- 1 -              III Kž 3/2023-9

 

 

 

 

 

Broj: III Kž 3/2023-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u trećestupanjskom vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića, Dražena Tripala, Žarka Dundovića i Ileane Vinja, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika B. Č., zbog kaznenog djela iz članka 111. točaka 1., 2. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenima protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 22. studenog 2022. broj I Kž-361/2022-9., u sjednici vijeća održanoj 21. ožujka 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika B. Č. i branitelja optuženika H. K., odvjetnika u S.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika B. Č. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 22. studenog 2022. broj I Kž-361/2022-9 odbijene su žalbe državnog odvjetnika i optuženika B. Č. kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Splitu broj K-10/2022 od 11. svibnja 2022. kojom je optuženik B. Č. proglašen krivim zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. KZ/11. i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 35 godina, u koju kaznu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 5. srpnja 2019. pa nadalje.

 

1.1. Na temelju članka 70. KZ/11. optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koja, na temelju članka 70. stavka 3. KZ/11., može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, najdulje dvije godine, a izvršava se u ustanovi za izvršenje kazne zatvora.

 

1.2 .Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) oštećenici V. K. i O. K. su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni u parnicu.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. do 8. ZKP/08. optuženik je dužan na ime troškova kaznenog postupka s osnova provedenih vještačenja, prevoditelja i nužnih izdataka oštećenika platiti ukupan iznos od 59.681,62 kuna te s osnova paušala iznos od 7.000,00 kuna.

 

2. Protiv drugostupanjske presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske žalbu je pravovremeno podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao trećestupanjskom sudu "preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u pravnom opisu i pravnoj oznaci kaznenog djela i u odluci o kazni, te optuženog B. Č. proglasiti krivim još i zbog kaznenog djela teškog ubojstva na okrutan način, na podmukao način i iz niskih pobuda iz članka 111. točka 1. i točka 4. KZ/11 onako kako je činjenično i pravno opisano i pravno označeno u optužnici (uz postojeću osudu po članku 111. točka 2. KZ/11 zbog kaznenog djela teškog ubojstva osobe posebno ranjive zbog njezine trudnoće), te optuženika osuditi na kaznu dugotrajnog zatvora u duljem trajanju bliže maksimumu od četrdeset godina."

 

3. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju H. K., odvjetniku u S., zbog "bitne povrede odredaba zakona o kaznenom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o sigurnosnoj mjeri, kaznenopravnoj sankciji, kao i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka" s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao trećestupanjski sud "prihvati žalbu okrivljenika, te ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, podredno, da preinači pobijanu presudu na način da okrivljenika proglasi krivim zbog kaznenog djela usmrćenja iz čl. 112. KZ/11, te ga osudi na kaznu zatvora u okvirima zaprijećene kazne za ovo kazneno djelo". Optuženik je u žalbi zahtijevao i obavijest o sjednici vijeća.

 

4. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, odbije žalbu optuženika kao neosnovanu.

 

5. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja optuženika H. K., odvjetnika u S., dok je prisutnost optuženika B. Č. osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu iz Kaznionice u Lepoglavi, sukladno odredbi članka 475. stavka 7. ZKP/08., a u odsutnosti uredno izviještenog Glavnog državnog odvjetnika, sukladno članku 475. stavku 3. ZKP/08.

 

7. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika B. Č. nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

8. Optuženik u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer da u obrazloženju pobijane presude nedostaju "valjani i razumljivi" razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se pobijana presuda ne može ispitati. Obrazlažući tu žalbenu osnovu optuženik navodi da "ukoliko bitnu povredu nije počinio prvostupanjski sud, sada to u pobijanoj presudi čini onaj drugostupanjski" budući da su u drugostupanjskoj presudi izostali valjani, razumljivi i dostatni razlozi zbog čega sud smatra da u ponašanju optuženika nisu ostvarena bitna obilježja kaznenog djela usmrćenja iz članka 112. KZ/11., a osim toga ističe i da su oni razlozi koji su izneseni „promašeni u pogledu promišljanja o obilježjima kaznenog djela usmrćenja."

