- 1 -              Rev 1071/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1071/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz P., (OIB: … ), kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz P., protiv tuženika K. s. P. d.o.o. iz P., (OIB: … ), kojeg zastupaju punomoćnici E. K. i A. K., odvjetnici iz P., radi naknade štete, odlučujući o dopuštenoj reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-510/2017-2 od 19. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pula posl. br. Pr-4/17-100 od 7. travnja 2017., na sjednici održanoj 21. ožujka 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 498.750,00 kn na ime naknade neimovinske štete te 49.774.08 kn na ime naknade imovinske štete, sve sa pripadajućim i u izreci presude određenim zakonskim zateznim kamatama - te plaćati mu po 288,40 kn mjesečno počev od listopada 2014., također sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama - ali računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa i naknadom parničnog troška. Ujedno je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak od 132.100,12 kn.

 

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 290/2020-2 od 29. travnja 2020., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i dopušteno mu je da podnese reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

 

„Koja je granica objektivne odgovornosti poslodavca za naknadu štete radnika povodom pretrpljene ozljede na radu, odnosno koji su valjani razlozi potpunog oslobođenja poslodavca od odgovornosti za štetu radniku, u kontekstu općih načela obveznog prava te pravila o teretu dokazivanja, u situaciji kada je radnik pretrpio ozljedu na radu prilikom obavljanja redovnih radnih aktivnosti, na radnom mjestu, unutar redovnog radnog vremena?“

 

3. To sve po ocijeni revizijskog suda da je to pravno pitanje važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: konkretno, da je osporena presuda temeljena na shvaćanju koje „odstupa od prakse revizijskog suda, a i sudska praksa županijskih sudova u odnosu na naznačeno pitanje nije jedinstvena“.

 

4. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže osporenu presudu preinačiti tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, podredno ukinuti je i predmet vratiti drugostupanjskom ili prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

5. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio ovu odbaciti podredno odbiti.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. U ovome postupku, u kojemu nije „sporno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika, da je zadobio povredu na radu prilikom sječe grana na stablu motornom pilom, prilikom čega je pao i zadobio prijelom dva kralješka“, predmetom spora zahtjev je „tužitelja za naknadom štete koju je pretrpio na radu kod tuženika“. To budući da „tuženik svoju pravnu poziciju gradi na tvrdnji da se tužitelj nije ozlijedio prilikom obavljanja redovnih radnih zadataka, čak štoviše da se samoinicijativno i protivno nalogu poslodavca popeo na stablo s namjerom da pilom prereže granu stabla, sa kojega je u konačnici pao i ozlijedio se, zbog čega je po mišljenju tuženika šteta koju tužitelj trpi nastala isključivo njegovom krivnjom zbog čega tuženik ne može odgovarati“.

 

8. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja („dežurnika/majstora, kotlovničara“ kod tuženika) ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio. To sve po činjeničnom utvrđenju (koje se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati, pogotovo ne po postavljenom pitanju - kako je formulirano) i pravnom shvaćanju (pozivom i na prihvaćena utvrđenja i shvaćanja iz prvostupanjske presude):

 

- da je „prilikom ocjene izvedenih dokaza sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj dobio nalog od pretpostavljenog da 2. veljače 2006. usitnjava motornom pilom grane koje je dan prije posjekla specijalizirano TD za tu vrstu posla „H“. i Vatrogasna služba u P. te da je tužitelj samoinicijativno u vrijeme dnevnog odmora sam uzeo ljestve i motornu pilu te započeo radnju sječe grana na stablu, a da za to nije imao nalog pretpostavljenog, a niti je čekao kolegu N. D., koji je radio identične poslove, da mu pomogne.

 

Sječa grana na stablima veće visine uz pomoć ljestvi i motornom pilom, samo da mu se asistira, pridržava ljestve, predstavlja izuzetno rizičan, opasan posao, što je u konkretnom slučaju rezultiralo i ozljeđivanju tužitelja.

