1                   Poslovni broj: 6 Kž-642/2022-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 6 Kž-642/2022-3

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

           Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i doc. dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv 1. okrivljenog D.N. i dr., zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne Novine“ broj: 125/11 i 144/12 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama koje su protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: K-2178/2021-16 od 27. travnja 2022. podnijeli 1. okrivljeni D.N. i 2.okrivljeni D.P., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   je

 

 

              Odbijaju se žalbe 1. okrivljenog D.N. i 2.okrivljenog D.P. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.               Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-2178/2021- 16 od 27. travnja 2022.proglašeni su krivim 1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P. zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevara, opisanog i kažnjivog po članku 236. stavak 1. KZ/11 te su 1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P., na temelju članka 236. stavka 1. KZ/11, osuđeni na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci – svaki. Na temelju članka 77. KZ/11 u vezi s člankom 560. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08) od 1. okrivljenog D.N. i 2. okrivljenog D.P. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom na način da je sud utvrdio da novčani iznos od 30.000,00 (trideset tisuća) kuna1 predstavlja imovinsku korist koju su 1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P. ostvarili kaznenim djelom iz članka 236. stavka 1. KZ/11 te navedeni novčani iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske te je naloženo 1. okrivljenom D.N. i 2. okrivljenom D.P. da iznos od po 15.000,00 (petnaest tisuća) kuna1 - svaki uplate u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. ZKP/08, sud je 1. okrivljenog D.N. oslobodio obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 te troškova na ime nagrade i nužnih izdataka postavljene braniteljice, te je određeno da ti troškovi padaju na teret proračunskih sredstava dok je, na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 6. ZKP/08, obvezao 2. okrivljenog D.P. da naknadi sudu troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 (dvijetisuće) kuna1.

 

2.               Protiv navedene presude žalbu je podnio 1. okrivljeni D.N. po braniteljici V.P. odvjetnici iz Z. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi s prijedlogom da se prihvati žalba okrivljenika te ukine pobijana presuda i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

2.1.               Žalbu je podnio i 2. D.P., po branitelju D.R. , odvjetniku iz S., a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred izmijenjenim vijećem.

 

3.               Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

4.              Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

 

5.              Žalbe 1. okrivljenog D.N. i 2. okrivljenog D.P. nisu osnovane.

 

6.               Iako 1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P. u žalbi ističu da se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a 1. okrivljeni D.N. i zbog povrede kaznenog zakona, oni te žalbene osnove isprepliću sa žalbenom osnovom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, 1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P. opširno u žalbi elaboriraju zbog čega smatraju da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su počinili terećeno kazneno djelo pri čemu 1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P. navode da je posve nejasno iz kojih razloga prvostupanjski sud prihvaća iskaz oštećenog M.D. koji je kontradiktoran i neživotan, a time i nevjerodostojan, te da nije jasno zbog čega sud smatra da su okrivljenici postupali zajedno i dogovorno jer provedeni dokazi ne potvrđuju isto, a visina pribavljene imovinske koristi za oba okrivljenika nije dokazana. Iz navedenog proizlazi da razlozima kojima okrivljenici argumentiraju žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka ustvari se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a potvrda tome, da su u pitanju činjenični, a ne postupovni prigovori, je u činjenici da gotovo identične prigovore, koje navode kao bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u nastavku žalbe okrivljenici iznose i kao prigovore koji se odnose na pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja (a zapravo samo pravilnost). Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao jasne, valjane i u svemu dostatne razloge za svoja utvrđenja bez proturječja, bilo međusobnog, bilo u odnosu na zapisnike koji se nalaze u spisu predmeta, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio istinitost i vjerodostojnost, kako obrane okrivljenika, tako i iskaza ispitanih svjedoka, dovodeći ih u međusobnu vezu, te ih povezujući i s dokumentacijom iz spisa predmeta. Na temelju tako raščlanjenih svih izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je u odnosu na svakog okrivljenika naveo iz čega proizlaze činjenična utvrđenja, obrazloživši pritom i sve bitne elemente djela, kao i sve elemente krivnje te odluku o kazni, oduzimanju imovinske koristi i troškovima postupka. Člankom 459. stavak 5. ZKP/08 određeno je da je sud dužan izložiti razloge zbog kojih je sporne činjenice našao dokazanim ili nedokazanim, a u ovom konkretnom slučaju mjesto počinjenja kaznenog djela nitko od okrivljenika nije osporavao zbog čega se radi o nespornoj činjenici, pa je nije bilo potrebno posebno obrazlagati. Stoga nije u pravu 1. okrivljeni D.N. kada navodi da je zbog manjkavog obrazloženja pobijane presude povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Stoga žalbe 1. okrivljenog D.N. i 2. okrivljenog D.P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu osnovane.