 

8.1. Protivno žalbenom prigovoru optuženika, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer je prvostupanjski sud u točkama 42.1. do 44. presude iznio jasne i razumljive razloge zbog čega smatra da se u ponašanju optuženika nisu stekla bitna obilježja kaznenog djela usmrćenja iz članka 112. KZ/11., kako je to u svojoj obrani tijekom postupka tvrdio optuženik. Na istu okolnost se očitovao i drugostupanjski sud, kako u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. (točke 12. do 12.3. presude), tako i u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (točka 14. presude) pa se pobijana presuda može ispitati.

 

8.2. Osim toga, neslaganje optuženika s ocjenom drugostupanjskog suda da je iskaz svjedoka N. M. "posve irelevantan s aspekta postojanja okolnosti iz članka 112. KZ/11", za koju ocjenu žalitelj smatra da je promašena "u pogledu promišljanja o obilježjima kaznenog djela usmrćenja" ne može se podvesti pod citiranu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka već može biti razlog za pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti govora u nastavku.

 

8.3. Optuženik u žalbi dalje navodi da se drugostupanjski sud "nimalo ne osvrće na žalbene navode kojima je naglašeno, kako je okolnost da pokojna G. K. nije prespavala u hostelu M., manje bitna od činjenice da je čovjeku s kojim očekuje dijete (N. M.), prešutjela, da za vrijeme njegove odsutnosti (vjenčanje u A.) očekuje B. Č., te da mu je k tome ona osobno rezervirala smještaj" te da upravo ta činjenica "ukazuje na intenzivnost i napetost u očekivanjima, te nerazjašnjenost odnosa koji su mogli pod točno takvim okolnostima rezultirati podlogom za počinjenje kaznenog djela usmrćenja".

 

8.4. Iako je točno da je tu okolnost optuženik isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude, a da se o istoj nije očitovao drugostupanjski sud, treba reći da time nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. jer se razlozi sadržani u obrazloženju presude odnose samo na odlučne činjenice, a činjenica koju ističe žalitelj, prema mišljenju ovog trećestupanjskog suda, nema značaj odlučne činjenice za utvrđivanje kaznenopravne odgovornosti optuženika u okviru onih inkriminacija za koje se optuženik tereti optužnicom. Kako ta okolnost iz žalbe optuženika protiv prvostupanjske presude nema značaj odlučne činjenice, o tim žalbenim navodima se drugostupanjski sud nije ni bio dužan očitovati.

 

8.5. Optuženik smatra da je citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka ostvarena i iz razloga što drugostupanjski sud zanemaruje činjenice da su optuženik i žrtva intenzivno komunicirali, da su se posjećivali, da je žrtva promišljala o zajedničkom životu s optuženikom, da je ostala trudna s N. M., da je optuženik priželjkivao zajednički život sa žrtvom, da se "tinjajuća nada" da će ostvariti zajednički život sa žrtvom  pretvorila u "eksploziju razočaranja kritične prigode, a što je uvjetovano dugotrajnom patnjom, neostvarenom nadom za zajednički život" povećavalo optuženikovu unutarnju napetost, no ti navodi se ne mogu podvesti pod citiranu žalbenu osnovu već su zapravo usmjereni na polemiziranje sa činjeničnim utvrđenjima sudova.

 

8.6. Optuženik u žalbi, također, navodi da je prvostupanjski sud odbijanjem dokaznog prijedloga za novim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem, kojeg je obrana predložila na raspravi na okolnost njegove ubrojivosti tempore criminis nakon što je dopunjen pisani nalaz i mišljenje sudskih vještakinja dr. sc. D. B. i mr. D. D., povrijedio njegovo pravo na obranu na raspravi i teško povrijedio pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a time počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavaka 2. i 3. ZKP/08.

