Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja T.
T. iz S., O.: …, zastupan po pun. J. G.,
odvj. u S., protiv tužene R. H., O.: …, zastupana po
O. u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne
rasprave zaključene 21. ožujka 2023. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja
B. F. P., odvj. u S. i zz tužene J. M., objavljene istog
dana,
p r e s u d i o j e
I.Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju
iznos od 2.211,78 EUR /16.664,73 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja
se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, koje teku na taj iznos od 21. 3. 2023. godine pa do isplate, dok se
za više traženo tužbeni zahtjev odbija kao neutemeljen.
II.Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana platiti tužitelju parnične troškove u
iznosu od 2.568,17 EURa zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje,
za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena, koje teku na taj iznos od 21. ožujka 2023. pa do isplate.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je vlasnik stana u S.,
anagrafske oznake … položenog na prvom katu č.zgr 2708/14 ZU 9620
k.o S., površine 72,64 m2. Nadalje, da je presudom ŽS u Splitu
poslovni broj Gžnaj - 6/12 od 5.prosinca 2012. sud nadomjestio ugovor o najmu
stana sa zaštićenom najamninom između tužitelja kao najmodavca i J. A.
kao zaštićenog najmoprimca, da tržišna najamnina za predmetni stan u centru S.,
iznosi između 80,00 i 88,00 kuna po metru kvadratnom slijedom čega tužitelj
potražuje iznos najamnine od 84,00 kune po metru kvadratnom umanjeno za iznos
160,59 kuna koliko iznosi zaštićena najamnina. Tužitelj da se obratio tuženiku u
mirnom postupku, ali je tuženik dopisom od 27.ožujka 2014. otklonio zahtjev tužitelja.
Predmetnom tužbom tužitelj potražuje razliku tržišne najamnine i zaštićene
najamnine za predmetni stan za mjesec svibanj 2020. u iznosu od 5.941,17 kn.
2.Tužitelj je identičnim tužbama zaprimljenim pod brojevima P-2155/20 i P-
2172/2020 po istom činjeničnom i pravnom osnovu potraživao razliku najamnine za
rujan 2019. i travanj 2018. u iznosima od po 5.941,17 kn.
3.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti prigovor
pomanjkanja aktivne legitimacije i prigovor zastare. Tuženik ističe kako tužitelj nije
postupio prema odredbi čl. 186A ZPP-a niti je pokrenuo postupak protiv zaštićenog
najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva radi ostvarenja pune
najamnine za utuženo razdoblje iako bi za to bio aktivno legitimiran, budući zaštićeni
najmoprimac odnosno članovi domaćinstva imaju nekretnine upisane u ZU 10984 KO
S., Z. 1037 K. G., Z. 16712 K. S., Z. 10235 K. S., Z. 2716 K.
H., Z. 5 K. V., te Z. 221 i 222 K. B.. Tuženik tvrdi kako zaštićeni
najmoprimci i članovi njihovog obiteljskog domaćinstva mogu sami podmirivati tržišnu
cijenu najamnine s obzirom na svoja primanja. Dakle, tuženik smatra kako tužitelj s
obzirom na imovinsko stanje zaštićenih najmoprimaca i članova obiteljskog
domaćinstva koji imaju odgovarajuću useljivu kuću ili stan, pripada pravo na raskid
ugovora s zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed istog, pa stoga
tužitelj nije koristio sva dopuštena pravna sredstva koja mu u tom pravcu stoje na
raspolaganju. Ističe se također kako najamnina spada u oporezivi prihod, te bi se u
tom smislu potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za 30%.
4.U postupku su izvedeni dokazi pregledom očitovanja tuženika broj N-DO-
102/2014 od 27. 3. 2014., pismena tužitelja upućena tuženiku 18. 3. 2014., oglasa
objavljenog na portalu N. broj … i …, ZK izvatka ovog suda za
čest zgr. 2708/1 ZU 9620 KO S., izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan
19. 4. 2021., izračuna zaštićene najamnine izvršenog od strane U. vlasništvo i
posjed, očitovanja M.N. od 26. 4. 2019., očitovanja T. d.o.o. u
predmetu Pn-8/19, očitovanja PU PU S. od 29. 3. 2022.,
ZK izvatka OS za čest zem. 45/2 ZU 1037 KO G., za
čest zem. 2877/1/2 i 2884/3/8 ZU 1000 KO R., ZK izvatka ovog suda za čest
zgr. 5085 i 6443/5 ZU 10984 KO S., za čest zem. 6417/11 Z. 17694 K. S., čest
zgr. 5219 i čest zem. 6561/2 Z. 10235 K. S., Z. izvatka ovog suda Z. odjel S.
