u pogledu veličine prostora tako i u pogledu higijenskih odnosno zdravstvenih uvjeta. Stoga da je bio izložen ponižavajućem i nečovječnom postupanju te da mu je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo i pravo na tjelesno i duševno zdravlje te pravo na zdravstvenu zaštitu. Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje od 29. svibnja 2010. do 6. kolovoza 2010. te od 29. travnja 2011. do 14. svibnja 2013. što ukupno predstavlja 817 dana.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), ovaj sud nalazi da sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

9. Sud nije počinio niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu zakona izričito ukazuje tužena. Presuda, naime, iako njezini razlozi nisu po ocjeni ovog suda prihvatljivi u cijelosti, ne sadrži takve nejasnoće odnosno proturječnosti zbog kojih nedostatka ne bi bilo moguće ispitati njezinu pravilnost i zakonitost.

 

10. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

 

11. U pravu je, međutim, tužitelj kada navodi da je sud donošenjem pobijane odluke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

12. Povodom žalbe parničnih stranaka protiv navedene prvostupanjske presude ovaj drugostupanjski sud je već jednom donio presudu, poslovnog broja Gž-146/19 od 10. lipnja 2020., kojom je - točkom I. izreke djelomično odbijena žalba tužene Republike Hrvatske, - odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđeno 9.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2012. i u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada troška postupka od 3.431,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2018. i u dijelu pod točkom II. izreke; - točkom II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđeno 12.000,00 kn i zakonske zatezne kamate tekuće od 7. ožujka 2012., te trošak parničnog postupka od 4.575,00 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2018. na način da je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev; - točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka od 712,50 kn; - točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužene za naknadu troška sastava žalbe i - točkom V. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

 

13. Protiv navedene prvostupanjske i drugostupanjske presude tužitelj je Ustavnom sudu Republike Hrvatske podnio ustavnu tužbu povodom koje je taj sud odlukom poslovni broj U-III-4491/2020. od  8. studenog 2022. ustavnu tužbu usvojio te ukinuo spomenutu presudu ovog drugostupanjskog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovan postupak.

 

14. Ustavni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci navodi da prihvaća utvrđenje prvostupanjskog i ovog drugostupanjskog suda da je u tužiteljevu slučaju trpljenje i poniženje povezano s izdržavanjem kazne zatvora u Z. prešlo neizbježnu razinu, svojstvenu lišenju slobode i boravku u zatvoru, odnosno da je tužitelj (podnositelj ustavne tužbe) utvrđen žrtvom povrede zabrane zlostavljanja propisane čl. 23. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija).

 

15. Nadalje Ustavni sud utvrđuje da trajanje tih povreda nije bilo tako kratko, a da bi opravdalo dosuđivanje "gotovo jednakog iznosu koji Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) dosuđuje za trajanje povrede zabrane zlostavljanja kraće od mjesec dana“. Pritom Ustavni sud posebno napominje da iz razloga i navoda obrazloženja drugostupanjske presude nije razvidno da je drugostupanjski sud svoju naknadu dosudio vodeći se sudskom praksom ESLJP-a u sličnim odnosno usporedivim predmetima.

 

16. Ustavni sud navodi da je u slučajevima kada se metoda izračuna novčane zadovoljštine zbog pretrpljenog zlostavljanja odnosno povrede pojedinih prava zaštićenih Ustavom i Konvencijom ne podudara u cijelosti s kriterijima za određivanje obeštećenja koji su razvijeni u praksi ESLJP-a, nužna je analiza sudske prakse ESLJP-a kako bi domaći sudovi dosuđivali naknade koje nisu nerazumne u odnosu prema naknadama koje bi ESLJP dosudio u predmetima istovjetne (odnosno usporedive) činjenične i pravne naravi. Polazeći od kriterija i visine naknade koju je zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane čl. 3. Konvencije ESLJP dosudio podnositeljima u predmetima M. protiv Hrvatske, U. protiv Hrvatske i L. protiv Hrvatske, te činjenica i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da pravična naknada koju je dosudio drugostupanjski sud nije dostatna kako bi podnositelj prestao biti žrtva povrede zabrane zlostavljanja propisane čl. 23. st. 1. Ustava i čl. 3. Konvencije.