 

8.7. Citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, protivno tvrdnjama iznesenim u žalbi, po mišljenju ovog trećestupanjskog suda, nisu ostvarene, jer je odluka suda o odbijanju dokaznog prijedloga obrane utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe članka 421. stavku 1. točkama 2. i 4. ZKP/08., pri čemu su i prvostupanjski i drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dali jasne i valjane razloge zbog čega je taj dokazni prijedlog obrane odbijen. Pravo je i obveza suda da dokazni postupak koncentrira na one dokaze koji su usmjereni na utvrđivanje odlučnih činjenica, a odbijanje pojedinog dokaznog prijedloga obrane ne dovodi nužno do povrede prava na obranu i povrede prava na pravično suđenje, kako to pogrešno smatra žalitelj, pod pretpostavkom da je sud o odbijanju dokaznih prijedloga iznio jasne, potpune i valjane razloge, a što je u konkretnom predmetu učinjeno. Osim toga treba reći da je prvostupanjski sud, nakon što je optuženik iznio obranu, ponovno ispitao na raspravi sudsku vještakinju za psihijatriju dr. sc. D. B. i sudsku vještakinju za psihologiju mr. D. D. te omogućio optuženiku da ih neposredno ispita  i da se očituje na njihove iskaze, kojim pravom se optuženik koristio pa, stoga, nema govora o tome da bi optuženiku odbijanjem dokaznog prijedloga za provođenjem novog vještačenja bilo povrijeđeno pravo na obranu na raspravi niti mu je time teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kako to pravilno u pobijanoj drugostupanjskoj presudi zaključuje i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske. Pri tome treba reći da argumentacija žalitelja koja se odnosi na pobijanje stručnosti sudskih vještaka i vjerodostojnosti vještačkog nalaza i mišljenja, a u kontekstu osnovanosti dokaznog prijedloga za provođenjem novog vještačenja, nema značaj bitne povrede odredaba kaznenog postupka već je usmjerena na pobijanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8.8. Optuženik u žalbi ističe da je pobijana presuda utemeljena na nezakonitim dokazima iz članka 10. ZKP/08., čime zapravo, iako to izričito ne navodi, ukazuje na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Navedenu povredu žalitelj vidi u tome da se pobijana presuda temelji na dokazima prikupljenima u vrijeme kad se protiv njega u Republici Ukrajini "vodila istraga za kazneno djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora", a nije imao branitelja, iako je obrana bila obvezna sukladno odredbi članka 66. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP/08.

 

8.9. Suprotno prigovorima žalitelja, i prema mišljenju ovog trećestupanjskog suda, pobijana presuda nije utemeljena na nezakonitim dokazima, pa, stoga nije ostvarena ni navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a o čemu je u istom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj I Kž 34/2020-4 od 5. veljače 2020. i I Kž 93/2021-21 od 23. veljače 2022. zauzeo identično pravno shvaćanje.

 

8.10. Naime, prije nego što je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske 5. srpnja 2019. preuzelo kazneni progon protiv optuženika zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točaka 1., 2. i 4. KZ/11., u Republici Ukrajini je vođen predistražni kazneni postupak zbog kaznenog djela namjernog ubojstva iz članka 115. stavka 2. točke 2. Kaznenog zakona Ukrajine, tijekom kojeg su prikupljeni dokazi, a optuženik je ispitan zamolbenim putem pred sucem istrage Županijskog suda u Splitu 20. veljače 2014. u nazočnosti izabranog branitelja H. K., odvjetnika u S. te mu je prethodno uručena pouka o pravima i Kodeks o pravima Ukrajine.

 

8.11. Odredbom članka 68. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04 – dalje: ZOMPO) propisano je da će svaka istražna radnja koju je provelo strano pravosudno tijelo prema pravu države moliteljice, u kaznenom postupku biti izjednačena s odgovarajućom istražnom radnjom prema pravu Republike Hrvatske, osim ako je to protivno načelima domaćeg pravnog poretka, Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

 

8.12. Slijedom iznijetoga te imajući u vidu i činjenicu da je optuženik znao da se protiv njega vodi postupak pred pravosudnim tijelima Republike Ukrajine, da je za njim raspisana tjeralica te da je još u veljači 2014. angažirao branitelja koji je bio nazočan njegovom ispitivanju u Republici Hrvatskoj na zamolbu Republike Ukrajine kada mu je uručena i pouka o pravima kao i Kodeks o pravima Ukrajine, neosnovan je njegov žalbeni prigovor o povredi prava na obranu i povredi prava na pravično suđenje. Okolnost koju je optuženik isticao tijekom postupka i ponavlja u žalbi da "nenazočnost kaznenom postupku u Republici Ukrajini" nije stvar njegovog odabira već je tijekom istrage koja se vodila u Ukrajini bjesnio rat i da je nadležno Ministarstvo izdalo preporuku hrvatskim državljanima da se u tu oblast ne putuje, i prema ocjeni ovog trećestupanjskog suda nije ni od kakvog utjecaja na zakonitost dokaza izvedenih u Republici Ukrajini.