G. za čest zem. 143/1 Z. 2716 K. H., Z. izvatka O.S. u Požegi za
čest zem. 389 ZU 5 KO V., zk izvatka ovog suda za čest zgr. 4338 Z. 16712 K.
S., za Z. 17301 K. S., zk izvatka OS u Zagrebu za čst zem. 7328
ZU 7250 KO C., Z. izvatka ovog suda ZO S. za čest zem. 572, 575,
2764, 2840/1, 3079/1 i 3079/3 Z. 221 K. B., te čest zgr. 537 Z. 222 K. B.,
podataka o prebivalištu i boravištu M. R. za T. A., Ž. A.,
presude u ime naroda (broj nije vidljiv) ovog suda od 10. 6. 1965., zaključka
RK za građevinarstvo, stambene i komunalne poslove i zaštitu
čovjekove okoline UPII-03-2067/1986/KŽ/ZS od 2. 7. 1987.
4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan u dosuđujućem dijelu.
5.U postupku je utvrđeno sljedeće:
- kako je tužitelj vlasnik stana u centru S., položenog na prvom katu čest zgr. 2708/14 ZU 9620 KO S. površine 72,64m2,
-kako je presudom donesenom u postupku koji se vodio pred ovim sudom pod
brojem P-4759/09 nadomješten ugovor o najmu stana s zaštićenom najamninom, u
kojem postupku je utvrđeno da na predmetnom stanu status zaštićenog najmoprimca
ima J. A., koja ga koristi zajedno s tri člana domaćinstva,
-kako je naprijed navedenom presudom koja je potvrđena presudom
ŽS u Splitu GŽ nja-6/12 d 5. 12. 2012. utvrđena mjesečna zaštićena
najamnina u iznosu od 160,59 kn,
-kako se tužitelj zahtjevom za mirno rješenje spora obratio tuženoj 18. 3. 2014.
tražeći isplatu razlike između zaštićene i tržišne najamnine za predmetni stan u
iznosu od 4.839,41 kn mjesečno počev od 18. 3. 2009. pa nadalje,
-kako je pismenom od 27. 3. 2014. tužena odbila isplaćivati tužitelju razliku
između tržišne najamnine stana i zaštićene najamnine u zatraženom iznosu prema
naprijed navedenom dopisu od 18. 3. 2014.,
-kako izračun mjesečne zaštićene najamnine iznosi 183,65 kn od 5. rujna
2019. prema podacima G. S., službe za gospodarenja gradskom imovinom,
nadležnim tijelom za izračun zaštićene najamnine od 19. 4. 2021.,
-kako je tužitelj zatražio podatke agencija koja se bave prodajom i najmom
nekretnina vezano uz cijenu tržišne najamnine na lokaciji predmetnog stana, pa se
prema podacima agencije M. prosječna cijena dugoročnog najma u proteklih 10
godina za centar grada i kvartove kao što su B., F., G. i B. kretala od 8-
13 eura po metru kvadratnom za mjesečni najam, a prema podacima tvrtke T.
ta cijena za iste gradske kvartove iznosila je prosječno 12 eura po metru kvadratnom,
-kako je prema podacima porezne uprave mjesečna najamnina za stan
površine 74,00m2 u … iznosila 6.000,00 kn, odnosno 81,08 kn po metru
kvadratnom, te za prostor površine od 26m2 u istoj ulici 2.000,00 kn, odnosno 76,92
kn po metru kvadratnom, što bi zbrojeno i podijeljeno iznosilo 79,00 kn po metru
kvadratnom.
6.U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi je li osnovan tužbeni zahtjev tužitelja
kojim traži da mu tužena isplati razliku između zaštićene i tržišne najamnine za
svibanj 2020., rujan 2019. i travanj 2018.