 

17. Pri razmatranju dostatnosti i primjerenosti dosuđenog iznosa zadovoljštine, Ustavni sud ističe da je potrebno napraviti raščlambu sudske prakse ESLJP-a te uzeti u obzir iznose zadovoljština koje je zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane člankom 3. Konvencije u činjenično i pravno sličnim predmetima dosudio ESLJP, uzimajući u obzir i specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta. Pritom Ustavni sud izričito upućuje na slijedeće predmete pred ESLJP: U. protiv Hrvatske, M. protiv Hrvatske, L. protiv Hrvatske, L. protiv Hrvatske, P. protiv Hrvatske, T. protiv Hrvatske. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je podnositelj ustavne tužbe u konkretnom slučaju, ovdje tužitelj, u istom zatvoru, tj. u Zatvoru u Zagrebu boravio otprilike u istom razdoblju kao i podnositelji zahtjeva u predmetima L. protiv Hrvatske i U. protiv Hrvatske.

 

18. Ustavni sud u predmetnoj odluci zaključuje da, imajući u vidu izvedene dokaze i utvrđene činjenice u postupku pred prvostupanjskim sudom, kao i to da u okolnostima konkretnog slučaja na tužitelju ne leži odlučni teret dokaza, ne može prihvatiti ocjenu ovog drugostupanjskog suda prema kojoj je tužitelju, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, bila pružena adekvatna medicinska pomoć. Pritom Ustavni sud upućuje na iskaz svjedoka - zatvorske liječnice M. J., da drugostupanjski sud nije uzeo u obzir pri ocjeni pravilnosti utvrđenja prvostupanjskog suda, niti je za to u obrazloženju presude iznio dostatne i pravno relevantne razloge.

 

19 Osim toga, Ustavni sud ističe da drugostupanjski sud nije razmotrio i ocijenio u tužiteljevoj žalbi protiv predmetne prvostupanjske presude ponovljene prigovore kojima, kao i u tužbi i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, upire na to da su mu prava povrijeđena i nemogućnošću adekvatnog kontakta s posjetiteljima (obitelji), niti je u obrazloženju drugostupanjske presude iznio i obrazložio dostatne i pravno relevantne razloge za to.

 

20. Za navedene stavove Ustavni sud upućuje na sudsku praksu ESLJP odnosno citira brojne odluke u usporedivim predmetima.

 

21. Slijedom iznesenog, Ustavni sud u predmetnoj odluci utvrđuje da je osporenom drugostupanjskom presudom podnositelju u postupovnom i materijalnom aspektu povrijeđena zabrana zlostavljanja propisana čl. 23. st. 1. Ustava i čl. 3. Konvencije, te pravo uhićenika i osuđenika na čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva zajamčeno čl. 25. st. 1. Ustava.

 

22. S obzirom na iznesene okolnosti ovog konkretnog predmeta odnosno postojanje predmetne odluke Ustavnog suda, ovaj sud je, u ovom ponovljenom postupku, između ostalog, morao imati u vidu odredbu čl. 31. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99, 29/02, 49/02- pročišćeni tekst, dalje: UZUS) kojom je propisana opća obveznost odluke Ustavnog suda. Prema čl. 31. st. 1. UZUS odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Prema odredbi čl. 77. st. 2. UZUS   u slučaju usvajanja ustavne tužbe i ukidanja osporenog akta (o kakvom se slučaju ovdje radi), pri donošenju novog akta nadležno sudbeno tijelo, obavezno je poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt kojim je povrije­đeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe.

 

23. Stoga je u ovom ponovljenom postupku, s obzirom da je Ustavni sud prihvatio bitna činjenična utvrđenja prvostupanjskog i ovog drugostupanjskog suda da je u tužiteljevu slučaju trpljenje i poniženje povezano s izdržavanjem kazne zatvora u Z. prešlo neizbježnu razinu svojstvenu lišenju slobode i boravku u zatvoru, a izričito iznio stav da dosuđena zadovoljština ne predstavlja dostatan i primjeren iznos, trebalo odlučiti koliko iznosi primjerena visina zadovoljštine s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja. Pritom se ovaj sud morao u smislu odredbe čl. 31. st. 1. UZUS rukovoditi pravnim stavovima i uputama Ustavnog suda u predmetnoj odluci tog suda.