 

8.13. Stoga nisu ostvarene žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i članka 468. stavaka 2. i 3. ZKP/08.

 

8.14. Optuženik u žalbi dovodi u pitanje ostvarenje bitnih obilježja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. KZ/11. za koje kazneno djelo je proglašen krivim i osuđen, ne dovodeći u sumnju nespornu činjenicu da je on lišio života žrtvu za koju je znao da je u osmom mjesecu trudnoće, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu usmrćenja iz članka 112. KZ/11. Ističe da je u odnosu na te okolnosti činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a iz sadržaja žalbe je razvidno da optuženik posredno smjera i na povredu kaznenog zakona, koju navodi i u uvodnom dijelu žalbe.

 

8.15. Nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, i ovaj trećestupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi optuženik tempore criminis bio izložen napadu, teškom vrijeđanju ili zlostavljanju od strane žrtve G. K. uslijed čega da bi bio doveden u afektivno stanje pa da bi time i njegova ubrojivost bila dovedena u sumnju, jer te okolnosti ne proizlaze niti iz njegove obrane, kako to s pravom zaključuje i drugostupanjski sud. Naime, optuženik je u svojoj obrani naveo da je kritične zgode sa žrtvom raspravljao o njihovim međusobnim odnosima, nagovarajući je da dođe živjeti s njim u Hrvatsku prihvaćajući njezino nerođeno dijete, a nakon što je ona to odbila da je došlo do verbalne prepirke kojom prilikom je žrtva počela histerizirati, nakon čega su se smirili i mirno razgovarali. Već iz takve obrane optuženika može se zaključiti da, osim verbalne prepirke, od strane žrtve nije bilo ponašanja koje bi se moglo okarakterizirati kao napad, teško vrijeđanje ili zlostavljanje, a što su bitna obilježja kaznenog djela usmrćenja iz članka 112. KZ/11. Navedeni zaključak ne dovodi u pitanje ni okolnost da je žrtva ocu svog nerođenog djeteta N. M. prešućivala da očekuje optuženika jer ta okolnost ni na koji način ne ukazuje na „intenzivnost i napetost u očekivanjima, te nerazjašnjenost odnosa koji su mogli pod točno takvim okolnostima rezultirati podlogom za počinjenje kaznenog djela usmrćenja“, kako to u žalbi pogrešno tvrdi optuženik. Osim toga, i iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za psihijatriju dr. sc. D. B. i sudske vještakinje za psihologiju mr. D. D., kao i iz dopune nalaza i mišljenja pri izradi kojeg su vještakinje imale u vidu, uz obranu optuženika, i medicinsku dokumentaciju njegovih roditelja, proizlazi da kod optuženika nije utvrđeno postojanje duševne bolesti ni bolesti ovisnosti te da je njegovo ponašanje tijekom inkriminiranog događaja bilo naučeno i izabrano ponašanje koje ni na koji način ne utječe na njegovu ubrojivost tempore criminis, pri čemu podaci o liječenjima roditelja nisu od utjecaja za procjenu ubrojivosti optuženika. Zaključak je vještakinja da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio ubrojiv.

 

8.16. Stoga je potpuno promašen žalbeni prigovor optuženika da su se vještakinje pri izradi nalaza i mišljenja, kao i dopune istog, u prevladavajućem dijelu bavile navodnim ponašanjem optuženika nakon djela, potpuno zanemarivši obranu optuženika i opis samog događaja prije počinjenja djela, kao i da su zanemarile medicinskom dokumentacijom "potkrijepljene biološke čimbenike koji su primarno vezani za okrivljenikove roditelje". Upravo suprotno navodima žalbe, vještakinje su, osim obrane optuženika u kojoj je opisao svoje viđenje događaja, imale u vidu i medicinsku dokumentaciju roditelja optuženika koju su u nalazu i cijenile pa je, stoga, prvostupanjski sud, a povodom žalbe i drugostupanjski sud, vodeći računa o tome da su te vještakinje, nakon dopune nalaza i mišljenja, ispitane na raspravi na kojoj im je optuženik bio u prilici postavljati pitanja i stavljati primjedbe na njihov nalaz, s pravom cijenio vjerodostojnim, kako vještački nalaz, tako i dopunu istoga na raspravi.