7.Prvenstveno treba navesti kako nije osnovan prigovor tužene da tužitelj prije
podnošenja tužbe nije postupio sukladno odredbi čl. 186.A Zakona o parničnom
postupku ("NN" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,
123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), budući iz zahtjeva
tužitelja od 18. 3. 2014. proizlazi da se tužitelj obratio tuženoj radi isplate razlike
između tržišne i zaštićene najamnine ne samo za ožujak 2014., već i ubuduće, koji
prijedlog je tuženik odbio pismenom od 27. 3. 2014., pa se sada ne može pozivati na
nepostojanja procesnih pretpostavki za vođenje predmetnog postupka. Dakle,
podnošenjem zahtjeva od 18. 3. 2014. kojim traži plaćanje razlike tržišne i zaštićene
najamnine ubuduće, tužitelj je u cijelosti postupio sukladno naprijed navedenoj
zakonskoj odredbi.
8.Cijeneći ukupno izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud
smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, odnosno da tužena
neutemeljeno ističe kako na njenoj strani nema odgovornosti, te je dužna naknaditi
tužitelju izmaklu korist za utuženo razdoblje.
9.U predmetu ES za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu
S. protiv H. (Zahtjev br. 12027/10 od 10. srpnja 2014.) podnositelj
zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi
zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je
utvrdio je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer
zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u
ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje
bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su
pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u
konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta,
da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije
postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih
prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - MU 18/97, 6/99, 14/02,
13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se
temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da
se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da
R. H. treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.
10.Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog
razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite
vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci S. protiv
R. H. podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.
11.Konvencija je prema članku 141. Ustava R. H. (NN 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14,
dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o
sudovima (NN broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) sudovi sude i na temelju
Ustava i međunarodnih ugovora.
12.Slijedom navedenog, jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena
odluka Statileo protiv R. H. obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se
na području R. H. jer to proizlazi iz odluke U. suda R.
H. od 23. siječnja 2013. godine broj U-I.-3304/2011 i s obzirom da je ESLJP
jedini ovlašten tumačiti povrede K. koje su nastale u zemljama potpisnicama
te K. u smislu odredbe čl. 32 K.. US smatra da izvršenje
presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda K. treba razumjeti u prvom
redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je R. H. kao
ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom K. i priznavanjem jurisdikcije
E. u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene K..
13.Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i
temeljem članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima
(NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava
R. H. trebala naknaditi tužitelju štetu koju trpi zbog činjenice što mu
zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje
nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije
štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila
sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji
su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu S., M. – A. i dr.
Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi
pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa
zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na
strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima.
Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužitelju naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u
presuđenom iznosu.
14.Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi da je cjelokupno
potraživanje tužiteljice zastarjelo, odnosno, neosnovano tužiteljica navodi da se ne
primjenjuje trogodišnji zastarni rok.
15.Zastara prema odredbi čl. 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima
(Narodne novine br. ( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) počinje teći prvog
dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako
zakonom nije propisano što drugo.
16.Predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od
najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku
iz članka 230. stavka 1. ZOO-a.
17.Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio
s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade
štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (čl. 1086. ZOO-a). Stoga se
ovdje dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje.
18.Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih
prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997.
Tuženica se obvezala istu primjenjivati, te se obvezala i postojeće propise uskladiti s
preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud R. H. u rješenju U-I-
762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile
protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju.
To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko
pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna.
Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu S., niti je ta
odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja
te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u
sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz
citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama S. i dr. EU sud nije se
bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je
predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi
zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge
štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužitelj kao i svi ostali vlasnici
mogli su i pored iznesenog shvaćanja US RH o ustavnosti ZNS, nakon
stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati
tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018 od
22.siječnja 2019.).
19.Tužitelj nije mogao znati da trpi štetu u vidu izmakle koristi do donošenja
presude u predmetu Gžnaj-6/12 od 5. 12. 2012., dok predmetnom tužbom potražuje
naknadu štete za svibanj 2020., rujan 2019. i travanj 2018., te su tužbe podnesene
29. 7. 2020., 25. 6. 2020. i 26. 6. 2020., pa je očigledno kako nije protekao trogodišnji
rok iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, odnosno nije utemeljen istaknuti prigovor zastare.
