1                             Poslovni broj: I Kž-371/2021-8

 

Poslovni broj: I Kž-371/2021-8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Sande Janković, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. Č. i dr. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. Č., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 17. rujna 2021., broj K-8/2020., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i zamjenika njegovog branitelja, odvjetnika J. P.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. Č. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Uvodno označenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru proglašeni su krivim, i to optuženi A. Č. zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti - zlouporaba položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., i optuženi S. G. zbog počinjenja kaznenog djela krivotvorenja – krivotvorenje službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisani kao u izreci, te je optuženi A. Č., na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11., izrečena mu je uvjetna osuda te je određeno da se navedena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo, dok je optuženi S. G., na temelju članka 279. stavka 1. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda te je određeno da se navedena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), u svezi članka 77. KZ/11. od optuženog A. Č. oduzeta je imovinska korist koju je ostvario kaznenim djelom iz članka 291. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11. u iznosu do 240.024,55 kuna te mu je naloženo da navedeni iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08., optuženi A. Č. je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 1. - 6. ZKP/08. u iznosu od 8.308,00 kuna. kao i paušalni iznos od 1.000,00 kuna, dok je optuženi S. G. obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu do 500,00 kuna.

 

2. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli državni odvjetnik i optuženi A. Č. po branitelju J. P., odvjetniku u B..

 

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, i to samo u odnosu na optuženog A. Č., te u žalbi predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženom A. Č. izrekne bezuvjetna kazna zatvora, odnosno kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.2. Optuženi A. Č., u žalbi koju je podnio po branitelju J. P., odvjetniku u B., prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju J. P. te je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženi A. Č. i njegov branitelj odvjetnik J. P., koji su to u žalbi i zahtijevali, kao i državni odvjetnik. Sjednica vijeća, u javnom dijelu sjednice, održana je u prisutnosti optuženika i njegova branitelja odvjetnika Jugoslava Purana, a na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08, u odsutnosti državnog odvjetnika koji je o sjednici uredno izvješten.

 

5. Žalbe nisu osnovane.

 

Na žalbu optuženika, osim na žalbu zbog odluke o kazni

 

6. U odnosu na bitnu povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženik navodi da je izreka pobijane presude proturječna razlozima presude budući da je prvostupanjski sud, u točkama 10.3., 15.1., 15.2. i 15.3., zaključio da je odluke o isplati plaće u većem iznosu nego što je na to imao pravo optuženik donio suprotno općim propisima, aktima same ustanove V. T. š. u B. (dalje u tekstu V.) i stvarno obavljenim poslovima i radnim zadacima, dok mu se u činjeničnom opisu stavlja na teret da je te odluke donio suprotno sklopljenim ugovorima o radu u nepunom radnom vremenu.

 

6.1. Suprotno prethodno iznesenim žalbenim navodima u odnosu na postupanje optuženika u pogledu donošenja predmetnih odluka o obračunu plaće u punom iznosu u inkriminiranom razdoblju, prvostupanjski je sud nakon ocjene izvedenih dokaza, kako to nedvojbeno proizlazi iz razloga navedenih u obrazloženju, u točkama 15. i 18., utvrdio da je optuženik te odluke donio protivno dotadašnjim ugovorima s V., prema kojima je bio zaposlen na nepuno radno vrijeme, a osim toga mu je bilo poznato da odluku o isplati dodatka na plaću u punom iznosu koju je potpisao predsjednik Upravnog vijeća V., nije nikad bila donijeta na Upravnom vijeću, pa je na temelju toga sud zaključio da je optuženik, kao dekan V., iskoristio svoj položaj i ovlasti u cilju da sebi pribavi nepripadnu materijalnu dobit. Prema tome, kada se u razlozima pobijane presude navodi da je postupanje optuženika bilo suprotno općim propisima i aktima V., prvostupanjski sud  to čini kako bi pojasnio njegov (dekanski) pravni status u V. i zakonske ovlasti u odnosu na druge zaposlenike (Z. B.) i tijela (Upravno vijeće), pa stoga, na taj način, kako to u žalbi tvrdi optuženik, sud ne „prelazi/nadilazi“ inkriminaciju iz činjeničnog opisa inkriminiranog kaznenog djela, pa stoga izreka pobijane presude nije proturječna razlozima presude.