 

8.17. Slijedom iznijetoga, zakonito je prvostupanjski sud, na temelju članka 421. stavka 1. točaka 2. i 4. ZKP/08., odbio dokazni prijedlog obrane za provođenjem novog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja na okolnost ubrojivosti optuženika tempore criminis, kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud, jer su i prema mišljenju ovog trećestupanjskog suda, vještakinje u odnosu na tu okolnost stručno i profesionalno analizirale ličnost optuženika u korelaciji, kako s njegovom obranom i međusobnim odnosima sa žrtvom, tako i s njegovim obiteljskim prilikama povezanim sa zdravstvenim stanjem njegovih roditelja.

 

8.18. Stoga je neosnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona jer je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. KZ/11. na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom kaznenog zakona.

 

8.19. Neosnovana je i žalba optuženika zbog odluke suda o troškovima kaznenog postupka.

 

8.19.1. Optuženik u žalbi navodi da troškove kaznenog postupka nije uzrokovao, već optužba te da je nepoznata struktura i opravdanost troškova. Takav žalbeni prigovor optuženika je potpuno promašen jer, sukladno odredbi članka 148. stavka 1. ZKP/08., sud nalaže optuženiku koji je proglašen krivim da podmiri troškove kaznenog postupka, a u konkretnom slučaju radi se o troškovima za vještake, tumače i nužne izdatke oštećenika u ukupnom iznosu od 59.681,62 kune, kao i o paušalnom trošku u iznosu od 7.000,00 kuna. Stoga je potpuno jasno da se radi o izdacima koji su nastali od započinjanja do završetka kaznenog postupka te izdacima za dokazne radnje prije početka kaznenog postupka, navedenim u članku 145. stavku 2. točkama 1., 6. i 8. ZKP/08., koje je optuženik, s obzirom da je u postupku proglašen krivim, u obvezi podmiriti. Ukoliko se nakon donošenja odluke o troškovima utvrde okolnosti kojima bi bila dovedena u pitanje sposobnost optuženika da te troškove namiri, predsjednik vijeća može posebnim rješenjem osloboditi optuženika dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, sukladno odredbi članka 148. stavka 6. ZKP/08.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika, osim zbog odluke o kazni

 

9. Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona (iako povredu kaznenog zakona ne obrazlaže) smatrajući da je optuženik svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva, osim prema osobi posebno ranjivoj zbog njezine trudnoće iz članka 111. točke 2. KZ/11., i na okrutan način, podmukao način i iz niskih pobuda iz članka 111. točaka 1. i 4. KZ/11., na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

 

9.1. Državni odvjetnik u žalbi s pravom uočava da je prvostupanjski sud izmijenio činjenični opis iz optužnice, a drugostupanjski sud tu izmjenu prihvatio, u dijelu koji se odnosi na redoslijed zadavanja ozljeda žrtvi te da je ispustio jedan dio opisa posebne ranjivosti žrtve, kao i onaj dio koji se odnosi na optuženikovo ponašanje nakon počinjenja djela. Međutim, te intervencije u činjenični opis optužnice, prema mišljenju ovog trećestupanjskog suda, nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude jer na takav način prvostupanjski sud nije izmijenio identitet optužnice, niti je izmjenom redoslijeda zadavanja ozljeda žrtvi, kao ni ispuštanjem dijela činjeničnog opisa u kojem je opisano obilježje posebne ranjivosti doveo u pitanje bitne elemente kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. KZ/11. za koje je optuženik proglašen krivim i osuđen. Pri tome valja napomenuti da i sam žalitelj smatra da onaj dio činjeničnog opisa optužnice u kojem je opisano ponašanje optuženika nakon počinjenja djela ne čini bitna obilježja terećenog kaznenog djela pa je potpuno nejasno na koji način bi ispuštanje toga dijela iz činjeničnog opisa utjecalo na zakonitost pobijane presude.