 

24. Djelomično prihvaćanje tužbenog zahtjeva za iznos od 21.000,00 kn glavnice s pripadajućim zateznim kamatama sud prvog stupnja obrazlaže utvrđenjem da je u razdobljima od 29. svibnja do 6. kolovoza 2010., od 29. travnja do 2. kolovoza 2011., te od 11. listopada 2012. do 14. svibnja 2013., tj. ukupno 382 dana, na štetu tužitelja povrijeđen minimum prava koja su mu zagarantirana zakonom, Ustavom i konvencijskim pravom. Ovo iz razloga jer da je tužitelj boravio u prostorijama neadekvatne površine (prilikom boravka u zatvorenim odjelima). U tim odjelima da su tokom dana sobe u kojima su boravili zatvorenici bile zatvorene, pa ovaj nedostatak prostora da nije bilo moguće kompenzirati primjerice šetnjom po hodniku kao što je to bilo moguće na IX. i XI. odjelu na kojima je tužitelj boravio u razdobljima od 3. kolovoza 2011. do 29. ožujka 2012. i od 24. kolovoza 2012. do 6. listopada 2012. Budući da sobe na navedenim zatvorenim odjelima imaju površinu 21,10 m2 odnosno volumen 49,8 m3, one da zadovoljavaju uvjet iz čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (''Narodne novine'', broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 - proč. tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 - dalje: ZIKZ) za najviše 4 zatvorenika, s time da od površine sobe treba oduzeti površinu sanitarnog čvora koji je unutar sobe. Boravak više osoba (5-7) u takvoj sobi, koliko je boravilo u istima tijekom navedenog razdoblja u navedenim sobama, dodatno da je otežavajući, jer da se u tim uvjetima više koristi sanitarni čvor koji je sam po sebi izvor nelagode i neugode, jer nije zvučno niti ventilacijski, a niti potpuno vizualno odvojen od ostatka sobe, što znači da tijekom dana svi zatvorenici naizmjence koriste toalet koji se ventilira kroz samu prostoriju. U pogledu osobne higijene sud prvog stupnja u utvrđuje da je ona također ograničena zbog prenapučenosti u smislu da osim svakodnevno dostupnog umivaonika u sobi, tuševi su bili dostupni u pravilu jednom tjedno. U pogledu medicinske zaštite, sud zaključuje da ista tužitelju nije uvijek bila dostupna, zbog čega da je kao dugotrajni očni bolesnik imao neugode i trpio dodatni strah za ishod svog zdravlja, što je protivno citiranim odredbama ZIKZ-a i načelima čovječnog postupanja. U pogledu boravka na otvorenom i dnevne šetnje, sud utvrđuje da su zatvorenici imali pravo na zakonski minimum od 2 sata dnevno u ograničenim uvjetima, a drugi sadržaji su ograničeno dostupni u skladu s ograničenim mogućnostima zatvora, odnosno nisu predviđene neke posebne mjere kojima bi se adekvatno kompenzirala notorna prenapučenost zatvora. U pogledu drugih okolnosti izdržavanja kazne na koje se poziva tužitelj (loša hrana, nedostatak sustava uzbunjivanja i vatrodojavnog sustava), sud prvog stupnja utvrđuje da nije utvrdio posebnu povredu tih prava niti su te povrede dovoljno obrazložene odnosno dokazane. S obzirom na navedena utvrđenja, a cijeneći duljinu utvrđenih povreda od ukupno 382 dana, kao i njihovu narav te sadržaj i posljedice opisane skučenosti i ograničenih higijenskih uvjeta boravka, uvećano za dodatan osjećaj nelagode i straha zbog nepravovremenog pristupa zdravstvenoj zaštiti, sud prvog stupnja u smislu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) ocjenjuje da zbog ovih povreda tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 21.000,00 kn. Preko tog iznosa, za iznos od 19.000,00 kn, sud prvog stupnja tužbeni zahtjev smatra previsoko postavljen kako za razdoblje za koji je priznata pravična naknada (od 29. svibnja do 6. kolovoza 2010., od 29. travnja do 2. kolovoza 2011., te od 11. listopada 2012. do 14. svibnja 2013.) tako i za razdoblje od 3. kolovoza 2011. do 11. listopada 2012. U tom razdoblju tužitelj da je prvo boravio na IX. odjelu u sobi 154 (3. kolovoza 2011. do 29. ožujka 2012.) koja ima jednake gabarite kao i druge opisane sobe, te je jednako bila prenapučena, ali ima znatno olakšane uvjete boravka u vidu stalno dostupnog hodnika duljine oko 25 m, kao i stalno dostupnih tuševa, što čini značajnu razliku na druge odjele jer je omogućeno intenzivnije kretanje i bogatiji društveni život sa ostalim zatvorenicima, kao i bolje vršenje osobne higijene. U razdoblju od 29. ožujka 2012. do 24. kolovoza 2012. tužitelj da je, pak, boravio na VII. odjelu u sobi br. 126 površine od 10,06 m2, ali samo s jednim zatvorenikom na koju se očito ne mogu primijeniti utvrđenja suda u pogledu neadekvatnosti prostora i prekomjernih patnji. Od 24. kolovoza 2012. do 6. listopada 2012. da je tužitelj boravio na XI. odjelu – poluotvorenog tipa u sobi br. 4 (površine 30,25 m2-7zatvorenika) na koji boravak se može primijeniti sve izneseno u vezi IX. odjela. Konačno, od 6. listopada 2012. do 11. listopada 2012. tužitelj da se nalazio u bijegu pa sud prvog stupnja zaključuje da niti za taj period nema osnova za dosudu naknade.