 

6.2. U okviru iste, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik ističe da je prvostupanjski sud u pogledu pojedinih odlučnih činjenica propustio iznijeti razloge i ocijeniti provedene dokaze, međutim, kako to i sam navodi u žalbi, radi se o činjeničnim pitanjima koje je optuženik u žalbi istakao pod točkama a), b), c) i d), u kojima je naveo sljedeće: niti u javnom natječaju za izbor dekana se ne navodi da se dekana bira u nepunom radnom vremenu; u odlukama Stručnog vijeća i Upravnog vijeća V. o izboru optuženika za dekana ne utvrđuje da će poslove dekana obavljati sukladno postojećem ugovoru o radu profesora visoke škole u nepunom radnom vremenu; iz iskaza saslušanih svjedoka – članova Upravnog vijeća V. ne proizlazi da je optuženik imenovan dekanom u nepunom radnom vremenu;  u Statutu V. nije navedeno što će se dogoditi ako izabrani dekan ima ugovor na neodređeno vrijeme ali u nepunom radnom vremenu – da li se tada automatizmom obavlja poslove dekana također u nepunom radnom vremenu?; V. s optuženikom nije sklopila nikakav ugovor o pravima, obvezama i plaći dekana s tim da su poslovi pripreme pravnih akata i pravno tumačenje istih u nadležnosti tajnika V.. Prema tome, kako sve navedene tvrdnje predstavljaju činjenična pitanja koja se odnose na status optuženika te njegova prava koja proizlaze iz toga statusa, a o tome će biti riječi u nastavku, u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7. Iako optuženik u uvodu žalbe ističe da se žali i zbog povrede kaznenog zakona, u obrazloženju žalbe nije naveo nijednu taksativno propisanu povredu kaznenog zakona iz članka 469. KZ/11., kad se ova žalbena osnova ostvaruje, pa je u tom dijelu njegova žalba neosnovana, s tim da niti ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu povodom izjavljenih žalbi, nije utvrdio da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koju povredi pazi po službenoj dužnosti.

 

8. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik u žalbi nije osporio inkriminacije za koje ga je prvostupanjski sud teretio - da je u razdoblju od 28. veljače 2013. do 31. svibnja 2016., kao dekan V. (kasnije V. u B.) u cilju da se materijalno okoristi, a znajući da je s V. imao sklopljen ugovor o radu na nepuno radno vrijeme, 28. veljače 2013., bez znanja i odobrenja Upravnog vijeća V., kao tijela koje je upravljalo ovom ustanovom, donio Odluku da mu se isplati naknada za dodatno izvođenje nastave u akademskoj godini 2012/2013., a nakon toga i Odluke o obračunu plaće u punom iznosu od 15. ožujka 2013. i 1. prosinca 2013., koje je potpisao i ovjerio pečatom V. i predao ih djelatnicima u računovodstvu te škole radi provedbe, a u rujnu 2014., nakon što je optuženi S. G. kao predsjednik Upravnog vijeća V. bez znanja i odobrenja ostalih članova Upravnog vijeća, iako se sjednica Upravnog vijeća nije 1. listopada 2014. uopće nije održala, potpisao Odluku o plaći Upravnog vijeća prema kojoj se optuženom A. Č. isplaćuje plaća i dodaci na plaću u punom iznosu, iako je bio zaposlen na nepuno radno vrijeme od 50%, što je optuženom A. Č. bilo poznato, na temelju kojih odluka je optuženiku isplaćivana plaća u većem iznosu nego je na to imao pravo pa je isti na taj način sebi pribavio nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 240.024,55 kuna, dok je V. odnosno V. u B. oštećeno za iznos od 583.910,65 kuna.