 

9.2. Također je potpuno nejasno iz kojeg razloga državni odvjetnik u žalbi ukazuje na pogreške u pisanju i na višekratna ponavljanja istih navoda u prvostupanjskoj presudi kada i sam zaključuje da te okolnosti nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude. Dapače, smatra da ti nedostaci ne dovode "do bitne povrede odredaba kaznenog postupka koja bi činila izreku presude u toj mjeri nerazumljivom i proturječnom obrazloženju da se ne može ispitati, te da unatoč određenim nejasnoćama, obrazloženje prvostupanjske presude ipak nije potpuno nejasno".

 

9.3. Državni odvjetnik s pravom ukazuje i na pogrešan stav prvostupanjskog suda da "kada je u pitanju stjecaj više kvalifikatornih okolnosti u počinjenju kaznenog djela teškog ubojstva tada je sud dužan kvalificirati kazneno djelo prema onoj kvalifikatornoj okolnosti koja dominira u djelu". Međutim, takav stav prvostupanjskog suda, o čemu se u svojoj odluci očitovao i drugostupanjski sud, nije bio od utjecaja na zakonitost presude jer je prvostupanjski sud optuženika, i prema mišljenju ovog trećestupanjskog suda, pravilno proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 111. točke 2. KZ/11, smatrajući da nije dokazano postojanje ostalih kvalifikatornih okolnosti iz točaka 1. i 4. navedenog članka.

 

9.4. Protivno žalbenom prigovoru državnog odvjetnika pravilan je zaključak prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da kazneno djelo teškog ubojstva nije počinjeno na okrutan način iz članka 111. točke 1. KZ/11. Da bi se radilo o kvalifikaciji kaznenog djela teškog ubojstva na okrutan način potrebno je u objektivnom smislu utvrditi da je djelo počinjeno na način da se žrtvi nanose naročito intenzivni bolovi i patnje koje upućuju na visoki stupanj bezosjećajnosti počinitelja kao i da je počinitelj išao za tim da žrtvi nanese naročito jake bolove i patnje koje po trajanju ili intenzitetu prelaze bolove i patnje koje obično prate svako lišenje života. Prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka dr. D. M. smrt žrtve nastupila je unutar par minuta od ozljeđivanja, a cijeli akt ozljeđivanja, u kojem je žrtva neutvrđenim tupotvrdim predmetom četiri puta snažno udarena po licu i najmanje deset puta snažno udarena po glavi, mogao je trajati manje od minute, a za vrijeme trajanja ozljeđivanja kod žrtve je moglo doći do gubitka svijesti, a time i do prestanka doživljavanja bolova koji su bili jakog intenziteta, s tim da je unutar tog intervala do poremećaja svijesti žrtve moglo doći postupno. S obzirom da se okrutnost, osim prema načinu počinjenja djela, procjenjuje i prema vremenu kroz koje je žrtva trpjela bolove i patnje jakog intenziteta, u konkretnom slučaju ta okrutnost je, i prema mišljenju ovog trećestupanjskog suda, s obzirom na rezultate provedenog sudsko medicinskog vještačenja, izostala.

 

9.5. Nije u pravu državni odvjetnik ni kada tvrdi da je kazneno djelo teškog ubojstva počinjeno na podmukao način i iz niskih pobuda iz članka 111. točke 4. KZ/11.

 

9.5.1. Ponašanje optuženika, nasuprot navodima žalbe, nema elemente prikrivenog i potajnog postupanja, iskorištavanjem i zlouporabom povjerenja koje je žrtva imala u optuženika. Okolnost da je optuženik ubio žrtvu u hostelskoj sobi koju je ona rezervirala i platila i s njim u toj sobi bila sama "ništa ne sluteći", kao i okolnost što je "optuženik inzistirao da joj dođe u posjet iz daleke Hrvatske, te što su u istom Hostelu par mjeseci prije, pa i samo dan prije, zajedno boravili, nazivajući ga svojim ljubavnim gnijezdom", nisu okolnosti koje bi ukazivale na to da je kazneno djelo počinjeno na podmukao način, kako to pogrešno u žalbi tvrdi državni odvjetnik. Navedene okolnosti ne upućuju na to da je optuženik postupao prikriveno i lukavo, smišljeno birajući mjesto i način počinjenja djela pa, stoga, nije prihvatljiv žalbeni navod državnog odvjetnika da je optuženik i sredstvo počinjenja djela "poput čekića" unaprijed pripremio i donio u hostelsku sobu, jer za tu tvrdnju žalitelj nema uporišta u izvedenim dokazima, kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud.