 

25. Ocjenjujući zakonitost pobijane presude, u situaciji nakon što je navedenom odlukom Ustavnog suda ukinuta prethodno donesena presuda ovog drugostupanjskog suda u ovom predmetu, uzimajući u obzir iznesene pravne stavove i upute Ustavnog suda, ovaj sud je zaključio da su prihvatljiva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu duljine utvrđenih povreda prilikom izdržavanja kazne tužitelja u zatvoru, kao i njihove naravi, sadržaja i posljedica opisane skučenosti i ograničenih higijenskih uvjeta boravka, uvećano za dodatan osjećaj nelagode i straha zbog nepravovremenog pristupa zdravstvenoj zaštiti.

 

26. U pogledu ocjene činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu pristupa zdravstvenoj zaštiti ovaj sud je uzeo u obzir iznesene stavove u predmetnoj odluci Ustavnog suda i s tim u vezi pozivanje na praksu ESLJP odnosno konkretne primjere u predmetima slične činjenične osnove. Prema primjerima sudske prakse na koje upućuje Ustavni sud, proizlazi da ukoliko se vlasti odluče bolesnu osobu, kao što je ovdje slučaj, smjestiti u zatvor i držati je u njemu, moraju iskazati posebnu brigu o jamčenju onakvih uvjeta boravka u zatvoru kakvi odgovaraju posebnim potrebama te osobe. Prema praksi ESLJP, konkretiziranoj kroz primjere predmeta odnosno odluka tog suda, na koju upućuje Ustavni sud vlasti moraju osigurati da se vodi sveobuhvatna evidencija o zdravstvenom stanju zatvorenika o njegovom liječenju tijekom izdržavanja kazne, da dijagnoza i skrb budu točni, da se stvore uvjeti da se propisano liječenje zaista i provede. Ustavni sud upućuje, referirajući se na konkretno stanje u predmetnom spisu odnosno tvrdnje tužene u pogledu redovitosti liječničkih pregleda tužitelja, da sama činjenica da je zatvorenika (višekratno) pregledao liječnik i propisao određeni oblik liječenja ne može automatski dovesti do zaključka da je liječnička pomoć bila odgovarajuća.

 

27. U kontekstu navedenih stavova odnosno konkretne prakse ESLJP na koju izričito upućuje Ustavni sud, ovaj sud je, ocjenjujući u ponovnom postupku sve provedene dokaze zaključio da, zbog nedvojbene prenapučenosti zatvora, a nedovoljnog broja medicinskog osoblja o čemu uvjerljivo iskazuje nezainteresirani svjedok (zatvorska liječnica M. J.), tužitelju tijekom utuženog razdoblja nije bila pružena na vrijeme adekvatna medicinska skrb kada mu je ona bila nužno potrebna vezano za ozbiljne i uporne zdravstvene tegobe koje su ga pratile kao dugotrajnog očnog bolesnika.

 

28. Osim toga, razmatrajući žalbeni prigovor tužitelja da su mu prava povrijeđena i nemogućnošću adekvatnog kontakta s posjetiteljima (obitelji), a koji prigovor da nije tijekom postupka raspravljen, ovaj sud, koristeći ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP, utvrđuje da uslijed prenapučenosti zatvora, s obzirom na nespornu okolnost da su se posjete odvijale istovremeno za više zatvorenika u malim prostorijama, preko staklene ograde, tužitelj tijekom izdržavanja zatvorske kazne nije imao adekvatan kontakt sa posjetiteljima odnosno obitelji budući da u takvim  situacijama nije bio osiguran minimum nužne privatnosti.