 

8.1. S obzirom na naprijed iznesene radnje i postupke, nedvojbeno proizlazi da je optuženik, kao dekan V., samoinicijativno i bez zakonskog uporišta donio odluke da mu se obračun plaće u inkriminiranom razdoblju vrši u punom iznosu, iako je znao da, s obzirom na Ugovor o radu koji je sklopio s V., na to nije imao pravo, a osim toga mu je bilo poznato i da Upravno vijeće V. 1. listopada 2014. nije održalo sjednicu te nije donijelo odluku da mu se plaća isplaćuje u punom iznosu, koju je odluku bez znanja i odobrenja članova Upravnog vijeća potpisao S. G., kao predsjednik Upravnog vijeća, pa stoga žalbeni navodi optuženika pobliže navedeni u točki 6., a koji se u svode na tvrdnju da u Statut V., a niti u bilo kojem drugom aktu i odluci Upravnog vijeća nije bilo regulirano da će dekanske poslove obavljati u nepunom radnom vremenu i da mu pripada dekanska plaća sukladno ugovoru o radu za profesora visoke škole koji je sklopljen za nepuno radno vrijeme, što bi zapravo značilo da ima pravo na jednu plaću za dva obavljena posla, za ovaj sud drugog stupnja nisu prihvatljivi, niti su prikladni da bi optuženika ekskulpirali od kaznene odgovornosti.

 

8.2. Naime, imajući u vidu nespornu činjenicu da je optuženikov posao i rad na V. u inkriminiranom razdoblju bio reguliran jedino Ugovorom o radu na nepuno radno vrijeme, isti nedvojbeno nije bio ovlašten postupiti suprotno odredbama tog ugovora i bez odobrenja Upravnog vijeća, kao tijela koje upravlja poslovima V., samostalno mijenjati odluke o plaći za svoj rad i bez odobrenja Upravnog vijeća donijeti nove odluke, samo zbog toga jer je smatrao da mu za poslove koje je obavljao kao dekan te poslove predavača na V., pripada veća naknada, odnosno plaća u punom iznosu. Stoga, s tim u vezi ovaj drugostupanjski sud kao ispravna prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda navedena u obrazloženju pobijane presude pod točkama 15. 1. i dalje, a optuženikovo tumačenje naprijed navedenih akata i propisa je proizvoljno i očito usmjereno na otklanjanje kaznene odgovornosti.

 

8.3. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da mu je Z. B., tajnica V., prezentirala da je donošenje naprijed navedenih odluka bilo u njegovoj nadležnost, budući da je u svom svjedočkom iskazu Z. B. decidirano navela da optuženik tražio da mu se prizna pravo na punu plaću za puno radno vrijeme te je na njegovo traženje i donijela odluke  31. ožujka 2013. u kojoj se određuje da će mu se plaća obračunavati u punom iznosu, koju je odluku izmijenila 1. prosinca 2013., nakon što je optuženik zaključio ugovor o radu na S. fakultetu u S. B. na 10 sati tjedno, tako da je od tada u V. bio zaposlen na nepuno radno vrijeme, pa je u skladu s tim sačinila Odluku prema kojoj se optuženiku plaća trebala obračunavati u nepunom radnom vremenu od 50%, koju je predala voditeljici računovodstva (R. H.), međutim, kad je ista  postupila po toj odluci optuženik ju je nazvao i rekao joj da to nije u redu te je zatražio da se ta odluka izmjeni tako da je drugi dan, po nalogu optuženik, izmijenila tu odluku na način da mu se plaća obračunava u punom iznosu za puno radno vrijeme.