 

7.               Nisu u pravu 1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P. kada navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Okrivljenici osporavaju da su postupali zajedno i dogovorno, te navode da se do sastanka u S. uopće nisu poznavali. No, 2. okrivljeni P. predstavio se M.D., kao odgovornoj osobi TD D.-a d.o.o., kao direktor TD F. promet d.o.o., u kojem trgovačkom društvu je stvarno 1. okrivljeni D.N. bio direktor i odgovorna osoba. 2. okrivljeni P. se družio s D., odlazio kod njega kući s ciljem da bi stekao njegovo povjerenje, te mu potom ponudio kupnju elektromaterijala od TD F. promet d.o.o. po povoljnijoj cijeni od one na tržištu na što je D. i pristao. Sukladno dogovoru s 2. okrivljenim D.P., M.D., kao odgovornoj osobi oštećenog TD D.-a d.o.o., dostavljen je predračun TD F. promet d.o.o. sa svim podacima tog trgovačkog društva kao i s podacima za avansno plaćanje elektromaterijala u iznosu 30.000,00 kuna. M.D. je zatraženi iznos avansa i platio po predračunu sredstvima oštećenog TD D.-a. d.o.o., a taj uplaćeni novac na račun TD F. promet d.o.o. podigao je upravo 1. okrivljeni D.N. nakon čega oštećenom nije isporučena roba za koju je plaćen avans. Ispravno je stoga prvostupanjski sud utvrdio da su 1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P. postupali na temelju zajedničke odluke i svaki od njih je dao svoj doprinos da se ovo kazneno djelo počini. Treba imati na umu da 1. okrivljeni D.N. uopće nije obrazložio navod svoje obrane kako je i od koga saznao za „poslovnu aktivnost TD F. promet d.o.o. i dugovanje prema oštećenom“, a sam navodi da njegovo trgovačko društvo tada nije bilo poslovno aktivno. 1. okrivljeni D.N. ne poduzima niti jednu radnju da sazna tko je to „poslovno aktivan“ s njegovim društvom već podiže novac iz poslovne aktivnosti njegovog društva u koju, prema njegovoj obrani, nije uključen. Stoga, da se 1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P. nisu poznavali u vrijeme kada je oštećeno TD D.-a d.o.o. po ponudi 2. okrivljenog P. uplatilo novac po predračunu TD F. promet d.o.o. na račun tog društva, a tada 1. okrivljeni N. ne bi niti podizao novac s računa, niti bi s njim raspolagao već bi bilo za očekivati da taj novac vrati uplatitelju. No, 1. okrivljeni N. podiže novac i potom kontaktira M.D. a kao odgovornu osobu TD D.-a. d.o.o. i s njim dogovara susret radi „rješavanja problema“ na koji susret dolazi i 2. okrivljeni D.P. i njih dvojica, zajedno s osobom imena M., uvjeravaju M.D. da je novac, na kraju, završio kod G.V. Ovakvo postupanje 1. okrivljenog D.N. i 2. okrivljenog D.P. ukazuje da su donijeli zajedničku odluku o izvršenju kaznenog djela prijevare pri čemu svaki od njih daje doprinos ostvarenju tog kaznenog djela, pri čemu se njihove radnje međusobno nadopunjuju i sjedinjuju u jedinstvenu cjelinu zbog čega ispravno zaključuje prvostupanjski sud da su oni supočinitelji u ovom kaznenom djelu. Uz to pravilno je prvostupanjski sud vrednovao iskaz M.D. kao životan, logičan i vjerodostojan jer imenovani svjedok o bitnim okolnostima djela dosljedno i identično iskazuje, a neznatna odstupanja u iskazu se mogu pripisati proteku vremena. Ispravan je stoga zaključak prvostupanjskog suda kako su 1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P., zajedno i dogovorno, M.D., kao odgovornoj osobi TD D.-a. d.o.o., lažno prikazali činjenice glede nabavke i isporuke elektromaterijala po povoljnijoj cijeni od one na tržištu, iako stvarne nakane isporuke tog elektromaterijala nisu imali, a što im je M.D. povjerovao i s računa TD D.-a. d.o.o. avansno platio, prema ponudi iz predračuna, iznos od 30.000,00 kuna, koje je 1. okrivljenik N. u zajedničku korist i podigao s računa TD F. promet d.o.o. Dakle, okrivljenici su s ciljem da sebi pribave protupravnu imovinsku korist doveli nekoga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveli da na štetu tuđe imovine nešto učini. Pri tome na pravilnost takvog utvrđenja nije od utjecaja stav i mišljenje 1. okrivljenika da M.D. nije postupao pažnjom dobrog gospodarstvenika jer nije provjeravao sudski registar radi provjere tko je stvarni vlasnik TD s kojim posluje posebno kada svjedok D. navodi da je vjerovao 2. okrivljenom P. i nije očekivao da mu se tako nešto može dogoditi. Jednako tako za kaznenu odgovornost okrivljenika nije od utjecaja što su oni s novcem učinili nakon počinjenja kaznenog djela. Stoga, suprotno stavu 1. okrivljenog D.N. i 2. okrivljenog D.P., prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravnom analizom svih provedenih dokaza pravilno zaključio kako su okrivljenici počinili inkriminirano im kazneno djelo. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio jasne i valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i ovaj drugostupanjski sud. Prvostupanjski sud je pravilno, na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, primijenio odredbe kaznenog zakona kada je 1. okrivljenog D.N. i 2. okrivljenog D.P.,proglasio krivim za kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavak 1. KZ/11 pa žalba okrivljenika niti u tom dijelu nije osnovana.