 

29. Dužnost tužene u zaštiti dostojanstva zatvorenika propisana je Ustavom Republike Hrvatske, koji u čl. 23. i čl. 25. zabranjuje podvrgavanje mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju te proklamira poštovanje ljudskog dostojanstva. Zaštita dostojanstva zatvorenika propisana je i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine'' – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 – dalje: Konvencija), koja u čl. 3. proklamira zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Dostojanstvo zatvorenika zajamčeno je i odredbama Zakona o izvršavanju kazne zatvora (''Narodne novine'', broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03-proč. tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 - dalje: ZIKZ). Tako je čl. 2. ZIKZ propisano da je glavna svrha izvršavanja kazne zatvora, uz čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva osobe koja se nalazi na izdržavanju kazne zatvora (zatvorenik), njegovo osposobljavanje za život na slobodi u skladu sa zakonom i društvenim pravilima. Člankom 3. ZIKZ je određeno da zatvorenik uživa zaštitu temeljnih prava utvrđenih Ustavom RH, međunarodnim ugovorima i tim Zakonom, a izvršavanjem kazne zatvora zatvorenika se može ograničiti u temeljnim pravima samo u granicama nužnim za ostvarenje svrhe izvršavanja kazne i u postupku propisanom tim Zakonom. Člankom 9. ZIKZ je određeno da se kazna zatvora izvršava na način koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva. Zabranjeni su postupci kojima se zatvorenika muči, zlostavlja ili ponižava. Odredbom čl. 74. ZIKZ-a te odredbama Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika (''Narodne novine'', broj 2/02) su propisani uvjeti smještaja koji treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima. Svaki zatvorenik mora imati zasebnu postelju. Prostorije moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane, a za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora. Prostorija mora imati dnevno i umjetno svjetlo za čitanje i rad bez smetnji za vid, te zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanja fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele. Člankom 76. ZIKZ-a su propisani standardi higijene pa se prostori zatvora moraju odražavati čistima, zatvorenicima se omogućuje svakodnevno pranje tijela te se od njih zahtijeva održavanje osobne higijene, a zatvor će osigurati vodu i toaletni pribor za iste.

 

30. Člankom 79. ZIKZ-a je regulirana prehrana koja mora biti dovoljna i primjerena od najmanje 3 obroka dnevno, najmanje kalorične vrijednosti 3000 kcal dnevno, što nadziru stručne osobe. Člankom 96.-102. ZIKZ-a su regulirana pitanja korištenja slobodnog vremena zatvorenika, te je određeno da će se organizirati različite vrste aktivnosti za koje će zatvor osigurati prostor i opremu. Člankom 103. ZIKZ-a je zatvoreniku zagarantirano i osigurano liječenje i redovita briga o tjelesnom i duševnom zdravlju, pripadaju mu pravo i na smještaj u bolesničku sobu te specijalistički pregled po potrebi, na teret zatvora (čl. 106, 107 i 115 ZIKZ-a). U smislu navedenog, tužitelj kao zatvorenik zadržava sva temeljna prava i slobode zajamčena Ustavom RH i Konvencijom, osim prava na slobodu koje je pravo ograničeno. Izvršenje kazne zatvora ne smije prijeći neizbježni element trpljenja ili poniženja koje je povezano s takvim oblikom legitimnog postupanja države prema zatvorenicima, a država ima obvezu osigurati da se lišenje slobode zatvorenika odvija u uvjetima koji su sukladni s poštovanjem ljudskog dostojanstva, da ga način i metoda izvršenja ne podvrgava trpljenu ili nedaćama takvog intenziteta koji premašuje neizbježnu razinu svojstvenu lišenju slobode u zakonito primjerenoj mjeri zatvora i da s obzirom na praktični zahtjev boravka u zatvoru, zdravlje i dobrobit zatvorenika budu odgovarajuće osigurani.

31. Osim iznesenih mjerodavnih materijalnopravnih propisa, za predmetni slučaj su bitna stajališta zauzeta u odluci Ustavnog suda poslovni broj U-III-1655/18 od 30. travnja 2020. koju je taj sud donio u predmetu podnositelja ustavne tužbe radi kršenja ustavnih odnosno konvencijskih prava na činjeničnom kompleksu koji je istovrstan kompleksu činjenica koje su predmet ovog parničnog postupka.

 

32. U navedenoj Odluci navodi se da se mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora koje je Evropski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) iznio u predmetu M. protiv Hrvatske (br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016., dalje: presuda M.) mogu sažeti kako slijedi: 1) Potvrđen je standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika.

2) Površina prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede čl. 3. Konvencije.

3) Oborivost čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije moguće je uz kumulativno

ispunjenje sljedećih čimbenika:

(a) Smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

(b) Takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

(c) Podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.