20.U pogledu visine naknade, sud je zatražio podatke od nadležnog ureda
porezne uprave, prema kojim podacima najamnina za stambeni prostor na lokaciji
Sinjske ulice, gdje se nalazi i predmetni stan, površine 74m2 iznosi 6.000,00 kn,
odnosno 81,08kn po metru kvadratnom, a za stan površine 26m2 2.000,00 kn
odnosno 76,92kn po metru kvadratnom. Matematičkom operacijom zbrajanja i
dijeljenja cijene najamnine ovih dvaju stambenih prostora došlo bi se do cijene
najamnine od 79,00 kn po metru kvadratnom (81,08 +76,92 jednako 158,00 dijeljeno
79). Kada se iznos od 79,00 kn najma po metru kvadratnom pomnoži s 72,64 metra
kvadratna kolika je površina predmetnog stana, dobije se iznos od 5.738,56 kn
mjesečne tržišne najamnine. S obzirom da zaštićena najamnina prema izračunu
G. S. od 5. rujna 2019. iznosi 183,65 kn, to bi razlika tržišne i zaštićene
najamnine iznosila 5.554,91 kn, odnosno 737,26 EUR-a. Tužitelj je svoj zahtjev
temeljio na podacima agencija koje se bave prodajom, odnosno posredovanjem u
prometu nekretnina, te tužbom potražuje da mu se isplati mjesečni iznos od 788,53
EUR(5.941,17 kn), no sud smatra kako uz pisana očitovanja koja su dostavljena
punomoćniku tužitelja na njegovo traženje, agencije koje je kontaktirao nisu dostavile
niti jedan ugovor ili drugu ispravu iz koje bi bilo lako provjeriti točnost njihovih
podataka. S druge strane, ured porezne uprave predstavlja tijelo javne vlasti, te
dostavljeni podaci takvog tijela imaju za ovaj sud identičnu dokaznu snagu kao sve
druge isprave koje izdaju tijela javne vlasti. Radi navedenog, sud smatra kako
tužitelju pripada mjesečna naknada u iznosu od 737,26 EURa a ne iznos koji tužbom
traži, radi čega je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen. Dakle,
tužitelju je za tri utužena mjeseca obistinjen ukupan iznos od 2.211,78 EUR
(16.664,73 kn).
21.Na dosuđene iznose tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana
presuđenja jer je visinu materijalne štete koju trpi sud utvrdio prema cijenama na dan
presuđenja, bez obzira što se radi o mjesečnim iznosima najamnine koju bi on
ostvarivao u razdoblju od 3 godine od dana podnošenja tužbe,kako su svi ti iznosi
dosuđeni po cijenama od dana presuđenja, zatezna kamata pripada mu od
dosuđenja prema odredbi čl. 29. ZOO-a. Pri tome se sud poziva na stav Županijskog
suda u Varaždinu izražen u odluci Gž-889/17 od 18. 1. 2018. i Gž-304/2020 od 4. 3.
2021.
22.U odnosu na navode tužene da je tužitelj doprinio šteti iz razloga što je
mogao raskinuti ugovor o najmu jer zaštićeni najmoprimac raspolaže imovinom
dostatnom za stambeno zbrinjavanje, za navesti je kako je tuženik u sudski spis
priložio zk izvatke iz kojih proizlazi da zaštićeni najmoprimac i članovi njegove obitelji
imaju određenu imovinu, odnosno da su vlasnici i suvlasnici određenih nekretnina u
S., Z., P., H. i B. iz kojih nije razvidno radi li se o useljivim
nekretninama. Prema odredbi čl. 31. Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98,
66/98, 22/06, 68/18, 105/20), pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji
ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan. Iz dostavljene dokumentacije nije razvidno
raspolažu li zaštićeni najmoprimci useljivom kućom ili stanom, odnosno predstavljaju
li nekretnine čiji su vlasnici i suvlasnici prema zk izvadcima useljivu kuću ili stan.