 

9.5.2. Osim toga, "sebični motiv, oduzimanja života dvaju ljudskih bića, jednog još nerođenog i potpuno nedužnog i bespomoćnog, čiji je život oduzeo samo zato što mu je otac drugi muškarac, samo zato što je žena-žrtva odlučila da ne želi živjeti s optuženikom, nego želi roditi dijete drugog čovjeka", nisu okolnosti koje bi se mogle podvesti pod pojam "niskih pobuda" kao kvalifikatornog elementa kod kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 4. KZ/11., kako to državni odvjetnik pokušava prikazati u žalbi. Tako strukturirani motiv kao razlog počinjenja kaznenog djela nema podlogu u izvedenim dokazima, kako to pravilno zaključuje i drugostupanjski sud, tim više što "oduzimanje života dvaju ljudskih bića", pod kojom formulacijom državni odvjetnik očito podrazumijeva lišenje života žene posebno ranjive zbog njene trudnoće, čini bitno obilježje kaznenog djela iz članka 111. točke 2. za koje je optuženik proglašen krivim. Tvrdnja državnog odvjetnika da je optuženik ubio žrtvu iz niskih pobuda jer je otac njenog nerođenog djeteta drugi muškarac je, osim s ostalim izvedenim dokazima, u suprotnosti i s obranom optuženika iz koje proizlazi da je on već duže vrijeme znao da je žrtva trudna s drugim muškarcem i unatoč tome je bio spreman prihvatiti žrtvu i njeno dijete začeto s drugom muškarcem te s njima započeti zajednički život.

 

9.6. Stoga u ponašanju optuženika, protivno navodima žalbe, nisu ostvarena bitna obilježja kaznenog djela iz članka 111. točaka 1. i 4. KZ/11. pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada ga za to djelo nije proglasio krivim.

 

 

 

 

U odnosu na žalbu optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

 

10. Državni odvjetnik u žalbi zbog odluke o kazni navodi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud pri odmjeravanju kazne "donekle" podcijenili otegotne, a precijenili olakotne okolnosti te da su sudovi propustili kao otegotno cijeniti okolnost optuženikovog bijega djelatnicima pravosudne policije nakon rasprave, dok je ostale otegotne okolnosti trebalo cijeniti u većoj mjeri. Ukazuje na to da je jačina povrede zaštićenog dobra, a to je ljudski život, najviša moguća te da je sud trebao kao otegotno cijeniti činjenicu da je, osim majke, lišeno života i nerođeno dijete koje je bilo sposobno za samostalni život s obzirom na stadij trudnoće. Također smatra da postupanje optuženika u izravnoj namjeri kao i njegova "potpuna ubrojivost" nisu dostatno cijenjeni kao ni iznimno visok stupanj optuženikove upornosti prilikom počinjenja kaznenog djela. Pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno pokazuju, po mišljenju državnog odvjetnika, duboku nemoralnost, izopačenost i društvenu opasnost optuženikovog ponašanja, a u prilog tome ide i ponašanje optuženika nakon počinjenja djela, odnos prema žrtvi i njezinom mrtvom tijelu. Ističe da se priznanje kaznenog djela  optuženiku ne može cijeniti olakotnim jer djelo nije priznao već je naveo kako se ničega ne sjeća. Smatra da je kaznenim djelom optuženik uništio i živote žrtvinim roditeljima i bratu što je sud propustio cijeniti u okviru skrivljenih učinaka kaznenog djela.

 

10.1. Optuženik u žalbi ukazuje na svoje obiteljske prilike navodeći da je njegova majka u nekoliko navrata hospitalizirana radi psihičkih poremećaja i u međuvremenu umrla, a otac tijekom radova oko kuće polomio nekoliko rebara zbog čega se nije do kraja oporavio. Ističe da se ispričao obitelji žrtve i iskreno se pokajao. Navodi da nije osuđivan ni kazneno ni prekršajno, nikada se nije skrivao, primjer je skromnog i radišnog čovjeka pa smatra da je kazna dugotrajnog zatvora u trajanju 35 godina previsoko odmjerena.