 

33. U navedenoj Odluci Ustavni sud u pogledu podnositelja tužbe utvrđuje da predmetna razdoblja, u kojima je podnositelj ustavne tužbe u tom predmetu bio na izdržavanja kazne na raspolaganju kada su mu je na raspolaganju bila površina prostora manja od 3 m2, nisu bila kratka i povremena. Stoga, zaključuje Ustavni sud nije zadovoljen prvi od kumulativnih uvjeta utvrđenih u presudi M.. U toj presudi ESLJP, naime, da je utvrdio povredu podnositeljevog prava na zabranu zlostavljanja iz 3. Konvencije jer je podnositelj boravio u ćeliji u kojoj je imao na raspolaganju manje od 3 m2 u razdoblju od dvadeset i sedam dana što je ESLJP smatrao duljim razdobljem. Stoga Ustavni sud zaključuje da se sporna razdoblja u navedenom slučaju (daleko su duža od dvadeset i sedam dana), u kojima je podnositelj ustavne tužbe u tom predmetu boravio u prostorima manjim od 3 m2 po osobi, smatraju duljim boravkom u zatvoru te da predstavljaju ''per se povredu ustavnog/konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora''. Ustavni sud u navedenoj odluci utvrđuje da je podnositelj ustavne tužbe u navedenim razdobljima bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan te ocjenjuje da su podnositelju u postupku koji je prethodio ustavnoj tužbi (parnični postupak radi naknade štete) povrijeđena ustavna prava zajamčena čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava.

 

34. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su zatvorske ćelije u kojima je boravio tuženik sa drugim zatvorenicima u razdoblju od 29. svibnja do 6. kolovoza 2010., od 29. travnja do 2. kolovoza 2011., te od 11. listopada 2012. do 14. svibnja 2013. na odjelima zatvorenog tipa (ukupno 382 dana) i na IX. odjelu – otvorenog tipa, u sobi 154, u razdoblju od 3. kolovoza 2012. do 29. ožujka 2012., bile prenapučene te da je smještaj tužitelja u tim vremenskim razdobljima po prostornom čimbeniku bio ispod standarda koji je propisan odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ.

 

35. U odnosu za razdoblje od 3. kolovoza 2011. do 29. ožujka 2012. sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da je tužitelj prvo boravio na IX. odjelu u sobi 154 (3. kolovoza 2011. do 29. ožujka 2012.) koja ima jednake gabarite kao i druge opisane sobe u zatvorenim odjelima, te je jednako bila prenapučena, ali ima znatno olakšane uvjete boravka u vidu stalno dostupnog hodnika duljine oko 25 m, kao i stalno dostupnih tuševa, što čini značajnu razliku na druge odjele jer je omogućeno intenzivnije kretanje i bogatiji društveni život s ostalim zatvorenicima, kao i bolje vršenje osobne higijene. U razdoblju od 29. ožujka 2012. do 24. kolovoza 2012. tužitelj da je, pak, boravio na VII. odjelu u sobi br. 126 površine od 10,06 m2, ali samo sa jednim zatvorenikom na koju se ne mogu primijeniti utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu neadekvatnosti prostora i prekomjernih patnji. Od 24. kolovoza 2012. do 6. listopada 2012. da je tužitelj boravio na XI. odjelu – poluotvorenog tipa u sobi br. 4 (površine 30,25 m2-7zatvorenika) na koji boravak se može primijeniti sve izneseno u vezi IX. odjela. Konačno, od 6. listopada 2012. do 11. listopada 2012. tužitelj da se nalazio u bijegu pa sud prvog stupnja zaključuje da niti za taj period nema osnova za dosudu naknade.

 

36. U razlozima presude sud prvog stupnja, vezano za iznesene zaključke, ne navodi, međutim, kolika površina sobe je tužitelju u navedenom vremenskom razdoblju, za koju je utvrđena prenapučenost zatvora, bila na raspolaganju.

 