 

8.4. I po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud naprijed navedeni svjedočki iskaz Z. B. cijenio kao vjerodostojan jer je svjedokinja vrlo dosljedno i okolnosno opisala postupanje optuženika, pa su neutemeljeni žalbeni navodi optuženika kojim odgovornost vezanu uz donošenje predmetnih odluka pokušava prebaciti na Z. B., što nije logično a ni životno, s obzirom da je optuženik kao dekan V., kako je to i naveo prvostupanjski sud, bio nadređen Z. B., koja je u toj ustanovi radila na radnom mjestu tajnice. Iskaz svjedokinje B. u odnosu na način kako je donesena Odluke od 1. prosinca 2013., je potvrdila i svjedokinja R. H., koja je u inkriminiranom razdoblju radila u računovodstvu V.. S tim uvezi ova svjedokinja je navela da ju je optuženik nazvao na telefon i izvikao se na nju, govoreći joj da obračun plaće nije u redu, nakon čega je nazvao tajnicu koja je potom napravila novu odluku na temelju koje mu je isplaćena plaća u punom iznosu od 100%. Osim toga, svjedokinja H., a vezano za Odluku o isplati naknade optuženiku od 28. veljače 2013., je iskazala da je ovu Odluku, prema kojoj je optuženiku u dva navrata isplaćeno 14.800,00 kuna, što je bila razlika između 75% plaće koju je optuženik primao u odnosu na 100% plaće, sačinila na traženje optuženika da mu se plaća isplaćuje u punom iznosu, iako je znala da  je imao zaključene ugovore o radu na nepuno radno vrijeme. Navedene svjedokinje nisu imale razloga neosnovano teretiti optuženika te je prvostupanjski sud njihove iskaze ispravno cijenio kao istinite, a vezano za razlog zbog kojeg zbog uočenih nepravilnosti nisu prijavile optuženika, svjedokinja B. je iskazala da ih je bilo strah za njihova radna mjesta, a takvo objašnjenje kao neuvjerljivo nalazi i ovaj drugostupanjski sud.

 

8.5. U kontekstu naprijed utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg proizlazi da je optuženik kao odgovorna osoba samoinicijativno i na manipulativan način, zaobilazeći pri tome redovni zakonski put i proceduru, a u cilju da si pribavi nepripadnu materijalnu dobit, iskoristio svoj položaj i ovlasti dekana V. na način da je donio predmetne Odluke koje su bile protivne Ugovoru o radu koji je sklopio s V., prema kojim odlukama mu je plaća obračunata i isplaćena u većem iznosu nego je po Ugovoru na to imao pravo, za ovaj sud drugog stupnja nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je kao nastavnik, koji je obavljao i dužnost dekana, radio puno više nego je to propisano Kolektivnim ugovorom za znanost i visoko obrazovanje. Naime, sve kada bi to i bilo točno, a treba navesti da se o radnom vremenu dekana V. nije vodila nikakva evidencija, optuženik je u tom slučaju od Upravnog vijeća V., kao nadležnog tijela, mogao zatražiti da se donese odluku da mu se plaća obračunava i isplaćuje za puno radno vrijeme, međutim, kako su to iskazali svjedoci S. G., G. K. V., V. K. i Đ. I. B., koji su u inkriminiranom razdoblju bili članovi Upravnog vijeća, isti to nije učinio, što također upućuje na njegovu namjeru da kao dekan iskoristi svoj položaja odgovorne osobe u V., kako bi sebi pribavio nepripadnu materijalnu dobit.

 

8.6. Slijedom svega onog što je prethodno izneseno, a kako optuženik svojom žalbom nije s uspjehom doveo u pitanje pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud, savjesnom i kritičkom ocjenom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da se u ponašanju optuženog A. Č. ostvaruju sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., za koje ga je proglasio krivim.