 

10.2. Nisu u pravu optuženik i državni odvjetnik kada pobijaju drugostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.

 

10.2.1. Naime, i prema mišljenju ovog trećestupanjskog suda, utvrđene otegotne i olakotne okolnosti nisu podcijenjene niti precijenjene, već su pravilno vrednovane. Optuženikova neosuđivanost, na koju okolnost se optuženik poziva u žalbi, je od strane prvostupanjskog suda cijenjena kao olakotna okolnost, kao i njegova kooperativnost tijekom postupka. Smrt majke i ozljeda oca tijekom obavljanja radova nisu okolnosti koje bi bile od odlučnog značaja prilikom odmjeravanja kazne u konkretnom slučaju, kao ni optuženikova skromnost i radišnost na što optuženik ukazuje u žalbi.

 

10.2.2. Nasuprot žalbi državnog odvjetnika, i prema mišljenju ovog trećestupanjskog suda, optuženiku je kao olakotno pravilno cijenjeno njegovo priznanje da je ubio žrtvu, pogotovo stoga što je time bitno olakšao utvrđivanje odlučnih činjenica i skratio trajanje kaznenog postupka. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da su sudovi podcijenili značaj pravilno utvrđenih otegotnih okolnosti, već upravo suprotno, dali su im primjeren značaj kada su naglasili da je optuženik u počinjenju kaznenog djela iskazao izuzetnu upornost, visok stupanj okrutnosti i bešćutnosti, kao i da je kazneno djelo počinjeno s najvišim stupnjem krivnje pri čemu je njegova ubrojivost bila očuvana. Također, sudovi su dali primjeren značaj i optuženikovom ponašanju nakon počinjenja kaznenog djela u odnosu optuženika prema mrtvom tijelu žrtve koje je, osim što je bilo usmjereno na prikrivanje tragova, ukazivalo na odsutnost pijeteta prema žrtvi i nedostatak suosjećanja.

 

10.2.3. Okolnost da je optuženik tijekom suđenja pokušao pobjeći djelatnicima pravosudne policije, nasuprot žalbenom prigovoru, i prema mišljenju ovog suda, nije ona okolnost koja bi bila od značaja za odmjeravanje kazne. Činjenica da je optuženik, ubivši žrtvu za vrijeme trudnoće, ubio i nerođeno dijete, nije okolnost koja je optuženiku trebala biti cijenjena otegotnom, kako to pogrešno smatra državni odvjetnik, već je ta okolnost kvalifikatorni element kaznenog djela iz članka 111. točke 2. KZ/11. i stoga se ne može dva puta vredovati, kako to pravilno navodi i drugostupanjski sud. Također, okolnost da je počinjenim kaznenim djelom optuženik negativno utjecao na živote članova obitelji žrtve izloživši ih boli i patnji, na što državni odvjetnik također upire u žalbi, nije okolnost koju je trebalo posebno cijeniti otegotnom jer ta okolnost predstavlja neizbježnu posljedicu počinjenog kaznenog djela, kako  je to u pobijanoj presudi pravilno zaključio i drugostupanjski sud.

 

10.3. Cijeneći sve naprijed iznijete okolnosti koje su odlučne za odmjeravanje kazne u konkretnom slučaju, i prema mišljenju ovog trećestupanjskog suda, kazna dugotrajnog zatvora u trajanju 35 godina za kazneno djelo iz članka 111. točke 2. KZ/11., primjerena je svim okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti počinitelja te ostvarenju, kako opće svrhe kaznenopravnih sankcija, tako i svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

10.4. Iako optuženik u žalbi uvodno ističe da pobijanu presudu pobija i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, u nastavku žalbe tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. S obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika u sebi sadrži, između ostalog, i žalbu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., ovaj sud je ispitao zakonitost pobijane presude i iz te žalbene osnove te utvrdio da je prvostupanjski sud optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana u skladu s člankom 70. KZ/11., kako je to u pobijanoj presudi pravilno zaključio i drugostupanjski sud.

 

11. Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem drugostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 21. ožujka 2023.