37. Tu činjenicu je koristeći ovlaštenje iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, uvidom u isprave koje se nalaze u spisu, utvrdio ovaj drugostupanjski sud. Između stranaka nije bilo sporno da su navedene sobe u zatvorenim odjelima imale površine od 21,10 m2. Od ove površine treba oduzeti površinu sanitarne prostorije koja se nalazila unutar navedenih zatvorskih ćelija. Činjenicu površine sanitarne prostorije ovaj sud je utvrdio uvidom u dopis Uprave Zatvora (list 116. spisa) u kojem se navodi da ta površina iznosi 2,33 m2, koji podatak tužitelj tijekom postupka nije osporio. Proizlazi da površina soba u kojima je u navedenim razdobljima u zatvorenim odjelima (382 dana) bio smješten tužitelj s drugim zatvorenicima iznosi 18,77 m2. U navedenom razdoblju u sobama je povremeno bilo smješteno po sedmero zatvorenika, a povremeno i manje (5 ili 6). Tužena je naime tijekom postupka tvrdila da je povremeno u navedenim sobama bilo po sedmero zatvorenika, dakle ne svakodnevno. Tužitelj nije dokazao da je takva situacija bila svakodnevna, a niti je tužena dokazala da je bila iznimna. Stoga je ovaj sud na temelju stanja u spisu, koristeći ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP, utvrdio da je tijekom navedenog razdoblja (382 dana) dok je tužitelj boravio u zatvorenim odjelima zatvora, u situaciji kada je u zatvorskoj ćeliji bilo sedmero zatvorenika, imao na raspolaganju 2,68 m2 prostora. Dok je bilo šestero zatvorenika, tužitelj je imao na raspolaganju 3,12 m2 prostora, a dok je u sobi bilo petero zatvorenika, tužitelj je imao na raspolaganju 3,75 m2 prostora.

 

38. U razdoblju od 29. ožujka 2012. do 24. kolovoza 2012. dok je tužitelj boravio u sobi br. 126 površine od 10,06 m2, sa jednim zatvorenikom, na raspolaganju mu je bilo 5,03 m2 prostora, a u razdoblju od 24. kolovoza 2012. do 6. listopada 2012. kada je tužitelj boravio na XI. odjelu – poluotvorenog tipa u sobi br. 4 (dopis Uprave Zatvora na listu 116. spisa – površina od 30,25 m2 – 7 zatvorenika u sobi i sanitarni čvor izvan te prostorije) tužitelju je na raspolaganju bilo 4,32 m2 prostora.

 

39. Stoga, vodeći računa o stajalištima u odluci Ustavnog suda poslovni broj U-III-1655/18 od 30. travnja 2020., u vezi sa spomenutom presudom M., ne može se u konkretnom slučaju, dok je tužitelju prilikom izdržavanja kazne bilo na raspolaganju manje od 3 m2 (unutar razdoblja od 382 dana za vrijeme boravka u zatvorenim odjelima), smatrati da se radi o kratkim povremenim razdobljima.

 

40. Slijedom iznesenog navedena razdoblja (unutar razdoblja od 382 dana za vrijeme boravka u zatvorenim odjelima) u kojima je tužitelj bio u zatvorskim ćelijama smješten sa šestero zatvorenika (ukupno sedmero), samo po sebi (''per se'') predstavljaju povredu ustavnog/konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora. U smislu citiranih stajališta Ustavnog suda odnosno stajališta ESLJP na koje se taj sud poziva, u konkretnom slučaju je, prema ocjeni ovog suda, zbog skučenosti osobnog prostora, došlo unutar navedenog razdoblja do toga da je tužitelj bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan odnosno do povrede ljudskih prava na čovječno postupanje i prava na poštivanje ljudskog dostojanstva (ustavna prava zajamčena čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava) kao i prava zajamčenog odredbom čl. 3. Konvencije čime je tužitelju povrijeđeno osobno pravo u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO.

 

41. S obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjskog suda i utvrđenja ovog suda temeljem ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP, a cijeneći duljinu utvrđenih povreda njihovu narav i sadržaj, uz utvrđenje da je tužitelj dokazao ograničene higijenske uvjete boravka u zatvoru u navedenom razdoblju (identični kao u predmetu L. protiv Hrvatske), te osjećaj nelagode i straha zbog nepravovremenog pristupa zdravstvenoj zaštiti i neadekvatan kontakt s „vanjskim svijetom“ (obitelji), kao posebno otegotne okolnosti izdržavanja kazne, ovaj sud u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO ocjenjuje da zbog povrede prava osobnosti tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 5.308,91 eur/40.000,00 kn, odnosno, budući se radi o razdoblju ukupnog trajanja od 382 dana, prosječna dnevna naknada u iznosu od 13,89 eur/104,65kn.

 

42. Pritom je ovaj sud u smislu navedene zakonske odredbe vodio računa o svim okolnostima konkretnog slučaja te se rukovodio praksom ESLJP na koju u konkretnom slučaju upućuje Ustavni sud u svojoj odluci.

