- 1 -              Revd 4691/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4691/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. iz P., (OIB: …), zastupane po punomoćnici I. B., odvjetnici iz P., protiv tuženice Opće bolnice Pula - Ospedale Generale di Pola iz P., (OIB: …), zastupane po punomoćniku E. S., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž R-5/2022-2 od 6. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Pr-182/2019-33 od 27. svibnja 2022., u sjednici održanoj 21. ožujka 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

2. Na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje se novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

3. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

4. Postupajući po tim odredbama revizijski sud ocjenjuje da u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljena pravna pitanja nisu dovoljno određena u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, takva - da bi se na njih mogao dati određeni i smisleni odgovor, bitan za odluku o sporu, a sam prijedlog predlagateljice ne sadrži niti razloge zašto bi trebalo odgovoriti na ta pitanja, onako kako su formulirana, a da bi to bilo važno (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu (za ujednačavanje sudske prakse) i za odluku o konkretnom sporu, toliko da bi odgovor na njih, sve i da se formulira, predlagateljicu doveo u povoljniju poziciju.

 

5. Naime, u odnosu na prvo, na uopćen način postavljeno pitanje:

 

„1) Da li je sud dužan primijeniti Zaključke Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredbi kolektivnog ugovora ako je samim kolektivnim ugovorom utvrđeno da tumačenja Povjerenstva imaju snagu i učinke KU?“

 

jedini mogući odgovor proizlazi već i iz njega samog - i on je načelno uvijek pozitivan (uostalom, sadržan je i u nedvosmislenim odredbama čl. 192. st. 2. i čl. 194. Zakona o radu, "Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19), ali je to pitanje, onako kako je formulirano, za potrebe samo ovoga postupka nedovoljno određeno te jasno ili konkretizirano - i iz njega se ne može zaključiti zašto bi takvo (čak i bez naznake o kojim je Zaključcima te o kojemu tumačenju kojeg kolektivnog ugovora riječ) bilo važno (prvo) u predmetnoj parničnoj stvari te potom i (kumulativno potrebno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

5.1. To pogotovo ne obzirom da je drugostupanjski sud svoju odluku temeljio na činjeničnom zaključku, istinitost ili pravilnost kojeg ovaj sud u ovome stupnju postupka ne može preispitivati, napose ne povodom postavljenog pitanja, kako je formulirano - jer je vezan ovlastima iz odredaba čl. 385. ZPP-a:

 

“… 7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica za razdoblje od 15. veljače 2016. pa do 15. veljače 2019. isplati bruto iznos plaće od 11.798,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća pa do isplate, kako je to specificirano postavljenim tužbenim zahtjevom, sve na ime manje isplaćene plaće za prekovremeni rad i naknade koje joj pripadaju temeljem kolektivnog ugovora.

 

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tužiteljica kod tuženice zasnovala radni odnos na radnom mjestu medicinske sestre, da zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13 i 96/15 - dalje: KU), koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na povećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu, da mjesečni fond radnih sati sukladno KU treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili dežurstvu ili pripravnosti, a sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad i tako treba biti plaćen, te da je tuženica bez osnove uskratila tužiteljici dio plaće nepravilnim obračunom rada na blagdane i neradne dane, slijedom čega je tužiteljici dosudio utužene iznose utvrđene na temelju nalaza i mišljenja vještaka za financije M. R., dipl. oec., koje vještvo je prihvatio kao objektivno i dano u skladu s pravilima struke.

 

9. U predmetu je sporno tumačenje odredbe čl. 51. st. 10. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13 i 96/15 - dalje: KU/13), odnosno istovjetne odredbe čl. 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 29/18 - dalje: KU/18), prema kojima redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, s tim da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s osam sati.

 

9.1. Nadalje, prema odredbi čl. 18. KU/13 ugovorne strane osnivaju Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Ugovora u koje svaka imenuje po tri predstavnika i njihove zamjenike, najkasnije u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu Ugovora, pa s obzirom na odredbu čl. 19. st. 6. KU/13, prema kojoj tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora, sud je u primjeni KU/13 vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU/13.

 

9.2. Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU/13 dva puta je tumačilo odredbu čl. 51. st. 10. KU/13 i to na 23-oj sjednici održanoj 1. srpnja 2015. na kojoj je donesen Zaključak broj 148 i na sjednici od 21. prosinca 2015. na kojoj je donesen Zaključak broj 153, koji se u bitnome razlikuje od Zaključka broj 148 (koji je Zaključkom broj 153 stavljen izvan snage) u tome što redovni mjesečni fond radnih sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu i osam sati, dok je prema Zaključku broj 148 redovni mjesečni fond radnih sati činio umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i osam sati.