 

8.               Nisu u pravu 1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P. kada navode da im je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu. Naime, 1. okrivljeni N. smatra da je prvostupanjski sud nije u dostatnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na njegovoj strani, posebice protek vremena, dok je sud otegotne okolnosti precijenio, a 2. okrivljeni P. ukazuje da je do počinjenja predmetnog kaznenog djela bio samo jednom osuđen. Oba okrivljenika smatraju da bi se i blažom kaznom mogla postići svrha kažnjavanja.

 

8.1.               Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud 1. okrivljenom N. i 2. okrivljenom P. pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je, ispravno, prvostupanjski sud na strani 1. okrivljenog N. kao olakotno cijenio njegove obiteljske prilike da je oženjen i otac dvoje djece, dok je olakotnim na strani 2. okrivljenika P. cijenio da je isti zaposlen, oženjen, otac dvoje djece i očuh dvoje djece. Otegotnim sud je na strani 1. okrivljenog N. cijenio da je isti prije i nakon počinjenja ovog kaznenog djela osuđivan što je i 2. okrivljenom P. cijenio kao otegotno. Imajući na umu da su okrivljenici osuđivani i prije i nakon počinjenja ovog kaznenog djela između ostalog i za kaznena djela s istim zaštitnim objektom – imovinom, to proizlazi da su oni specijalni povratnici, pri čemu dosadašnje osude nisu na njih dostatno utjecale da prestanu s činjenjem kaznenih djela i započnu novi život izvan kriminalnog miljea. Stoga vodeći računa o navedenom kao i o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11), te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11), ovaj drugostupanjski sud smatra da je osuda 1. okrivljenog D.N. i 2. okrivljenog D.P. kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci – svakog, u cijelosti primjerena svim navedenim okolnostima, te će se njome ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno, u dovoljnoj mjeri utjecati kako na okrivljenike tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Stoga, blaže kažnjavanje za koju se zalažu 1. okrivljeni N. i 2. okrivljeni P. nije osnovano.

 

9.               1. okrivljeni D.N. i 2. okrivljeni D.P. se žale i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi navodeći da nije dokazano da su oni uopće pribavili kakvu imovinsku korist. No, okrivljenici su proglašeni krivim da su počinjenjem kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavak 1. KZ/11 pribavili nepripadnu materijalnu dobit u ukupnom iznosu od 30.000,00 kuna. Člankom 559. ZKP/08 određeno je da će sud visinu iznosa imovinske koristi odrediti po slobodnoj procjeni kada bi njeno utvrđivanje bilo skopčano s nerazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka. U konkretnom slučaju ispravno je zaključio prvostupanjski sud da je svaki od okrivljenika počinjenjem predmetnog kaznenog djela stekao protupravnu imovinsku korist u polovini vrijednosti pribavljenog iznosa, dakle, svaki po 15.000,00 kuna pa niti u tom dijelu žalba okrivljenika nije osnovana.

 

10. Iako 2. okrivljeni P. u uvodu žalbe navodi da se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, on tu žalbenu osnovu ni na koji način nije obrazložio, pa ovaj drugostupanjski sud zbog nedostatka obrazloženja ovu žalbenu osnovu nije niti razmatrao.

 

11.               Kako žalbenim razlozima 1. okrivljenog D.N. i 2.okrivljenog D.P. nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu i u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. i 2. ZKP/08 u pogledu bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa kako niti jedna takva potvrda nije utvrđena, trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu 21. ožujka 2023.

 

                                                                                                        PREDSJEDNICA VIJEĆA:

                                                                                                    

Dušanka Zastavniković Duplančić,v.r.

 

1 Fiksni tečaj 1 EUR=7,53450 kn