 

43. Tako Ustavni sud navodi da je, primjerice, u presudi ESLJP-a L. protiv Hrvatske utvrđeno da je podnositelj zahtjeva boravio u Zatvoru u Zagrebu od 1. listopada 2009. do 4. listopada 2010. (oko godinu dana), te da je Zatvor u Zagrebu (dakle identična ustanova kao u ovom slučaju) u tom razdoblju bio prenapučen. Također je, kao u ovom slučaju, utvrđeno da su se u zatvorskim sobama nalazili poluotvoreni zahodi, da su zatvorenici jeli u sobama, jer taj zatvor nema blagovaonicu, te da su zatvorenici u tim sobama boravili neprekidno dvadeset dva sata na dan. Na temelju takvih utvrđenja ESLJP je utvrdio da je podnositelj zahtjeva boravio u nečovječnim uvjetima u Zatvoru u Z. protivno čl. 3. Konvencije. Za tu je povredu podnositelju zahtjeva dosudio 5.000,00 eura na ime pravične naknade. Oslanjajući se na takva utvrđenja u presudi L. protiv Hrvatske, ESLJP je i u predmetu U. protiv Hrvatske utvrdio istu povredu u odnosu na Zatvor u Zagrebu u kojem je podnositelj boravio od 12. svibnja do 8. lipnja 2011. (oko mjesec dana) te je podnositelju zahtjeva za pretrpljenu povredu dosudio 1.000,00 eura na ime pravične naknade.

 

44. U smislu navedenog treba reći da je tužitelj u Zatvoru u Z. boravio otprilike u podudarnom razdoblju kao i podnositelji zahtjeva u navedenim predmetima L. protiv Hrvatske i U. protiv Hrvatske, da je u prvom predmetu tužitelju dosuđena naknada štete u iznosu od oko 13,67 eur/103,00 kn po danu s obzirom na ukupno vremensko razdoblje u kojem su povrijeđena prava, a u drugom predmetu u iznosu od 33,18 eur/250,00 kn. Pritom treba reći da u tim predmetima nije utvrđeno postojanje posebnih otegotnih okolnosti kao što je u to utvrđeno u konkretnom slučaju (otežan pristup medicinskoj skrbi odnosno zdravstvenoj zaštiti).

 

45. Slijedom svega iznesenog, uvažavajući prethodno iznesene pravne stavove Ustavnog suda, iznos od 5.308,91 eur/40.000,00 kn ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenim novčanim ekvivalentom kojem je svrha satisfakcija za onu prekomjernu nelagodu, patnju i trpljenje preko nužne mjere svojstvene izdržavanju kazne zatvora. Tužitelju na dosuđeni iznos pripada zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1103. i čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO).

 

46. Stoga je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo žalbu tužene odbiti, kao neosnovanu i potvrditi presudu u dijelu pod točkom I. izreke kojim je djelomično prihvaćen zahtjev tužitelja za glavnicu u iznosu od 2.787,18 eur/21.000,00 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 1.062,61 eur/8.006,25 kn sa zateznim kamatama, a kao što je odlučeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

47. Temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, uvažavajući žalbu tužitelja kao osnovanu, u pravilnoj primjeni materijalnog prava, trebalo je preinačiti pobijanu presudu u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odbijen preostali do tužbenog zahtjeva za isplatu glavnice sa zateznim kamatama i za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama (koji iznos parničnog troška nije naveden u izreci pobijane presude) na način da se naloži tuženoj da tužitelju isplati daljnji iznos glavnice od 2.521,73 eur/19.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2012. (čl. 1103. ZOO u vezi s čl. 29. st. 2. ZOO) do isplate te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 961,41 eur/7.243,75 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja tj. od 5. srpnja 2018. do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona; Narodne novine 112/12, 25/13 i 93/14), kao što je odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

48. Sud prvog stupnja je naime pravilno primijenio materijalno pravo kada je izračunao visinu parničnog troška (čl. 155. st. 1. ZPP) koji je u ovoj parnici imao tužitelj u iznosu od 15.250,00 kn s time da tužitelju nakon ove preinake, s obzirom na uspjeh tužitelja u parnici (čl. 154. st. 1. ZPP) pripada naknada troška u cijelosti odnosno razlika od dosuđenog pobijanom presudom, u iznosu od 961,41 eur/7.243,75 kn.

 

49. Odluka o žalbenom trošku pod točkama III. i IV. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP te na temelju Tbr. 10. toč. 1, Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), a u skladu s uspjehom žalbe tužitelja odnosno neuspjehom žalbe tužene. Tužitelju je sukladno navedenim normama dosuđen trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn dok zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu nije dokazan budući iz stanja spisa ne proizlazi da je tužitelj taj trošak platio.

 

 

U Velikoj Gorici 22. ožujka 2023.

 

                                                                                       

                                                                                         Predsjednik vijeća

 

                                                                                        Jasminka Pavković, v.r.