 

Upravo činjenica da je tuženik dan prije angažirao specijalizirano trgovačko društvo za tu vrstu posla, koje posjeduje i posebnu opremu, upravo ukazuje na postojanje svijesti kod tuženika da se radi o opasnoj djelatnosti i nužnosti da se angažira treći, a ne radnici tuženika, da izvrše te poslove.

 

Postupanje tužitelja samoinicijativno bez potrebne nužde u konkretnom slučaju, predstavlja valjani razlog za ekskulpaciju od odgovornosti tuženika za nastalu štetu jer samoinicijativnost je poželjna ali do granice razumne prihvatljivosti....“

 

9. Svoju je odluku drugostupanjski sud donio prihvaćanjem i shvaćanja iz prvostupanjske presude:

 

„...Odgovornost poslodavca za štetu koju radnik trpi na radu proizlazi iz čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96, 94/96, 114/03, 100/04) prema kojemu poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. Ekskulpacija od objektivne odgovornosti je prema čl. 1067. ZOO-a moguća samo u slučaju krivnje oštećenika, treće osobe ili u slučaju više sile. U ovom slučaju tuženik je poslodavac kod kojega se tužitelj između ostalih poslova bavio i sječom grana bršljana, međutim nikada nije sjekao grane platana, tako da nema mjesta konstataciji da se predmetnog dana ozlijedio prilikom obavljanja redovnih radnih zadataka, čak štoviše utvrđeno je da je tužitelj za sporni dan dobio pisani nalog što treba raditi (...), a što potvrđuje u svom iskazu neposredno nadređeni svjedok D. Tuženik kao poslodavac uspio je dokazati da je za nastanak štetnog događaja u potpunosti odgovoran upravo oštećeni tužitelj koji predmetnog dana nije trebao piliti grane sa stabla, niti se na stablo penjati motornom pilom, pa je samim time u cijelosti doprinio nastanku štete koju trpi. Iz rezultata dokaznog postupka utvrđeno je da je tužitelj samoinicijativno poduzeo radnju sječe preostalih grana, iako je izričito od strane tuženika zabranjena sječa tih grana jer se radilo o izuzetno rizičnoj i opasnoj radnji. Iako je ranije znao posjeći grane bršljana, te je predmetnog dana imao svu propisanu zaštitnu opremu, kako to sam tužitelj navodi u svom iskazu, neosnovanim je sud ocijenio zahtjev tužitelja o postojanju odgovornosti poslodavca za štetu koju trpi...“

 

10. Izloženo shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno. Ono je temeljeno na jasnom, nedvosmislenom i pravilnom odgovoru na po tužitelju u prijedlogu postavljeno pitanje:

 

„...Prema odredbama Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine” br. 59/96., 94/96., 114/2003. i 100/2004.), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja - i koji se u ovome slučaju adekvatno primjenjuje i na pitanje odgovornosti poslodavca, poslodavac (čl. 15.) odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. Navedeni opći propis kojim je uređeno pitanje odgovornosti poslodavca je i Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05), kojim su propisane pretpostavke za oslobođenje od objektivne odgovornosti: poslodavac se te odgovornosti oslobađa (čl. 1067. stavak 2.) ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao niti izbjeći niti otkloniti...“,

 

te utvrđenju nižestupanjskih sudova (kojim je revizijski sud vezan u suđenju) da je tuženik u konkretnom slučaju dokazao (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) postojanje razloga koji ga u cijelosti ekskulpira od istaknute (objektivne) odgovornosti za štetu koju tužitelj trpi, dakle ono na što se poziva - da je ta šteta nastala krivnjom tužitelja, radnjom oštećenika koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao niti izbjeći niti otkloniti - njegovim samovoljnim (samoinicijativnim ali i nerazumnim) te nepažljivim postupanjem.

 

11. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) revizijskog suda, jedino je za zaključiti:

 

11.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena),

 

11.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tužitelja

 

te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).

 

12. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 21. ožujka 2023.