Svakako, zakonodavac stavlja vlasnike u neravnopravan položaj i ovom odredbom,
jer mora utvrđivati i dokazivati ima li zaštićeni najmoprimac useljivu kuću ili stan, te je
dugi niz godina sudska praksa stajala u zaštitu zaštićenih najmoprimaca na način da
se npr. vikendica na Š. nije smatrala useljivom nekretninom već kućom za odmor,
pa su tako vlasnici stanova i njihova djeca mogli biti podstanari, a zaštićeni
najmoprimci živjeli bi u njihovim stanovima i uz njih imali kuće za odmor. Nadalje,
prestanak ugovora o najmu normiran je odredbom čl. 19. do 23. Zakona o najmu, a
situacija otkazivanja ugovora o najmu od strane vlasnika stana normirana je
odredbom st. 40. istog Zakona, te iz svih tih odredbi proizlazi da ne postoji obveza
zaštićenih najmoprimaca o izvještavanju vlasnika stana o promjenama svojih uvjeta u
pogledu stjecanja vlasništva druge nekretnine i slično, dok su vlasniku stana za
slučaj otkaza kumulativno propisane pretpostavke koje je teško udovoljiti, pa tako
mora biti socijalni slučaj ili imati više od 60 godina. Stoga, po mišljenju ovog suda,
tužena nije dostavljanjem dokaza o vlasništvu i suvlasništvu nekretnina zaštićenih
najmoprimaca dokazala da je tužitelj mogao raskinuti ugovor i raspolagati svojim
stanom u utuženom periodu, jer iz dostavljenih podatka nije razvidno radi li se u
useljivoj nekretnini niti je razvidno da je tužitelj znao i mogao znati čime raspolaže
njegov zaštićeni najmoprimac i na koji način koristi predmetni stan, odnosno tko ga
sve od članova domaćinstva koristi. Da je tužitelj pokušavao zaštiti svoje vlasništvo
proizlazi iz presude u ime naroda ovog suda od 10. 6. 1965. i zaključka RKG za stambeno i komunalne poslove od 2. 7. 1987., iz kojih
proizlazi da je tužitelj odnosno njegov prednik pokušao sudskim putem i upravnom
postupku doći u posjed svoga stana, ali da je odbijen sa svojim zahtjevima. Stoga
sud smatra kako nije oportuno za predmetni postupak izvoditi dokaz saslušanjem
svjedoka T. i Ž. A. na okolnost korištenja predmetnog stana, jer je
evidentno kako je tužitelj od 1965. na ovamo, sve do presude ŽS u
S. G. -6/12 pokušavao neuspješno zaštiti svoje vlasništvo, pa se radi doista o
prekomjernom ograničavanju prava vlasništva očekujući od njega da izigrava
policajca koji će dežurati i utvrđivati je li svi članovi domaćinstva zaštićenog
najmoprimca koriste njegov stan za stanovanje ili ne. Propust je države što nije
regulirala obveze najmoprimaca u pogledu redovnog izvještavanja vlasnika stana o
načinu korištenja i broju osoba koje ga koriste, pa je radi navedenog odbijen prijedlog
za saslušanjem zaštićenih najmoprimaca, odnosno članova njihovog domaćinstva.
23.Glede pitanja poreza na najamninu, ovaj sud smatra da se u konkretnom
slučaju radi o izvanrednoj odgovornosti za štetu a ne o prihodu od imovine koji bi bio
oporeziv, niti je sud nadležan utvrđivati visinu poreza, radi čega dosuđeni iznos nije
umanjivan za poreznu stopu koju tuženik predlaže.
24.Slijedom svega naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci.
25.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP-a, a sud je
pritom imao u vidu činjenicu kako je tužitelj pred ovim sudom podnio desetke
identičnih tužbi, iako je jednom tužbom mogao obuhvatiti cjelokupno utuženo
razdoblje. Također, imao je na umu činjenicu kako je predmetnom odlukom odlučeno
o tri predmeta, pa je tužitelju, imajući u vidu VPS od 17.823,51 kn/2.365,59 EUR
obistinjen trošak kako slijedi: na ime zastupanja na ročištima od 5. 10. 2020., 10. 10.
2022., 23. 2. 2021., 6. 10. 2021., 25. 1. 2021., 30. 1. 2022., 21. 3. 2023. po 100
bodova, za sastav tužbe i obrazloženih podnesaka od 31. 8. 2022. i 27. 12. 2022. po
100 bodova, odnosno ukupno 1000 bodova, uvećao za 15,00 kn vrijednosti boda s
paušalom, što iznosi 15.000,00 kn. Na ovaj iznos tužitelju je obistinjen PDV od
3.750,00 kn tako da trošak zastupanja iznosi 18.750,00 kn/2.488,55 EUR. Tužitelju
pripada i trošak pristojbe za svaku pojedinačnu tužbu u iznosu od 26,54 EUR i
pristojbu odluke od 70,07 EUR, tako da trošak pristojbi iznosi 149,69 EUR. Ukupni
trošak tužitelja tako iznosi 2.568,17 EURa.
U Splitu, 21. ožujka 2023.
S U D A C
Vica Roščić v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom
sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana
dostave prijepisa presude.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- pun. tužitelja
- zz tužene
- u spis