 

9.3. KU/13 stupio je na snagu 1. prosinca 2013. te se tumačenje odredbe čl. 51. st. 10. doneseno po Povjerenstvu pod brojem 148, prema kojem mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelje i blagdana) i osam sati, primjenjuje od njegova stupanja na snagu.

 

9.4. Budući da je tumačenje broj 148 izmijenjeno (stavljeno izvan snage) tumačenjem broj 153 dana 21. prosinca 2015., a prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i osam sati, od dana izmjene tumačenja, dakle, od 21. prosinca 2015. primjenjuje se to tumačenje. Kako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na razdoblje od veljače 2016. pa nadalje, to se u konkretnom slučaju primjenjuje tumačenje broj 153 od 21. prosinca 2015., kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

10.1. Odredbama čl. 51. KU/13, odnosno čl. 49. KU/18 određeno je da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan, u smislu Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 110/19) evidentiraju kao redovan rad i ubrajaju u mjesečnu satnicu.

 

10.2. Ovisno o tome jesu li stvarno odrađeni radni sati odrađeni kroz rad u turnusima, smjenski rad i na blagdan ili neradni dan i dr., ti sati uvećavaju se u postocima navedenim u čl. 52. KU/13, odnosno čl. 50. KU/18.

 

10.3. Ako tako obračunati mjesečni fond odrađenih sati prelazi redoviti mjesečni fond sati (koji je jednak za sve radnike), tek tada ti sati predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbe čl. 51. st. 9. KU/13, odnosno čl. 49. KU/18.

 

11. Temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke sud prvog stupnja utvrdio je da je efektivni redovni mjesečni fond sati, dakle, broj sati koji su njezini djelatnici (nasumično odabrani, a ne rade u turnusima) bili dužni odraditi u pojedinom mjesecu, tuženica računala na način da je ukupni broj dana u mjesecu pomnožila sa osam te umanjila za sate odrađene subotom, nedjeljom i blagdanom, koji su padali u inače radne dane upravo na način kako to stoji u Zaključku broj 148, a takav način izračuna kod navedenih djelatnika jednako primjenjivala i u razdoblju nakon donošenja Zaključka broj 153, iz čega proizlazi pravilan zaključak kako je tuženica djelatnicima koji nisu radili za blagdane uračunavala neradne dana i neodrađene sate u redovni mjesečni fond radnih sati isto kao i tužiteljici, iako je ista za blagdane radila, na koji način je tuženica radnicima koji na blagdan nisu radili te sate uračunavala kao odrađene te su isti ostvarivali pravo na punu plaću i isti fond radnih sati kao i radnici koji su za te blagdane stvarno radili.

 

12. Iz navedenog proizlazi zaključak kako je tuženica prilikom obračuna plaće tužiteljici postupala suprotno Zaključku zajedničke komisije broj 153, slijedom čega je pripada razlika plaće koju potražuje predmetnom tužbom, koju visinu je prvostupanjski sud utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koji je u svom dopunskom vještačenju otklonio prigovore tuženice, a čiji nalaz i mišljenje je pravilno kao objektivan i stručan prihvatio, jer i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u nalazu vještaka nema nedostataka koji mogu dovesti do osnovane sumnje u pravilnost dana mišljenja.

 

13. Stoga je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primjenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke...”

 

6. Drugo postavljeno pitanje, u smislu - da li sud može retroaktivno primijeniti odredbe Dodatka III KU za zdravstvo iako je u njemu izričito propisano da se primjenjuje od 1. travnja 2020., nije u vezi s predmetnim sporom: to obzirom da se sudovi u ovome predmetu nisu niti pozivali na odredbe Dodatka III KU, niti iz nižestupanjskih odluka proizlazi da su njegove odredbe primjenjene.

 

7. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:

 

7.1. da pitanja iz prijedloga tuženice nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,

 

7.2. da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost (tako je ovaj sud povodom istih pitanja odlučio, primjerice - i u odluci posl. br. Revd 2567/2022-3 od 14. rujna 2022., Revd 1237/2022-2 od 26. travnja 2022. i Revd 2990/2022-2 od 13. prosinca 2022.).

 

8. Stoga je prijedlog tuženice - u odnosu na po njoj postavljena pitanja, valjalo (što ne spada u "pretjerani formalizam“, kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

9. Revizijski sud tek primjećuje:

 

9.1. da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagateljica obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (da) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

9.2. da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki.

 

Zagreb, 21. ožujka 2023.