 

9. Odluku o oduzimanju imovinske koristi optuženik, kako to proizlazi iz žalbe, ne pobija zbog toga zbog toga što je prvostupanjski sud s tim u vezi prekoračio svoje ovlasti, što je zakonski razlog iz članka 469. stavka 5. KZ/11. zbog kojega se ta odluka može pobijati, već smatra da nije dokazano da je počinio inkriminirano kazneno djelo pa stoga nije bilo ni osnove da mu se ta korist oduzme. Međutim, suprotno tome, prvostupanjski je sud ispravno, na temelju zakonske odredbe članka 560. stavka 2. ZKP/08. i članka 77. KZ/11., od optuženika oduzeo imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelom iz članka 291. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., u iznosu od 240.024,55 kuna, pa je žalba optuženika zbog oduzimanja imovinske koristi neosnovana.

 

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni  

 

10. Kako je to i navedeno pod točkom 1., prvostupanjski je sud optuženog A. Č. za inkriminirano kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11., izrekao mu je uvjetnu osudu te je odredio da se navedena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo, dok je optuženog S. G., za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/1., izrekao mu je uvjetnu osudu te je odredio da se navedena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od jedne godine optuženik ne počini novo kazneno djelo.

 

11. Protiv odluke o kazni žalbe su podnijeli državni odvjetnik, i to samo u odnosu na kaznu izrečenu optuženom A. Č., te optuženik.

 

11.1. Državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud optuženom A. Č. precijenio utvrđene olakotne okolnosti, dok mu kao otegotno nije cijenio visinu pribavljene nepripadne materijalne dobiti u iznosu od 240.024,55 kuna, te iznos od 583.910,65 kuna za koji je oštetio V., zatim iskazanu upornost i bezobzirnost u činjenju inkriminiranog kaznenog djela. Predložio je da se pobijana presuda u odluci o kazni preinači na način da se optuženiku izreče bezuvjetna kazna zatvora odnosno kazna zavora u duljem trajanju.

 

11.2. U odnosu na žalbu optuženika, koji je u uvodu žalbe naveo da se žali i zbog odluke o kazni, ali u obrazloženju žalbe nije naveo razloge zbog kojih prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, treba navesti da, i samim isticanjem ove žalbene osnove, optuženik očito nije zadovoljan izrečenom kaznom te smatra da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu.

 

12. Prilikom izbora vrste i mjere kazne prvostupanjski  je sud optuženom A. Č. kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost kao i činjenicu da je svojim radom, prema iskazima  članova Upravnog vijeća V., doprinio razvoju ove ustanove, dok otegotnih okolnosti nije bilo.

 

12.1. I po ocjeni ovog Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je pri odmjeravanju kazne ispravno vrednovao sve naprijed utvrđene olakotne okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, s tim da treba još i navesti protek vremena od počinjenja inkriminiranog kaznenog djela. U pravu je državni odvjetnik kad u žalbi ističe da je počinjenjem djela optuženik stekao relativno visoku nepripadnu imovinsku korist, međutim, u konkretnom slučaju, imajući u vidu ličnost optuženika, a radi se o sobi u dobi od … godina koja do sada nije dolazila u sukob s zakonom, ta okolnost nema takav značaj da bi izazvala potrebu da mu se pooštri kazna. Stoga je, i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te uvjetna osuda s rokom kušnje za vrijeme od četiri godine, na koju je prvostupanjski sud osudio optuženika, adekvatna težini počinjenog kaznenog djela, ličnost optuženika i okolnostima djela te će se tom kaznom ostvariti sve one svrhe specijalne i generalne prevencije kažnjavanja koje su predviđene u članku 41. KZ/11., pa je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni neosnovana. S druge strane, s obzirom na to da je za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do dvanaest godina, izrečena kazna, kako to smatra optuženik, nije prestrogo odmjerena, budući da mu je prvostupanjski sud izrekao propisani zakonski minimum kazne, pa stoga žalba optuženika zbog odluke o kazni, također nije osnovana.

 

13. Zbog svih prethodno iznesenih razloga, a s obzirom na to da ispitivanjem žalbi nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., niti da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede, na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odbijene su žalbe optuženog A. Č. i državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

 

U Zagrebu 21. ožujka 2023.